Tema Ono što me obično oduševi u nečijem umjetničkom radu je ugođena ravnoteža prepoznavanja i ambivalentnosti, vlastiti obzor proširen iz tuđe točke gledišta; neka silueta ili struktura izlijeva se za tu prigodu u novi misaoni entitet, vrijedan daljnjeg, remedijalizirnog, plasmana. Idealtipska receptura radu nalaže da sadrži paradokse, ambigvitete i trajne misterije, dobrodošla je i porcija brige za opće(nito) dobro, to upečatljivija što ‘molekularnije’ sljubljena s oblikom. Potonji naravno može i ne mora biti materičan, estetska komponenta dodaje se po želji.
Očigledno ironijski stil gornjeg opisa, međutim, ne može sasvim isprati neugodno sladunjav i deplasiran sadržaj. Substandardan, za početak, kako bi podsjetio zašto pisati o umjetnosti ‘kakva mi se sviđa’ nije tako lako, niti je nužno poželjno. Kako god ga terminološki odredili, žanr u kojem se osvrćete na tuđi umjetnički rad mutna je voda. Definicije žanra podložne su kontinuiranim mijenama i uvijek aproksimativne, na vremenskoj lenti. Preskriptivnost je out, gdje joj je i mjesto. Kritikalnost je in, ali i iz nje proviruju nemani, poput izlišnosti jeke tuđeg rada ili redundantnosti proizvoljnog, asocijativnog i terapirajućeg sebe, kojemu se nešto piše. Principijelna odgovornost prema ostalim jedinkama u lancu – koja uključuje ekologiju javnog prostora u koji izbacujete sadržaj – također ima transhistorijsku kvalitetu. Prekomjernim intimnim ushitima pretpostaviti ono što je tematski važno za zajednicu, barem kad su vremena krizna, mogao bi poslužiti kao još jedan solidan, premda provizoran predložak (te elegantan zaklon od teoretičarskog negodovanja).
Da je napisan prije par mjeseci, mogao je to biti početak osvrta na izložbu Olivera Resslera u MSU. Da je napisan, imao bi u radu austrijskog aktivista-umjetnika sadržajno pokriće za manjak tekstopisačkog nadahnuća, jer je Ressler sav njegov semantički sloj podložio jednoj te istoj temi. Najvažnijoj temi našeg doba – klimi, dakako. Rezime tih formalno heterogenih radova bio bi da su redom čista doksa. U njihovoj jasno posloženoj moralnoj ekonomiji zna se tko je koje boje, gdje se smjestio, a gdje mu je zapravo mjesto. Biti na papiru al pari takvom radu je izazovno. Nad operativnim žargonom kojim komuniciraju art entuzijasti, pojmovima poput dvosmislenosti, iskliznuća, ruptura, procijepa, iskošenja i sličnog rafinmana nadvija se mrak umjetnikovih projekcija crne, zadušene, prljave budućnosti na mrtvom planetu. Bolje od opisa samih radova (koji uostalom nisu fokus teksta), iz jednog doku-videa gdje pet panelista sjedi i razgovara o klimatskoj krizi izdvaja se par jednostavnih rečenica koje izgovara jedan bivši umjetnik. U dotjeranoj redakciji glasile bi otprilike ovako: “Umjetnici, klimatski sat otkucava. Položite oruđe i zatomite individualne preokupacije, sve kreativne snage upregnite u spas našeg planeta.”
Taj dramaturški apel, sav od patosa i pragmatike, afektivno čini što i brechtovska interupcija. Na puno širem planu od tog tamo izložbenog polumraka želi vam surovo odgristi prostor za ushit nekim drukčijim, neangažiranim atrakcijama. Iskusili smo slično otrežnjenje, recentno, na više razina: najednom, kad utihne muzika i upale se svjetla. Povijesno, umjetnici su polagali kistove tijekom društvenih kataklizmi, u borbi ili melankoliji, ostavljajući za sobom anti-umjetnosti ili kanonske praznine. To da je naš klimatski čas doista dramatičan i samo je postalo doksa, stoga nije bez učinka kada čekić Resslerova ‘dramaturga’ udari po generacijskoj recepturi za umjetnost ‘kakva nam se sviđa’. I podsjeti nas da onu slatkastu igru razmjene, čuđenja i iskustvenog bogaćenja, kakvu od nje očekujemo, neugodno nagriza vrijeme. Ostavljam po strani spekulaciju o tektonskim posljedicama takve nove recepture po cjelokupni spektar egzistencija u i oko umjetnosti, stišćem se u sve skučeniji prostor i pitam – kako sada napisati osvrt o eko artu?
