Tema Piše: Lujo Parežanin
Ako postoji scena koja po osjećaju jurenja prema neumitnoj katastrofi može konkurirati kadru zapaljenog aviona u padu, to je sasvim sigurno scena muškaraca koji su se okupili da bi govorili o seksualnom nasilju nad ženama. Zahvaljujući Hrvatskoj radioteleviziji, 11. ožujka imali smo privilegij svjedočiti upravo jednom takvom prizoru: u emisiji Kultura s nogu urednik i voditelj Dražen Ilinčić, urednik Mateo Videk i njihov gost, novinar Dean Sinovčić udružili su se kako bi nam razjasnili kako stvar stoji sa slučajevima Woodyja Allena (javno optuženog za seksualno nasilje nad sedmogodišnjom kćeri Dylan Farrow), Romana Polanskog (silovatelja trinaestogodišnje djevojčice prema vlastitom priznanju) i Harveyja Weinsteina (danas vjerojatno najozloglašenijeg holivudskog seksualnog predatora i silovatelja čiji slučaj je potaknuo globalni pokret #MeToo).
Ono što je uslijedilo u tih nekoliko minuta troglasnog muškog monologa vjerojatno je najrječitije jednostavno prenijeti bez posebnog komentara. Referirajući se na snažniju javnu prisutnost teme seksualnog nasilja nad ženama u jeku #MeToo kampanje, Dražen Ilinčić je istaknuo da ga to sve podsjeća na Vještice iz Salema Arthura Millera, glasoviti dramski tekst iz 1953. koji kroz naslovnu povijesnu priču s kraja 17. stoljeća progovara o podivljalom makartizmu. Na tragu te povijesne paralele, Ilinčić je napomenuo kako ne može vjerovati da se “svaki dan pojave dva nova nasilnika” jer ih “statistički nema toliko”, te se upitao “nije li to jedna histerija”. Pozivajući se na mišljenje nezavisnog stručnjaka, gost Dean Sinovčić je potom podsjetio da je “to upravo ono što je rekao Woody Allen” referirajući se na #MeToo pokret. Sinovčić je nadalje napomenuo da je “jasno” da “treba razgraničiti što je to bilo silovanje, a što je bio pokušaj nekakvih mladih wannabe glumica da dobiju ulogu kod poznatog redatelja ili producenta”, ali je odmah potom istaknuo da se, kao netko tko je “u Cannesu već 25 godina”, “nagledao djevojaka koje će učiniti sve da uđu u krevet i Harveyju Weinsteinu i mnogima drugima”. Premda sve to “naravno” ne opravdava Weinsteina, Sinovčić je nastavio da je, “međutim, vrlo tanka linija između toga tko je tu zaista silovan, a tko je pokušao zapravo preko kreveta dobiti ulogu”.
Briga je potom grupno iskazana za muškarce koji su se našli optuženima za silovanje, budući su time, smatraju sudionici, ugrožene njihove mogućnosti za rad. O slučaju Romana Polanskog, optuženog da je drogirao i silovao trinaestogodišnjakinju, što je potom djelomično i priznao u nadi da će dobiti manju zatvorsku kaznu, Ilinčić je istaknuo kako “je činjenica da se to dešavalo u seksualno permisivnim sedamdesetima” te da je “mama dovela djevojčicu na kasting”, napominjući da Polanskog sada žele uhititi praktički gdje god se pojavi. Zaokružujući paralelu s Arthurom Millerom i američkim pedesetima, Ilinčić je kasnije emisiju odjavio s “Laku noć i sretno” čuvenog televizijskog voditelja Edwarda R. Murrowa, još jednom sugerirajući da je globalna borba protiv seksualnog nasilja nad ženama duboko srodna histeriji makartizma.
Voljeli bismo biti u mogućnosti citirati neku izjavu koja se ticala žrtava i njihove perspektive na komentirane slučajeve, budući da su sva tri medijski iscrpno dokumentirana, a napose je o Weinsteinu moguće pronaći zastrašujuću količinu iskaza zlostavljanih žena. Nažalost, niti jedan od sudionika nije smatrao potrebnim zastupiti i tu “stranu priče”. Problem jednostranosti emisije dodatno je amplificiran neposrednim kontekstom i povodom njezina prikazivanja. Naime, isti dan je na njujorškom sudu Weinsteinu izrečena presuda za više slučajeva seksualnog nasilja: proglašen je krivim za napastovanje asistentice produkcije Mimi Haleyi i silovanje glumice Jessice Mann. Pored ovog postupka, protiv Weinsteina je pokrenuto više desetaka privatnih tužbi, dok mediji navode zastrašujuću brojku od oko 80 javno dokumentiranih optužbi za slične slučajeve, uz visoku vjerojatnost da je stvarni broj žrtava bitno veći. Ništa od toga nažalost nije pokolebalo sudionike emisije u isključivom držanju perspektive silovatelja i nasilnika, uz nekoliko kurtoaznih ograda.
