Tema Veliki dio dubrovačke nezavisne kulturne i umjetničke scene već je gotovo dva desetljeća fokusiran na kritiku upravljanja javnim prostorima, nove tržišne ekonomije, zanemarivanja lokalnog stanovništva zbog razvijanja masovnog turizma i pogodovanja kapitalu. Radovi Slavena Tolja, Božidara Jurjevića, Luke Piplice, Ane Požar Piplice, Ivane Selmani, Ivone Vlašić, Paska Burđeleza, zatim Kožarićev Stog iz 1996. godine, intervencije Kugla glumišta na Stradunu, radovi Ivane Jelavić i mnogi drugi usko su vezani uz prostor u kojem nastaju, a često i uz ideju Grada-pozornice te tradiciju Dubrovačkih ljetnih igara i Art radionice Lazareti. Angažiranost umjetnika i zaokupljenost ovom temom mogli smo primijetiti i na izložbi Užasi zavičaja postavljenoj u ljeto 2018. u Sponzi, kuriranoj od strane kustoskog kolektiva GROMA i realiziranoj u okviru suradnje Igara i ARL-a.
No nakon toliko godina čini se da u dubrovačkom prostoru novi umjetnički radovi, unatoč individualnoj vrijednosti i kvaliteti, postaju dosljedno nalik jedni drugima: zbog jednodimenzionalnosti turističke uporabe prostora, novi umjetnici teško komuniciraju njegov potencijal i druge političko-društvene značenjske slojeve. Njihovi radovi stoga prostor često bespomoćno propituju, kritiziraju i reprezentiraju, bez mogućnosti da stvore novi smisao i ponude neku drugačiju interpretaciju.
Tema korištenja i formiranja (javnog) prostora, kao i manipuliranja njime, često je zastupljena u kontekstu Dubrovnika – nešto rjeđe njegove okolice – i to kroz različite diskurzivne i umjetničke formate. No do rješenja – ili barem do kontinuiranog dijaloga koji bi napravio neku razliku – se ne dolazi, pa se u ovom trenutku nažalost čini da je svako započinjanje razgovora o tome izlišno, često i samo performativno.
No zanimljivost koja se često ponavlja u radovima dubrovačkih umjetnika i umjetnica jest preplitanje javnog i privatnog, sve češći ulazak vanjskog, javnog prostora u onaj intimni zbog pretjerane eksploatacije prvog. Izložba otvorena u studenom u ARL-u pod nazivom Vlašić, Sertić, Burđelez pokazuje upravo to – Ivona Vlašić privatne fotografije izlaže sjenama palmi kojih više nema, na taj način evocirajući njihovu sudbinu, ali i činjenicu da je, osim u javnom prostoru, ostala praznina i u njenom intimnom sjećanju nakon njihova uklanjanja. Tim postupkom pokazuje koliko elementi u javnom prostoru utječu na formiranje društva, ali i pojedinaca. S druge strane, Nives Sertić izlaže multimedijalni herbarij koji skuplja i dokumentira u zajedničkom vrtu između gruških zgrada. Ovaj rad čini vidljivom nekadašnju ideju o drugačijem životu u susjedstvu te solidarnijem, kao i komunalnijem promišljanju stambenog prostora, a samim time i odnosa među stanarima. Pasko Burđelez svoj pak umjetnički rad često izlaže spontano upravo u javnom prostoru, koristeći parole, formate transparenta i kritiku sustava u kojem radi i živi.
Tema koja se nadovezuje na jedan od većih problema stanovanja u staroj gradskoj jezgri, a možemo je promatrati kroz dva recentna rada proizišla iz istraživanja dubrovačkog prostora, zvučno je zagađenje. Način na koji loše upravljanje javnim prostorom ulazi u privatni, intimni prostor nova je tema koja intrigira primarno građane, a onda i umjetnike, te nudi novi rakurs u promišljanju čitavog spektra odnosa, ali i umjetničkih metodologija i medija.
Recentni umjetnički radovi i događaji vezani uz ovu temu su La musica di notte 2019: Usred buke grada ili Ako si pošla spavat, sretno! Ivane Đule predstavljen u ARL-u u studenom 2019. te projekt Katerine Dude Hvala, a sad više ništa!, koji je nastao u okviru rezidencijalnog boravka umjetnice u suradnji s ARL-om. Rad je prvi put izložen 2017. godine na Pustijerni, zatvorenom arheološkom nalazištu unutar stare gradske jezgre koje jedino nije okupirano turizmom.
