Tema O autonomiji sveučilišta, njenom značenju, značaju i posljedicama (II. dio)
Piše: Bernard Koludrović
Prvi tekst ciklusa o autonomiji sveučilišta započeo sam od pojedinačnog slučaja Filozofskog fakulteta i Sveučilišta u Zagrebu, koji već mjesecima predstavlja sve probleme koji se vežu uz procese odlučivanja i utjecaja političkih struktura na znanost. U nastavku sam predstavio opažanja europskih rektora u istraživanju University Autonomy in Europe o različitim pristupima financijskoj, znanstvenoj, kadrovskoj, programskoj autonomiji te autonomiji odlučivanja. Ovom prilikom posegnuo bih za propitivanjem same strukture sveučilišta i time možemo li govoriti o odgovornosti koja ovisi o određenoj strukturi.
Rekonstrukcija sveučilišta
Govorimo li o strukturi sveučilišta, procesima odlučivanja i institucionalnoj autonomiji potrebno je pronaći prostor za nove teorije i povezivanje disciplina u drugačijem okolišu. Pogledamo li način sastavljanja rukovodećih tijela sveučilišta vidimo kako se radi o preslici discipliniranih znanosti, o strukturi koja odražava ustrojstvene jedinice. Taj model je demokratski utoliko što predstavnici određenih područja ili ustrojstvenih jedinica sudjeluju u odlučivanju na višoj razini. Demokratski se potencijal ipak ne ostvaruje u pukoj “reprezentativnosti”, koliko u stvarnom poštivanju dogovorenog seta pravila i stvarnog autonomnog odlučivanja. Na tom tragu ne vidim mogućnost opstanka tradicionalne podjele znanstvenih disciplina u vremenu koje teži povezivanju, umrežavanju i sveobuhvatnom proučavanju svih fenomena koji nas okružuju.
Ovdje ne predlažem model institucionalnog uređenja novog sveučilišta jer je teško predvidjeti interdisciplinarna povezivanja. Nije nužno ni isključiti sadašnju podjelu prema tradicionalnim disciplinama jer interdisciplinarnost ipak izvire iz postojanja pojedinačne disciplinske teorijske infrastrukture. Potrebno je propitivanje postojeće strukture kao onoga što je do sada bilo dogmatizirano, dok se u promjenama koje su zahvatile sveučilište češće podilazilo neznanstvenim interesima. Stoga nas dekonstrukcija vraća na revitalizaciju sveučilišta kao mjesta neograničene slobode propitivanja neupitnog, u kojem će struktura znanosti biti međuovisna sa strukturom odlučivanja.
Ovaj dekonstrukcijski iskorak temelji se na istovremenom odmicanju i povratku humboldtovskom modelu sveučilišta, koji je temelj većine europskih (kontinentalnih) sveučilišta, barem u idealu povezivanja obrazovanja i istraživanja. Prosvjetiteljske postavke Wilhelma von Humboldta, na temeljima filozofije Friedricha Schleiermachera, bile su prekretnica načina obrazovanja. Sloboda izbora i provedbe istraživanja, razum kao princip donošenja svih odluka, podučavanje kroz praksu i mentoriranje studenata postali su uzor sveučilištima u drugim državama te se počela napuštati skolastička paradigma.
Unatoč velikom tržišnom pritisku američkog modela, koji se pokušao kroz privatne inicijative probiti i na europsku scenu, ovaj devetnaestostoljetni pruski model i dalje opstaje. Danas ga baštinimo u (barem) tri dimenzije – autonomija znanstvenog rada, javno financiranje i paradigmatska podjela znanstvenih disciplina. Značajna privlačnost američkog modela – poslovna logika, financijske pogodnosti, drugačija struktura znanstvenog polja – kojemu je stoga teško oduzeti propulzivnost i uspješnost, ne smije biti cilj kojemo težimo, već izazov kako unaprijediti model koji imamo. Slabost humboldtovskog modela nije u njegovoj znanstvenoj neuspješnosti ili konzervativnom odnosu prema disciplinama, već u kontinuiranom urušavanju sustava javnog financiranja obrazovanja.
Pruski državni savjetnik za obrazovanje, koji je trebao postati i ministar, upustio se u misaoni eksperiment kako reformirati cjelokupnu znanost i obrazovanje te je izradio model koji postao prihvaćen širom kontinenta. Nasuprot skolastici humobldtovski model otvorio je znanost ubrzanom razvoju lišenom obaveze prema bilo čemu, pa čak i državnoj riznici. Unatoč tome sam Humboldt nije zamišljao sustav u kojem se znastvenici ponašaju kao razmaženi aristokrati samo zbog toga što im je prepuštena autonomija. Smatrao je kako je nemoguće imati obrazovanog, racionalnog i prosvjećenog predavača i znanstvenika kojem društvena odgovornost neće biti misao vodilja. Taj model polazi od interiorizacije etike, a ne od nametanja obaveza, predračuna i završnog računa.
