Tema Community arhivi
Piše: Dunja Kučinac
Na Sveučilištu Monash u toskanskom gradu Pratu, od 13. do 15. listopada, održana je jedanaesta konferencija međunarodne mreže CIRN (Community Informatics Research Network) pod nazivom Challenges and Solutions. Konferencija je okupila stručnjake iz polja informacijskih i komunikacijskih znanosti koji se u svom istraživačkom ili praktičnom radu bave odnosom društva i tehnologije i informacijskih sustava, prije svega u kontekstu njihova razvoja u smjeru etike, demokratičnosti i inkluzivnosti.
Na konferenciji je adresirana široka tema razvoja, implementacije i utjecaja informacijsko-komunikacijskih sustava i tehnologija na specifične zajednice, njihov kolektivni identitet i društvene odnose moći koji se oko njih konstituiraju. Pritom je najčešće riječ o marginaliziranim, manjinskim ili ranjivim zajednicama zbog čega je velik dio konferencije bio posvećen upravo društvenoj odgovornosti znanstvenika i istraživača i mogućnostima razvoja participativnih modela rada kojima je cilj postići svojevrsnu “revoluciju vrijednosti”, odnosno izbjeći perpetuiranje društvenih neravnopravnosti u projektima i arhivima koje razvijaju.
Arhiv kao proces, arhivist kao aktivist
Jedan od pojmova kojeg se doticala većina izlaganja na konferenciji jest pojam community arhiva, za koji u hrvatskom jeziku još ne postoji precizni ekvivalent. Riječ je o vrsti arhiva koji je fokusiran na neku specifičnu društvenu skupinu i dokumentiranje njene povijesti, pri čemu je najčešće neovisan o institucionalnim arhivskim regulativama i može varirati u sadržaju i namjeni. S obzirom da su takvi arhivi svojevrsna mjesta sabiranja i konstruiranja povijesti i znanja zajednica, koje su najčešće “druge” i “drugačije”, odnosno isključene iz dominantnog institucionalnog, akademskog ili medijskog polja, o community arhivima se na konferenciji govorilo prije svega u kontekstu razvoja inkluzivnosti i participativnosti.
O konceptualnim odrednicama participativnih arhiva govorili su Gregory Rolan i Elizabeth Daniels, doktoranti na Sveučilištu Monash u Australiji. Prema Rolanu, participativni bi arhiv trebao biti organiziran kao mreža te bi trebao koristiti fleksibilnu bazu podataka i omogućavati interoperabilnost sustava. Elizabeth Daniels je, oslanjajući se na rad Karen Barad i Emmanuela Levinasa, ponudila teorijski okvir participativnog arhiva u koji ulazi odustajanje od stvaranja zaokruženog i jednoznačnog narativa i fokusiranje na proces, supostojanje mnogostrukih perspektiva i reprezentacija, odbacivanje metanarativa u koji su upisani nepravedni odnosi moći te vrednovanje kolektivnog pamćenja i znanja akumuliranog unutar zajednice. Spomenula je i nužnost direktne uključenosti same zajednice u sve faze procesa konstituiranja i vođenja arhiva. To je potvrdila i Danielle Allard sa Sveučilišta u Torontu u svom izlaganju, naglasivši da arhivisti pritom ne bi trebali biti ti koji iz vlastite pozicije moći zajednici omogućuju sudjelovanje, nego se i oni sami trebaju uključiti u zajednicu i na taj način preuzeti ulogu aktivista.
