Tema O autonomiji sveučilišta, njenom značenju, značaju i posljedicama (III. dio)
Piše: Bernard Koludrović
Prethodnim sam tekstom predstavio dekonstrukcijski pogled na sveučilište, pri čemu taj teorijski pravac razdvaja stvarnu instituciju od konceptualnog ideala. Zaključak je da će institucija sveučilišta uvijek zaostajati za znanstvenim razvojem jer je opterećena društvenim odnosima. Sama struktura sveučilišta, podjela na sastavnice u kojoj se reflektiraju znanstvene discipline i područja te procesi odlučivanja, homologni su duhu vremena. Isto vrijedi i za autonomiju, koja će biti veća što je stupanj društvenih sloboda izražajniji u određenoj zajednici. No, činjenica odvojenosti ideala od stvarnog nije dovoljna da odustanemo od težnje ka napredovanju i razvoju. Štoviše, ona je jedan od ključnih motora naše znatiželje, a time i istraživanja i posljedičnog razvoja. Vjerujem kako ta temeljna znatiželja još uvijek krasi znanstvene i obrazovne radnike i predstavlja možda posljednji pozitivni zamašnjak kada se svi ostali društveno-ekonomski utjecaji okrenu protiv njih. Kao što sam istaknuo u prvom tekstu ciklusa, paradigme kapitala i nepotizma kolonizirale su hrvatska sveučilišta i nagrizaju sve društveno-ekonomske čimbenike – sve osim znatiželje za spoznajom.
Taj zamašnjak omogućava znanstvenom i nastavnom radu trajanje u današnjim okolnostima, ali nije dovoljan kako bismo se približili idealu sveučilišta. Ovaj serijal započeo je put od teze kako sveučilište strahuje od svoje društvene ulogu, poglavito sveučilišta u Hrvatskoj, preko klijentelističkih i lobističkih utjecaja do ideje kako je potrebno restrukturirati sveučilište kako bismo ojačali inherentnu autonomiju odlučivanja. Čini mi se da imamo odličnu početnu točku – Times Higher Education uvrstio je Sveučilište u Zagrebu, kao jedino rangirano hrvatsko sveučilište, na listu za akademsku godinu 2016/2017. te ono dijeli posljednje, 354. mjesto s još 43 europska sveučilišta, dok je na svjetskoj listi rangirano u posljednju kategoriju 801+. Kada si na dnu jedini je put prema gore i svaki se pomak može smatrati pojedinačnim uspjehom te nam je utoliko početna točka olakotna. No, žalosno je što je sveučilište koje se do raspada SFR Jugoslavije smatralo jednim od vodećih sveučilišta u regiji moralo biti kadrovski devastirano i kolonizirano mediokritetima kako bi se zadovoljila sitna ega i politički ideali brojanja krvnih zrnaca.
Cjelovita kurikularna reforma
Posljednji izboj takve etike poslovanja dogodio nam se prilikom kontroliranja procesa izrade Cjelovite kurikularne reforme (CKR). Izboj koji je pokazao kako je naše društvo duboko podijeljeno – na pismene i nepismene. Ideološka podjela prihvatljivo je objašnjenje za bitku nad obrazovanjem, ali podrška Matku Glunčiću i Dijani Vican, kao novim kormilarima reforme, može biti jedino iskaz nepismenosti. Povijesne, društvene i političke nepismenosti koja se očituje u izjavi Matka Glunčića o rezultatima PISA-e, opravdavanju te izjave i ministrovu prihvaćanju tog opravdanja. Državni tajnik, po novom ustrojstvu druga osoba u hijerarhiji Ministarstva znanosti i obrazovanja, za loše rezultate hrvatskih učenika i učenica u PISA istraživanju optužio je nacionalne manjine i djecu s posebnim potrebama. Zatim se ispričao za izjavu jer nije dobro izrazio mišljenje. Državnom je tajniku, kao savjesnom znanstveniku, bilo problematično što je pogrešno pročitao metodološki uvod istraživanja u kojem se opisuje uzorak. Za to se ispričao. Dužnosnička pozicija ne pruža prostora za takvo znanstveno uzmicanje, već zahtjeva odgovornost za izgovorenu riječ, a svojom je izjavom Glunčić do arijevskih razina normativizirao zdravu hrvatsku djecu, čije su rezultate kontaminirala bolesna, srpska i romska djeca. Za to se nije ispričao niti se može ispričati jer se radi o kršenju temeljnih ustavnih vrijednosti ovog društva. Matko Glunčić ostao je na mjestu državnog tajnika i pokazao da smo kao kolektiv povijesno, društveno i politički nepismeni kada nam još nepismeniji prodaju rasizam kao nešto normalno.