Ne sjećam se kada su posljednji put profesori i profesorice imali vremena mentorirati svoje studente i studentice. To je u današnjim uvjetima gotovo nemoguće jer se u javna sveučilišta uvodi logika koja tamo ne pripada. Iako postoji ograničena satnica, predavači su nerijetko primorani održavati nastavu na više kolegija jer je program studija važniji od njihove kvote, a financijske restrikcije dugi niz godina spriječavaju ulazak mladih znanstvenika u predavačke i istraživačke uloge. Projektizacija znanosti, iako problematična iz niza razloga, uvela je i autocenzuru jer određene teme ili pristupi nisu dobrodošli na natječajima domaćih zaklada i resornih programa. O tome nitko ne želi javno govoriti, ali u kuloarima postoji zgražanje nad nužnim prilagodbama znanstvenih stavova i pristupa nekim temama. Progresivne teme i pristupi istraživanju u društveno-humanističkim znanostima otvoreno se smatraju “ljevičarskima” i utoliko su marginalizirane, a njihovi podnositelji prisiljeni na autocenzuru ukoliko žele osigurati sredstva za istraživanje i razvoj jednog ili dvoje mladih znanstvenih novaka.
Rekonstrukcija Humboldtovih principa vratila bi sveučilištu društvenu predvodničku ulogu jer bi svi sudionici znanosti imali slobodu misliti nemislivo. Odmak od zakonitosti tržišta, pod uvjetom da su državni rizničari svjesni potrebe ulaganja u znanost i visoko obrazovanje, oslobodio bi znanost niza partikularnih utjecaja koji su negativno utjecali na njezine rezultate jer su posredno utjecali na procese donošenja odluka.
Dekonstrukcija sveučilišta
Polazišna točka dekonstrukcije sveučilišta svakako su Jacques Derrida (Zenice univerziteta: princip razloga i ideja univerziteta) i Peggy Kamuf (Univerzitet u dekonstrukciji) koji zagovaraju drugačije motrište sveučilišta, ali i drugačije motrište na sveučilište. Oba eseja, na našem govornom području objavljena u tematskom broju časopisa Beogradski krug 1998. godine, pokušavaju dekonstruirati ideju sveučilišta od Aristotela, Kanta, Humboldta do suvremene sveučilišne prakse. Derridin stav je usmjeren prema “novoj odgovornosti zajednice mišljenja” koja ne može biti vezana uz postojeći oblik institucionalnog djelovanja disciplina. Iako se kroz tragove u tekstu može shvatiti da on zamišlja tu praksu mišljenja kao kontingentnu, kao “kratak i paradoksalan događaj”, zapravo se radi o historijski uvjetovanom događaju, o promjenama paradigme.
Zagovaram takvu interpretaciju zbog Derridinog propisivanja nužnih uvjeta takvog transformirajućeg/transformiranog mišljenja, jer kako on kaže – potrebno je pripremiti načine pisanja, pedagošku scenu, procedure razgovora, odnose prema jezicima i drugim disciplinama, prema instituciji uopće. Problem se pojavljuje pri susretu tog mišljenja s društveno-političkim snagama i tradicionalnim institucijama. Derrida strahuje od tog susreta jer predviđa institucionalno ili političko prisvajanje “nove odgovornosti zajednice mišljenja” čime bi se potencijalna spoznajna oštrica u potpunosti otupila. Čini mi se da Derrida strahuje od poistovjećivanja mišljenja s političkom djelatnosti jer bi se time ponovno potvrdio “princip razloga” prema kojemu je mišljenje i znanje iskoristivo, tj. isplativo, ako se koristimo današnjim pojmovnikom ekonomije slobodnog tržišta.
Peggy Kamuf u eseju Univerzitet u dekonstrukciji, koji je zapravo poglavlje opsežnije studije The Divison of Literature or the University in Deconstruction, nudi niz teza o dekonstrukciji sveučilišta i na sveučilištu. Ovdje izdvajam odnos javnog uma i njezine komentare zahtjeva za diskurzivnom jednostavnošću akademske prakse koji dolaze s desnice i ljevice. Podcrtavam njezin stav kako je neophodno otvoriti sveučilište javnosti, ali ne pod cijenu oduzimanja simboličke vrijednosti koja je u njega upisana: “ono je mjesto na kojem se može misliti nemislivo, na kojem se može raspravljati o onome što se ne smije spominjati, na kojem se može osporavati neosporivo”. Instanca spoznajne slobode ovdje figurira kao agens potencijalne promjene.
