Tema Piše: Lujo Parežanin
Objava rezultata Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture prije svega za aktere nezavisne kulture predstavlja razdoblje frustracija i tjeskobe. Razlog tomu dijelom je sadržan u riječi “razdoblje” – jer riječ nije o nekom jasno najavljenom trenutku u kojem (ne)sretne organizacije doznaju sudbinu svojih programa, nego o produženom periodu (agonije) u kojem se rezultati puštaju “na kapaljku”, bez transparentnog razloga tog rastezanja. Tako su, primjerice, rezultati za 2020. godinu objavljivani u razdoblju od preko mjesec dana – od sredine prosinca do kraja siječnja. Posljednji su objavljeni upravo rezultati za područja posebno važna za nezavisnu umjetničku i kulturnu scenu – vizualne umjetnosti i inovativne prakse – čime je dio najprekarnijih radnica i radnika u kulturi prepušten najduljem periodu elementarne neizvjesnosti. Nažalost, ono što je konačno objavljeno očekivano pokazuje da će temeljni karakter odnosa Ministarstva prema financiranju nezavisne kulture ostati nepromijenjen: bez jasne strategije, nesuvisao, a često i naprosto štetan.
Na razini ukupnih budžeta, stvari bi u vrlo ograničenom smislu mogle djelovati i ohrabrujuće: nakon pada od preko 200 000 kn u 2019. godini, proračun inovativnih praksi za 2020. godinu povećao se za nešto malo više od 100 000 kuna. Što se pak vizualnih umjetnosti tiče, one su od 2018. godine doživjele pad potpora s 5 039 000 kuna na 3 507 510 u 2019., pa rast na 3 832 700 kuna u ovoj godini. No stvar nikad nije ni (samo) u ukupnim budžetima, nego podjednako i u njihovoj strukturi. A upravo je struktura, promatrana na razini ove godine, ali i usporedbe s prethodnim godinama, ono što ostaje duboko sporno.
Na općoj razini, uočljiv je prije svega nastavak nepromišljenog – gdjegod i neobjašnjivog – odnosa prema nezavisnoj kulturi, kojim se čitavom tom polju i dalje oduzima bilo kakva razvojna perspektiva. Sistemski razrađen rast potpora izostaje, a na razini individualnih organizacija ne postoji nikakva uočljiva pravilnost od godine do godine, osim opće tendencije smanjivanja potpora.
Kada je prošle godine povodom rezultata Ministarstva pokrenuta inicijativa Dosta je rezova!, jedan od protagonista je bio kustoski kolektiv BLOK, koji zasigurno spada među najvažnije organizacije u području vizualnih umjetnosti i inovativnih, kritičkih praksi. Mistrica Obuljen Koržinek tada se od optužbi za gušenje nezavisne kulture kontinuiranim smanjivanjem potpora branila ističući između ostalog kako je upravo BLOK primjer da do rezova potpora ne dolazi. Zanimljivo je u tom svjetlu uočiti da ne samo da je BLOK, kao što smo već pisali, loše prošao na izdavačkom segmentu natječaja, nego su i potpore za njihove redovne programe smanjene sa 72 000 na 45 000 kuna na inovativnom praksama. Riječ je o padu za više od trećine – gotovo 40 % – sredstava, što je uistinu teško shvatljiv udar na kolektiv koji je baš u prosincu dobio zasluženo međunarodno priznanje u obliku nagrade njemačke Zaklade Hans i Lea Grundig.
Nevjerojatnim se čini i uskraćivanje podrške godišnjem izložbenom programu Galerije Miroslav Kraljević kao ključnog izložbenog prostora za suvremene umjetničke prakse. Premda je GMK na natječaju za inovativne prakse dobio potporu za pojedinačne aktivnosti popratnog karaktera, poput izdavanja umjetničke knjige Jedna strana, druga strana Božene Končić-Badurine, izložbeni je program osnovni smisao djelovanja Galerije, stoga se možemo samo zabrinuti za rasuđivanje onih koji su dozvolili ovakvu apsurdnu nelogičnost.
Iznimno je sporno između ostalog i eutanaziranje bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva, koja postoji već preko dvadeset godina i predstavlja najvažniji prikaz aktualne dizajnerske produkcije na nacionalnoj razini, uključujući i mlade autore/ice. Drugdje je važnim organizacijama iz nezavisne kulture ukupna potpora ili smanjena (Drugo more, Kontejner, Art radionica Lazareti, KA-MATRIX i drugi) ili ostavljena da stagnira u besperspektivnim gabaritima, bilo da je riječ o istim iznosima ili minimalnim povećanjima.
S druge strane, zadržava se praksa dodjeljivanja značajnog iznosa (100 000 kuna) jednom hiperkomercijalnom glazbenom festivalu poput InMusica, koji dio domaćih izvođača na sporednim pozornicama ne plaća ni – kunu. Samo za usporedbu, riječ je o iznosu dvostruko većem od onoga koji WHW kao međunarodno relevantan kustoski kolektiv dobiva za izložbeni program Galerije Nova. Kakav bi to pak bio inovativni kulturno-umjetnički program na InMusicu nije poznato, ali sasvim je izvjesno da je sramotno da dobiva višestruko veću podršku od ključnih nezavisnokulturnih organizacija koje preživljavaju od javnih potpora. Ukazuje ta činjenica na kontinuiranu sklonost kulturne politike da čak i izdvojenu kategoriju inovativnog, smišljenu upravo kako bi se zaštićeni prostor dao suvremenim nezavisnim praksama, rastegne na način da obuhvati i komercijalno-turistički sadržaj inovativan ponajprije po kriterijima korporativnih odjela za marketing.
Rezultatima Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi tako se samo potvrđuje sistemsko ignoriranje bilo kakve ideje dugoročnog razvoja nezavisne kulture od strane resornog Ministarstva, a nazire se i kako će ona i na vlastitom proračunskom terenu prolaziti u nadmetanju s projektima iz “kreativnih industrija”, osobito onima usmjerenima prema turističkim profitima. Uzevši u obzir da pritom samostalne umjetnice i umjetnike ubrzo čeka i novi, vrlo problematični Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti, devastacija nezavisne kulturne scene mogla bi vrlo brzo stupiti u svoju finalnu, terminalnu fazu. Oni koji prežive uvijek mogu kupiti kartu za InMusic.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