Đulin projekt funkcionira kao izvedba u čijem je središtu audioinstalacija sastavljena od citata originalne pjesme (La musica di notte), klavirske improvizacije i zvučnih materijala snimljenih noću. Snimljeni su tijekom čitavog ljeta 2019. godine iz više privatnih stanova u staroj gradskoj jezgri, čime je prikupljeno 200 sati materijala naknadno složenih u muzički broj. Osim audioinstalacija, sin umjetnice Petar Đula je čitao ulomke iz Dnevnika nespavanja koji je i zasebno izložen pa ga je publika mogla i sama čitati.
Sličan rad realizirala je zagrebačka umjetnica Katerina Duda dvije godine ranije kada je početkom ljetne sezone pokušala zvučno zabilježiti period od dva dana (noći) za vrijeme kojeg u Gradu vlada tišina. Jedva je to uspjela, jer “čak i kada sve utihne, oko 4 ujutro, dopire buka iz brujanja bankomata i frižidera iza zaključanih lokala”, kako navodi na svojoj stranici. Katerina Duda se kroz svoje radove dominantno osvrće na upotrebu prostora nekad i sad te na načine na koji se prostor mijenja ovisno o političko-ekonomskom kontekstu, a posebice u odnosu na ekspanziju turizma. Tražeći potencijal u onome što je od grada ostalo, ovaj zvučni fragment umjetnica je uklopila u nešto veći umjetnički rad Hvala, a sad više ništa!, izložen 2017. godine na Pustijerni, na kojoj su tada u ARL-ovoj produkciji izloženi i radovi drugih umjetnika pod zajedničkim nazivom Grad je mrtav. Živio Grad! Duda je svoj rad predstavila i početkom 2019. godine na jednodnevnom simpoziju Transformacija (G)rada u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku u suradnji s Etnografskim muzejom iz Dubrovnika, a tada je govorila o umjetničkim metodama koje je koristila u pokušaju bilježenja zvukova Dubrovnika i rezultatima do kojih je došla.
I nedavna rezidencija umjetnika Hrvoja Nikšića i Hrvoslave Brkušić rezultirala je radom koji nastaje kroz zvučne snimke različitih gradskih prostora, što je još jedan pokazatelj kako se umjetnici sve češće naslanjaju na zvučnu sliku Grada, odmičući se tom praksom od standardne vizualno-razgledničke reprezentacije Dubrovnika. No dok su Duda, Nikšić i Brkušić gostujući umjetnici koji prostor propituju kroz prakse već okušane u drugim kontekstima, dolazeći pritom do zanimljivih rezultata, njihova pozicija je drugačija nego, primjerice, ona Ivane Đule koja progovara iz nešto intimnije perspektive.
Đula u svom umjetničkom radu progovara kao stanovnica Dubrovnika (iako tamo ne stanuje kontinuirano, Gradu se stalno vraća), i to kroz dnevnički format koji podrazumijeva kontinuirano praćenje nekog fenomena, bilježenje sjećanja na neko drugačije vrijeme. Postavljajući i svog sina u izvedbeni kontekst, javnu situaciju čini gotovo privatnom, na taj način ponovno izokrećući već pomaknutu situaciju u kojoj ne samo da kao građani zbog okupiranosti prostor više ne možemo koristiti onako kako bismo trebali moći, onako kako ga se sjećamo, već i loše upravljanje tim prostorom utječe na onaj privatni – pa i tamo sustavno pada kvaliteta života građana.
Činjenica jest da je za dubrovačku scenu jako važno pisati o mjestima, točkama organizacije umjetnika i stanovnika te kontinuiranoj borbi za osnovnu infrastrukturu koja pruža prostor za govor o problemima gradskih politika. Art radionica Lazareti i Galerija Flora su točke koje okupljaju umjetnike i progovaraju o ovim problemima, zalažući se kontinuiranim radom za angažirano i kritičko mišljenje i trudeći se okupljati raznoliku publiku. Galerija Flora je početkom 2019. udomila događaje koje je organizirala platforma mladih dubrovačkih arhitekata Grada gladan koja pokušava preispitati i uvesti građane u problematike odlučivanja o javnim prostorima, a ARL, osim što je veoma važan akter na nezavisnoj sceni još od osamdesetih godina, bio je jedan od najvažnijih uporišnih točaka inicijative Srđ je naš! koja se uspjela izboriti za odgađanje gradnje golf terena i luksuznih vila na Srđu ponad Dubrovnika. Osim toga, ARL je u posljednjih 5 godina zaslužna za niz umjetničkih projekata na kojima su umjetnici angažirani da progovaraju o javnim prostorima te izlažu u javnom prostoru osvještavajući njegovu funkciju.
