Tema Ne sjećam se točno kada je pitanje doma ili stanovanja postala tema koja mi više izaziva grč u želucu nego što budi maštu i povezuje me (najčešće) s prijateljicama u sanjarenju o nekoj zajedničkoj budućnosti u raskošnoj kući. U njoj smo same svoje majstorice, imamo veliki vrt u kojem uzgajamo vlastitu hranu i brinemo o spašenim životinjama, a o novcu uopće ne razmišljamo. Održiva smo zajednica i račune ne polažemo nikome, jer računa ni nema. Troškovi struje i vode ne postoje jer su Sunčeva energija i voda zajedničko dobro svih stanovnica i stanovnika Zemlje. Kuća je nekim čudom naša, ali ne razmišljamo o tome na način da je posjedujemo, tek koristimo i čuvamo za buduće generacije.
Tema stanovanja u posljednjih par godina postala je izrazito važna i sve češće se o njoj govori, uslijed brojnih kriza koje su uzdrmale naše društvo, a briga o krovu nad glavom javlja se na različite načine u različitim razdobljima naših života, najčešće kao stresno i neugodno pitanje. Prvi put se s njime susrećemo kada kao mladi ljudi odlazimo u drugi grad zbog srednjoškolskog ili fakultetskog obrazovanja ili pak traganja za poslom. U mom slučaju radilo se o pohađanju srednje škole van mjesta stanovanja, u Splitu. Preseljenje u tom trenutku nije dolazilo u obzir jer je mojim roditeljima financijski bilo isplativije plaćati djelomično subvencioniran prijevoz, tako da sam svaki dan putovala sat i pol do škole i isto toliko natrag doma. Poneki drugari i drugarice u školu su dolazili iz udaljenijih mjesta pa su njihove opcije bile ili smještaj u učeničkom domu koji je bio prekapacitiran (šestero učenika/ca je dijelilo mali sobičak) ili podstanarstvo koje je bilo lutrija s kvalitetom stana, lokacijom, cijenom i odnosom s najmodavcima. Dodatni problem koji je pogodio gradove na obali i uzrokovao još veću nesigurnost po pitanju stambenog zbrinjavanja mladih je razvoj turizma i porast opterećenja na postojeće stambene kapacitete kratkoročnim iznajmljivanjem stanova turistima, čime se onemogućava dugoročni najam domaćem stanovništvu.
Osim na obali, i u glavnom gradu vlasnici nekretnina shvatili su da puno više mogu zaraditi kratkoročnim najmovima turistima veće platežne moći, a trend je ubrzala pojava online platformi poput Airbnb-ja i Bookinga, koje su omogućile jednostavno i neposredno iznajmljivanje stanova. Kao rezultat, cijena najma i kupnje stana u Zagrebu posljednjih je godina u stalnom porastu dok standard i plaće građana stagniraju. Posljednje istraživanje koje je provela organizacija Pravo na grad (objavljeno u knjizi Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti) pokazuju da je prosječna cijena stambenog kvadrata u najmu koja se mogla pronaći na najvećim oglašivačkim platformama u 2019. godini iznosila nevjerojatnih 9,47 eura, dok se u središnjoj četvrti Donji grad prosjek penje i do 12 eura po metru kvadratnom. “Geografska raspodjela stambenog prostora u direktnom je odnosu s cijenom kvadrata, pa tako, ako tražimo stan za najam u Zagrebu po cijeni do 300 eura (oko 25 posto prosječne zagrebačke plaće 2019. godine i 50 posto od prosječne isplaćene plaće u uslužnim djelatnostima iste godine), možemo u bilo kojem trenutku među ponudama naći svega 41 stan, od kojih je većina locirana u prstenu istok, jug, zapad”, navode.
