Tema Temat Gastarbajteri i migranti, M. Marjanović
Piše: Mislav Marjanović
Kada se u Beču pomisli na “Tschuschen”, što je univerzalna austrijska psovka za južne Slavene i orijentalne narode, sve one što je poratni ekonomski boom kapitalističkom nužnošću nanio u tu bogatu zemlju, najčešće je prva asocijacija Ottakring, 16. bečki becirk. “Posran i divlji” s jedne strane, “multi-kulti oaza” s druge strane, zapravo nijedna od tih predodžbi ne odgovara u potpunosti tom okrugu, ili kotaru, kako se neuspješno pokušava prevoditi naziv za jednu od 23 temeljne urbane jedinice Beča. Ottakring je od svojih početaka krajem 19. stoljeća bio radnička četvrt, definiran industrijom koja se tu nalazila, od koje je danas preostala tek pržionica kave Julius Meinl, proizvođač pekmeza Staud’s i pivnica Ottakring, čije se pive uglavnom kupuju noću za 2 eura u imbisima i na fast food štandovim, budući da u Austriji, kao što to naš šparni skijaški narod dobro zna, iza 20 sati, iznimno iza 21 sata, ne radi ništa osim pivnica i restorana.
Poprilično duguljast, kada se promatra sa “stražnje” strane – s obronaka na kojima se nalazi ogromni kompleks Otto-Wagner-Spital, bolnica koja je sagrađena potkraj monarhije kao psihijatrijski sanatorij, tada jedan od najmodernijih u Europi – Ottakring se proteže od bečkog Gürtela (pojasa) do Wienerwalda i kompleksa vila na Wilhelminenbergu. Unatoč vilama, kvart je oduvijek bio naseljen proleterijatom, a početkom 20. stoljeća bio je prenapučen, u njemu je stanovalo gotovo 180 000 tisuća ljudi. Stoga su zbog “loših stambenih uvjeta i rasta cijena” u rujnu 1911. izbili masovni prosvjedi, o kojima je pisao i Ivan Cankar koji je tada studirao u Beču. Taj motiv loših stambenih uvjeta, kao i skupljih stanova za strance, regularno će se ponavljati čitavo stoljeće, sve do današnje gentrifikacije koja je zahvatila sam centar Ottakringa, samo što će pritom uglavnom izostajati nasilno iskazivanje nezadovoljstva. Monarhija će se naposljetku raspasti, a s njome će gotovo u potpunosti nestati češki doseljenici koji su tada dominirali demografskom strukturom becirka, odnosno s vremenom će se pretopiti u autohtone “Austrijance”, a njihova će mjesta šezdesetih godina popuniti novopridošli Turci i Jugoslaveni.
Tako statistike iz siječnja 2016. pokazuju da u becirku živi 34.1% ausländera, što je 7% više od bečkog prosjeka (27.4%), od čega ima najviše deklariranih Srba i Crnogoraca, slijede Turci, Poljaci, Hrvati, Bošnjaci i Nijemci. To Ottakring drži na četvrtom mjestu po postotku stranaca u strukturi stanovništva u Beču, dok neprikosnoveno na vrhu stoji 15. becirk, Rudolfsheim-Fünfhaus, koji se nalazi odmah kraj Ottakringa s udjelom od 40.5% stranaca. E, tu je već zbilja opasno, rekao bi Bečlija, i ne samo jedan.
Nepripadnosti, razočaranja, čežnje i radosti
Ipak, kao “najopasnija” ulica u Beču donedavno je slovila upravo Ottakringer Straße, ulica kojom dominiraju kafići, klubovi i restorani u vlasništvu ljudi s ex-jugoslavenskim korijenjem, najčešće srpskim. Ne čudi stoga da se jedan dio te ulice, u kojem to posebno dolazi do izražaja, naziva “Balkanmeile” iliti “Balkanska milja”. To je bečko mini carstvo turbofolka i dobro poznate estetike, koja je u postjugoslavenski mainstream silovito ušla 1990-ih, s mačizmom i seksizmom kao obvezatnim kodom, dok se nacionalizam pojavljuje tek u posebnim trenucima, prilikom nogometnih utakmica ili prosvjeda za “srpsko Kosovo” te ulicu pretvara u etnički podijeljenu mini-Jugoslaviju.
