

Piše: Ivana Pejić
Naslovnica britanskog The Economista iz svibnja prošle godine potvrdila je ono što teoretičari i “internetski skeptici” najavljuju godinama – na ljestvici najvrjednijih svjetskih resursa desetljećima nedodirljivu naftu zamijenili su naši podatci koje svakodnevno besplatno uručujemo različitim internet servisima i platformama. U posljednjem desetljeću internet se upleo u tkivo gotovo svih aspekata naših života do te mjere, kako tvrdi medijski teoretičar Robert W. McChesney, da postaje sastavnim dijelom središnjeg živčanog sustava društva kojeg, poput govora, više ne prepoznajemo kao nešto novo ili odvojeno od našeg bitka. Ipak, McChesney upozorava na “slona pod digitalnim tepihom”, a koji se sastoji upravo u prepoznavanju i razumijevanju važnosti kapitalizma u oblikovanju i “pripitomljavanju” interneta.
Kako u uvodu knjige Misunderstanding the Internet piše James Curran, tijekom devedesetih godina vodeći stručnjaci, javni dužnosnici, aktivisti pa i novinari sami predviđali su da će internet preobraziti svijet. “Rekli su nam da će internet revolucionirati organizaciju rada što će dovesti do naglog prosperiteta. On će označiti početak novog doba kulturne demokracije u kojoj će suvereni korisnici biti oni koji donose odluke, a stari medijski Levijatani će propasti i izumrijeti”. Internet je trebao omogućiti neposrednu demokraciju, osnažiti slabe i marginalizirane te u konačnici dovesti do preslagivanja društvenih odnosa moći.
Gotovo tri desetljeća kasnije, san o revolucionarnom potencijalu interneta pretvorio se u ekonomsku dominaciju nekolicine monopolističkih korporacija, dok je ideja slobodne komunikacije suočena sa zidom posvemašnjeg političkog nadzora. Uloga interneta u demokratizaciji javne sfere i uspostavi istinskog medijskog pluralizma konačno je, čini se, dovedena u pitanje razotkrivanjem afera poput one o umiješanosti tvrtke Cambridge Analytica u parlamentarne procese Velike Britanije i SAD-a, a to osvještavanje prati i porast inicijativa koje zagovaraju neutralnost interneta i pravedniju regulaciju digitalne sfere.
Internetski monopol te participatorne prakse i društveni angažman u digitalno-interaktivnom kontekstu bili su i tema predavanja koje je u zagrebačkoj MaMi organizirao Odjel za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose. U komplementarnim izlaganjima suradnik Instituta Paško Bilić te Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru govorili su o distribuciji bogatstva koje velike korporacije zgrću komodifikacijom podataka svojih korisnika te kroz analizu načina funkcioniranja suvremenih medija povezali njihov učinak s razvojem građanske svijest i aktivnim angažiranim djelovanjem u zajednici.
U početnom izlaganju Krolo ukazuje na paradoks prema kojem internet kao zamišljeni prostor slobode, utemeljen na postulatima horizontalnosti i inkluzivnosti, s jedne strane omogućuje jaču društvenu koheziju, aktivniji angažman i razvoj participativnih praksi, dok se s druge strane takvim angažmanom stvara podatkovna roba čija je vrijednost itekako mjerljiva. Kompanije koje se bave obradom podataka i pružanjem različitih oblika internet servisa zasjele su na prva mjesta tvrtki čije dionice ostvaruju najveću vrijednost tržišne kapitalizacije, dok paralelno sve očitiji postaju i štetni učinci koncentracije informacija u “oblacima” velikih komunikacijskih koncerna što dovodi do polarizacije, ili čak potpunog kolapsa javne sfere.
Fokus njegova istraživanja tako je pitanje koliko uronjenost u digitalni svijet potiče ili odvaja korisnike od aktivnog angažmana i participacije u zajednici, odnosno u kojoj mjeri svoje vrijeme provode u partikularnim, potrošačkim aktivnostima, a koliko su orijentirani na teme i probleme od općeg značaja. Primjećuje da se, za razliku od tradicionalnih medija kod kojih je postojala jasna razlika po pitanju angažiranosti publike, u slučaju interneta različite aktivnosti preklapaju, a distinkcija partikularnog i općeg sve se manje može gledati kao nešto dihotomno i polarizirajuće. Iako je stvaranje socijalnog kapitala i održavanje društvenih odnosa bitno obilježeno komodifikacijom digitalnog prostora, ističe kako to i nije tolika novost, koliko činjenica da dolazi do “okoštavanja tribalnih elemenata”, odnosno da se unutar obećanog prostora povezivanja sada povlače separacijske linije, a njegovi korisnici se zatvaraju u čahure istomišljenika te se ne izlažu širem spektru informacija koje je internet trebao donijeti.
