Tema Piše: Matija Mrakovčić
U Republici Hrvatskoj postoje 22 priznate manjine, a postojeći modeli njihova obrazovanja uključuju model u kojem se cijela nastava provodi na jeziku manjine (A), model koji podrazumijeva dvojezičnu nastavu (B) te model koji uz redovnu nastavu na hrvatskom jeziku osigurava dodatne sate učenja jezika, povijesti i kulture određene manjine (C). Većina učenika manjinskog nacionalnog identiteta obrazuje se po modelu C. Život u multikulturnom društvu u kojem na istom geografskom području žive ljudi različitih vjerskih, etničkih i nacionalnih pripadnosti koji njeguju različite kulturne običaje i prakse neizbježna je činjenica, stoga je odgovornost države i društvene zajednice osigurati uvjete za dijalog i međusobno razumijevanje te osiguravanje trajnog i održivog mira. Kako bi elementi međukulturnog dijaloga postali djelotvorniji, potrebno je uvoditi ih i u obrazovni sustav. Nažalost, u Republici Hrvatskoj ne postoji nešto što bismo mogli nazvati interkulturno obrazovanje odnosno nedovoljno su zastupljeni sadržaji koji prezentiraju manjine te ukazuju na njihov doprinos izgradnji zajedničkog kulturnog identiteta.
U Vukovaru je nastava za srpsku nacionalnu manjinu organizirana po modelu A (nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina), a za ostale nacionalne manjine (rusinsku i ukrajinsku) odvija se po modelu C. Zbog trenutne organizacije nastave djeca pohađaju nastavu u odvojenim smjenama ili odvojenim učionicama što dovodi do fizičke odvojenosti, ali posljedično i produbljenja postojećih etničkih podjela. Zbog nepostojanja zajedničkih aktivnosti, djeca se ne susreću i ne upoznavaju. Podijeljenost posebno negativno utječe na djecu iz dviju najvećih etničkih skupina, a ima i dodatan negativni učinak na djecu iz mješovitih brakova, djecu drugih nacionalnosti, njihove roditelje, kao i na budućnost zajednice u cjelini.
Nansen dijalog centar iz Osijeka proveo je anketiranje krajem 2004. i početkom 2005. godine metodom “od vrata do vrata” na uzorku od 256 obitelji u Vukovaru koje imaju osnovnoškolsku djecu. Istraživanje je pokazalo da roditelji trenutni model obrazovanja ne smatraju zadovoljavajućim za svoju djecu i za proces socijalne rekonstrukcije zajednica u kojima žive, a određeni dio roditelja nije točno znao što spomenuti modeli predviđaju. Na pitanje upisa djeteta u “zajednički razred” više od 80 posto anketiranih roditelja pozitivno se izjasnilo, a spominjali su i potrebu da se uvedu sadržaji koji omogućavaju djeci bolje upoznavanje kultura, jezika, tradicija i vrijednosti svih žitelja zavičaja. Stajalište je Nansen dijalog centra da je pravo na obrazovanje manjina na vlastitom jeziku i pismu neupitno te da svaki roditelj mora imati pravo odabrati obrazovanje kakvo želi za svoje dijete. No, s obzirom na ponuđene modele, smatraju da mora postojati alternativa.
Desetogodišnje praćenje integracijskih procesa djece i mladih u Vukovaru rezultiralo je istraživačkim radom Dinke Čorkalo Biruški i Deana Ajdukovića s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je iznijelo zaključak da je socijalna mreža mladih uglavnom ograničena na vlastitu etničku grupu, a djeca su sklonija diskriminaciji po etničkoj pripadnosti od svojih roditelja. Pri tome su pripadnici većine skloniji diskriminiranju nego pripadnici manjine. Tijekom vremena pokazalo se da su stavovi postali nešto pozitivniji prema svim modelima školovanja, a kontakti između pripadnika dviju najvećih etničkih grupa sve brojniji, doduše na razini poznaničkih odnosa, dok je sve pozitivniji i stav prema školskoj integraciji.
