Kritika Piše: Laura Bosazzi
Scenariji, scena, glumci, redatelj, redateljeva osobna promišljanja – sve to čini jedan, bilo koji, film. Ti se elementi prožimaju u nastajanju filmskog djela kojeg, ako nismo filmski djelatnici, gledamo nesvjesni svega onoga što se u nastajanju istog dogodilo. “Behind the scenes” samo je jedan djelić rada na filmu kojeg nam je ponekad dopušteno vidjeti. Što ako se stvari potpuno preokrenu? Što ako ono što je inače (vješto sakriveno i neprimjetno) u službi stvaranja filma postane subjekt filma?
Stvari je potpuno preokrenuo Boris Greiner a rezultat njegovog “obrata” je eksperimentalni film s naslovom koji lomi jezik: Tajni agent Gan Flint i podnaslovom koji mnogo više odaje: Priča o filmu. Premijerno prikazivanje 17. listopada u kino Europa privuklo je mnoge gledatelje, koji su (neki na duže a neki na kraće vrijeme) prisustvovali Greinerovom eksperimentu.
Kroz nepoznati prostor filma vodila su nas lica poznatih hrvatskih glumaca: Leon Lučev, Vilim Matula, Krešimir Mikić, Pjer Meničanin, Nina Violić, Ivanka Mazurkijević, Đorđe Jandrić. Oni su mnogo pridonijeli ovom djelu, ali nas i potakli na pitanje: gledamo li film ili gledamo glumce koje prepoznajemo kao takve? Film – u klasičnom poimanju prvenstveno vizualan mediji – u ovom se slučaju tretira drugačije: naime, vizualnost je često ogoljena i svedena na jednostavnu sobu u potkrovlju, scenografija je reducirana na simboličan minimum te se pojavljuju monolozi i dijalozi koji su inače karakteristični za kazalište. Kadrovi u kojima narator čita vrlo poetičan scenarij dok pratimo događaje koji prikazuju ono što se “čita”, izmjenjuju se s kadrovima u kojima takvih preklapanja čitanog teksta i slike nema. Vrlo često glasovi naratora citiraju osobna autorova promišljanja o filmu oblikovana tako da bi samo njihovo čitanje iziskivalo trenutak stanke, razmišljanja te eventualno i ponovno čitanje. No, u filmu nam citiran tekst nije vidljiv i nemamo stanku da ga ponovno pročitamo. Stoga sam, gledajući Gana Flinta osjećala frustraciju zbog nemogućnosti praćenja svega što je rečeno. Bilo je to pomalo poput slušanja audio knjige filozofskog sadržaja za koju bih mnogo radije imala pred sobom tekst.
Scene filma se međusobno vrlo razlikuju: neke jednostavno dokumentaristički prikazuju ulice grada Zagreba, druge su izrazitog kazališnog karaktera dok naracija ponegdje zavarava gledatelja u ideji da postoji smislena narativna cjelina koja se provlači kroz film. Ako se slažemo s idejom da eksperimentalni film želi uključiti publiku na aktivniji, misaoniji način (kako kaže Wikipedija) onda je Priča o filmu uspjela izazvati (bar moje) aktivno promatranje, ali i poneke frustracije.
Zabavljeni, intrigirani nekim postupcima (čitanje scenarija u kojemu se opisuju kadrovi i najavljuju pokreti glumaca), a frustrirani drugim (čitanje vrlo misaonih, filozofskih tekstova) gledatelji su nakon prikazivanja ostali podijeliti nekima snažne a nekima zbunjujuće dojmove filma uz ponuđenu rakiju ili čašu vina.
Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školica Svijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
Objavljeno