Ovakav rast cijene najma stana direktna je posljedica gradske politike (zagrebačke, ali i gotovo svih ostalih gradova s velikim brojem turističkih noćenja) koja ide u smjeru poreznog rasterećenja i poticanja kratkoročnog najma na štetu dugoročnog, koji je za vlasnike nekretnina postao višestruko neisplativ. S druge strane, državna stambena politika u zadnjih se nekoliko godina svodi na subvencioniranje stambenih kredita koje najviše pogoduje bankama, potiče daljnju financijalizaciju stanovanja i njeguje primat privatnog vlasništva nad drugim oblicima stambenog zbrinjavanja, o čemu je iscrpno pisala Petra Rodik u svojoj knjizi (Pre)zaduženi. Društveni aspekti zaduženosti kućanstava u Hrvatskoj.
Umjesto stambene politike – snalaženje
Kad su u pitanju mladi, takvo usmjerenje je iznimno problematično, s obzirom da je u isto vrijeme riječ o skupini koju najviše pogađa liberalizacija tržišta rada, uslijed koje je rad postao fleksibilniji, nesigurniji i najreguliraniji, a ostvarivanje prava na kredit dostupno je tek manjem dijelu mlađe populacije. Hrvatske institucije i stambene politike se nisu prilagodile tom tipu promjena te su i dalje usmjerene na privatno vlasništvo te dugoročna kreditna zaduživanja kao rješenje stambenog pitanja. Mlade generacije koje nemaju tu sreću da naslijede nekretninu koju su njihovi roditelji otkupili u procesu privatizacije ili u kratkom periodu ispuhivanja nekretninskog balona nakon krize 2008. godine, sve će teže doći do svog stambenog prostora, što stvara dodatne klasne razlike među novim generacijama. Skupina koja se najčešće zadužuje stambenim kreditima su mlade obitelji u većim gradovima ili parovi koji planiraju osnovati obitelj i ta skupina uglavnom pripada skupini ljudi fakultetskog obrazovanja. Krediti za kupnju stana ili izgradnju/dogradnju kuće koje subvencionira država češće su usmjereni prema mladim heteroseksualnim parovima ili mladim obiteljima, čime se državna politika usmjerava na demografski rast i reprodukciju radne snage, što opet isključuje druge skupine iz ostvarivanja tih prava.
Sve teže financijsko osamostaljenje i nemogućnost financiranja vlastitog stanovanja razlog je zbog kojeg se mladi ljudi danas sve duže zadržavaju u roditeljskom domu. Čak 62,4 posto mladih u dobnoj skupini od 25 do 34 godine stanuje s roditeljima i po tim podacima Hrvatska je jedna od zemalja Europske unije u kojoj mladi ljudi najkasnije osamostaljuju. Za usporedbu, prema podacima koje je objavio omladinski list Polet 1978. godine, u stanu ili kući s roditeljima je živjelo 42,2 posto mladih, u podstanarstvu 27 posto, u vlastitom stanu ili kući 8,7 posto, a u studentskim domovima njih 5,8 posto.
I danas će veliki dio mladih ljudi koji upisuju studij u Zagrebu zasigurno pokušati dobiti pravo na korištenje smještaja u studentskom domu, ali nažalost četiri zagrebačka studentska doma ne zadovoljavaju potrebu za smještajem njih gotovo polovice. Prema podacima iz Studentskog centra, okvirno 10.500 studenata godišnje zatraži dom, a prava ostvari njih 6.935, s tim da na njihovim stranicama stoji da kapacitet svih domova iznosi ukupno 7.531 mjesto. Najveći broj mladih tako će smještaj potražiti u podstanarstvu, koje se smatra prijelaznim oblikom rješavanja stambenog pitanja – nakon tog perioda očekuje da će se (najčešće) mlade obitelji useliti u vlastitu nekretninu. S obzirom na to da je podstanarstvo dio sive ekonomije i sasvim je neregulirano, a najmoprimci nezaštićeni, jako je teško pratiti točan broj ljudi koji živi u iznajmljenim stanovima, a jednako je teško doći do podatka koliko njih pripada dobnoj skupini od 18 do 34 godine. Najmodavci često žele izbjeći plaćanje poreza pa tako ne sklapaju ugovore o najmu sa svojim najmoprimcima ili su oni koji sklope neovjereni i nevažeći. Mlade osobe najčešće nisu upoznate sa svojim stanarskim pravima, pa zbog toga pristaju na različite dogovore s najmodavcima koji ih kasnije koštaju izbacivanja iz stana, zadržavanja pologa, neprijavljivanja boravišta i prebivališta, iznenadnih posjeta najmodavaca, zaključanih prostorija u stanu, dodatnih troškova zbog kvarova i slično.
