Tema “To su knjige anarhične, rekao bih čak i glupe”; “ideal gospodina Lucića je Jugoslavija, komunizam pa nisam baš siguran da fondovi ove zemlje trebaju financirati takvu literaturu”; “Lucić je doista postao monstrum komunizma, monstrum Jugoslavije”. Dijelovi su ovo tirade Slobodana Prosperova Novaka, izrečene ne doduše u službenom svojstvu člana Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske koje je o otkupu knjiga Predraga Lucića i Borisa Dežulovića za narodne knjižnice odlučivalo, već u svojstvu komentatora u emisiji javne televizije Pola ure kulture. Ta je dva tijela, sasvim logično, prilično teško razdvojiti; pogotovo ako ih niste – što bi nalagala pravila struke, ali i osnovno ljudsko poštenje – jasno istaknuli. Da ne trošimo besmisleno prostor, Dežulović je u prošlotjednim Novostima ionako tu situaciju sasvim prikladno rastavio na proste faktore. Vrijedi reći tek da je ovakva praksa, frivolnost umjesto profesionalizma, česta u sustavu odlučivanja o javnim potrebama u kulturi Republike Hrvatske.
Uloga Kulturnih vijeća pri Ministarstvu kulture pravno je savjetodavna, što znači da resorni ministar ili ministrica svojim potpisom prihvaća ili odbija programe predložene ili odbijene kao nužne ili nepotrebne u sustavu javnih potreba u kulturi. Praksa je, dakako, takva da, ukoliko pristajemo vjerovati u profesionalni habitus i propisane kriterije kojima se vode članovi tih vijeća, ministar njihove odluke uglavnom prihvaća. Sadašnji sastav Kulturnih vijeća pri Ministarstvu kulture, uz pokoju iznimku, reflektira tek ideološke preferencije bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, u čijem su mandatu i imenovana. Sadašnja ministrica, Nina Obuljen Koržinek, nije našla shodno pozabaviti se revizijom tih imenovanja, kao niti dodijeljenim potporama.
“Po prvi puta rezultati su stigli na vrijeme. Čini se kao da se u Runjaninovoj 2 konačno čuo glas umjetnika i kulturnih radnika koji su već godinama govorili o nizu negativnih posljedica na razvoj kulturne proizvodnje i njezinu medijaciju koje je generirala (pre)kasna objava rezultata. To je svakako veliki plus, po prvi puta programi se mogu izvoditi u kontinuitetu kroz godinu i bez nepotrebnih kolizija. No, ako usporedimo ovogodišnje rezultate s onima prošlih godina nemamo razloga za veselje. Smanjen je i broj dobivenih podrški, ali i količina dodijeljenih sredstva. Drugi veliki problem, o kojem se također dugo govori, a vrijeme je da se i to riješi, jest pitanje načina ocjenjivanja prijavljenih programa i projekata, ne postojanje jasnih kriterija što otvara prostor za različite manipulacije kod ocjenjivanja projekata. Ako pogledate važeći Strateški plan Ministarstva kulture koji bi trebao biti temeljni dokument za procjenu programa i odbijene programe ili pak one kojima su sredstva znatno smanjena postaje jasno da je Strateški plan tek mrtvo slovo na papiru, što je dosta ozbiljan problem, gledano i pravno i politički”, kaže nam Ivana Hanaček iz kustoskog kolektiva [BLOK] komentirajući rezultate Poziva za javne potrebe u kulturi Republike Hrvatske.
I, uistinu, dok letimična usporedba usvojenih državnih proračuna za 2016. i 2017. godinu svjedoči o ukupnom povećanju budžeta Ministarstva kulture s 923.945.670 na 1.131.630.814 kuna, pregled dodijeljenih programskih potpora svjedoči o njihovom smanjenju. Uzmimo za primjer tek sektor inovativnih umjetničkih praksi, čije je pretpostavljeno Kulturno vijeće svojevrsno kulturnopolitičko sirotište za gotovo sve što nisu skupe monografije posvećene klasicima likovnih umjetnosti, uprizorenje kanonskih tekstova dramskog kazališta ili glazbe akademskog certifikata – jednom riječju institucionalno afirmirana umjetnost i kultura. U odnosu na 2016. godinu, kada je u tom sektoru dodijeljeno potpora u iznosu od 7.033.600 kuna, ove godine taj je iznos 6.516.050 kuna. S time da u obzir treba uzeti i da je u 2016. godini u taj sektor ušlo i 1.200.000 kuna kojim je upravljalo Stručno povjerenstvo za rock glazbu i klupske programe, a tim programima u ovoj godini nije dodijeljeno ništa.
