Migranti, gastarbajteri, proleteri

Temat Gastarbajteri i migranti, S. Ćurković

Piše: Stipe Ćurković

Posljednja dva desetljeća svjedočili smo razvoju različitih diskursa koji migrantske radnike žele osloboditi uskih parametara apstraktne ekonomske uloge uvezene radne snage. Migrante (i migrantske radnike) kao relativno pasivne objekte u obuhvatnijoj sistemskoj logici ekonomskih “zakonitosti” i državne politike, zamjenjuje figura migranta kao (pro)aktivnog subjekta koji redukciji na pasivni objekt uvijek iznova izmiče strategijama samovoljnog prekoračenja državnih granica i formalno ili neformalno propisanih društvenih pozicija.

Pod konceptualnom egidom “autonomije migracije” noviji teoretičari migracije (primjerice Rutvica Andrijašević, Manuela Bojadžijev, Sabine Hess, Serhat Karakayalı, Efthimia Panagiotidis, Vassilis Tsianos u Turbulente Ränder. Konturen eines neuen Migrationsregimes im Südosten Europas, PROKLA 140: Migration, str. 345-362) ističu subverzivni i kreativni potencijal praksa migracije kojima migranti konstituiraju nove transnacionalne identitete i prostore koji nadilaze stare binarizme mjesta i pripadnosti, mijenjajući time i društva u koja migriraju. Kontrast u odnosu na diskurs o migrantima kao objektima i žrtvama pritom se ističe kao zalog afirmaciji emancipatorne perspektive, navodno inherentne samoj figuri migranta. 

Kao što pišu Martina Benz i Helen Schwenken u tekstu Jenseits von Autonomie und Kontrolle: Migration als eigensinnige Praxis (PROKLA 140: Migration, 2005., str. 367), “perspektiva autonomije migracije svoj teorijski izvor ima u talijanskom operaizmu, u tome istovremeno leže njena snaga i njeni problemi”. Među potonje svakako spadaju opasnost romantizacije migranata kao subjekata otpora i zanemarivanje činjenice da, ma koliko samovoljno se prelazak granica odvijao, “zakoni (o strancima) opstaju i s onu stranu prekoračenja granice te da se migranti(ce), čak i oni s više-manje osiguranim boravišnim statusom, kreću u permanentno prekarnom političkom i socijalnom prostoru”. Prostor u koji migranti stupaju uvijek je već strukturiran, i sve njihove strategije navigiranja u konačnici znače samo kretanje unutar strukturno zadanog i limitiranog raspona mogućnosti. Kao nedržavljani lišeni su brojnih političkih i socijalnih prava. To presudno određuje njihove ekonomske perspektive.

Ako nemaju boravišnu ili radnu dozvolu, osuđeni su na ilegalni rad, bez pravne i socijalne zaštite, u uvjetima hipereksploatacije i niskih nadnica, pod stalnom prijetnjom državnih sankcija, koje uključuju i mogućnost deportacije. Teoretičari autonomije migracije često upravo ilegalni rad ističu kao dokaz nemogućnosti državne kontrole migrantskog ponašanja i svjedočanstvo subverzivne snalažljivosti migranata, koji svojom svakodnevnom praksom čine poroznima rigidne granice državne regulacije ili ih čak razotkrivaju kao pravne fikcije. No, transgresije te vrste migrante ne smještaju izvan za kapitalizam specifične strukturne prinude prodaje vlastite radne snage kao uvjeta vlastite reprodukcije, nego je potvrđuju. I kada ih se ne uspijeva (ili ne želi) dosljedno provoditi, zakoni koji reguliraju pristup određenom (nacionalnom) tržištu rada imaju neposredne učinke po migrante, utoliko što im ostavljaju otvoren pristup samo neformalnom segmentu tog tržišta. No, i migrant s boravišnom i radnom dozvolom nije nužno statusno ravnopravan s “domaćom” radnom snagom.

