Tema Piše: Hana Sirovica
Ususret lokalnim izborima, kulturni sektor u Rijeci nalazi se u specifično neizvjesnom položaju. Uz odlazak gradonačelnika koji je dulje od dva desetljeća proveo na vlasti, 2021. Rijeka prestaje nositi titulu Europske prijestolnice kulture čime se zatvara etapa kojoj je lokalna kulturna politika bila usmjerena niz godina. Projekt EPK gradu je ostavio u nasljeđe prostore koji su za njegove potrebe prenamijenjeni u prostore za kulturu. Njihovo su održavanje i daljnja namjena pod znakom pitanja, pogotovo u svjetlu činjenice da je 2021. ujedno i godina u koju je Rijeka zakoračila bez važeće strategije kulturnog razvitka. Pridodamo li tomu i izvjesan ulazak u širu ekonomsku krizu, nesigurnim se pokazuje i održavanje postojećeg stanja u kojem je Rijeka u samom vrhu po postotku proračunskog izdvajanja u kulturu u hrvatskim, ali i europskim razmjerima.
Ovi su problemi poslužili kao povod za tribinu Lokalni izbori i kulturna politika koju je organizirala udruga Građanke svom gradu. Na tribini su govorile kandidatkinje i kandidati za riječkog gradonačelnika_cu: Ana Blečić Jelenović (Lista za Rijeku), Marko Filipović (SDP), nezavisni kandidati Davor Štimac i Hrvoje Burić, Vedran Vivoda (Akcija mladih), Nikola Ivaniš (Primorsko-goranski savez), Katarina Peović (Radnička fronta) te Nebojša Zelič (Možemo!).
Na načelnoj razini, o pitanjima kao što su važnost kulture za grad, nužnost donošenja nove strategije kulturnog razvitka, održavanje visoke stope riječkog izdvajanja za kulturu – posebno u segmentu financiranja javnih potreba u kulturi – složili su se svi prisutni. Ipak, unatoč proklamiranoj podršci svih govornika nezavisnoj kulturi i priznavanju njezine važnosti za Rijeku, inicijalne su se pozicije prilično raslojile u trenutku skretanja rasprave u odnos kulture i tržišta. Kao točka najvećeg prijepora tijekom tribine pokazalo se pitanje koje je moderator Davor Mandić postavio na samom kraju razgovora, a koje se tiče odnosa kulture i kulturnih i kreativnih industrija (KKI).
Podsjećamo, kulturne i kreativne industrije su tržišno, profitno orijentirano područje kojemu je (uz kulturnu baštinu) prepušten primat nad ostalim vrstama kulturnog djelovanja u strateškim dokumentima na nacionalnoj i lokalnim razinama. Kao što smo mnogo puta na ovom portalu upozoravali, tako se posloženi prioriteti dodatno marginaliziraju neprofitna ili pak neprofitabilna područja kulture. S obzirom na širinu kulturnog i umjetničkog polja, ovakav pristup snažno privilegira audiovizualno područje nauštrb svih ostalih vrsta stvaralaštva kao što su izvedbene ili likovne umjetnosti. Ovakav model teško da može postati održiv u malenoj ekonomiji kao što je naša, i dokle god se strategije koje usmjeruju kulturne politike vode tržišnim principom, uvjeti rada u kulturnom i umjetničkom polju postaju sve nepovoljniji.