Zbog svega navedenog, prije nešto više od mjesec dana za očitovanje smo se obratili Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, kao i Hrvatskoj radioteleviziji. Iz potonje nam, nažalost, još uvijek nije stigao odgovor, no 14. travnja nam je pravobraniteljica Višnja Ljubičić poslala odgovor kojem je priložila iscrpno pojašnjeno upozorenje i preporuku HRT-u zbog relativizirajućeg odnosa prema seksualnom nasilju u spornoj emisiji.
Komentirajući razgovor dvaju voditelja i gosta, pravobraniteljica zaključuje kako u njemu ima “više diskriminatornih izjava temeljem spola i jednostranog prikazivanja ozbiljnih društvenih problema i kaznenih djela kao što su seksualno uznemiravanje i silovanje”. Sudionici su se, smatra, fokusirali “isključivo na počinitelje, umanjujući značaj kaznenih djela i posljedica na žrtve. Omalovažavali su i pokret #MeToo koji je nakon dugog vremena zataškavanja, prešućivanja i prihvaćanaj statusa quo seksualnog iskorištavanja žena od strane muškaraca u filmskoj industriji, razotkrio tu štetnu praksu i ohrabrio žene žrtve da svjeoče o svojim iskustvima o kojima su do jučer morale šutjeti i snositi odgovornost i krivicu za nasilje koje je nad njima počinjeno.”
Sudionici su, zaključuje pravobraniteljica, razgovor vodili “na način da se dovodilo u pitanje svjedočenje žrtava”, “relativizirao zločin počinjen prema njima” i “opravdavalo počinitelje”. “Ovakvim jednostranim i subjektivnim pristupom”, stoji u priopćenju, “voditelji i gost pokazali su krajnje nerazumijevanje za problematiku seksualnog uznemiravanja i omalovažavanje istupa žrtava koje su konačno skupile hrabrost da u javnosti progovore o onome što im se dešavalo”. Govoreći kasnije upravo o sistemskom obeshrabrivanju žrtava da javno istupe, pravobraniteljica pojašnjava: “Naime, u stvarnosti veliki broj silovanja žrtve ne prijavljuju upravo zbog straha da im se neće vjerovati, da će nositi stigmu društvene osude koja će ih propitkivati u koliko sati je bila na kojem mjestu i kako obučena, a da počinitelj neće biti osuđen, odnosno da će se prema njemu pokazati razumijevanje. Pristup u ovoj emisiji upravo je opravdao taj njihov strah.”
Nedopustivima na javnoj televiziji pravobraniteljica je ocijenila komentare o slučaju Romana Polanskog, smatrajući da je riječ o “omalovažavanju jednog slučaja kaznenog djela seksualnog iskorištavanja djeteta. Temeljem svega navedenog konačno izriče upozorenje HRT-u, navodeći da je “subjektivnim i jednostranim pristupom” nacionalna televizija prekršila odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o ravnopravnosti spolova, jer su žrtve seksualnog nasilja u Kulturi s nogu javno prikazane na omalovažavajući i ponižavajući način. Pravobraniteljica HRT-u također upućuje i preporuku da pri obradi sličnih tema poštuje navedeni zakon, kao i druge dokumente koji reguliraju medijske sadržaje, “odnosno da ne promiče spolne i rodne stereotipe i seksizam”.
Nezadovoljstvo HRT-om izrazile su i članice feminističkog kolektiva fAKTIV, čija članica Luiza Bouharaoua smatra da je sporna emisija javnosti ponudila “cijelu checklistu stereotipa o seksualnom nasilju, od negiranja statističke mogućnosti da je seksualno nasilje raširen problem kakav jest, preko javnog optuživanja žrtava, do svima nam omiljene histerije.” Članice fAKTIVa upozoravaju: “Ponovimo još jednom. Prema službenim podacima UN-a, jedna od tri žene doživjet će fizičko i seksualno nasilje u svom životu. Unatoč toj ogromnoj brojci, mali broj žena prijavit će seksualno nasilje, uglavnom zato što žrtvama ne vjerujemo.”
Konačno, predstavnice fAKTIVa smatraju da se emitiranjem ove emisije “Hrvatska radiotelevizija svrstala u kategoriju onih koji ušutkavaju i relativiziraju seksualno nasilje. HRT je još jednom pokazao manjak odgovornosti, još jednom iznevjerio ulogu javnog servisa i još jednom žrtvama seksualnog nasilja poručio ono što im ionako kao društvo poručujemo – bolje je da šutite!”
Kao što smo naveli, do trenutka objavljivanja ovog teksta nismo dobili zatraženo očitovanje Programskog vijeća Hrvatske radiotelevizije. Kako će se pravobraniteljičino upozorenje odraziti na HRT i Kulturu s nogu stoga nije poznato. Ono što je sasvim jasno je da će biti posebno poražavajuće ako cijela priča završi postupkom tipičnim za ovu tešku temu – guranjem pod tepih, šutnjom i izostankom konkretne reakcije.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