Nesigurnost podstanarskog stambenog statusa posebno je do izražaja došla u pandemiji u kojoj su mnogi izgubili posao ili su ostali bez dijela prihoda, a time često i bez krova nad glavom. Organizacija Pravo na grad na samom je početku krize uputila apel jedinicama lokalne samouprave i Vladi Republike Hrvatske kojim se zahtijevalo donošenje hitnih mjera “koje bi omogućile da nitko u Hrvatskoj uslijed gubitka ili smanjenja dohotka zbog situacije prouzročene svjetskom pandemijom ne izgubi sigurnost doma”. No nitko od nadležnih nije poduzeo nikakve mjere po pitanju sigurnog doma za građane i građanke tijekom krize te se opet sve svelo na snalažljivost i upornost pojedinaca i pojedinki i dobru volju najmodavaca i najmodavki.
Umjesto da svojim propisima štiti one koji stanuju u unajmljenim stanovima i ulaže u održivija rješenja, država svojom stambenom politikom potiče isključivo privatno vlasništvo kao jedini sigurni oblik stanovanja. Antonija Komazlić iz organizacije Pravo na grad koja koordinira Facebook stranicu Podstanari za podstanare, namijenjenu informiranju građana i građanki o njihovim pravima, ukazuje na potrebu za mijenjanjem odnosa države prema podstanarstvu: “Nacionalni zakonodavni okvir bi trebao definirati prava i odgovornosti najmodavaca i najmoprimaca, ali i zaštititi najmoprimce kao slabiju stranu u ugovornom odnosu.” Naime, postojeći zakonodavni okvir koji regulira najam pisan je sredinom 90-ih i primarno je usredotočen na reguliranje odnosa zaštićenih najmoprimaca (koji povratom vlasništva stana bivšim vlasnicima od korisnika stambenog prava prelaze u status najmoprimca). On, dakle, nije pisan u svrhu reguliranja najma kao relevantnog oblika stanovanja pa bi, smatra Komazlić, što prije trebalo pokrenuti izradu novog adekvatnog Zakona o najmu stanova. “I unijeti pravo svakog građanina na dom u Ustav, jer trenutno nije na taj način zaštićeno niti definirano kao neka vrijednost o kojoj država skrbi”, dodaje.
Može li drugačije?
Jedna od mogućih alternativa stanovanja koja bi budućim generacijama olakšala stambeno zbrinjavanje je kooperativno ili zadružno stanovanje. Ovakav tip stanovanja na ovim prostorima zagovara i popularizira organizacija Ministarstvo prostora iz Beograda, dok u Europi već postoje brojni primjeri dobre prakse. Ideja se temelji na zajedničkim dobrima i suupravljanju koje se oslanja na kolektivno odlučivanje, suradnju, solidarnost i društvenost unutar lokalne zajednice. Zadružno stanovanje funkcionira na način da se uspostavi kolektivno vlasništvo zadruge i zajedničko upravljanje nad stambenim objektom ili zemljištem. Postoje različiti modeli vlasništva nad parcelama i izgrađenim objektima: država ili jedinice lokalne samouprave mogu zadrugama davati u zakup zemljište ili objekte u javnom vlasništvu na duži period s fiksnom cijenom najma ispod tržišne. Postoje i primjeri zakupa ili kupnje objekta/parcele koji su u privatnom vlasništvu, kao i mogućnost da neko treće lice poput udruge, zaklade, etičkog fonda i slično, zakupe zemljište i objekt i dodjeljuju stambenim zadrugama na korištenje. Isto tako, postoje i različiti modeli financiranja ovakvih stambenih rješenja pa se tako mogu uvesti i regulirati porezne olakšice za izgradnju priuštivog stanovanja, kolektivni krediti, kreditne podrške drugih udruženja, subvencije, komercijalna djelatnost koja je dio zadružnog djelovanja i financiranje iz javnog sektora. Odluke se u stambenim zadrugama donose participativno i demokratski i sve članice i članovi zadruge sudjeluju u donošenju odluka o financijama, upravljanju i o zajedničkoj budućnosti.