Ipak, raspravu oko ove problematike, koja ima vrlo materijalne implikacije po živote kulturnih radnika_ca, SDP-ov Filipović, inače zamjenik sadašnjeg gradonačelnika, o(t)pisao je kao “besmislene ideološke ratove”, naglasivši kako je “potrebno da se sve djelatnosti koje se suštinski baziraju na autorskom radu promatraju grupirano”. Da je takva percepcija štetna, i da nam je prije svega potreban odmak i preispitivanje imperativa kreativne industrije koji se nameće od dvijetisućitih ustvrdila je Katarina Peović, ustvrdivši kako se nametanje tog modela tranzicijskim zemljama pokazalo kao nesuvisao i štetan potez. Kako je objasnila, postoji “velika razlika između ekonomija koje su imale razvijene tradicionalne industrije i uslužne sektore te ekonomija koje su prihvaćanjem neoliberalnog okvira nekritički izložile vlastite nedovoljno razvijene industrijske i uslužne sektore stranoj konkurenciji” – kao što je slučaj u hrvatskom, ali i riječkom kontekstu. Nametanje ovog modela pridonijelo je dugotrajnoj nezapošljivosti, siromaštvu i prekarnosti kultrunih radnika_ca, zaključila je Peović. Tome da se kreativne industrije promatraju kao (jedini) prioritet usprotivio se i Nebojša Zelič koji je kazao kako kreativne industrije pripadaju kulturi, ali samo su jedan njezin segment. “Veći segment je kultura kao javno dobro. Kulturne i kreativne industrije uključuju puno umjetnika i trebaju služiti pomaganju kulture, a ne obrnuto”, naglasio je, upozorivši i na potrebu da se kultura kao javno dobro i kao kulturna industrija jasno razluče i tretiraju kao zasebna polja. Pritom je za njega važno da se kulturne i kreativne industrije potiču, ali kultura u užem smislu mora ostati prioritet.
Potpuno suprotno, Vedran Vivoda iz Liste mladih primat je dao kreativnim industrijama, smatrajući kako je realizacija projekata poput izgradnje filmskog studija na vodi pravi smjer za budućnost riječke kulture. Srednji put slijedio je drugi zamjenik sadašnjeg gradonačelnika Nikola Ivaniš, koji pak kulturne i kreativne industrije ne smatra “tradicionalnom” kulturom. Za njega, one proizlaze iz tradicionalne kulture, ali su nešto novo unatoč tome što se međusobno često preklapaju, dok o tom njihovu međuodnosu nije iznio konkretniji stav. Preostali se kandidati_kinje u odgovoru na pitanje o odnosu kulturnih i kreativnih industrija i kulture, na razliku između ovih pojmova i sektora uopće nisu osvrnuli. Ana Blečić Jelenović govorila je kako bi se općenito zalagala bi se za razvoj u kreativnim tehnologijama i IT industriji, dok je Hrvoje Burić – inače gradski vijećnik i dvostruki protivnik Obersnela u drugom izbornom krugu – u svom izlaganju zaobišao problem njihova razlikovanja, zadržavši se na mislima o tome kako u kulturne industrije “treba uvesti reda”, sistematizirati radna mjesta i poslovanje, i sl. Davor Štimac u odgovoru na pitanje u kulturnim i kreativnim industrijama pričao je o važnosti umjetnosti u javnom prostoru i participacije u kulturi.
Opisani načini (ne)razumijevanja odnosa kulture i tržišta, i uopće ideje o tome što kulturne i kreativne industrije jesu ili nisu, govore mnogo i o razumijevanju unutarnjih dinamika kulturnog polja pojedinačnih kadnidata_kinja. U tom smislu, oni mogu poslužiti i kao jasan indikator vizura kroz koje će kandidati_kinje promatrati niz ostalih pitanja – od upravljanja kulturnim prostorima i institucijama, do odlučivanja u sustavu financiranja, kao i ostalih pitanja od gradskog i javnog interesa. A buduću će gradsku vlast dočekati mnogo takvih, otvorenih pitanja. Samo u smislu raspolaganja prostornom infrastrukturom, ona se kreću od rješavanja budućeg statusa prostora kao što su Fillodrammatica i Palach čije se upravljanje treba regulirati, sudbine velike hale Exportdrvo koja je za vrijeme EPK služila kao izložbeni prostor, preko smjera daljnjeg raspolaganja šušačkim Hrvatskim kulturnim domom (gradskim prostornim resursom koji koristi nezavisna scena), do rješavanja statusa HNK Ivana pl. Zajca i donošenja odluka ostalih prostora o namjeni prostora koji su za opremljeni za potrebe EPK kao što su dijelovi kompleksa Rikard Benčić.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno Objavljeno
