Tema Chimamanda Adichie, poznata nigerijska autorica 2012. godine održala je govor The Danger of a Single Story (Zamke jednostrane priče) u kojem argumentira kako nedostatak različitih perspektiva iz različitih kultura dovodi do jednostrane i krive percepcije koju dobivamo o nekim zajednicama, iz čega se rađaju predrasude. Također, ako znamo samo jednu od priča, krivo tumačimo kompleksnost ljudi, njihovih pozadina i povijesti. Adiche u svojim pričama obrađuje teme imigracije i identiteta, dajući glas različitim i šarolikim likovima. Njene knjige Purpurni hibiskus (Profil, 2007), Polovica žutog sunca (VBZ, 2011) i Amerikana (VBZ, 2015) prevedene su na hrvatski jezik, te će se tijekom svibnja obrađivati kao dio nigerijske književnosti u sklopu projekta Književne senzibilizacije u Knjižnici Dugave.
Građanska inicijativa Dugave tijekom ožujka planira pokrenuti ciklus tribina u lokalnoj gradskoj knjižnici, Knjižnici Dugave, na kojima će se predstaviti književna djela koja tematiziraju problematiku migranata i izbjeglica iz Afrike i Bliskog Istoka. Projektom se želi povezati stanovnike Dugava i njihove nove susjede – izbjeglice smještene u bivšem hotelu Porin – te proučavanjem različitih izbjegličkih priča razbiti predrasude nastale jednoobraznim predočavanjem ove populacije u medijima. “Do projekta je došlo spontano. Živim u Dugavama i shvaćam da će ovo postati gorući problem”, kaže Ksenija Banović, voditeljica projekta. “S jedne strane su lokalci koji govore ‘mi nismo rasisti, ali…’; prisutnost tražitelja azila čini ih nesigurnima, vjerujem, ponajviše zbog neznanja i predrasuda. S druge strane, tu su tražitelji azila kao novi stanovnici Dugava, koji, čini mi se, ni nemaju priliku integrirati se”. Banović smatra kako se kroz potresna svjedočanstva – književno ili novinarski uobličena – može stvoriti platforma međusobnog upoznavanja, a koja će izbjeglicama pružiti mogućnost da se predstave sa svojim znanjima, vještinama i životnim pričama. U predviđenom razdoblju, uz pomoć slikovnica s izbjegličkim pričama prilagođenim djeci, nastojat će se raditi i s djecom vrtićke i osnovnoškolske dobi.
Spomenuti projekt predstavljen je u Booksi na Dan materinjeg jezika, kada se, između ostalog raspravljalo i o tome koliko su književnost i kultura uopće dostupni izbjeglicama, s obzirom na to da im često nisu dostupne niti osnovne životne potrepštine. Jedan od takvih luksuza je i članstvo u javnim knjižnicama jer izbjeglicama koje su u procesu traženja azila ono nije omogućeno. Učenje hrvatskog jezika, osnovnog preduvjeta integracije, također još uvijek nije sustavno provedeno, čime se ljudima bez doma i nesigurne budućnosti, svijet još više sužava i ograničava na gole zidove prihvatilišta. Istovremeno, nama se projicira isključivo slika siromašnog i bespomoćnog azilanta u neiscrpnoj potrebi za humanitarnom pomoći. No ispod te dominantne, jednostrane priče, kriju se ljudi s brojnim vještinama, umjetnici i književnici kojima treba prostor za stvaranje i izražavanje.