Bukvalno samo nekoliko stotina metara od primamljivog novog žarišta bečkog Balkana nalazi se kozmopolitski Yppenplatz i Brunnenmarkt (tržnica), bobo središte današnjeg Ottakringa. U posljednjem je desetljeću upravo ovaj dio becirka doživio promjene. Na trgu Yppenplatz sve vrvi od lokala i šik restorana koji su posebno ispunjeni vikendom i ljeti, a na tržnici se mogu naći začini iz cijelog svijeta, ribe, raznorazni delikatesni sirevi, jeftina odjeća, drangulije, uglavnom sve što čovjek može zamisliti. Upravo oko tog središta u posljednje se vrijeme sve više naseljavaju “hipsteri”, umjetnici i studenti, koji koliko-toliko žive u harmoniji sa starim migrantima i radnicima, iako su cijene stanovanja značajno porasle (kao i u cijelom Beču uostalom), što je dovelo do iseljavanja dobrog dijela onog stanovništva zbog kojeg je taj dio grada stekao svoju auru.
Sjajan i nezaboravan dokumentarac o tom mjestu, o toj tržnici, snimila je 2004. poznata austrijska novinarka Elisabeth T. Spira u ciklusu svojih reportaža Svakidašnje priče (Alltagsgeschichten), prije nego što će kvart zahvatiti gentrifikacija. To malo remek-djelo naslovljeno Am Brunnenmarkt, s obzirom da je snimljen na 40. godišnjicu potpisivanja ugovora između Turske i Austrije (1964), mogao bi funkcionirati kao hommage bečkom gastarbajterskom svijetu. U njemu se nižu raznorazni likovi, koji se pred Spirinom kamerom u potpunosti otvaraju i spremno govore o najinitimnijim osjećajima razočaranja, (ne)pripadnosti, boli, čežnje i radosti. Tako ulazimo u svijet Turčina koji je u Austriji od 1971. i prodaje “najbolju austrijsku piletinu” te “uvijek osjeća nostalgiju za domom”. Malo poslije pojavljuje se žena elegantno odjevena u crveno koja ne propušta priliku da svojom poloniziranom verzijom njemačkog pred kamerom pozdravi obitelj i susjede. Tu su i domaći starosjedioci koji ne skrivaju nezadovoljstvo etničkom “onečišćenošću” njihove domovine, kao i oni koji u tome vide bogatstvo. Za nas je pak nezaobilazna gospođa koja se deklarira kao Srpkinja, koja je još 1970-ih došla u Beč te ga već jako dobro poznaje, kako sama kaže s neizostavnom dozom ekspertnosti.
Pomalo iznervirano priča o novopridošlicama u Beč, zbog kojih grad postaje prljaviji, satnice su niže i sve manje ljudi ima posao. Na Spirino pitanje zašto je došla u Austriju, odgovara kako je Austrija tada trebala njih iz Srbije. Takav direktno izražen nedostatak solidarnosti gotovo je pravilo u razgovoru s gastarbajterima prve generacije, ali i ostalima, kada se danas žale na novu navalu “istočnjaka” koji iskorištavaju austrijsku socijalnu državu, kako mi je u jednom razgovoru ispričala umirovljenica Zdravka, ratna izbjeglica iz Travnika. Naime, mnogi ne mogu prihvatiti da netko radi 40 godina i potom dobiva minimalnu penziju od 700 eura, dok azilanti imaju istu, ako ne i veću pomoć od države. Umjesto svijesti o vlastitoj diskriminaciji, oni se s državom solidariziraju u diskriminaciji još slabijih. Nešto kasnije pred nama će se pojaviti žena, žrtva rata u Bosni, izbjegla u Austriju 1992. godine, ostavivši za sobom ubijenog muža, “jedinu životnu ljubav” te spaljen i razoren dom. I u tom se zacrtanom krugu kreću skoro sva istraživanja migracija s jugoslavenskih prostora. Tu je prva generacija gastarbajtera, tu je interirorizirani diskurs o dobrim i lošim strancima, tu je 1990-ih izvana nametnuto inzistiranje na etničkoj i nacionalnoj pripadnosti do tada samo Čuša, Kanakea ili, u najkorektnijem slučaju, Yugosa, tu su rat, čežnja i, kako kaže neimenovana izbjegla žena, pokušaj življenja, odnosno “preživljavanja” u tuđoj zemlji.
Prva generacija gastarbajtera
Ipak, ova kalendarska godina prinuđuje naš tekst da stavimo jedan tip jugoslavenskih pridošlica u prvi plan, onu herojsku generaciju prvih gastarbajtera koja je najčešće bez ikakvog pojma o tome gdje će završiti i što će raditi, odlazila iz uglavnom južnijih dijelova Jugoslavije prema sjeveru, prema Beogradu, Zagrebu, Sloveniji, da bi napokon postali autentični gastarbajteri u nepoznatim sredinama Austrije, Njemačke i ostalih zapadnih kapitalističkih zemalja. Ta prva generacija, nakon dolaska na Südbahnhof, koji je danas preuređen bečki Hauptbahnhof, ipak nije završavala samo u Ottakringu, već se raspršila po cijelom Beču. Distribucijsku strukturu stanovanja “radnika na privremenom radu” – kako je glasila ideologizirana jugoslavenska kovanica za gastarbajtere – najilustrativnije mi objašnjava Ljubomir Bratić u kavani nasuprot bečkog Volkstheatera. Bratić, koji se tom tematikom bavi više od dva desetljeća, govori mi o tri bečka urbanistička kruga, zapravo prstena.