Iz Saveza udruga Klubtura, mreže koja na nacionalnoj razini okuplja najveći broj organizacija civilnog društva čiji se rad odvija u području suvremene kulture i umjetnosti, pozdravljaju pravovremeno objavljivanje rezultata Javnog poziva, čije je kašnjenje u prošlosti teško štetilo njihovom radu. “S obzirom da ne postoji zakonska obveza, kao ni utvrđena dobra praksa objave sažetaka programa i projekata odobrenih za financiranje, kao ni preporuka kulturnih vijeća, zainteresirana javnost nije u mogućnosti na primjeren način analizirati rezultate Poziva”, kaže nam Katarina Pavić, koordinatorica SU Klubtura, i dodaje: “Također je nejasno po kojim je posebnim kriterijima vijeće za Inovativne umjetničke i kulturne prakse donijelo preporuke za financiranje programa u 2017. godini. Javnost uvid ima tek u šturi sažetak konstituirajuće sjednice vijeća iz listopada 2016. godine, objavljen na internetskim stranicama Ministarstva, u kojem se kao kriteriji odlučivanja navode temeljni kriteriji definirani čl. 7 Pravilnika o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, a koji ne aspektiraju specifičnosti ovog područja kulturno-umjetničkog stvaralaštva već se u najširem smislu odnose na smjernice rada vijeća u svim kulturnim djelatnostima”.
Svakodnevni rad, kakvo-takvo funkcioniranje “hladnog pogona” i nesmetana provedba programa nagrižena je i odlukom o ukidanju postotka iz programskih sredstava koji je mogao biti uložen kao udio u plaći za, recimo, koordinaciju i produkciju programa. “Potrebno je uložiti napore u unapređenje sustava financiranja javnih potreba u kulturi, a posebice u onom dijelu u kojem se to odnosi na komunikaciju s predlagateljima/provoditeljima programa, komunikaciju s javnošću te praćenje i vrednovanje rezultata projekata i dugoročnih postignuća dugogodišnjih programa. Pored postojećih problema u sustavu dodjele sredstava, u najkraćem roku treba riješiti i problem s provođenjem programa u aspektu financija i potrošnje. Naime, Ministarstvo kulture RH je u srpnju 2015. godine,(bez konzultacija sa zainteresiranom javnošću te s retroaktivnom primjenom već od 2015.) izmijenilo uvjete predlaganja i provedbe Programa javnih potreba u kulturi, u smislu promjene kriterija o prihvatljivim i neprihvatljivim troškovima realizacije programa i projekata. Tako se od 2015. godine nadalje u provedbi programa i projekata podržanih u okviru Programa javnih potreba u kulturi, u području Inovativne umjetničke i kulturne prakse, neprihvatljivim, među ostalim, smatraju troškovi naknada za redovan rad (plaće) za koordinaciju i produkciju programa te su ova izdvajanja definirana kao neizravni troškovi”, naglašava Pavić.
Kustosica Ivana Hanaček iz [BLOK]-a, organizacije koja je nas je zadužila s petnaest godina rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, problem vidi ne samo u smanjenju sredstava, već i ukidanju potpora za neprofitne medije, kao i u besmislenom poreznom zakonu koji će radnike koji rade za autorski honorar, kao i organizacije koje ih plaćaju – a mahom ovdje govorimo o umjetnicima i kulturnim radnicima u neprofitnom sektoru – dovesti na rub egzistencije. “Inovativne umjetničke prakse smanjene su za pola milijuna kuna, međunarodna suradnja (na prvom roku) smanjena je za gotovo dva milijuna kuna, likovne djelatnosti smanjene su za ‘samo’ 30 tisuća kuna, posve je ukinut Fond za neprofitne medije što je još tri milijuna kuna manje za kulturu u ovoj godini”, ističe Hanaček, “Tome treba dodati i novi porezni zakon koji je do kosti ogulio sve one koji naknadnu za rad primaju putem autorskog honorara, a to su prije svega mladi umjetnici koji još nemaju status slobodnog umjetnika te akteri s nezavisne scene koji nemaju ugovor o radu. S pravom se govori o maćehinskom odnosu Ministarstva prema nezavisnoj sceni i najranjivijem skupinama u lancu proizvodnje suvremene umjetnosti. Pitanje samog povećanja budžeta jest zanimljivo s obzirom na to da je otvoren novi natječaj pri Ministarstvu kulture ‘Kultura i umjetnost za mlade’ koji iznosi 18 milijuna kuna. No, ta su sredstva odavno povučena iz Europskog socijalnog fonda, te se sukladno legislativi ne računaju kao državne potpore, iako u država u njemu sudjeluje s 15% sredstava (dva milijuna i sedamsto tisuća kuna). Kad se sve zbroji i oduzme državna ulaganja u kulturu u ovoj godini i dalje su manja nego, recimo, prošle godine”.