To je samo vrh sante koja se polako gradila oko CKR-a i pokazuje stranputicu u koju nas je HDZ-ova politika odvela nakon što su instalirali svoje ljude na rukovodeće pozicije. Svoj konzervativni obol ostavili su i HRAST-ovci Ladislava Ilčića, čiji je Hrvoje Šlezak bio zamjenik Predragu Šustaru, a u mandatu Pave Barišića postaje državni tajnik u rangu zamjenika ministra. Taj proces preuzimanja kontrole ogledni je primjer važnosti autonomije obrazovanja u bilo kojem društvu. Nije problematično što su reformu preuzeli neki novi ljudi – na kraju krajeva, Glunčić je sudjelovao u izradi prvotnog prijedloga i javno je kritizirao rad Borisa Jokića. Za samu reformu dobro je bilo što su postojale interne kritike na proces i sadržaj jer je to bio pokazatelj kako su inicijalni reformatori uključili široki spektar ljudi u proces. Problematično je što nam, nakon inicijative Gordane Rusak na Saborskom odboru za obrazovanje, znanost i kulturu, kroz pravno nepotrebnu instancu Povjerenstva za provedbu CKR-a, konzervativni ideolozi serviraju jednoumlje kao pluralnost i u tome uspijevaju. U početnoj fazi zamišljeni novi članovi Ekspertne radne skupine trebali su biti cenzori recenzijskog postupka, svojevrsni razbijači na ulazu u klub koji biraju tko može, a tko ne smije ući. Dotadašnji proces, uz Ekspertnu radnu skupinu i sve niže stručne razine koje su u njemu sudjelovale, obilježen je autonomnim angažmanom nastavničke zajednice koja je radila za dobrobit društva, koja je napokon preuzela svoju društvenu odgovornost. U strahu od ideološkog poraza – nećemo se zavaravati, obrazovanije društvo ne bi trpjelo nepismene državne tajnike – desnica je pokrenula pravni desant na jedinu sektorski autonomnu reformu koja je zabilježena u Hrvatskoj.
Bitka za Filozofski
Paralelno s desantom koji je trebao spriječiti CKR-a u svojem tadašnjem obliku, odvijao se nastavak bitke za Filozofski fakultet u Zagrebu, koja traje još od odlaska tadašnjeg dekana Borasa na mjesto rektora Sveučilišta. Taj transfer i posljedične trakavice oko dekana, vršitelja dužnosti dekana i Fakultetskog vijeća savršeno su diverzantsko sredstvo konzervativnih generala. Razbijanjem normalnog rada Filozofskog stvorena je kriza, za koju se znalo kako se ne može riješiti uobičajeni procesima jer je Fakultetsko vijeće u početku bilo razjedinjeno, Senat je držao ljestve svojim pulenima Previšiću i Holjevcu, a Sveučilište je zaštićeno sveučilišnom autonomijom i htjelo je kontrolirati štetu u vlastitom dvorištu.