Nastavno tvrdi kako bi, tako prilagođena, transgresivna teorijska tendencija morala ujedno propitivati i strukturu samog sveučilišta, ali i javne prakse svakodnevice, političnost svakodnevice. U tom smislu Kamuf se ne boji politizacije dekonstrukcije i traži da se njezini dosezi prošire na strukturalna uvjetovanja svih javnih praksi. Svedeno na razinu sveučilišta, Kamuf stvaranje novih načina promišljanja, razvoja novih teorija i razlaganje granica disciplina smatra neodvojivim procesima, međusobno povezanim s izmjenom strukture sveučilišta. U kontekstu autonomije to bi značilo kako nove prakse nužno idu ukorak s promjenom načina odlučivanja.
Pristupi Derride i Kamuf primjeri su radikalnih teorijskih praksi o sveučilištu i sa sveučilišta. Pokazuju kako je nemoguće, ili barem izrazito teško, zamisliti radikalne teorijske prakse kao funkcionalne unutar postojećih sveučilišnih struktura. Ideja homologije struktura Luciena Goldmana ovdje se pokazuje izrazito djelotvornom – nije moguće izvoditi teorijsku praksu koja se po svojoj strukturi suprotstavlja strukturi institucija, ako ih već i ne dokida.
Možda je za to dobar primjer (ne)integriranost sindikata Akademska solidarnost u obrazovne i istraživačke institucije u Hrvatskoj. Poticaj kojim je sindikat osnovan došao je od ljudi koji simbolički kruže u postojećim institucijama, ali su imali neke prednosti koje su spriječile potpunu asimiliranost u ideje koje proizvodi akademska struktura. Sindikat se pojavio kao unutarnji proboj koji je morao potražiti drugačije, izvaninstitucionalne metode organizacije i djelovanja kako bi se borio za osmišljavanje i uvođenje drugačijih principa na sveučilištu. Može se reći kako je teorijska pozicija koja je vodila djelovanje sindikata, a temeljno je direktnodemokratska i solidarna, bila moguća samo kada je u postojećoj strukturi došlo do historijskog kolebanja i društveno-političke krize te su trenutni društveni odnosi, odnosi moći, struktura au large, zahtijevali transgresiju, premda u jednom politički marginaliziranom sindikatu.
Znanost u funkciji kapitala i ideologije
Jedan od mogućih primjera narušavanja autonomije kroz neznanstveni utjecaj odvio se prije točno četiri godine kada je završila i jedna od najvećih kriza Milanovićeve vlade – konačno se odustalo od Hidroelektrane Ombla. Politički sukob tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića i tadašnje ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy oko niza energetskih projekata imao je i dimenziju bitnu za temu ovog teksta. Studije o utjecaju na okoliš tada su bile deviza suradnje politike i određenih lobija. Kao što je razotkriveno u cijelom nizu tadašnjih studija o utjecaju na okoliš, postojale su određene znanstvene nejasnoće i neutemeljeni zaključci. Štoviše, u konkretnom slučaju, triput se tražila revizija studije koja je pokazivala kako postoje preveliki rizici po ekosustav ako dođe do izgradnje HE Ombla, što su i potvrdile revizije koje su radili hrvatski znanstvenici.
U tom trenutku pozivaju se strani konzultanti WSP i B&V jer postaje nužno zadovoljiti korporativni interes suprotstavljen zaštiti ekosustava i javnom interesu zaštite izvora pitke vode. U ovom slučaju hrvatski su znanstvenici pokazali kako nisu spremni ugroziti znanstvenu vjerodostojnost i javni interes. Možda to nije jedini razlog, ali sigurno su mogli iznijeti stav protiv strateški važnog državnog projekta samo zbog toga što su javno financirani i rade u javnom interesu. Indikativno je da su privatni konzultanti bili spremni iznijeti sasvim drugačije stavove, u korist naručitelja.
Znanstveni rad nikada ne može biti potpuno objektivan – kao ni bilo koja ljudska djelatnost. Sam primjer Schrödingerove mačke pokazuje kako se makropozicijska neodređenost (živa ili mrtva) ne može izračunati kvantnom jednadžbom, već se može samo empirijski potvrditi. Ako cjelokupni znanstveni rad usporedimo s kvantnom jednadžbom zaključujemo kako postoji krajnja točka u kojoj će znanstveno istraživanje ponuditi dva jednako točna rezultata. Empirijsko opažanje, kao katalizator istinitosti, nije primjenjiv uvijek i svugdje.