Kada se, kao što je i dalje često slučaj (usp. Karin Scherchel, Citizenship by work? Arbeitsmarktpolitik im Flüchtlingsschutz zwischen Öffnung und Selektion, PROKLA 183: Ökonomie der Flucht und der Migration, 2016., str. 245-265), pravo boravka veže uz uvjet zaposlenosti, to predstavlja snažan mehanizam discipliniranja i slabi poziciju migrantskog radnika u odnosu na potencijalne poslodavce, što za posljedicu ima da će u pravilu biti prisiljen pristajati na nadnice, poslove i uvjete rada koje bi domaća radna snaga odbila. Tržišta rada su stratificirana. I to ne samo zbog pravnih razlika u statusu ili po kriteriju kvalifikacija i kompetencija (koja već sama po sebi za većinu migranata predstavljaju mehanizme isključivanja zbog nedostatka jezičnih, socijalnih i kulturnih znanja ili nepriznavanja formalnih kvalifikacija iz njihovih “matičnih” zemalja). Njima treba dodati i neformalne ili prešutne mehanizme hijerarhizacije, poput etničkih (ali i rodnih), koji mogu djelovati i vertikalno (državne institucije i poslodavci) i “horizontalno” (odnos domaće radne snage prema migrantima).  

Diskontinuitet između figure migranta i gastarbajtera

Diskurs iz perspektive autonomije migracije, sa svojim naglaskom na transgresivnim praksama migrantske samovolje, u mnogim izvedbama implicira više-manje radikalan diskontinuitet između figure suvremenog (često ilegalnog) migranta i figure gastarbajtera. Migracija historijskih gastarbajtera od kraja 1950-ih do 1970-ih bila je regulirana međudržavnim ugovorima, a nerijetko je podrazumijevala i protokole i procese selekcije pod kontrolom institucija država useljenja, koji su se odvijali i prije samog dospijeća u nju, u regrutacijskim centrima na tlu matične zemlje potencijalnih migrantskih radnika. Nasuprot tome, suvremeni migranti kreću samovoljno na put, često ilegalno prelazeći granice, koristeći neformalne mreže ili ih stvarajući u procesu, kako u tranzitu, tako i u zemljama dospijeća, izmičući državnoj kontroli i regulaciji. 

Kontrast i diskontinuiteti postaju to veći što je prizma komparacije bliža čistoj antropološkoj i etnografskoj deskripciji. Nova perspektiva i deskriptivno bogatstvo njenih intervencija potencijalno se plaćaju zanemarivanjem ili brzopletim negiranjem strukturnih kontinuiteta koje samo strukturna analiza otkriva. Zazor od takvog tipa analize zbog njegove tendencije da migrante reducira na objekte ekonomskih i državnih silnica promašuje metu: analiza koja otkriva heteronomiju i njene restrikcije kao značajku životnih uvjeta kojoj u kapitalizmu podliježu svi radnici, kao i specifične, zaoštrene, oblike koje ona poprima za migrantske radnike, ne smije se brkati s afirmacijom takvog stanja stvari. Nasuprot tome, kritika koja afirmaciju emancipatorne perspektive poistovjećuje s afirmacijom autonomije u uvjetima realne strukturne heteronomije, riskira nehotice mistificirati i/ili podcijeniti nasilje koje joj je inherentno. Parafrazirajući Marxovu slavnu rečenicu iz Osamnaestog brumairea možemo reći da migranti stvaraju vlastite prakse, ali to ne čine u okolnostima koje su sami odabrali i stvorili. Teoretičari autonomije migracije mogli bi s određenim pravom isticati da zanemarivanje prvog dijela rečenice proizvodi distorziranu sliku životne realnosti migranata. No, isto se, barem s jednakim pravom, može prigovoriti i teorijskim perspektivama koje olako prelaze preko njenog drugog dijela.