Upravo s tim ciljem prošle je godine pokrenuta kampanja Dobri domaćini kojom se želi prikupiti sredstva kako bi se mladim kreativcima bez doma omogućilo izražavanje kroz umjetnost. Kampanju su pokrenuli Are You Syrious?, Inicijativa Dobrodošli!, SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost, Koalicija Solidarnosti Split i grupa Kries, a osim izbjeglica, obuhvaća i djecu bez primjerene roditeljske skrbi. Radi se o ukupno dvanaest ljudi s imenom i prezimenom – šest štićenika SOS Dječjeg sela Hrvatska, te šest izbjeglica koji se bave fotografijom, glazbom i slikanjem – čije su potrebe mapirane i sada se prikupljaju potrebni artikli, tečajevi i mentorstva. “Kao dobri domaćini, želimo mladim kreativcima bez doma pružiti mogućnost da se kreativno izražavaju obogaćujući sebe, ali i zajednice u kojima žive. Dom je mnogo više od kuće ili stana – to je mjesto u kojem imamo sigurnost i podršku da budemo ono što jesmo”, poručuje Luka Juranić iz organizacije Are You Syrious? “Ljudi bez doma gube svoj identitet, svoju važnost, svrhu, svoje postojanje. Kreativni ljudi stvaraju svoje svjetove i svoje domove izražavajući se univerzalnim jezikom koji svi razumiju. Na taj način postoje jer ih drugi primjećuju. Na taj način komuniciraju i prenose nam važnu poruku o svojoj tužnoj sudbini koja svakog od nas već sutra može zadesiti. Svijet mora čuti istinu, a tko će ju bolje ispričati od onih koji su se našli u nevolji?”, ističe Juranić te naglašava kako akcija još uvijek traje te se svi mogu lako priključiti kontaktirajući neku od organizacija koje su je inicirale.
U rujnu 2016. godine pokrenut je još jedan projekt koji kreativnim izražavanjem približava različite kulture i potiče integraciju. Radi se o zboru Domaćigosti koji okuplja izbjeglice, ali i sve ostale koji žele i vole pjevati, bez obzira od kuda dolaze. Zbor izvodi pjesme iz zemalja iz kojih dolaze njegovi članovi, a kako je jedna članica podravka, na repertoaru se nalazi i jedna podravska pjesma. “Proces je dvosmjeran, jer istovremeno dok mi učimo o njihovoj kulturi, oni uče o našoj”, kaže Lea Linarić, jedna od članica zbora. “Ideja je da se njegova popularnost što više proširi i da se za njega što više zna, ne samo kako bi privukli što više članova, nego i da bi pokazali javnosti da su izbjeglice zainteresirane za nas i našu kulturu. Također, nesigurnost života u procesu traženja azila izbjeglice čini depresivnim i teško ih je motivirati, no jednom kad se pokrenu ovakve aktivnosti malo ih izvuku iz crnila”, ističe Linarić.
Osim hrvatske, zbor izvodi i dvije armenske te jednu sirijsku pop pjesmu, a upravo uvježbavaju i prvu južnoafričku kršćansku pjesmu. Linarić kaže kako je vrlo izazovno pjevati na nepoznatom jeziku, ne samo zbog riječi, nego i melodija koje su drugačije od onoga što je nama poznato i uobičajeno. Proces uvježbavanja je takav da osoba koja predloži pjesmu, ispiše njene riječi i prijevod, nakon čega se snimi izgovor koji zatim cijeli zbor uvježbava zajedno. U kratkom roku zbor je postao prilično popularan, pa su tako već imali dva nastupa u Muzeju suvremene umjetnosti i nastup na Hrvatskoj televiziji, a za Valentinovo su pjevali u klubu Sax. “Nastup u Saxu bio je prilično ozbiljan i pokazao nam je da trebamo poraditi na repertoaru, odnosno proširiti ga i pripremiti se za ozbiljnije nastupe, jer smo, čini se, ljudima zanimljivi, a to možda treba iskoristiti”, kaže Linarić. Također poručuje kako za sudjelovanje nije bitno glazbeno predznanje, čak niti veliki talent. Bitna je ideja solidarnosti, tolerancije i suživota koja se ovim projektom prenosi, a svi koji imaju motivacije su dobrodošli.
Dostupnost kulture osobama kojima su uskraćene puno važnije stvari, poput doma ili sredstava za život, uglavnom se čini kao sporedan problem. Na kulturu se pritom gleda kao na nešto što će spontano doći kasnije, no često zaboravljamo kako upravo kultura može biti okidač integracije i međusobnog razumijevanja. S jedne strane marginaliziranim skupinama čiji glasovi ionako teško dolaze do javnosti pruža mogućnost izražavanja, a s druge, članovima dominantne skupine predstavlja raznolikost kulturnih sadržaja, mnoštvo različitih iskustava i priča koje jednoobrazne došljake pretvaraju u ljude od krvi i mesa. Možda baš zato na kulturu ne bi trebali gledati kao na luksuz, nego kao preduvjet kvalitetne integracije.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