U kontekstu razvoja kolaborativnih arhiva i drugih informacijsko-komunikacijskih sustava vrlo je važna tema bila i političnost tehnologije. Martin Wolske sa Sveučilišta u Illinoisu u svom je predavanju govorio o potrebi podizanja kritičke svijesti o vezi tehnologije i društva te razotkrivanju načina na koji tehnologija oblikuje društvene odnose i reproducira odnose moći. Tehnologija i informacijski sustavi nisu i ne mogu biti apolitični već duboko utječu na procese učenja, kreiranja znanja, ali i identiteta pojedine zajednice. U tom smislu krivo je i štetno tehnološka rješenja i sustave prihvaćati kao nepromjenjive ili autoritarne već je potrebno sudjelovati u njihovom propitivanju, mijenjanju i kreativnoj primjeni. Cilj takvog pristupa je stvoriti demokratične tehnološke i digitalne prostore, koji će u konačnici imati ulogu u društvenoj promjeni. Pitanje koje je pritom ostalo neodgovoreno jest ono koje se tiče dostupnosti bilo kakve tehnologije iznimno marginaliziranim ili ranjivim zajednicama, a koje je otvorila Wolskeova konstatacija da su oni koji razvijaju tehnologiju i dalje uglavnom “bijeli muškarci”.
Kako omogućiti autonomiju?
Jedni od svakako najvrednijih trenutaka konferencije bile su radionice održane prvog i drugog dana, na kojima se pokušalo putem diskusije zajednički definirati etičke smjernice za istraživače i znanstvenike koji se bave direktnim radom sa zajednicama, bilo kroz istraživanje, bilo kroz razvoj i implementaciju informacijskih sustava. Prvog dana Sue McKemmish sa Sveučilišta Monash u Pratu održala je kratko izlaganje i potom vodila radionicu na kojoj je problematiziran koncept “arhivističke autonomije”, kao i odnos istraživača i zajednice koji bi ga trebao podupirati. Trebalo bi spriječiti eksploataciju i zajednici omogućiti samoodređenje, odnosno “pronalazak vlastitog glasa” tako što će zajedno s istraživačem biti uključena u sve faze razvoja istraživanja, odnosno arhiva. Dokumentirana zajednica ne smije biti objekt već aktivni subjekt istraživanja i dokumentiranja, a treba joj biti omogućeno i da sama detektira problem i definira rezultate, ali i da sudjeluje u svim etapama razvoja i provedbe modela. Ovakva vrsta suradničkog procesa trebala bi predstavljati iskustvo koje bi bilo transformativno ne samo za zajednicu nego i za samog istraživača i uopće struku, a potom i za društvo u cjelini.
Takav arhiv bio bi prilagođen potrebama određene zajednice, ali bi služio i kao mjesto dijaloga, međusobnog učenja, kapacitiranja i osnaživanja te, uopće, preispitivanja i mijenjanja odnosa moći i društvene dominacije. Radi se o potrebi za radikalnom demokratizacijom procesa uspostavljanja, usustavljivanja i vođenja community arhiva, ali i svih tipova istraživanja koja se tiču organizacije informacija i znanja o specifičnim zajednicama. Pritom, pozicija je istraživača, kao što je natuknula Danielle Allard, zapravo pozicija aktivista. Sue McKemmish na kraju je naglasila da arhivistička zajednica svakako mora shvatiti da promjene moraju biti sustavne, odnosno da se, da bi se omogućila podrška i autonomija zajednicama, moraju mijenjati zakonski okviri i modeli kulturnih politika, kao i arhivistička teorija i struka.
Pokušaj sastavljanja profesionalnog etičkog i moralnog kodeksa, kojim bi se istraživački pristup i informacijsko-dokumentacijske modele unaprijedilo u pravcu što veće raznolikosti i inkluzivnosti, nastavio se na radionici pod vodstvom Martina Wolskea i Colina Rhinesmitha. Svrha radionice bilo je usuglašavanje oko zajedničke liste principa kojima će se prisutni znanstvenici voditi u svojim istraživanjima narednih godinu dana. Grupna diskusija rezultirala je nekolicinom zanimljivih opažanja koja bi mogla doprinijeti dodatnom iskoraku prema demokratizaciji. Ključna pretpostavka je da istraživač treba izbjegavati “misionarsku poziciju” ili samostalno definiranje agende. U tom je smislu potreban pomak u odnosima moći, kako bi se zajednici osiguralo da sama definira uvjete i prirodu suradnje. Pritom je riječ i o terminologiji, odnosno jeziku koji se u procesu koristi – njega moraju definirati u jednakoj mjeri istraživači i arhivisti, kao i članovi dokumentirane zajednice. Ono što je potrebno imati na umu jest da zajednice ne ulaze u proces kao homogeni, nepromjenjivi i “nevini” entiteti, nego kao kompleksne, dinamične i multivarijantne grupe, s vlastitim strukturama moći, vrijednostima, prioritetima i unutarnjim podjelama. Samo istraživanje ili konstituiranje arhiva mora biti dovoljno fleksibilno da bi se moglo prilagoditi različitostima i potrebama pojedine zajednice.