“Hrvatska može bolje” prosvjed je koji je 1. lipnja prošle godine ušao među pet najmasovnijih prosvjeda u recentnoj povijesti. Tim prosvjedom pokazana je solidarnost s članovima Ekspertne radne skupine koji su bili pasivno primorani na ostavke. Inicijativa za Filozofski pokušaj je obrane tog zagrebačkog fakulteta od konzervativnog podčinjavanja. U prvom slučaju, politika je zaustavila autonomni projekt kako bi zaštitila određene interese i karijere – retorika bivših i aktualnih resornih dužnosnika pokazuje kako se radi o političkom projektu u kojem se pod okriljem pluralnosti nameće kontrola sadržaja. U drugom slučaju, autonomija se koristi kao oružje politike kojim se, s jedne strane, bivši i aktualni resorni ministar suzdržavaju od stava i odluke, dok njihovi poltroni i sinovi poltrona zlorabe autonomiju. Tako se izbori za studentski zbor raspisuju i poništavaju sve dok ne pobjedi poželjna lista. Odluke Fakultetskog vijeća proglašavaju se nevažećima sve dok se ne promijeni odnos snaga. Štoviše, odluke se poništavaju temeljem stava privatnog odvjetničkog ureda, koji je plaćen za taj stav unatoč tome što Senat ima mehanizme, prije svega Odbor za statutarna pitanja, a na kraju i cjelokupni pravni kolektiv Pravnog fakulteta.
U proteklim sam tekstovima pisao o primjerima kada je znanost radila u korist kapitala. U ovom slučaju imamo kapital koji bira strane u znanosti, kako bi pobjednička strana radila za kapital i Crkvu. Jer, sjetimo se, kamenčić koji je pokrenuo lavinu bila je ideja dekana Borasa o programskom spajanju Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Vidimo kako se radi o dvije društvene sfere koje su bez premca po resursima koje imaju na raspolaganju i bez premca po makijavelijanskoj beskrupuloznosti dolaska do svojeg cilja. Nakon Kaptola zauzeli su i ministarstvo na Sveticama, instalirali rektora koji želi vratiti biblijske vrijednosti u znanost i obrazovanje. Cijeli niz primjera može se iskoristiti u prilog toliko čestoj tezi o konzervativnoj revoluciju, no jako je zanimljivo što je upravo autonomija onaj fenomen koji se uvijek nekako provlači kroz sve primjere. Bitka za Filozofski ključni je kotačić jer ako Inicijativa za Filozofski ne uspije u kandidaturi Nevena Budaka za dekana izgubit će se najpotentniji rasadnik slobodnih, kritičkih i odgovornih pojedinaca. Nije bitno hoće li upravo taj kandidat biti izabran niti koji vrijednosni sustav stoji iza njega, već hoće li se obraniti autonomija u odlučivanju.
Autonomija i Crkva
Početna teza ovog ciklusa bila je da je sveučilišna autonomija mehanizam kojim se osigurava znanstveni i obrazovni rad odvojen od svih izvora pritisaka, osim onog temeljnog – znatiželje i poriva za osobnim i kolektivnim boljitkom kroz razvoj. Kada smo ogolili cijeli sustav od svih privilegija, radničkih i ljudskih, samo nam je taj sklop znatiželje i altruizma opstao kao pogonsko sredstvo. Upravo ono pogoni entuzijazam Inicijative za Filozofski, jednako kako i entuzijazam svih prosvjednika na lipanjskom prosvjedu za očuvanje obrazovne reforme.
Sveučilišna autonomija, ojačana javnim financiranjem, temelj je uspostave humboltovskog modela sveučilišta. Iako neke studije koje sam prikazao u ovom ciklusu govore kako su ekonomski odnosi takvi da je javno financiranje luksuz koji si država teško može priuštiti, primjeri s kojima smo svakodnevno suočeni pokazuju kako je autonomija, a time i javno financiranje, uvjet bez kojega ne možemo govoriti o “boljoj Hrvatskoj” kao “zemlji znanja”. Posljednje izdanje HRT-ovog Indeksa u protekloj godini predstavilo je presjek ključnih događaja i izjava koje su obilježile visoko obrazovanje protekle godine. Zabrinjava količina retoričkih akrobacija s pojmom autonomije, ali i besramno ponašanje dužnosnika koji nas uistinu smatraju nepismenima. Trenutak u kojem hrvatska desnica brani pluralnost i proceduralno-pravnu dosljednost toliko je apsurdan da svijet oko nas može jedino biti scenografija pajtonovske komedije. Ili orvelijanski sumrak čovječnosti.