U istraživanju Instituta za razvoj i međunarodne odnose iz 2012. o kulturnoj raznolikosti i interkulturnoj komunikaciji u hrvatskom kontekstu i međunarodnim praksama, istaknuta je prisutnost glorifikacije vlastite nacije i vjere i to u većini hrvatskih regija. Viši stupanj stereotipizacije pojedinih nacija, navodi se, prisutan je kod ispitanika koji ih bolje poznaju, odnosno češći kontakti s pripadnicima pojedinih nacija ponekad rezultiraju i većim stupanjem negativne percepcije o istima. “Površne kontakte, stoga, potrebno je unaprijediti stvarnim znanjem”, ističe se. “Stvarno znanje” u ovom bi se slučaju odnosilo (i) na ostvarenje principa interkulturalnosti koji podrazumijeva razmjenu različitih mišljenja i vjerovanja, propitivanje društvenih vrijednosti i zajedničko stvaranje novih vrijednosti. No, što u lokalnom, hrvatskom kontekstu podrazumijeva interkulturalnost?
Kao što je to u intervjuu prilikom gostovanja u Zagrebu istaknuo Rustom Bharucha, profesor teatra i performativnih studija, referirajući se na željeno osnivanje interkulturalnog društvenog centra, “čini mi se da se situacija u Hrvatskoj ne tiče onih koji su izričito označeni i diferencirani kao migranti i tražitelji azila. Koliko znam, postoji relativno malen broj tražitelja azila u Hrvatskoj. Dakle, smatram da bilo koja interkulturna politika u Hrvatskoj – sada malo projiciram – ne može biti izgrađena samo oko identiteta izbjeglica i azilanata, iako i njih valja poštivati i priznati. Interkulturna politika bi trebala biti izgrađena oko svih ljudi u lokalnoj zajednici i svih koji su dio šire nacionalne zajednice. Kao što ste mi rekli, Hrvatska uključuje različite manjine Srba, Mađara, Roma i tako dalje. Želite li uključiti potrebe tih zajednica u okviru multikulturalizma ili interkulturalizma jest tehničko pitanje.”.
Integrirani interkulturni programi obrazovanja osim zajedničkog prostora podrazumijevaju i međusobnu suradnju i zajedničko učenje, a slični postoje i u drugim zemljama. U Sjevernoj Irskoj je dio roditelja nakon krvavih sukoba katolika i protestanata 1981. godine, bez podrške vlade i o svom trošku pokrenuo ideju zajedničkog obrazovanja djece, a projekt danas obuhvaća 62 integrirane škole. Izrael ima pet takvih škola u kojima rade nastavnici te zajedno pohađaju pripadnici židovskog i palestinskog naroda. Prva škola osnovana je 1998. godine, a njihov rad financiraju nevladin sektor i sami roditelji.
Potrebu za novom školom koja ne bi bila nova samo po drugačijoj organizaciji nastave već i po odnosima koje uspostavljaju nastavnici, učenici i roditelji, te po obujmu gradiva, a posebno načinu na koji se ono usvaja, 2005. godine izrazilo je dvadeset i troje predmetnih i razrednih učitelja u predloženom općem kurikulumu nove vukovarske škole, koji je pozitivno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje dobio u svibnju 2007, kad je pokrenuta i Inicijativa za osnivanje Nove škole, prve integrirane osnovne škole u gradu Vukovaru.
Pet godina nakon pokretanja Inicijative, škola je dobila političku podršku svih sudionika, u rujnu 2013. dogovoreno je osnivanje triju radnih grupa pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a u siječnju 2014. sredstva u iznosu od 1,3 milijuna eura odobravaju se iz Financijskoga mehanizma Europskoga gospodarskog prostora (EEA and Norway Grants) za projekte koji će se provoditi do 2017. godine. Promotor projekta je resorno ministarstvo koje sredinom svibnja 2014. objavljuje natječaj za konzultanta – voditelja projekta “Osnivanje integriranih škola u Vukovaru i Kninu”. U Kninu se tek trebala izraditi studija izvodljivosti i istraživanje o obrazovnim potrebama, dok je projekt u Vukovaru, zahvaljujući radu i zalaganju Nansen dijalog centra i osječke podružnice Agencije za odgoj i obrazovanje, već bio u stadiju osnivanja škole.