Ovakav tip stanovanja je priuštiviji od podstanarstva i pruža veću sigurnost za stanare, kao i mogućnost izgradnje zajednice koja upravlja zajedničkim resursom. No u isto vrijeme, otvara se pitanje na koji način zadruge mogu mijenjati stambene politike, ako i dalje sudjeluju u tržišnoj kompeticiji za kupnjom zemljišta i nekretnina te kreditnom zaduživanju. Je li ovo samo korak dalje u skidanju odgovornosti s države i njenom prebacivanju na pojedince i zajednicu? Zadružno stanovanje svakako predstavlja odličnu bazu za stvaranje aktivnog građanstva koje onda tek treba inzistirati na širim i dubljim političkim promjenama vezanima za priuštivo, dostupno i kvalitetno stanovanje. Također, zakonodavni okvir u Hrvatskoj i loša stambena politika uopće, a onda i neprepoznavanje zadružnog stanovanja kao mogućeg rješenja stambene krize, uvelike otežavaju ovakvom načinu organiziranja i djelovanja da zaživi i omogući priuštivije stanovanje građanima i građankama.
Još neka od mogućih rješenja za mlade koja su prisutna u Europi su mogućnost javnog najma, stanovanje u grupama ili zajedničko iznajmljivanje više stanova te wagenplatzevi i skvotovi kao “nestandardni” oblici stambenog zbrinjavanja. Wagenplatzevi se javljaju osamdesetih i uz skvotiranje predstavljaju alternativan način života u kojem ljudi stanuju na javnim površinama, najčešće u svojim pokretnim kućama – vagonima, kombijima, kamp kućicama i slično. Pojava ovog oblika stanovanja povezuje se s razdobljem nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj kada je po cijeloj Europi kronično nedostajalo stambenog prostora, pa su ratne izbjeglice i ljudi koji su ostali bez doma parkirali vozila na različitim površinama u gradovima ili van grada te na taj način stvarali privremene stambene zone. Ovakve zone mogle su i godinama opstati, a često su bile povezane sa skvotiranim objektima i širile se uz njih. Ovakav tip stanovanja ne mora nužno biti vezan uz objekt pa je danas ljudima u pokretu koji vole alternativan način življenja i nomadstvo privlačan i pruža određenu slobodu.
Skvotiranje se kao praksa u Europi i SAD-u javlja kao odgovor uglavnom siromašnijih obitelji na manjak stambenog prostora tijekom poslijeratnih godina i imigracije u gradove te loše životne uvjete. Okupacije praznih prostora su postojale i prije tog perioda, ali o samom skvotiranju govorimo kao o pokretu i artikulaciji zahtjeva za dostupnim i zadovoljavajućim stambenim uvjetima, ali i zahtjeva za korjenitom društvenom promjenom. Akcije skvoterskih zajednica upućivale su na drugačiju viziju grada koja nije usmjerena na profit nego na dobrobit zajednice i kvalitetan život za sve podjednako. Skvotovi nisu isključivo orijentirani na rješavanje stambenog pitanja nego su često kroz povijest bili organizirani u različite oblike društvenih centara koji su uključivali i zdravstvenu skrb, obrazovanje, brigu za djecu, prostore za učenje i razmjenu znanja i vještina, glazbene programe, prostore za stvaranje i umjetnost i slično. Dok Europa ima doista dugačku i bogatu povijest skvotiranja, na ovim prostorima takav način djelovanja i organizacije nije bio toliko popularan niti postoji kontinuirani skvoterski pokret. Danas u Hrvatskoj postoje svega tri aktivna skvota, dva u Zagrebu i jedan u Zadru, od kojih su zagrebački skvotovi mješavina rezidencijalnog i društvenog sadržaja, a zadarski prvenstveno društveno-kulturni centar u kojem se organiziraju koncerti, buvljaci, ručkovi, radionice i slično.