Tako Krolo upozorava na rastući problem ideoloških eho-komora, nastavljajući se na tezu koju je u knjizi The Filter Bubble razvio Eli Pariser, a koji tvrdi da se “korisnike interneta, zbog načina na koji su se razvili Google i društveni mediji, sve više i uglavnom nesvjesno uvodi u svojevrsni personalizirani svijet koji samo potvrđuje njihove preferencije. Ta ‘čahura filtriranja’ u kojoj svatko od nas obitava podriva zajednički horizont potreban za zajedništvo i demokratsku politiku”.
Na ovu se temu u svojem izlaganju nastavlja Paško Bilić čiji se fokus pomiče na analizu načina ostvarivanja vrijednosti na internet servisima iz perspektive političke ekonomije. Jedan od zanimljivijih teorijskih uvida o stvaranju kapitala na besplanim servisima je onaj Christiana Fuchsa, profesora društvenih medija, koji je prije tri godine gostovao na istom mjestu predavanjem o odnosu kulture i ekonomije u doba socijalnih medija. U njegovoj analizi ističe se element vremena koje ljudi provode na različitim društvenim mrežama i ostalim internetskim platformama, a koje Fuchs karakterizira kao (nesvjesni) rad. Iako je kategorija rada nedostatna da u potpunosti obuhvati problematiku internetskih monopola, upućuje na značajan element generiranja kapitala preko podataka koje vodeće kompanije prodaju oglašivačima.
Kao važan moment uvođenja ravnoteže u takav tip eksploatacije, Bilić uvodi pojmove redistribucije i priznanja (recognition) kao ključnih za održavanje stabilnosti društvenog poretka. Redistribucija je ekonomski određena, reflektira se u tržišnim odnosima i zahtjeva redistribuciju ekonomskih resursa, dok se priznanje odnosi na kulturno polje, odnosno one aktere koji svojim angažmanom potiču društveni pluralizam. U tom smislu zanimljivo je istraživanje medijskih praksi u hrvatskom kontekstu koje je Bilić proveo s kolegama iz Turske, a koje će uskoro biti objavljeno u časopisu Political Economy of Communication. U njemu se na primjeru praćenja tzv. izbjegličke krize u komercijalnim, javnim i neprofitnim medijima kristaliziraju potpuno različiti tipovi izvještavanja – neprofitni mediji donose kritičke tekstove orijentirane na zaštitu ljudskih prava, javni servis se fokusira na međunarodnu dimenziju izbjegličke krize, dok je izvještavanje komercijalnih medija često dekontekstualizirano, stereotipno i ksenofobno. Ipak, u aktualnoj distribuciji ekonomskih resursa, upravo potonji imaju najveću šansu za opstanak.
“Razvojne tendencije globalnih medija, odnosno monopola nad sredstvima komuniciranja stvaraju određeni faustovski ugovor u kojem je slobodan pristup i korištenje servisa mrežnog pretraživanja i društvenog umrežavanja dobiveno uz cijenu rasapa demokratske vrijednosti i kvalitete informacija”, navodi Biilić te postavlja pitanje kako se navedene proturječnosti mogu politizirati. Odgovor se nudi u različitim teorijskim prijedlozima, od nacionalizacije internetskih servisa do eksperimentalnih pristupa u sklopu progresivnih politika koji ispituju mogućnost “učenja” algoritama da budu demokratski i pluralistički usmjereni.
Prvi na redu ipak je reformski pokušaj razrješenja paradoksa, aktualan u svjetlu predložene direktive Europske komisije kojom bi se korporativnim oporezivanjem tzv. značajne digitalne prisutnosti pojačala kontrola transnacionalnog kolanja kapitala. U tom kontekstu se neminovno otvara i pitanje što će se dogoditi s prilivom tih poreznih sredstava, odnosno hoće li se redistribuirati tako da podupiru i razvijaju one medije koji rade na održanju socijalne uključivosti, ili će ostati statistička stavka u poreznim prihodima koje ostvaraje država.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno