Tema Uhvati film!, Spirit i KAO Parnas
Piše: Danijel Grdić
Filmski festival Uhvati sa mnom ovaj dan/uhvati film već četvrtu godinu za redom, prema izboru stručnog žirija, riječkoj publici prezentira najuspješnije kinematografske radove na temu invaliditeta. Ovaj novosadsko-riječki festival u organizaciji riječke udruge Spirit i novosadskog partnera KAO Parnas svoje prvo izdanje doživio je 2003. godine u Novom Sadu, ali se od 2011. godine, zalaganjem udruge Spirit, proširio i na regiju. Festival je međunarodnog karaktera te svake godine žiri, koji čine organizacijski tim, redatelji i aktivisti, zaprima sve veći broj prijavljenih filmova čime festival iz godine u godinu nezaustavljivo raste i dobiva na značenju, kako u regiji, tako i šire. Ovogodišnje, dvanaesto izdanje festivala zadalo je slatke brige stručnom žiriju koji je morao suziti odabir prikazanih filmova na samo trinaest najboljih, od preko stotinu prijavljenih iz cijeloga svijeta.
Kriterij je odabira filmova njihovo bavljenje tematikom i problematikom invaliditeta, ili je autor osoba s invaliditetom, a tema koju obrađuje potpada pod “razno”. Riječima Denisa Pilepića, jednog od riječkih organizatora festivala, pri izboru nagrađenih filmova veliki je naglasak stavljen na kreativnost, originalnost, ali i “nepatetičnost”. Upravo ovo potonje jedan je od najvećih ciljeva festivala i način da ovu često “tešku” socijalnu problematiku približi široj publici u nešto vedrijem tonu. Odabrani filmovi prikazani su tijekom dvije večeri prema kategorijama u kojima su nagrađeni i koji su tematikom stvorili savršen balans između dokumentarne kinematografije i fikcije.
Festival je otvoren španjolskim filmom Ljubav od 20 godina Javiera Espinose, nagrađenim za najbolju režiju. Film prati mladu Sofiu koja boluje od Downova sindroma i koja je velika zaljubljenica u film i kazalište. Život joj teče ustaljenim tokom sve dok putem internetskog chata ne upozna Ernesta, te ih spoji zajednička ljubav prema kinematografiji. Problemi nastaju u trenutku njihova upoznavanja u kojem ju Ernesto potpuno odbacuje. Film postavlja neka ključna pitanja vezana uz društveno prihvaćanje ove bolesti i nemogućnost oboljelih da se uspješno integriraju u ostatak društva bilo zbog nerazumijevanja i neinformiranosti okoline, pretjerane roditeljske brige ili jednostavno prešutnog prihvaćanja stereotipa koji se vezuju uz navedenu problematiku.
Posebnu pohvalu za autentičnost žiri je uručio filmu Moj sin Pankay redateljice Nishthe Shailajan koji prati život indijske obitelji predvođene neustrašivom samohranom majkom troje djece od kojih jedno, 15-godišnji Pankay, boluje od autizma. Film pruža posebno zanimljiv pogled u svakodnevni život autista u Indiji, zemlji koja još nema dovoljno razvijene institucije i infrastrukturu za adekvatnu pomoć u zadovoljavanju potreba autistične djece, te prikazuje način na koji se takve socijalne (ne)prilike reflektiraju na kvalitetu života.
Paralelu s ovim internacionalnim primjerom načina života osoba s posebnim potrebama možemo povući kroz rad Tomislava Žaje Novi dan, nagrađen za najbolji prikaz invaliditeta. Ovaj dirljivi dokumentarni film prati nekolicinu mentalno oboljelih osoba koje kroz formu intervjua svjedoče o svom životnom putu. Taj ih je put od djetinjstva vodio kroz mnogobrojne hrvatske ustanove za mentalno oboljele koje su donedavno više nalikovale na zatvore nego na mjesta u kojima bi se štićenici osjećali dijelom društva. Protagonisti filma sudjelovali su u pilot-projektu nekoliko hrvatskih i inozemnih udruga i fondacija koje su zajedničkim naporima uspjeli realizirati izgradnju posebno prilagođenog stana za osobe s invaliditetom. Taj stan u predgrađu Zagreba služi kao primjer na koji način arhitektura mora biti podređena ovim posebnim potrebama, te kao pokazatelj svih praktičnih problema takvih potreba. Korisnicima invalidskih kolica prepreku mogu predstavljati naoko nezamjetni detalji, od pristupa zgradama, širine ulaznih vrata, do visine kuhinjskih elementa i prilagođenosti sanitarnih čvorova, koje arhitektura u većini slučajeva ne uzima u obzir. Ova problematika otvara pitanje opće dostupnosti sadržaja osobama s invaliditetom, počevši od arhitektonski neprilagođenih kulturnih ustanova u kojima ih, ironično, samo nekoliko redova stepenica dijeli od prisustvovanja projekciji filmova na temu invaliditeta. S obzirom na lokalni karakter ovog slučaja i na neka konkretna pitanja koja film postavlja, prisutna publika je odlično reagirala na projekciju što je rezultiralo i raspravom koja je afirmirala ovakav način reintegracije osoba s invaliditetom u društvo.
Četiri puta dvadeset, film španjolskog redatelja Jorgea Aparicia, bavi se ageismom, jednom drugom vrstom društvene stigmatizacije toliko protkane u naše živote da je skoro neprepoznatljiva. U filmu se starija udovica prisjeća i pripovijeda svoj život kroz stvari koje posjeduje i koje su već skoro neupotrebljive i “zastarjele”. Oni predmeti koji joj poput svojevrsnog hiperteksta otvaraju prozore u prošlost, njenim unucima predstavljaju ništa drugo do “smeća” kojega se treba riješiti. Autor kroz odnos mladih ljudi prema zastarjelim stvarima reflektira i odnos prema starijim osobama koje se često smatraju “bezvrijednima” i “neupotrebljivima”, što za posljedicu ima osjećaj samoće i nerazumijevanja neshvatljiv mlađim generacijama.
Izvan konkurencije je prikazan film Dugometražna ljubav, rad člana stručnog žirija Denisa Pilepića. Posebnost je ovoga rada u tome što se bavi životnom pričom supružnika iz Rijeke koji su zajedno već više od 60 godina i koji su prošli dugogodišnju borbu s multiplom sklerozom i ondašnjim sistemom koji nije imao nikakav senzibilitet prema oboljelima od ove teške bolesti. Još je jedna posebnost ta što je protagonistkinja filma bila prisutna u publici te se nakon projekcije otvorila rasprava o problematici ove bolesti, ali i načinu na koji se tadašnji sistem odnosio prema oboljelima, ne libeći se slati ih na Goli otok, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje.
Iznimno je teško iz ovako odabrane konkurencije izdvojiti samo jedan rad, ali titula najoriginalnijeg filma zasluženo je pripala iranskom filmu Moja ribica i ja redatelja Babaka Habibifara, koji na šaljiv način prati sljepca u namjeri da spasi život zlatnoj ribici i koji je na inovativan način prikazao nesalomljivi duh i vedrinu unatoč svakodnevim teškoćama.
Ovogodišnje izdanje festivala još jednom je pokazalo kako se, prikazane na pravi način, društveno osjetljive teme mogu približiti javnosti rušeći stigme vezane uz osobe s invaliditetom i posebnim potrebama. Ovaj je festival, sudeći prema reakcijama publike, to u potpunosti i uspio. Kroz diskusiju s organizatorima zaključeno je da je ovo jedan od boljih načina senzibiliziranja javnosti i povećanja društvene vidljivosti osoba s invaliditetom. Svojom dugogodišnjom prisutnošću festival je to i uspio, što se očituje u porastu broja volontera, donacija, ali i podrške sugrađana za projekte poput kreativnih radionica Društva multiple skleroze Primorsko-goranske županije.
Festival Uhvati sa mnom ovaj dan!/Uhvati film nije ograničen samo na nekoliko gradova regije; osim centralnih događanja u Novom Sadu i Rijeci, festival je posjetio Osijek, Krk, Rab, Križevce, Sisak, Čakovec, Bjelovar, Labin i Pulu, za sada su najavljena gostovanja u Zagrebu i Kutini. Turneju festivala podržava mreža Clubture. Vaša donacija daljnjem razvoju ovog iznimno društveno korisnog projekta bit će obilato nagrađena toplinom i iskrenošću osoba s velikog ekrana te ćete, kao i riječka publika, dvoranu napustiti sa neizbrisivim smiješkom na licima.
ObjavljenoObjavljeno
