Intervju Piše: Ivana Pejić
Okupljanjem heterogenih platformi i umjetnika ljubljanske nezavisne kulturne scene, brojnim koncertima, izložbama, diskusijama, kreativnim radionicama i drugim programima, početkom rujna proslavljena je 25. obljetnica uspostave Autonomnog kulturnog centra Metelkova, jednog od najznačajnijih prostora alternativne kulture u ovom dijelu Europe. Službena povijest Metelkove, na koju je u ovakvim prilikama prigodno podsjetiti, započinje 1993., kada je skupina umjetnika i aktivista odlučila skvotirati napušteni vojni kompleks od 12 500 m² i pretvoriti ga u autonomnu kulturnu zonu. No sam začetak tog podviga, prisjećaju se oni koji su u njemu sudjelovali, seže još u kasne sedamdesete godine, u vrijeme pokreta nastalog u Studentskom kulturnom centru u Ljubljani (ŠKUC), usko vezanom za Radio Študent (osnovan 1968. nakon studentskih nereda) i intelektualne krugove kulturnog časopisa Mladine – pokreta koji Marina Gržinić naziva “historijskim podsvjesnim” Metelkove.
“Kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji obično nazivamo i krajem autoritarne politike, praćen je nastankom nove mladenačke punk subkulture. Taj pokret je bio više od pukog stila ili prolazne mode – značio je potpunu rekonfiguraciju društvene i umjetničke arene. Stvorena je mreža klubova i mjesta za javna okupljanja, kao i novi načini prihvaćanja ‘devijantnih’ društvenih i umjetničkih aktivnosti. Slovenski alternativni pokret 1980-ih uveo je autonomne produkcijske i organizacijske oblike kulture i umjetnosti koji su razvijeni neovisno i paralelno s postojećim službenim, uglavnom impotentnim, kulturnim sustavima”, pojašnjava Gržinić.
Znanje generirano u procesima osamdesetih bilo je ključno za iznalaženje prostornog rješenja za nezavisnu kulturu, ambicioznog podviga kakav je za to vrijeme bila Metelkova. Ističe to i Saša Nabergoj, ravnateljica Loškega muzeja Škofja Loka i dugogodišnja suradnica SCCA-Ljubljana. “Svi akteri alternativne scene već su tada naučili određeni način rada, tehnike, kako se postavljaju alternativni prostori, čak i kako naći sredstva za takve poduhvate – općenito, kako postaviti strukture funkcioniranja”, navodi. No, Pavel Gantar upozorava da stečeno znanje i novi društveni odnosi nisu značili i otvaranje vrata inovativnim modelima nehijerarhijskih i otvorenih organizacija ispred interesa kapitala. Tako u povodu 20. obljetnice Autonomnog kulturnog centra Gantar piše kako “borba za prostore u Metelkovoj u novoj državi nije bila ništa lakša nego prije, jer smo sada bili suočeni s idejama komercijalizacije gradskih prostora te s kulturnom i političkom konzervativnošću Demosove lokalne vlasti. Prepoznavanje značaja Metelkove i njezino preoblikovanje u AKC bilo je moguće samo zbog izuzetne kreativnosti i angažmana tadašnje alternativne kulturne zajednice.”
Sljedećih četvrt stoljeća obilježeno je ustrajanjem u borbi protiv primata profita te obrani od pokušaja iseljavanja i rušenja nekadašnje vojne baze. Po nalogu gradskih vlasti 1997. i 2006. srušene su dvije zgrade unutar kompleksa, no ubrzo nakon toga područje Metelkove proglašeno je nacionalnom kulturnom baštinom čime je onemogućena daljnja devastacija, a prostor zaštitio od partikularnih političkih i investitorskih interesa. Znatni napori uloženi su i u legalizaciju te svojevrsnu institucionalizaciju prostora koja bi pojedincima i organizacijama koje ga naseljavaju omogućila potrebnu stabilnost, kao prvi preduvjet daljnjeg razvoja.
“Pred kraj devedesetih profesionalna scena je na neki način odrasla, mladi studenti koji su podigli Metelkovu postali su akademici i etablirani umjetnici i došlo se do točke kad je Metelkova odlučila pokušati s legalizacijom i normalizacijom. Potpisani su prvi ugovori s gradom i tad se formirala Metalkova kakvu danas poznajemo – multikulturni alternativni centar koji je zapravo dosta institucionaliziran, a koji još uvijek pokuša pervertirati dominantne strukture”, pojašnjava Nabergoj.
Neki od začetnika Metelkove kao autonomne kulturne zone u ovim naporima vide udaljavanje od početne ideje tog mjesta. Nina Kozinc oštra je u kritici nove generacije upravitelja pod kojom je Metelkova “izgubila kvalitetu fluidnosti između prostora” te je za današnje posjetitelje postala “neprohodna, podijeljena i više nego nečovječna”. Ističe kako se “na adresi ne nalazi jedna Metelkova, nego više njih, punih proturječnosti koje ju često paraliziraju do te mjere da sama potkopava svoje vlastite ciljeve i interese”. No, kako i sama navodi, iste te proturječnosti zaslužne su za dinamičnost i heterogenost prostora koje ga danas čine prepoznatljivim i važnim mjestom alternativne kulture i mnogo šire od granica Slovenije.
Aktualni rezidenti Metelkove u najavi proslave obljetnice i sami priznaju kako se AKC promijenio, ali ističu kako su se stubokom promijenile i šire društvene okolnosti u kojima današnja nezavisna kulturna i civilna scena djeluje. “AKC Metelkova Mesto nastala je u neko drugo vrijeme, s vizijom grada u kojem je bilo mjesta za sve njegove stanovnike, gdje je bilo mjesta za umjetnost i kulturu, i u kojem su antinacionalizam i antikapitalistička politika bili sastavni dio svakodnevnog života.” Današnji aktivisti suočeni su s procesima gentrifikacije, elitizacije i turistifikacije grada te izazovima tzv. migrantske krize koji zahtijevaju nove modele umrežavanja i djelovanja. Sama činjenica da je proslava četvrt stoljeća postojanja prošla u znaku rasprave o “novim borbama za grad i ulozi (ono malo) autonomnih prostora koji u njemu još postoje”, govori u prilog tome da Metelkova i nakon dvadeset i pet godina postojanja stremi stvaranju novih oblika društvenosti, a da pritom ne postane tek margina koja potvrđuje “Centar kao Centar”.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