Na liniji manjeg otpora, u dramatskoj deflaciji, otvara se pregledna forma; ne ushićuje, ali dobro dođe. U posljednje vrijeme, na lokalnoj je sceni zamjetan diskurzivni proboj ekologije, premda u proširenom značenju koje bi moglo zamagliti ovaj prizemni rezime. Samih umjetnika, umjetnica, koji i koje svojim radom zahvaćaju eko tematiku nije velik broj, ali je zadnjih godina u porastu. Ako ovo i dalje čitate, zacijelo ste netko tko je dosad nabasao na instalaciju od otpadaka. Navažanje otpada u galeriju nije eko art, reče mudri kritičar (i ime mu bi zaboravljeno, a zaslužio je citat). O eko artu se iz perspektive galerijskog okoliša ni ne može pisati, dodajem, ovo su natuknice o recentnim izložbama u Zagrebu, bez izlaska na teren. Spomenimo i bio art, koji u potki obično nosi nelagodnu distopijsku slutnju i eko konotaciju. Bio umjetnost je međutim skupa te iziskuje studiozan ulog pa je se osim na Kontejnerovim trijenalima susreće rijetko, možda u vidu neke kiborške (okrutne?) instalacije, dizajnirane da biljci, prikopčanoj na aparate, iscijedi koju kap zelene mudrosti. Na suprotnom polu, u tradicionalnim medijima, zelenog te bilja drugih boja ima napretek, kao i jasnog rezona zašto je tako. O nekoliko različitih ‘zelenih’ izložbi pisala je prošle zime Tihana Bertek. U drugom pak dijelu sezone, kako su natječaji donosili jesenske plodove, a pandemija odnosila (i) unutarnji balans, u galerije je stigla nova porcija ljekovitog zelenila. Niz izložbi šumskih tema i motiva donio je zadnjih mjeseci pravi katalog semantika i poetika, više ili manje složenih dramaturgija, medija, prikazivačkih i političkih ambicija.
Nekontrolirano raslinje, ružnog imena korov, i njegov povratak na deindustrijaliziranu periferiju dominantan je motiv slajdova Lee Anić. Od retro-prikazivačkih rekvizita, uprizorila je jesenas u Atelijerima Žitnjak nepretenciozan i šarmantan pandan rubnoj, inkluzivnoj poetici tog mjesta za umjetnost. Divlji rast i prirode i društva tema je i naslov digitalnog herbarija Ane Kuzmanić. Može ga se supostaviti kao studioznu, arhivističku opreku prethodnom radu jer tematizira (dobrim) dijelom isti fenomen na drugom kraju grada, opet liminalnom i hibridnom. Dio je fundusa Muzeja susjedstva Trešnjevka. Veze i suprotnosti različitih, propalih moderniteta s prirodom tvore podeblji interpretacijski sloj značenjski vrlo kompleksnih radova Dušice Dražić, predstavljenih jesenas u Pogonu Jedinstvo. Šuma, dominantna među umjetničinim temama, uobličena je dijelom statičnom video instalacijom, a dijelom u zvučnoj formi, jednosatnom audio dramom (Kiše padaju drukčije, 2021.). Protagonistica, jedna konkretna šuma, dijete je lokalnog moderniteta; antropogena je, posađena u kolektivnoj radnoj akciji 1980-ih. Sada traži svoj identitet: ne pripada vremenu koje je poima kao resurs ni ljudima koji je teritorijaliziraju, čeka vrijeme koje će zacijelo biti njezino, na neki novi nepoznati način. U prvom licu govori o sebi, o društvu i ekosustavu, jezikom prepleta značenja, asocijacija, poetika, žanrova – savršeno komplementarno ranije spomenutom, rafiniranom žargonu.