U listopadu 2015. Ministarstvo i Udruženje hrvatskih arhitekata objavljuju rezultate natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja škole, i otada se Interkulturna škola prestaje pojavljivati u medijima. U tadašnjim dnevnopolitičkim prilikama to ne začuđuje (izbori u studenom, formiranje Vlade Orešković-Karamarko-Petrov, kurikularna reforma, raspad Vlade, novi izbori, nova Vlada), kao što ne začuđuje ni činjenica da se Interkulturna škola vraća u fokus kako se približava rok za ispunjenje obaveze prema financijerima – travanj 2017. godine. Krajem 2016. na sjednici vukovarskog Gradskog vijeća donesena je na prijedlog gradonačelnika Ivana Penave odluka o osnivanju Interkulturne osnovne škole Dunav koja bi s radom trebala početi iduće školske godine u Borovu Naselju. Školu je, umjesto dosadašnje ideje da je osnuje resorno ministarstvo čime bi bio postavljen presedan, osnovao Grad Vukovar, što bi trebalo značiti da je škola nakon deset godina od pokretanja projekta dobila potporu lokalne uprave, potporu bez koje je sama ideja interkulturne škole teško održiva.
No, da mjesta optimizmu nema pokazao je drugi tonski zapis sjednice Gradskog vijeća održane 20. prosinca na kojem gradonačelnik vijećnicima objašnjava kako je uopće došlo do toga da Grad preuzme odgovornost za osnivanje i rad škole. Penava kaže da su školu lokalnoj zajednici “nametnuli Vlada i resorno ministarstvo” jer je Grad još uvijek “nestabilna sredina gdje su neke teme još osjetljive”, poput školovanja, te je on sam bio protiv osnivanja škole. Penava je istaknuo da “ni samom Ministarstvu nije jasno kako sve to treba izgledati”, a protiv prijedloga osnivanja nove škole glasali su jedino vijećnici Srpske narodne stranke i Samostalne demokratske srpske stranke koji su na sjednici podsjetili da su se svi složili da im ovakva škola ne treba – u veljači 2013. godine prijedlog o osnivanju škole bio je odbačen – te da se radi o eksperimentu koji nitko ne želi.
Na mjestu buduće škole postoji obnovljena Vila Bata uz koju bi se trebao izgraditi još jedan veći objekt do kraja travnja, što je gotovo nemoguće jer još nije raspisan ni natječaj za izvođača radova. Nije objavljen ni službeni kurikulum škole, a zainteresirani roditelji i nastavnici nisu upoznati s time što Grad planira oko upisa prve generacije na jesen 2017. Ministarstvo znanosti i obrazovanja izvijestilo nas je da će nakon “usuglašavanja svih dionika u projektu oko njegove završne inačice”, tijekom veljače 2017. “nacrt kurikula uputiti u javno savjetovanje”, a Grad Vukovar da je “u postupku donošenje Odluke o imenovanju privremenog ravnatelja” koji će u roku od 30 dana od imenovanja donijeti privremeni Statut škole.
“Je li interkulturalizam zaista dio javnog diskursa? Čini se da svatko koga sam pitao, u različitim europskim društvima, kaže “ne”. Zato se pitam je li interkulturalizam neka glasina koja spontano kruži i potpuno se suprotstavlja ili možda doprinosi nacionalnom neredu koji je oduvijek postojao. Rekao bih da tu postoji neslaganje između retorike interkulturalizma i njegove primjene u svakodnevnom životu”, upozorio je onomad Bharucha.
U slučaju Vukovara, mogli bismo ustvrditi da interkulturalizam, ugrađen u temelje nove škole, a prema iskazima svih zastupnika gradskog vijeća – uz izuzetak Biljane Gaće iz SDP-a – zaista pridonosi “nacionalnom neredu koji je uvijek postojao”, umjesto da na razini službene politike bude ugrađen u obrazovnu strategiju lokalne zajednice. Unatoč zabrinjavajućim podacima o neintegriranosti vukovarske zajednice, Interkulturna škola nema stvarnu podršku ni hrvatske većine niti srpske manjine.