U prvome krugu, koji zagrebački školarac najbolje poznaje iz svojih jednodnevnih izleta u Beč, nalazi se 1. becirk, Die Innere Stadt, i njega nastanjuje “aristokratija”. U drugome, koji se proteže između Ringstraße, maestralnog urbanističkog projekta izgrađenog potkraj 19. stoljeća, i već spomenutog Gürtela, stanuju “bečka buržoazija” i činovnici. U njega naš školarac zakoračuje čim odradi obligatornu porciju obilaženja dosadnih monarhijskih zgradurina, pa za “nagradu” dobiva dva sata šopinga po Mariahilfer Straße, prije nego što ga se posjedne u autobus i odvede da vidi Belvedere koji je u istom krugu. Izvan bečkog Gürtela počinje treći krug i to je radnički dio Beča, napučen pridošlicama, migrantima i starim gastarbajterima. U taj, reklo bi se, najzanimljiviji dio Beča, naš školarac ne zakoračuje i uglavnom ne posjeduje svijest o njegovom postojanju. Tako se najviše “naših” ljudi nabralo u već spomenutom 16., potom 15. te 10. becirku, Favoritenu, ali ni ostali dvoznamenkasti okruzi ne zaostaju, sve do 20. jer bliže kraju grada, u predgrađima, ponovno se smanjuje broj doseljenih i ponovno počinje dominirati autohtona buržoazija, rentijeri i aristokracija.
Zbog teškog fizičkog rada, bauštela i samaca koji rade po nekoliko poslova da bi na brzinu zaradili novac i poslali ga doma, u gastarbajterskom diskursu uglavnom se ne očekuju žene. Međutim, tomu nije bilo tako – u jugoslavenskom slučaju nerijetko su i same žene odlazile. Jedna od njih je i gospođa Vasilija, koja je 1973. otišla od muža iz Rijeke, ostavljajući pritom trogodišnju kćer. Njezina je priča gotovo filmska, a sjeća se do u detalja svog prvog bečkog mjeseca. Kao građevinska tehničarka udana za šofera, priča mi kako je bila nezadovoljna tadašnjim brakom u kojem joj muž nije dopuštao da radi, osim kao čistačica. S obzirom da na to nije pristajala, odlučila je napustiti Jugoslaviju, iako na to ekonomski nije bila prisiljena. Željela je u Trst, ali igrom slučaja, odnosno izmijenjenim rasporedom noćnih autobusa, završila je u Beču. Prvotno se zaposlila u šnajderaju, a nakon nekoliko promijenjenih lokacija stanovanja, prvu godinu svoga života u Beču provodi u 1. becirku, gdje kuha i posprema za groficu iz Argentine, udanu za bogatog austrijskog povratnika.
Međutim, već sljedeće godine odlučuje se vratiti po kćer pa će morati promijeniti i mjesto stanovanja, budući da zajednički život nije bio moguć u 2-3 kvadratna metra, kako izgledaju sobice za poslugu u takvim stanovima. Zahvaljujući grofičinoj preporuci, uspijeva dobiti stan kao kućepaziteljica, što se često događalo ženama iz Jugoslavije, te se sretnim spletom okolnosti uspijeva zaposliti u bečkoj komunalnoj firmi. Njezina priča nosi još jednu atipičnost, budući da je uspjela nakon nekoliko kurseva koje je pohađala i položenih državnih ispita nostrificirati diplomu te dobiti titulu građevinskog inženjera. Radila je na građevinskim projektima diljem Beča, prvenstveno na gradilištima bečkog metroa, na značajnim stanicama U-Bahna, koje u razgovoru niže. Ljude s kojima bi se zabavljala vikendom u jugoslavenskim radničkim klubovima poput “Jedinstva” ili “Mladosti”, radnim bi danom nadgledala, zajedno s austrijskim kolegama.
Od 2005. je u mirovini, koju provodi aktivno i, kako sama kaže, “turbo životom”. Ako nije u Rijeci ili na kratkotrajnim izletima s uglavnom austrijskim poznanicima (budući da “naši” ili nemaju novaca ili moraju čuvati unučad), ide na različite vrste plesova, bavi se sportom, vodi fiskulturu s društvom dijabetičara, a tu je i nordic walking, kurs talijanskog, a koji put godišnje zalomi se i odlazak u hrvatske umirovljeničke klubove. Žali pak za raspadom bivše države, ne samo zato što je u “ono doba svima bilo bolje”, već i zbog nasilne etnicizacije njenog bečkog kruga poznanika: “Prije nije bilo tako, mi nismo znali ni za granice, ni za razlike, ni za ništa. Od ’91. nadalje svatko se povukao u svoju kožu, ko puž, i ćuti i trpi i nema druge”.