Zagreb, kao stvarni prostor obitavanja svojih građana, nekada je trpio spletke simboličkih Gradeca i Kaptola. Današnja Hrvatska nema tih problema jer je stvarni Kaptol ovladao Gradecom te duhovno renovirao svetište na Sveticama, Donjim. Ispod radara je prošlo i uključivanje Filozofskog fakulteta Družbe Isusove pod okrilje Sveučilišta u Zagrebu pod sumnjivim okolnostima, kako ističe Lupiga.com. Prije deset godina, 2006, osnovano je i Hrvatsko katoličko sveučilište kao poligon za stvaranje znanstvenih karijera podobnih sociologa, povjesničara, komunikologa te, najnovije, medicinskih sestara i tehničara. Za potrebe potonjeg studija potpisan je i Sporazum o suradnji s Klinkom za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević čime je desant prebačen i na područje zdravstva. Nakon što je preuzimanje javnog obrazovanja postalo zamorno jer pojedini članovi akademske zajednice ipak nisu nepismeni, taktika se pojednostavila. Simbolička moć Crkve tako se transformirala u stvarnu moć.
Umjesto ovladavanja javnim institucijama, Zagrebačka nadbiskupija otvorila je Hrvatsko katoličko sveučilište koje uživa sveučilišnu autonomiju, ali ju ne primjenjuje kao iskaz zbira osobne autonomije odlučivanja, već kao masku vatikanskih naloga i, riječima rektora Borasa, povratka biblijskim vrijednostima. Time je pravni institut sveučilišne autonomije doveden do apsurda jer se pod okriljem zaštite nezavisnog znanstvenog i obrazovnog rada uvodi dogmatizam i provođenje vjerskog nauka. Kao što je to Lupiga predstavio u navedenom članku, Filozofski fakultet Družbe Isusove, preimenovan u Fakultet filozofije i religijskih znanosti, imat će drugačiju proceduru izbora u više profesorsko zvanje, pri čemu će Veliki kancelar, predstavnik Svete Stolice, imati pravo veta na napredovanje kandidata. Ne samo što su nauk i pravila Crkve dio vrijednosnog, statutarnog i misaonog sustava, oni su superiorni zakonima sekularne Republike jer se skrivaju pod okrilje sveučilišne autonomije.
Nije problem u vjeri, pa čak niti u religiji. Nikome se ne smije ograničiti pravo slobodnog izbora i pravo prakticiranja vjeroispovijesti. Jednako tako ne smije se ugroziti pravo sekularne države na zaštitu vlastite sekularnosti kao jedinog mehanizma ravnopravne zašite općeg prava slobodnog izbora i prakticiranja vjere. Kao ekstenzija, država mora osigurati autonomiju znanstvenog i obrazovnog rada jer je to jedina garancija društvenog intelektualnog, duhovnog i materijalnog napretka. Sveučilište kao institucija, ali prije svega kao radni kolektiv, dužno je preuzeti odgovornost za tu ulogu koja izvire iz zajamčene autonomije. Vraćam se na početak priče – iluzorno je bilo očekivati razvoj znanstvenih i obrazovnih institucija u društvu koje je bilo duhovno i materijalno razoreno privatizacijom i suptilnim lustracijama. Možda baš zato ohrabruje javna podrška Ekspertnoj radnoj skupini i autonomija nastavnika koji su sudjelovali u izradi Prijedloga CKR-a, kao i uporna, skoro desetljeće duga borba studenata i profesora Filozofskog fakulteta.
Ne čude rang liste europskih i svjetskih sveučilišta, ne čudi postojanje katoličkog sveučilišta za kojega šira javnost ni ne zna, a jednako nas ravnodušnima ostavlja i rasizam državnog tajnika, plagijatorstvo resornog ministra i rektorovo nepoznavanje procedura i statutarnih dokumenata samog Sveučilišta. Antonio Gramsci napisao je u svojim zatvorskim bilješkama i crticu čiji početak glasi: “Mrzim neodlučne. Vjerujem kako se stvarno može živjeti samo ako se biraju strane”. Studentske blokade 2009. i 2010, Akademska solidarnost, Inicijativa za Filozofski, Hrvatska može bolje – samo su niz pokreta kojima su studenti, nastavnici i znanstvenici pokazali da su odabrali stranu. Zbog toga ih se difamiralo kao prljave ljevičare i neradnike. Kolektiv Filozofskog fakulteta pejorativno se naziva filozofi jer je u hrvatskom društvu kritičko mišljenje postalo opasan znak povijesne, društvene i političke pismenosti. Opasan znak kako je sveučilište, ili barem jedan njegov dio, svjesno preuzelo društvenu odgovornost, a što je neprihvatljivo konzervativnim elitama i indiferentnom kapitalu.