Objašnjenje toga možda možemo potražiti u stvarnim razlozima iznošenja prijedloga osnivanja škole na Gradskom vijeću, a radi se o sprezi ekonomije, u hrvatskom političkom diskursu – kapitalnih investicija, te interkulturalizma kao proklamirane podloge za njihov razvoj. Kao što to objašnjava Sanjin Dragojević u članku Multikulturalizam, interkulturalizam, transkulturalizam, plurikulturalizam, objavljenom u knjizi Kultura, etičnost, identitet, interkulturalizam ulazi u širu društvenu upotrebu usporedo s jačanjem svijesti o sve većoj ekonomskoj važnosti kulture i privatizaciji u kulturi. To je razdoblje povećanja važnosti nadnacionalnih fondova, ali i sve intenzivnijih rasprava o kulturnim identitetima u Europi s obzirom na sve jače, dublje i opsežnije integracijske procese.
Obnovljena Vila Bata u Borovu naselju, dosad imovina tvrtke Borovo, ovom odlukom prelazi u vlasništvo Grada, odnosno, gradonačelnikovim riječima, “nakon što ta škola danas-sutra prestane s radom, ostat će u vlasništvu grada”. Nakon što je Penava na sastanku u Ministarstvu regionalnog razvoja upoznao resornu ministricu Gabrijelu Žalac i ministra obrazovanja Pavu Barišića s “ne baš oduševljenošću dolaska ovakvog projekta u grad, barem sa strane većine”, zahtijevao je od njih da Grad zauzvrat dobije potporu za realizaciju kapitalnih projekata: izgradnju potpornih zidova i nove Ekonomske škole, istraživanje i korištenje geotermalnih izvora, obnove Osnovne škole Nikole Andrića i Radničkog doma u Borovu naselju. Takva mu je potpora i obećana te potpisana u dokumentu koji je gradonačelnik predstavio vijećnicima.
Interkulturna škola tako se, u zanimljivom foto-finišu, pokazuje kao način pridobivanja naklonosti centralne vlasti za razvoj njoj perifernih, lokalnih interesa. Škola nije važna sama po sebi, gradonačelnik ju je zatvorio prije no što je otvorena, a kapitalne investicije koje bi poboljšale život Vukovaraca mogu se ostvariti tek cjenjkanjem i razmjenom s državnim institucijama. Što to govori o sposobnosti i interesima vukovarske gradske uprave, a što o desecima nastavnika koji su uložili desetljeće u izradu planova i programa, te roditeljima koji bi danas, da je škola zaživjela kada su ju htjeli – kad su gradske vlasti upozoravale da je “prerano” za ikakvu integraciju – upisivali sada već srednjoškolce u jedinu školu u Hrvatskoj koju ravnopravno pohađaju djeca različitih nacionalnih i socijalnih pozadina?
Jedan odgovor na to pitanje dala je Ivana Dragšić, pedagoginja i voditeljica Vijeća učenika u Osnovnoj školi Antuna Bauera, postavljajući fokus na ekonomsku ravnopravnost koju treba osigurati sustav i koja, prema njoj, prethodi svakoj integraciji: “Nova škola u lokalnoj sredini bila bi ona u kojoj bi svi učenici imali besplatni ručak, svi bi imali ormariće da ne vuku knjige svaki dan u školu, da roditelji ne moraju ništa kupovati za školu jer bi škola morala biti besplatna za sve, da se zadaće i svi zadaci rade u školi tako da kod kuće imaju vremena za sebe, obitelj, slobodno vrijeme”. Iako u borbi za društvenu ravnopravnost ne mogu postojati prioriteti već se sve bitke vode paralelno, slučaj Vukovara nam je pokazao da kapitalne investicije i rješenje vlasništva nad nekretninama neće ponuditi rješenje neslaganja između retorike interkulturalizma i njegove primjene u svakodnevnom životu, no uspjet će još jednom pomiriti “nepomirljive ideološke razlike” većine i manjine koji zajedno, već desetljećima, parazitiraju na neostvarenoj budućnosti svojih građana.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