Priča koju poznajemo iz opće kulture, koju donosi i kultni gasterbajterski dokumentarni film Posebni vlakovi, o ljudima koji odlaze u nepoznato iz zabačenih krajeva netaknutih projektom jugoslavenske modernizacije kao nekvalificirana radna snaga na Zapad, nije i jedina priča o ovom fenomenu, kako mi to u svome stanu objašnjava još jedan umirovljenik, gospodin Blaško Papić. U počecima je postojala mogućnost da predstavnici stranih tvrtki dođu u Jugoslaviju i onda na licu mjesta obave selekciju intervjuiranjem domaćih nezaposlenih “radnika”, koji bi nakon toga točno znali u kojoj će kompaniji raditi. Također, često se dolazilo u kapitalističke “tvornice snova” i preko preporuke samih gastarbajtera, za koje bi se, ako bi se pokazale profitabilne (što je u pravilu značilo da novi radnik ostaje u firmi duže od pola godine), dobivala provizija od poslodavaca.
Sam Blaško je pak u Beču završio kao detaširani ili, kako ironično domeće, “prodani” radnik. Naime, on je radio u jugoslavenskoj tvrtki Braća Kavurić za koju ponosno ističe da je “izgradila sve termoelektrane u bivšoj Jugoslaviji”, a koja je, kao i niz ostalih velikih jugoslavenskih firmi, imala potpisane ugovore sa stranim firmama. U konkretnom slučaju radilo se o ugovoru sa Siemensom te nekim većim bečkim i lincovskim tvrtkama. Ti su ugovori između ostalog sadržavali i mogućnost dovođenja visokokvalificirane radne snage koje je na kapitalističkom tržištu nedostajalo, što je Blašku Papiću omogućilo dolazak u Beč. Na tome su domaće firme masovno zarađivale, budući da su uzimale najveći dio satnice detaširanog radnika, a njih se brojalo na desetke tisuća. Ukratko, naši jugoslavenski divovi bili su, današnjim rječnikom rečeno, filijale moćnih zapadnih firmi.
Nije ono tamo bila tama, a ovo svjetlo
Usprkos tomu, zahvaljujući nekim ostalim beneficijama, poput plaćene terenske dnevnice i prava na stan koji je za veliku većinu gastarbajtera bio samo san, Blaško je živio lagodno. Slobodno vrijeme ispunjavao je izletima na stari Dunav, piknicima i nogometom, a ubrzo se angažirao oko nastanka jugoslavenske radničke nogometne lige u Austriji o kojoj je izvještavao jednom tjedno za Sportske novosti, u tadašnjoj rubrici “Vama u svijetu”. Kao “ubeđeni jugonostalgičar”, što niti danas ne skriva, bio je angažiran u tadašnjem kulturnom i sportskom životu Jugoslavena u Austriji, a na današnju Hrvatsku gleda s razočaranjem te na kraju emocionalno dodaje da nitko ne može pričati da je “ono tamo bila tama, a ovo svjetlo”. U posljednjim godinama, kao predsjednik KSD Zagreb – Wien organizirao je sijaset koncerata hrvatskih glazbenika i gostovanja domaćih kazališta u Beču, te mi s ponosom pokazuje plakate sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih predstava.
Priča o fascinantnom svijetu gastarbajtera mogla bi se ispričati na razne načine, no kako god je pričali teško bi se obuhvatio splet paradoksa i kontradikcija koje u sebi nosi taj svijet. Možda bi trebalo nastaviti dalje, putovima druge i treće generacije na kojima je ponekad ostajao žestoki biljeg diskriminacija koje nisu ni birali ni htjeli. No, kod pionirske generacije nerijetko je primjetan osjećaj zahvalnosti austrijskoj državi, kao i svijest o nepripadanju, bivanju “ni ovdje niti tamo”, te nekakvo gorko razočaranje nestankom zajedničkog jugoslavenskog svijeta u Beču i općenito. Pomalo iznenađujuće, “jugonostalgija” najmoćnije živi u onima koji su prvi masovno napuštali brod što je već 1970-ih nepovratno tonuo.
***
Posebnu zahvalnost dugujem Jani Dolečki, Stefanie Maier, Ljubomiru Bratiću i Goranu Novakoviću bez kojih ovaj tekst ne bi bio moguć.
***
U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo i načmemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