Institucionalni kulturni pogoni lišeni su brige o vlastitoj egzistenciji, a njihovi su radnici zaštićeni kolektivnim ugovorima i slobodni raspolagati programskim sredstvima za koje manje ili više nema straha da će biti odobrena. Izvaninstitucionalna scena, čiji se programi hvataju u koštac sa suvremenim, živim strujanjima u kulturi i umjetnosti, rade u sasvim drugačijim uvjetima. Pored borbe s natječajnom dokumentacijom i rokovima te neurotičnim mijenama parlamentarnih ciklusa, s ispodprosječnim plaćama i u neadekvatnim prostorima za rad, uvjeti njihova opstanka konstantno se mijenjaju. “Možemo zaključiti kako na neki način Ministarstvo kulture doprinosi otežavanju radnog statusa kulturnih radnika na nezavisnoj kulturnoj sceni. Naposljetku, radi se o odluci koja je u opreci s prethodnom višegodišnjom pozitivnom praksom Ministarstva kulture kojom je u okviru financiranja provedbe projekata i programa bilo moguće pravdati udjele troškova plaća koji se odnose izravno na realizaciju programa te neizravne troškove programa u omjeru do 20% u odnosu na ukupan iznos troškova realizacije projekta/programa. U istom periodu (od 2015. nadalje), u sustav djelovanja neprofitnih organizacija uvodi se niz normativnih novina u smislu postroženja sustava financijskog poslovanja i povećanja troškova administracije. Organizacije nezavisne kulture suočavaju se s paradoksalnom situacijom postroženja i ‘poskupljenja’ pravila djelovanja, uz istovremeno rezanje sredstava namijenjenih osnovnoj održivosti organizacija”, kaže Katarina Pavić i dodaje: “Ovo smatramo važnim za istaknuti u kontekstu dodjele proračunskih sredstava u okviru Programa javnih potreba u kulturi, jer iako se iz brojki može iščitati kako svim organizacijama nisu smanjena sredstva, ili nisu smanjena drastično, izmjene financijskih uvjeta provedbe programa značajno pogađa organizacije, dovodeći ih na rub održivosti organizacijskih i programskih kapaciteta”.
U pismu naslovljenom ministrici Obuljen Koržinek koje posljednjih dana cirkulira javnim prostorom, a potpisuje ga neformalna Radna grupa radnika u kulturi, traži se upravo njezino očitovanje po mnogim od spomenutih točaka: od financiranja medija koji u sektor kulture potpadaju diljem Europe, pa i svijeta, preko uistinu gorućeg problem udjela programskih sredstava u plaćama radnika i prepoznavanja inovativnih praksi po svim sektorima, a ne samo njezine getoizacije u jedan, do revizije kriterija bodovanja za prijave programa i rada vijeća te trenda smanjenja financiranja edukacijskih programa.
“Govoriti o aktualnoj kulturnoj politici, a ne govoriti o politikama koju provodi ova Vlada je posve promašena partikularizacija priče. Kultura je dio širih društvenih procesa o kojima itekako zavisi. Ne možemo se nadati boljim uvjetima rada, većim ulaganjima u kulturnu proizvodnju o povećanju budžeta dok se privatiziraju strateške državne firme i u bescjenje poklanjaju stranim kompanijama, dok se zatvaraju i posljednje tvornice tekstila, dok se urušava zdravstveni sustav, planski uništava Imunološki zavod itd”, zaključuje Hanaček i dodaje: “Voljela bi da rješenje svih problema bude smjena vijećnika, bili oni konzervativni, HDZ-ovi igrači ili ne. No, nažalost onaj tko bude sjedio u vijeću uvijek će biti prisiljen provoditi politiku ove vlade, a ta politika nije naklonjena ulaganjima u domaću proizvodnju, pa tako ni ulaganjima u proizvodnju kulture”.
Bez strateškog ulaganja u obrazovanje, znanost i kulturu – i u one koji ih svojim rukama proizvode kao i u one koji ih žive – društvo i nema prevelikih šansi da stasa kao bolje, pravednije i smislenije. S druge strane, u društvu toliko temeljito ispražnjenom od smisla, gdje i Ladislav Ilčić može postati vladinim savjetnikom za ljudska prava, to se i ne čini kao strateški prioritet.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