Autonomija i odgovornost
U Otvorenom posvećenom znanstvenom plagiranju, emitiranom 10. siječnja, u maniri Charltona Hestona i Stephena Boyda rektor Boras i ministar Barišić hvalili su jedan drugoga te strastveno branili autonomiju sveučilišta i proceduralnu odvojenost od političkog utjecaja. Zbog te epske scene znamo da autonomija zagrebačkog sveučilišta ne postoji – ona je tek sredstvo kojim se omogućava stvaranje generičkih interpretacija tuđeg intelekta. Tom je prilikom akademik Vlatko Silobrčić uzviknuo ključnu riječ – etika. U prvom sam se tekstu ciklusa osvrnuo na koncept autonomije koji izvire iz etike. Desetak kartica kasnije, nakon niza političkih i pravno-proceduralnih stranputica, moram se vratiti na etiku koja bi trebala biti ključ dvosmjernog odnosa društva i sveučilišne zajednice.
Autonomija sveučilišta štiti slobodu mišljenja nemislivog – tehnološki razvoj, umjetnički izričaj, strukturiranje drugačijih društvenih odnosa, znanstveni su procesi koji bi teško bili mislivi i izvedivi ako bi bili opterećeni sadašnjošću. Štite se javnim financiranjem i pravom da sami sudionici procesa biraju sredstva i ciljeve. Zauzvrat, znanstvena zajednica razvija artefakte i strukturira fenomene koji unaprijeđuju život cjelokupnog društva te im transparentno podnosi račun. Ovaj niz prikazuje jasne koristi etičkog odnosa autonomije i odgovornosti. Kada već rektor Boras gorljivo brani autonomiju zagrebačkog Sveučilišta, trebao bi jednako gorljivo napadati sve plagijatore, generičko pisanje radova, intelektualnu stagnaciju, nepotizam, apsurdne kriterije za izbor u zvanja, nenamjensko trošenje sredstava i drugih etabliranih praksi koje su degradirale Sveučilište. Degradirale ne na međunarodnim listama uspješnosti, već u očima vlastite akademske zajednice i društva.
Potrebno je strukturirati sveučilište koje odgovara dinamici društvenih odnosa i misaonih preklapanja do kojih nas je dovelo višestoljetno discipliniranje znanosti. Kao što se reformom obrazovanja domišlja drugačije predmete i nastavu u školama, tako i visoko obrazovanje i znanstveni rad ne smiju biti robovi strukture, samo zato što ona postoji. Kada bismo uspjeli napustiti tradicionalni model znanstvenih disciplina možda bismo uspjeli stvoriti novi prostor mišljenja nemislivog jer bismo u novim odnosima došli do novih spoznaja. Tradicionalne discipline iscrpile su svoj prostor genijalnosti i postale su platforma generičkih radova, a u takvom svijetu zapravo je teško ne biti plagijator jer je sigurno netko to već negdje napisao. Uvjeren sam kako bismo tako bili bliže humboldtovskom idealu jer on nije dogmatski ukorijenjen u strukturu disciplina već u odnos mentora i studenta kao i sveučilišta i države, odnosno društva. Takva konfiguracija odnosa po sebi donosi drugačiju etiku, temeljenu na uzajamnoj odgovornosti i poštivanju. Svaki politički obojeni desant na slobodni znanstveni rad i autonomno stvaranje obrazovnih programa, pogotovo kada se provodi u dosluhu s Crkvom, potrebno je prepoznati, osuditi i ukloniti. Sada je pravi trenutak za obranu ideala sveučilišta kao mjesta na kojem se može misliti nemislivo i izbacivanje s trona vrijednosnog sustava kojem je mislivo ograničeno dogmom.
Ovo je treći i posljednji tekst iz serije o značenju, značaju i posljedicama autonomije sveučilišta. Prvi potražite ovdje, a drugi ovdje.
ObjavljenoObjavljeno