Zamislite samo stručnu raspravu pred Istražnim povjerenstvom Hrvatskog sabora, koje bi prema ideji predsjednika Vlade Plenkovića trebalo ustvrditi povijesne istine, a time i predložiti potencijalnu zabranu nekih simbola. Zamislite da se stav predstavnika udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga uzme kao istinit – “mi smo pravi antifašisti!”. Možda se takvi povijesni revizionisti nadaju kako ne znamo pogledati mačku, kao da smo zaboravili s kojim je ciljem tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, osnovao HOS i kojoj je ideologiji pripadao. Krajnja ironija u svemu je članak o Paragi na Wikipediji gdje piše kako se radi o “borcu za ljudska prava”. S takvim interpretativnim potencijalom težak je izazov pred znanosti koja bi trebala ostati objektivna. Jedan kratak prilog Nove TV pokazuje koliko je objektivnost u društvenim znanostima teško dostižna.
Ova dva slučaja primjeri su dva temeljna utjecaja na znanstveni rad koji ga čine nevjerodostojnim – interes i vrijednosna predrasuda. Oba su tek periferno povezana sa znanošću, ali jasno pokazuju povezanost znanstvenog rada s neznanstvenim kontekstom, ali i ovisnost o modelu sveučilišta i znanosti.
Sloboda mišljenja nemislivog
Prvi rad ovog ciklusa završio je opažanjem kako postoje dva temeljna modela organizacije sveučilišta temeljem njegova financiranja. Sveučilište koje je organizirano prema poslovnom modelu kao prioritet svojeg djelovanja postavlja zaradu. Ne možemo reći da svi programi takvog sveučilišta gube na znanstvenoj ili obrazovnoj vrijednosti, ali znanost je uvijek gubitnik kada je podređena financijskom interesu. Taj model ima prednost pružanja najboljih radnih uvjeta i na toj elitizaciji temelji svoju privlačnost. S druge strane, model javnog financiranja ostavlja sveučilišta s daleko manjim financijskim manevarskim prostorom, ali još uvijek otvara vrata znanstvene slobode temeljem autonomije. Značajna mana mu je što samo sveučilište ili znanstveni i nastavni radnici nisu uvijek u prilici istraživati teme koje ih zanimaju ili imati sve potrebne resurse na raspolaganju.
Iz oba modela organizacije izvire i drugačiji temelj odgovornosti. Poslovni model odgovornost traži prema izvršenju proračuna i akumulaciji prihoda, dok bi javno financirano sveučilište trebalo svoju odgovornost usmjeriti prema široj društvenoj zajednici. Štoviše, tu bih odgovornost preformulirao u accountability. Ne samo što bi sveučilište trebalo biti odgovorno za preuzete proračunske (javne) obaveze, ono bi trebalo te obaveze stvarati u kontekstu društvenih potreba i usmjeravanja društvenog razvoja, što bi društvo trebalo znati prepoznati i cijeniti.
Pozicija koja propisuje da sveučilište treba biti na usluzi gospodarstvu potpuno je izokrenula odgovornost prema zajednici. Iako mnogi pod tom pozicijom smatraju da se radi o efikasnom obrazovanju za trenutne i buduće potrebe tržišta rada, ona donosi i dimenziju u kojoj znanstvenik/nastavnik odgovara gospodarstveniku-kapitalistu. Tada bismo imali izgrađenu HE Ombla – protivno principima zaštite prirode i ljudi. Ovdje se ponovno vraćamo na početne teoretičare koji su prepoznali sveučilište kao prostor slobode kojim se može upravljati samo unutarnjim principima. Autonomija štiti slobodu mišljenja nemislivog samo zato što je dinamika razvoja sveučilišta u svakom trenutku ipak malo ispred razvoja društva koje zbog toga nije nužno u stanju prepoznati vrijednost nemislivog.
U posljednjem tekstu ciklusa zaokružit ću rekonstrukcijski pokušaj dekonstrukcije humboldtovskoga modela i potražiti u drugačijoj strukturi sveučilišta i procesa donošenja odluka mogućnosti za jačanje autonomije i povezane odgovornosti.
Ovo je drugi tekst iz trodijelne serije o značenju, značaju i posljedicama autonomije sveučilišta. Prvi potražite ovdje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
