Tema Piše: Lujo Parežanin
Desničarska vlast koja je, potpomognuta uhodanom kombinacijom euroameričkih izvoznika demokracije i lokalnih fašističkih pokreta, na čelo Bolivije došla državnim udarom protiv socijalista Eva Moralesa, srećom nije potrajala ni godinu dana. Naime, na izborima održanima sredinom ovog listopada, uz rekordnu izlaznost (88%), bolivijski je politički put narodnom voljom vraćen u tok egalitarnog projekta Pokreta prema socijalizmu (Movimiento al Socialismo).
Podsjećamo, nakon niza optužbi za izbornu prevaru, Morales je u studenom prošle godine odstupio pod pritiskom opozicije, vojske i policije, a njegovo mjesto zauzela je notorna kršćanska konzervativka Jeanine Áñez Chávez, koja se predsjednicom proglasila uz sporan blagoslov bolivijskog parlamenta, Plurinacionalne zakonodavne skupštine, budući da je glasovanju bez kvoruma prisustvovala tek trećina zastupnica i zastupnika, redom opozicijskih. Áñezin dolazak na vlast značio je pokušaj nasilnog poništavanja MAS-ove lijeve politike usmjerene na smanjenje nejednakosti i široko političko uključivanje autohtonih naroda, koji čije najveći dio populacije Bolivije. Riječ je naime o političarki koja je 2013. godine tvitala da sanja o “Boliviji oslobođenoj od sotonskih urođeničkih rituala”, dodajući kako “grad nije za Indijance, koji bi se trebali vratiti na visoravni i u El Chaco [siromašnu regiju na istoku Bolivije, op. au.]”. Áñez je sa zastrašujućim cinizmom na predstavljanju svojeg kabineta – inicijalno bez ijednog pripadnika ili pripadnice starosjedilačkih naroda – s otvorenom Biblijom i raspelom govorila o želji da bude “demokratskim alatom inkluzije i zajedništva”.
Njezina je vizija “inkluzije i zajedništva” dakako u praksi značila brutalnu represiju – uključujući i masakre – nad istaknutim MAS-ovcima, aktivistkinjama i aktivistima, inicijativama za ženska prava, radničkim pokretom, siromašnim i autohtonim stanovništvom i opozicijskim prosvjednicima. U tome su joj podršku davale otvoreno fašističke organizacije poput Saveza omladine Santa Cruza (Unión Juvenil Cruceñista), čiji vođa Fernando Camacho je povodom Moralesova pada objavio da se “Bog vratio u Predsjedničku palaču”. Áñez su trebala svega dva dana po preuzimanju funkcije da pokaže zastrašujuće lice tog povratka – njezin dekret br. 4078, objavljen 14. studenog 2019., dao je imunitet pripadnicima vojske i policije u slučaju primjene bilo koje vrste nasilja. Svega dan kasnije bolivijske snage sigurnosti ubile su najmanje petoro prosvjednika – starosjedioca i seljaka – u gradu Cochabambi.
Ovih par natuknica iz bilance bolivijskog državnog udara jedva da je dostatno kako bi se ukazalo na važnost jedne posebne promjene u novoj lijevoj vladi koja je prisegnula 8. studenog 2020. nakon MAS-ovog uvjerljivog povratka na vlast na izborima održanima ovog listopada. Naime, nakon što je Áñez u lipnju ukinula Ministarstvo kulturâ i turizma, osnovano 2009. godine za vrijeme Moralesa, novoizabrani predsjednik Luis Arce ga je ne samo vratio, nego i reformirao u – Ministarstvo kulturâ, dekolonizacije i depatrijarhalizacije, a na njegovo čelo postavio Sabinu Orellanu Cruz, borkinju za prava žena, seljaka i autohtonih naroda Bolivije, koja je i sâma pripadnica naroda Quechua. Kako prenosi ured za informiranje bolivijske vlade, Arce je tom prigodom istaknuo kako “dekolonizirati i depatrijarhalizirati znači poništiti nejednakost među narodima, jednako kao i između muškaraca i žena; znači poraziti hegemoniju jednog svjetonazora koji podčinjuje druge kao različite; znači prigrliti raznolikost kako bismo proizveli odnose temeljene na uzajamnom prihvaćanju i jednakovrijednosti.” Orellana je pak u svojem govoru napomenula kako joj je namjera “zaustaviti rasizam i krenuti prema mirnom suživotu u kojem nitko nikoga ne vidi kao inferiornog ili superiornog”. Referirajući se na zastavu-simbol dijela autohtonih naroda Južne Amerike, koju su pristaše desnice za vrijeme državnog udara spaljivali, Orellana je dodala kako su bolivijci “raznovrsni kao i boje naše wiphale“. Kao cilj je istaknula izgradnju “dekolonizirane i depatrijarhalizirane domovine ponosne na svoje narode i veliko kulturno bogatstvo”, zahvalivši se na mogućnosti da radi na “kolektivnoj i raznolikoj kulturi na korist našeg naroda”.