Svim razlikama u životnim uvjetima unatoč, današnjem ilegalnom migrantskom radniku i historijskom gastarbajteru zajednička je pozicija na dnu ili na marginama tržišta rada. Za tu poziciju karakterističan je sužen set političkih, socijalnih i ekonomskih prava i sužena sloboda kretanja na tržištu rada. “Eksces” koji predstavljaju u komparaciji s pravima i uvjetima rada “domaće” radne snage, ali i u odnosu na poimanje “slobodnog rada” kao kapitalističke norme otkriva, međutim, nešto centralno o sistemskoj logici kapitalističkog načina proizvodnje i različitim modusima njezine historijske realizacije. 

Isključenost iz prava i mehanizama zaštite

Imperativ profitabilnosti centralna je karakteristika kapitalističkog načina proizvodnje i jedina svrha i imanentni kriterij uspjeha koji poznaje i priznaje. Organizirati proizvodnju na kapitalistički način znači organizirati je tako da sve odluke vode maksimizaciji profita. U krajnjoj instanci, izvor profita je višak vrijednosti koji kapital uspijeva izvući iz radnika, a taj višak je razlika između vrijednosti radne snage (koju kapital plaća u obliku nadnice) i nove vrijednosti koju radnici u proizvodnji stvaraju. To je, ukratko, Marxova definicija eksploatacije. Eksploatacija se može odvijati na bilo kojem nivou nadnica (tj. vrijednosti radne snage), sve dok radnici proizvode vrijednost iznad vrijednosti svoje radne snage. No, stopa eksploatacije raste što je vrijednost radne snage niža, tj. što je manje radnog vremena potrebno za proizvodnju vrijednosti radne snage, a više otpada na proizvodnju viška vrijednosti. Zbog toga je kapitalu imanentna tendencija da vrijednost radne snage reducira na minimum koji je nužan za njenu “normalnu” reprodukciju.

Ovdje zanemarujemo Marxovu razliku između proizvodnje apsolutnog i proizvodnje relativnog viška vrijednosti, gdje prva počiva na intenzifikaciji rada i/ili produžetku radnog vremena, a druga proizlazi iz općeg rasta produktivnosti – u mjeri u kojoj smanjuje vrijednost roba koji ulaze u reprodukciju radnika, pa time smanjuju i vrijednost radne snage. Za kritiku Marxove pretpostavke u Kapitalu da korist od rasta produktivnosti automatski ide kapitalistima, tj. da automatski vodi smanjenju vrijednosti radne snage upućujem na drugo izdanje rada Michaela Lebowitza Beyond ‘Capital’: Marx’s Political Economy of the Working Class (Basingstoke: Palgrave, 2003).

Marx “normalnu reprodukciju” definira na sljedeći način: “suma životnih sredstava mora biti dovoljna da radnu individuu održi kao radnu individuu u normalnom životu. Same prirodne potrebe, kao hrana, odelo, ogrev, stan itd. različne su prema klimatskim i drugim prirodnim osobinama ove ili one zemlje. S druge strane, sam obim tzv. nužnih potreba, kao i način njihova zadovoljavanja, proizvod je istorije, te zbog toga velikim delom zavisi od kulturnog stupnja dotične zemlje, a između ostaloga bitno i od toga pod kojim uslovima, dakle i s kakvim se navikama i pretenzijama na život obrazovala klasa slobodnih radnika. To znači da nasuprot ostalim robama, određenje vrednosti radne snage sadrži izvestan istorijski i moralni element. Ipak je za neku određenu zemlju, i u određenom periodu, dat prosečan opseg potrebnih životnih sredstava”.