Jedan od pokušaja uspostavljanja stambenog prostora, koji bi ujedno nudio besplatne kulturne i društvene sadržaje, bio je skvot u bivšoj zgradi Centra Vinko Bek u kojem sam i sama provela godinu dana (skvot nije ni puno duže potrajao zbog sudskog pritiska i zbog unutrašnjih sukoba među stanarima). U trenutku kada sam odselila u BEK primala sam državnu stipendiju i povremeno radila, a većina mojih prihoda odlazila je na stanarinu i režije. To, naravno, nije bio jedini razlog odlaska u skvot. Željela sam sudjelovati u izgradnji mjesta koje bi moglo, između ostalog, postati i platforma kritičkog mišljenja i zagovaranja određenih politika, a jedna od tih politika svakako je bila i upućivanje na rastući problem stambenog zbrinjavanja mladih, a onda i mogućnost različitih rješenja tog problema.
U tekstu objavljenom na ovom portalu Jere Kuzmanić pisao je o skvotiranju kao obrazovnoj praksi – generatoru kritičkih pojedinaca i pojedinki koji se u skvotu upoznaju s pravnim okvirima koji se tiču zaposjedanja prostora, taktikama okupacije, metodama participacije i demokracije, ali i s realnostima urbanih politika i prostorne nepravde. U trenutku kada sam živjela u BEK-u dolazilo nam je mnogo mladih, ali i ljudi iz različitih dobnih skupina čija je stambena situacija bila izrazito teška, pa su molili za privremeni ili stalni smještaj u skvotu koji im je bio jedini izbor. To je bilo inicijalno i direktno iskustvo s terena gdje je bilo jasno da problem stambenih prostora i politika u gradu Zagrebu postoji i da je on sve izrazitiji. Skvotiranje je kao praksa odličan povod za isticanje tog problema jer se bazično radi o prenamjeni sustavno zapuštenih prostora u moguću viziju boljeg i održivog življenja. S obzirom na to da se oslanja na zajednicu ljudi unutar skvota, ali i unutar cijele skvoterske zajednice, takav način suživota i zajedničkog donošenja odluka izravno kontrira liberalnim i tržišnim modelima u kapitalizmu koji svu odgovornost prebacuju na pojedinca, karakterizirajući strukturne nepravde kao njihove vlastite neuspjehe.
Skvotiranjem se pokušavaju razotkriti nelogičnosti sustava, a to je upravo situacija gdje prostori u vlasništvu Grada, lokalne uprave ili države propadaju i zjape prazni, dok sve više ljudi nema pristup dostupnom i priuštivom stanovanju. Situacija je još nelogičnija kada ista ta država već godinama žali za obrazovanim mladim ljudima koji odlaze i ne planiraju se vraćati. Skvotovi se, nažalost, u zadnjih par godina susreću s brojnim pritiscima vlada koji često završavaju evikcijama i pitanje je kako će se u budućnosti moći braniti i graditi ovakve prostore koji imaju potencijal za rješenje dijela stambenih problema. To uvelike ovisi i o mlađim generacijama i koliko će prepoznati tu ideju i prihvatiti mogućnost da u ovoj borbi ne moramo biti sami i da zaslužujemo siguran, kvalitetan i dostupan krov nad glavom.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