Iznimnu važnost ovakve artikulacije kulturne politike za Kulturpunkt je komentirala članica kustoskog kolektiva BLOK Ivana Hanaček, koja ju smješta u međunarodni kontekst borbe za dekoloniziranu kulturu, dodatno aktualizirane nedavnim događanjima u Sjedinjenim Američkim Državama: “Kada su pokret Black Lives Matter i protesti solidarnosti koji su se širili i diljem Europe počeli dovoditi u pitanje dominantan koncept zapadnjačke, bjelačke, imperijalne i feudalne kulture, javili su se mnogi glasovi koji su s nepodnošljivom lakoćom stali u obranu postojećeg poretka – i to bez obzira na brutalnost policijskog nasilja s kojim se svakodnevno suočava afroameričko stanovništvo u SAD-u. Pod krinkom zabrinutosti na europsku baroknu umjetnosti i klasicističku plastiku – ili konkretno: pod krinkom zabrinutosti za uklanjanje spomenike belgijskom kralju Leopoldu II ili porobljivaču Amerike Kristoforu Kolumbu iz javnog prostora – ujedno su stali u obranu ljudi i politika odgovornih za stoljeća i stoljeća pokolja, silovanja i eksploatacije stotina milijuna ljudi u Amerikama, Africi, Indokini, Indiji i drugdje. U tom kontekstu, novoizabrana bolivijska ministrica kultura, dekolonizacije i depatrijarhalizacije Sabina Orellana Cruz dobra je pljuska svim konzervativcima koji kulturu ne mogu i ne žele pojmiti izvan zapadnjačkog ‘singularnog’ okvira. Dobra je to lekcija i bijelim zapadnjačkim vladama koji su srčano podržali suvremene imperijalne politike potčinjavanja globalnog juga”.
Hanaček podsjeća da je i Hrvatska, “tragično nesvjesna svoje geopolitičke pozicije, podržala državni udar u Boliviji i priznala nelegitimnu ‘predsjednicu’ s kojom je stigla i restriktivna, rasistička, isključiva i ekstremistička kulturna politika. Dovoljno je samo spomenuti kako su u vrijeme pučističke vlade kulturni radnici koji pripadaju autohtonim narodima bez iznimke dobili otkaze, poput primjerice Elvire Espejo Ayca, ravnateljice bolivijskog Nacionalnog muzeja etnografije i folklora. I umjetnici koji pripadaju autohtonim narodima na različite načine susretali sa represijom. Demokratskim putem, na nedavno održanim izborima, narodi Bolivije pokazali su što misle o zapadnjačkom konceptu ‘demokracije’ i ‘singularnoj’ kulturi”. Hanaček konačno izražava nadu da će “bolivijska lekcija, kao i rad ministrice kultura Sabine Orellane Cruz, koja je najavila sustavni angažman na dekolonizaciji, depatrijarhalizaciji i brisanju postojećih nejednakosti između različitih naroda i nacija u Boliviji, biti inspiracija svima nama koji se ne libimo zalagati za demokratizaciju kulture i progresivne politike”.
Iz perspektive skučenih nacionalnih obzora kulture čije jedino proširenje dolazi u vidu tržištu sklonih kulturnih politika, Bolivija i njezina prva ministrica kultura, dekolonizacije i depatrijarhalizacije – štoviše, prva takva ministrica u povijesti – nudi uistinu jedinstvenu sliku mogućeg prevrata ne samo u razumijevanju kulture, nego i cjeline društvenih procesa.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