“Istorijski i moralni element” u određenju vrijednosti radne snage podrazumijeva, međutim, i klasnu borbu kao bitan faktor. Kao i uvjeti u kojima se ta borba odvija, njeni historijski rezultati kodificirani su u državnom radnom zakonodavstvu i socijalnim i drugim pravima radnika. No, posljednja rečenica citata, o “datosti” određenog standarda reprodukcije radne snage u određenoj zemlji, postaje problematična ako se čita kao iskaz o nužnoj nepromjenjivosti tog standarda ili – što je u ovom kontekstu još važnije – kao tvrdnju da je taj standard nužno jednak za sve radnike u određenoj zemlji. Kako su politička i socijalna prava u velikoj mjeri vezana uz kriterij državljanstva, to znači da su migranti isključeni iz velikog dijela prava i mehanizama zaštite koji, kao rezultat povijesti klasnih borbi, ne reguliraju samo uvjete radne snage na tržištu rada i u odnosu na kapital, nego određuju i standard “normalne reprodukcije” za “domaću” radnu snagu.

Drugim riječima, za migrantske radnike navodno univerzalni historijski standard reprodukcije nije nužno dat, za određenje vrijednosti njihove radne snage vrijedi drugi “moralni” standard. S gledišta kapitala, ta specifična pozicija migrantskih radnika znači dostupnost radne snage čija je vrijednost niža, a njeno upošljavanje, samim time, profitabilnije (pod uvjetom da kvalifikacijama itd. odgovara zahtjevima radnih zadataka). Činjenicu da su, primjerice, frakcije njemačkog kapitala u kontekstu aktualne “izbjegličke krize” zagovarale “liberalnu” politiku prijema izbjeglica, treba čitati u tom ključu. 

Privilegirane zajednice

Specifičnost položaja migrantskih radnika, uvjeta u kojima žive i rade, stoga bi bilo pogrešno tumačiti kao za razumijevanje kapitalizma sporednu devijaciju od norme. Sama činjenica da te “devijacije” postoje, da ih pravni mehanizmi i državna politika omogućuju, reflektira kapitalu imanentnu tendenciju prema smanjenju vrijednosti radne snage, ne samo do razine važećeg historijskog i moralnog standarda, nego i ispod njega. Ona pokazuje i do koje mjere je navodna univerzalnost određenih prava i standarda uvijek porozna i podložna revizijama ukoliko kolidiraju s interesima kapitala, koji se time otkriva i kao prepreka njihovoj stvarnoj univerzalizaciji. Podjela radničke klase na skupine s različitim setom prava za kapital je funkcionalna u mjeri u kojoj dozvoljava više-manje radikalnu reproletarizaciju njenih dijelova.

Kako financiranje države i njezinih socijalnih politika uvelike ovisi o oporezivanju prihoda čija masa raste i pada ovisno u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti (koju na različite načine oporezuje), politike koje promiču interese kapitala – kao ključnog agenta organizacije ekonomske aktivnosti u kapitalizmu – u pravilu postaju i interesi države. Podjele radničke klase po nacionalnom kriteriju, uz odgovarajuće razlike u pravnom statusu “domaće” i migrantske radne snage, tako su poželjne i s gledišta državne politike ili “državnih interesa”, već i stoga što podrazumijevaju stvaranje radne snage prema kojoj država nema nikakve ili bitno manje socijalne i financijske obaveze. Pored toga, te podjele unutar radničke klase predstavljaju (historijski opetovano potvrđenu) prepreku njenoj političkoj homogenizaciji kao klase i naspram kapitala i naspram države, a time i važan moment regulacije klasne borbe. 

Étienne Balibar je implikacije tog uvida radikalizirao tvrdnjom da “regulacija klasnih borbi, ili općenitije, socijalnih sukoba, nikad ne bi bila moguća bez procesa mobilizacije oblika nacije, tog oblika privilegirane zajednice, koja je istovremeno sakralizirana i sekularizirana” (Kommunismus und (Staats-)Bürgerschaft. Überlegungen zur emanzipatorischen Politik, u: Alex Demirović, Stephan Adolphs, Serhat Karakayali (ur.), Das Staatsverständnis von Nicos Poulantzas. Der Staat als gesellschaftlisches Verhältnis, Baden-Baden: Nomos, 2010., str. 25), pa socijalnu državu, dosljedno tome, naziva nacionalno-socijalnom državom.