Mijenjati sustav, a ne zajednicu
Odnos visoke teorije i praktičnog posla se, uz pitanja aktivizma i demokratičnosti, tijekom tri dana konferencije pokazao kao jedan od intrigantnijih povoda za diskusiju. Kao veliki doprinos pritom su poslužila pojedina izlaganja kojima su predstavljena individualna iskustva praktičnog rada na projektima ili u arhivima vezanima uz specifične zajednice.
Mike Kreek s amsterdamskog Sveučilišta za primijenjene znanosti govorio je o iskustvu svog sudjelovanja na projektu Memory of East, koji funkcionira kao web prikupljalište lokalnih sjećanja stanovnika istočnog dijela Amsterdama. Projekt koji traje već više od deset godina s vremenom je postao online mjesto okupljanja i druženja, ali pritom je osobito zanimljiva dinamika rada portala – istovremeno s povećanjem aktivnosti i količine prikupljenih zapisa, smanjio se broj sudionika. Profilirala se mala, osnažena grupa koja je dobila na homogenosti, ali izgubila na inkluzivnosti. Jasno je, dakle, da to što neki projekt ili arhiv vodi sama zajednica nužno ne jamči njegovu dugoročnu otvorenost ili nehijerarhičnost.
Još jedno pitanje koje sa sobom nosi jačanje i profesionaliziranje community projekata i arhiva pitanje je implementacije arhivističkih standarda, odnosno načina na koji ona oblikuje autentično iskustvo zajednice. Svoj susret s tim problemom predstavila je Joy R. Novak iz Centra za istraživanje političkih grafika (CSPG), arhiva u Los Angelesu u kojem se od osamdesetih prikupljaju i dokumentiraju posteri vezani uz građanske pokrete i pokrete za ljudska prava. Ono što je počelo kao grassroot inicijativa, s vremenom je naraslo do zbirke od preko 80 000 postera koje je nužno obraditi, usustaviti i učiniti dostupnima istraživačima. Upravo iz tog razloga CSPG je pokušao u nekoliko navrata u zbirku implementirati arhivske standarde, svaki put tek djelomično uspješno, sve dok 2012. nisu dobili financijsku podršku od Nacionalne komisije za povijesne publikacije i zapise.
Od problema s kojima su se arhivisti u CSPG-u susreli, Novak je istaknula problem prevođenja specifičnog aktivističkog konteksta i jezika u profesionalni sustav, odnosno nužnost balansiranja između standardizirane terminologije i jezika koji koriste sami aktivisti te onog koji prevladava u samom sadržaju postera. Osim toga, Novak je skrenula pažnju na pitanje detaljnosti kataloga arhiva, odnosno nužnost pronalaženja konsenzusa između aktivističkog stava da ne postoji “višak” sadržaja i da je sve dovoljno važno da se upiše u katalog te arhivističke perspektive prema kojoj je nužno optimizirati količinu podataka u katalogu kako bi ih bilo moguće dosljedno obraditi. Na probleme koje je Joy iznijela sudionici su odgovorili stavom koji ukazuje na određenu promjenu perspektive među stručnjacima – nije više ključno pitanje kako se određeno stanje “na terenu” prilagođava postojećim arhivističkim standardima, nego kako se standarde može mijenjati, poboljšavati i prilagođavati specifičnim realnostima, odnosno prirodi i potrebama konkretne zajednice.
Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, koji je predstavljen na konferenciji, sudionicima je bio zanimljiv iz više razloga. Prije svega, osnovali su ga i vode sami članovi zajednice, odnosno organizacije aktivne u polju nezavisne kulture, što s jedne strane znači slobodu samodefiniranja i samovrednovanja, a s druge rad Centra izvan institucionalnog polja. To je rezultiralo razvojem radnih procedura i modela mimo zakonskih obaveza koje se tiču arhivističkih standarda, ali i oslanjanje na taktike tipične za nezavisnu scenu – interdisciplinarni pristup, sinergiju i razmjenu resursa i vještina te direktni kontakt, kako sa samom dokumentiranom zajednicom, tako i sa publikom i stručnjacima. Pritom se javlja puno pitanja, koja se u jednakoj mjeri tiču etike i teorije, kao i svakodnevne prakse.
Iako se očitom čini nužnost samoočuvanja putem dokumentiranja, ta potreba mnogim akterima nezavisne scene nije očigledna, kako zbog pojedinačnih ideoloških “pankerskih” stavova koji arhiviranje doživljavaju kao samomumifikaciju, tako i zbog kronične podkapacitiranosti zbog koje je dokumentiranje rijetko kad dovoljno atraktivno da bi bilo prioritetno naspram organizacije programa. Najčešće se ipak radi o prinuđenosti na neprekidnu produkciju novih programa kao jedinom načinu financiranja. Od velike je važnosti i pitanje legitimiteta Centra i njegove pozicije koju gradi unutar zajednice. Kako zadržati odlike otvorenosti, demokratičnosti i samodefiniranja dok se prolazi kroz polagan proces profesionalizacije, na što ukazuje i sudjelovanje na jednoj ovakvoj stručnoj konferenciji?
U kontekstu konferencije osobito je bio zanimljiv stav Tamare Štefanac, arhivistice u Hrvatskom muzeju željeznice i doktorantice na Sveučilištu u Zadru, koja od svibnja 2013. godine prati rad Centra. Njen odnos prema Centru promatračkog je karaktera – prakse koje su u Centru rezultat praktičnih potreba, a ne zakonskih regulativa, Štefanac smatra potencijalno inovativnima te kao znanstvenica nastoji ne utjecati na njegov rad ili ga nenamjerno usmjeriti prema institucionalizaciji. Pritom primjećuje da je tu poziciju iznimno teško zadržati ukoliko se razviju suradnički ili prijateljski odnosi.
Od objekta do subjekta
U Hrvatskoj je tema community arhiviranja za sad još iznimno slabo afirmirana u stručnim i institucionalnim krugovima, što znači da se konceptualno-praktičnom okviru unutar kojeg Centar radi ili bi mogao raditi tek ocrtavaju obrisi. Pritom je realna mapa community arhiva u Hrvatskoj minimalistička, ali ipak postoji – primjer jednog od njih je Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Konferencija je pokazala da je, za razliku od situacije u Hrvatskoj, u globalnom polju informacijskih znanosti i tehnologija tema dokumentiranja specifičnih zajednica iznimno aktualna, ali i izazovna. Demokratičnost, inkluzivnost i samoodređenje postavke su koje su naizgled jasne kao koncept, ali postaju zamršene i zahtjevne “na terenu”.
Vidjelo se to i u organizaciji same konferencije – iako je njen fokus bio na dokumentiranju marginalnih zajednica, sudionici konferencije bili su gotovo isključivo znanstvenici i profesori, ali ne i sami predstavnici zajednica o kojima je bilo riječi. Perpetuira se, dakle, upravo ono što se želi dekonstruirati i protiv čega se nastoji boriti – neravnopravni odnosi moći u istraživačkom i dokumentacijskom procesu te paternalistički odnos istraživača i zajednice. Da su to spremni priznati i s tim se suočiti, pokazali su sudionici konferencije predloživši u završnim riječima upravo uključivanje različitih aktera i pripadnika dokumentiranih zajednica kao smjer kojem bi se konferencija trebala okrenuti u budućnosti.
Objavljeno