Osim umjetničkih, ove teme u Dubrovniku su zastupljene i kroz diskurzivne formate – primjerice, organizacije kolektiva Placa (Dubrovnik), Apoteka (Vodnjan) i siva)(zona (Korčula) ostvarile su suradnju kojoj je za cilj progovoriti o različitim praksama bavljenja prostorom i velikim manjkavostima pri odlučivanju o njegovim namjenama u gradovima izloženima sve većoj turistifikaciji. Suradnja pod nazivom Kritički turizam predstavljena je početkom prosinca u Dubrovniku, a tim je povodom prikazan i film Ivana Ramljaka Mezostajun. Ramljakov film problematizira velike razlike u prostornim dinamikama i korištenju prostora Korčule ovisno o godišnjem dobu tako da na statične kadrove praznih eksterijera postavlja audiosnimke ljetne gužve i vreve. Uspoređujući slike Korčule ljeti i zimi, Ramljak jednostavnom filmskom gestom apostrofira problem s kojim se suočavaju gotovo svi gradovi na obali. Za šetnju u sklopu Kritičkog turizma – koja je trebala iskoristiti model turističkih šetnji kao sredstvo za komentiranje i kritiziranje dominantnih društveno-kulturnih i političko-ekonomskih praksi – nažalost nije bilo zainteresirane javnosti. Organizacije su se međusobno upoznale i govorile o svojim praksama i načinima na koji artikuliraju probleme u prostorima u kojima djeluju.
Placa, kolektiv za istraživanja o prostoru, osnovan je 2015. godine, a fokus interesa im je istraživanje i problematiziranje kulture prostora u njegovoj fizičkoj, društvenoj i mentalnoj kategoriji. Projekti koji čine okosnicu djelovanja udruge bave se temama društvenog značaja javnog prostora, važnosti participacije građana u procesima urbanog i prostornog planiranja, edukacijom djece i mladih te revitalizacijom povijesne jezgre kroz kulturu i umjetnost. Jedan od njihovih projekata je Nomad, započet 2016. godine i postavljen na desetak različitih lokacija – izvanredna seljiva instalacija, koja se uvijek iznova konfigurira ovisno o prostoru na koji se postavlja, na taj način ukazujući na neiskorištene potencijale javnog prostora. No nakon što je Nomad, po riječima članova kolektiva, više puta postavljen u privatni nego u javni prostor, na neko vrijeme je pospremljen u skladište. Zadnja lokacija na kojoj je Nomad postavljen je Babin kuk, trenutno u vlasništvu Valamar hotela.
Najrecentniji događaj usko vezan uz temu prostora bila je tribina Arhitektura u mreži turizma u organizaciji Dubrovačkog sveučilišta u prosincu. Zanimljiva izlaganja su održali Mia Roth-Čerina s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Sandra Uskoković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, arhitekt Marko Dabrović i kulturni antropolog Tomislav Pletenac. On je objasnio kako prostor uvijek više formiraju i grade stanovnici nego turisti i političari, što je najvidljivije kada se desi iseljavanje i kada prostor grada ostane prazan.
Velik dio nezavisne dubrovačke umjetničke scene usmjerio svoje radove na promišljanje prostora, promišljanje svoje pozicije unutar grada koji se sve češće uspoređuje s muzejem bez znakova aktivnog života, kao i svog rada unutar tog konteksta. Iako se akteri nezavisne i institucionalne scene bore kako bi stvorili kontinuitet prostora i infrastrukture i govorili o ovim temama, činjenica je da većina ljudi koji se ne bave turizmom iz Dubrovnika odlazi, a da šira dubrovačka javnost nije previše zainteresirana za ovakav tip artikulacije problema. Unatoč tome, jasno je kako dubrovačka scena nudi kvalitetnu infrastrukturu i platformu za umjetnički, istraživački i kulturni rad, kontinuirano nastojeći angažirano progovarati o sve raširenijem problemu nestajanja javnog prostora i čvrste društvene zajednice kao posljedice konstantne privatizacije, lošeg upravljanja prostorima i fenomena masovnog turizma koji, unatoč trudu različitih organizacija i pojedinaca, ne jenjava.
ObjavljenoObjavljeno