Nadovezujući se na tu misao, Fabian Georgi ističe da “nacionalno-socijalna regulacija klasnih borbi može funkcionirati samo kada je opseg na taj način etabliranih kompromisa ograničen, kako prostorno-teritorijalno, tako i ‘personalno’. Pošto se troškovi kompromisa u konačnici oduzimaju od kapitalističkog viška vrijednosti, neograničeno širenje putem otvorenih granica i jednakih prava u tendenciji dovelo bi do pada profitnih stopa na ništicu. Nacionalno-socijalne države blagostanja stoga su fundamentalno upućene na to da uvjete svoje egzistencije osiguraju nasilnim isključivanjem ne-pripadnika te hijerarhiziraju pristup svom teritoriju i socijalnim pravima. Poduprt i posredovan u rasističkim obrascima nastalima u kolonijalizmu, taj imperativ isključenja do određene se mjere nužno izražava u nacionalnom šovinizmu, koji se u migracijskim i graničnim režimima institucionalno realizira i pritom spaja s rasističkim tendencijama u društvu koje slijede samostalno-međuovisne dinamike” (Widersprüche im langen Sommer der Migration. Ansätze einer materialistischen Grenzregimeanalyse, PROKLA 183, 2016, str. 200).

Destruktivne implikacije sustava

Nacionalni šovinizam i rasizam utoliko bi bili fenomeni koji imaju strukturno sidrište u nacionalno-državno organiziranoj regulaciji klasnih odnosa u kapitalizmu. Iskustvo nacionalističkog i rasističkog isključivanja današnjih migrantskih radnika, kao i gastarbajtera prije njih, tako bi bilo i iskustvo strukturnih granica inkluzivnosti i univerzalizma kapitalističkih društava i država. Refleksija o položaju migrantskog rada stoga bi trebala zauzimati važno mjesto u pokušajima njihova razumijevanja, jednako kao što je analiza sistemske logike kapitala i njenih društvenih i političkih implikacija važan uvjet za razumijevanje tvrdokorne perpetuacije nacionalizma i rasizma kao društvenih i političkih fenomena. Što međutim ne znači da ih je moguće svesti na kapitalističku logiku i da ne mogu imati i druge izvore i motive. 

Drugi važan uvid takve analize jest onaj o kapitalu imanentnoj tendenciji prema reproletarizaciji radne snage i dinamici njene historijske reafirmacije. Na vrhuncu zapadnoevropske države blagostanja gastarbajter nije bio samo radnik koji je uvezen zbog nedostatka domaće radne snage, nego je označavao i povratak radikalno proletariziranog radnika u trenutku kada je kapitalizam, barem u tom dijelu svijeta, bio poprimio svoj socijalno najinkluzivniji historijski oblik. No, gastarbajter je predstavljao i prefiguraciju predstojeće normalizacije procesa reproletarizacije kao opće značajke neoliberalnog perioda koja se manifestira u dugotrajnom i koordiniranom napadu na “historijski i moralni” standard reprodukcije radne snage iz perioda države blagostanja.

Tek kroz prizmu tendencije prema univerzalizaciji prekarizacije (što je samo druga riječ za reproletarizaciju), fenomen gastarbajtera otkriva svoj puni historijski i društveni značaj. Ilegalni migrantski radnici predstavljaju dosljednu daljnju radikalizaciju tog iskustva: lišeni i prava na rad, svedeni na neformalnu rezervnu armiju rada, gurani u sivu ekonomiju, njihova sama reprodukcija je kriminalizirana. Kao takav, ilegalni migrantski radnik je figura upozorenja o krajnje destruktivnim implikacijama društvenog sustava koji se temelji na imperativu profitabilnosti i njegovoj logici. 

 

***

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 27.12.2016.