O drveću i šumama, autorice Teute Gatolin, rad je referentno i performativno slojevitiji od prostornog kolaža šumskih suvenira viđenog prošle jeseni u Garaži Kamba. Premda gradi i spekulira na pozadini eko krize, umjetnica principijelno odbacuje distopijsku poziciju te se oslanja na fikciju i mogućnost alternativnih narativa (kakva su to, i za koga rješenja, pitanje je koje zaslužuje drukčiji okvir, fokus i analizu). U svom pozadinskom sloju i neplanirano, njezin rad je primjer umjetničke forenzike – kao dokument jedne konkretne deforestacije. Umjetnica s tim elementom ne naglašava odnos, kao što to čini s drugim živim i neživim šumskim akterima, ali redovito pohodi isti prostor i nalazi ga uvijek iznova degradiranog.
Višegodišnji multimedijski projekt Slušaj šume! Azre Svedružić i Demirela Pašalića, još kad se podcrta taj imperativ u naslovu i ‘povišena’ interpunkcija, sam se deklarira kao artivistički. Subordiniranost jednoj temi, dugotrajna predanost zajedničkom dobru te eksplicitno i konkretno političko djelovanje pripadaju korpusu socijalne skulpture. MSU je umjetničkom paru otvorio prostor za čak dvije izložbe u par mjeseci, objema je kustosica Ana Škegro. Na zimskoj, Šuma to go, iskustvo devastacije park šume Medvednica koja se odvija pred očima cijelog jednog milijuna posjetitelja godišnje, umjetnik i umjetnica su pretočili u parodiju retrospektive. Nije bila smiješna: biste palog drveća na visokim bazama, u vitrinama i s legendama kao vrijedni relikti spaljeni komadi biomase, muzealizirana mrtva stabla, fotografije degradacije i pustošenja, instalacije o ljudskoj pohlepi i smrti šume. Svi kažu da je jezik tih radova jednostavan, kaže umjetnica. Doista, pristupačan je i odgonetljiv, uprogramiran mu je takav cilj.
Proljetna izložba Pozor, pejzaž! retrospektivni format sažima u kompaktno mjerilo te otvara prostor za tri izvedbena segmenta. Umjetničin je klasični angažirani performans koji istovremeno opisuje kazivačica, čime se postiže medijska rezonancija – opet nam je olakšana recepcija. Umjetnik na izložbi nije prisutan. On izvodi radnje u park šumi, obilazi je više puta tjedno. Kao forenzičar dokumentira mijene, fotografira degradacije, možda i kriminalne sječe. Kao dugotrajni performer zamjenjuje javne službenike čija je zadaća čuvati zajedničko dobro, a zakazali su. Treći izvedbeni akter dolazi u formi konferencije koju organiziraju umjetnici i kustosica. Mala klimatska konferencija Slušaj šume – razgovor o prirodi i društvu bavit će se temama iz konteksta perifernog kapitalizma: koruptivnim praksama, komodifikacijom šumskog biotopa te razmjerima njegove devastacije. Bit će riječi i o modalitetima otpora na tom terenu borbe za klimatsku pravdu. Nema govora da je sam umjetnički rad dostatan da učini razliku, potrebno je povezati više aktera, svakog u svom klasično delimitiranom polju znanja i društvenog dosega, ispada.
Takva je podjela solomonsko rješenje: o obje vrste kulturne produkcije može se govoriti uvriježenim kategorijama, bez zadiranja u naučenu ravnotežu umjetničkog i pragmatičkog. S jedne strane, dobro poznati eksport političkih pitanja u umjetničku sferu, koja čini progresivnije, ali manje operativno djelatno krilo društvenog sklopa jedno je od ilustrativnijih disfunkcionalnosti našeg vremena. S druge strane, kako je to umjetnik i kritičar Naeem Mohaiemen nedavno lakonski primijetio, većina suvremenih umjetnika ne bavi se klimom i nije angažirana oko globalnog opstanka. Niti oko bilo čega drugog, kao ni ostatak populacije, uključujući dobar postotak od onih milijun ljudi koji su se u protekloj godini popeli na planinu iznad Zagreba, a da gore nisu vidjeli ništa loše, čuli ništa loše, a kamoli išta po tom pitanju poduzeli. Zato ću vlastite, proizvoljne, dojmove ostaviti nedorečenim, kao na ranijem dramatskom vrhuncu, sa zaključnim upitnikom. Pozvati na konferenciju i izložbu te se, ekološki, povući.
ObjavljenoObjavljeno
