Piše: Dubravko Lazić
Danas se na SFRJ gleda iz različitih perspektiva, a one uglavnom ovise o mišljenju i iskustvu svakog promatrača. Ista ili slična stvar je i s mlađim generacijama, odnosno ljudima koji se slabo ili uopće ne sjećaju te države, pa ne mogu imati svoje mišljenje koje se temelji na iskustvu, ali mogu suditi po široko dostupnoj literaturi, videozapisima, predmetima pa i pričama starijih.
Da bi se nešto stvorilo, potrebni su borba, trud, zalaganje, pa čak i stavljanje vlastitoga života u opasnost. Narodi na prostoru jugoistočne Europe vodili su velike borbe kako bi suzbili imperijalističke i ekspanzionističke težnje tadašnjih europskih sila koje su činile razna zvjerstva. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata vođene su mnoge bitke protiv okupatora, a glavni nosioci te borbe bili su partizani, odnosno vojnici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. U borbi protiv okupatora, život je izgubilo preko 200 000 partizanskih boraca na prostoru cijele Jugoslavije. Uspostavljanjem novoga poretka u novoj državi, trebalo se dostojanstveno odužiti palim borcima. Davala su se odlikovanja, kao što je primjerice najpoznatija Partizanska spomenica 1941., koju su dobivali sudionici rata od 1941. godine. Neki su dobivali titule narodnih heroja, bilo to posthumno ili za života. Gradili su se spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkom pokretu, što je i tema ovoga rada, a koji će postati materijalna kulturna baština.
Spomenici posvećeni NOB-u u prvim su godinama bili osmišljeni po uzoru na sovjetske, odnosno u stilu socijalističkog realizma (socrealizam), koji je u Sovjetskom Savezu počeo znatno prije. U Jugoslaviji je taj stil trajao vrlo kratko, 8 do 10 godina nakon Drugog svjetskog rata. Taj stil se smatrao propagandnim, jer je pokazivao ljepote socijalističke države, odnosno najčešće je tematizirao radnike, seljake, borce, te prikazivao svakodnevicu. Najznačajniji su kipari toga stila bili Antun Augustinčić, Vojin Bakić, Želimir Janeš, Frano Kršinić, Vanja Radauš. Nakon razilaženja Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, odnosno nakon sukoba Josipa Broza Tita i Staljina 1948. godine, hrvatski i općenito jugoslavenski umjetnici počinju se udaljavati od toga stila, te razvijaju nove.
Doba socijalističke Jugoslavije zasigurno će se pamtiti i kao period u kojem se probio velik broj umjetnika, koji su pratili svjetske trendove, ali su naravno imali i svoj prepoznatljivi, takoreći “domaći” izričaj u kojem su koristili razne narodne motive. Uz ranije navedene kipare, ovdje su još i Dušan Džamonja i Bogdan Bogdanović. Oni su direktno utjecali na oblikovanje jugoslavenskog prostora po pitanju monumentalnih skulptura, a njihovi radovi su najzastupljeniji na području današnje Hrvatske. Uočavamo u njihovim djelima promišljenu i profesionalnu viziju kojom su ovjekovječili borbu protiv okupatora, patnju naroda za bolje sutra, te borbu za ravnopravnost svih ljudi. To su bili cijenjeni umjetnici u tadašnjem društvu, što pokazuje njihov opus radova i prepoznatljivost na domaćoj i svjetskoj umjetničkoj sceni. Neki od njih kasnije gube na svome značaju, uglavnom iz političkih razloga.
Socijalistička Jugoslavija, koja je promijenila puno službenih naziva tijekom svoga postojanja, trajala je od 1943. do 1991. godine. U tome periodu njezini raznoliki narodi uspjeli su podići sve iz temelja, nakon jakog ratnog rušenja i pustošenja. Kriza u Jugoslaviji počinje nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, kada država više nema stalnog vođu, već se predsjednici izmjenjuju svake godine. Dolazi do svojevrsne “anarhije” unutar sustava. Nema više toliko kontrole kao prije, vanjski dug je rastao, a inflacija je bila sve veća. Dolazi i do raznih etničkih tenzija, počevši od one prve i najpoznatije 1981. godine kada kosovski Albanci zahtijevaju da SAP Kosovo postane Socijalistička Republika Kosovo. Kasnije dolazi do Jogurt revolucije 1988. godine, zatim do Govora na Gazimestanu koji je održao Slobodan Milošević 1989. godine povodom obilježavanja 600. obljetnice Kosovskog boja, pa do poznate utakmice Dinamo-Crvena Zvezda u svibnju 1990, zatim Balvan revolucije u kolovozu 1990. itd.
Već je bilo jasno da Jugoslavija neće opstati pod tolikim pritiscima, te finalno dolazi do njezinog raspada 1991. godine. To je također godina kada počinje uništavanje spomenika NOB-a.
Veliko je pitanje zašto dolazi do uništavanja spomenika? Odgovori su mnogi i uvijek se otprilike ponavljaju. Neovisna Republika Hrvatska prelazi na kapitalistički sistem slobodnoga tržišta, a to je značilo odbacivanje socijalističkog sistema. U tom početnom ratnom vihoru, kao jedan od načina bunta protiv dotadašnjeg režima počinje uništavanje elemenata koji su nastali tijekom njega. Zatim, koliko se to god negiralo, slijedi nacionalistički faktor. Godine 1991., tadašnja redovna vojska, Jugoslavenska narodna armija (JNA) izvršava agresiju, što dodatno izaziva bijes kod građana naspram bivšeg režima. Također, veliki problem je povijesna revizija Ustaškog pokreta, te obnavljanje tradicije tzv. NDH, kada partizani gube svoj značaj i postaju “negativci”, a time se umanjuje i ponižava antifašizam za koji se zalagala čitava demokratska Europa.
Od 1991. godine do danas uništeno je oko 3 000 spomenika posvećenih NOB-u, i to nekadašnja monumentalna djela, kao što je Spomenik pobjedi naroda Slavonije, rad Vojina Bakića, koji je Hrvatska vojska minirala 1992. godine, Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, rad Mira Vuce i Stjepana Gračana, miniran 1991., i Spomenik poginulim borcima Splitskog partizanskog odreda Vuke Bombardellija, miniran 1992. godine.
Osim namjernih destrukcija spomenika, mnogi spomenici već desetljećima propadaju, kao što je Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj Gori, čija građa se sustavno krade, a danas je doslovno vidljiva samo skeletna konstrukcija. To je sudbina većine spomenika, od kojih su neki još uvijek meta vandala, ali i lokalnih funkcionera, koji rade razne promjene u okolišu samo kako bi ih mogli maknuti iz javnog prostora. Za to je izvrstan primjer spomenika u centru Gračaca, koji se nalazi u centralnom gradskom parku, ali je tamo sada postavljeno dječje igralište kako bi se moglo zaključiti da je jedan manji spomenik zapravo prijetnja za djecu koja se iz godine u godinu sve manje igraju, ne samo zato što imaju drugačiji oblik zabave, već zato što ih sve manje. Vjerojatno bi se uklanjanjem socijalističke baštine poboljšala demografska slika, tako zasigurno neki misle.
Ima naravno i pozitivnih primjera obnove spomenika i njihova vraćanja u nekadašnje stanje. Jedan primjer je obnovljen Spomenik ustanku naroda Hrvatske u Srbu, koji je devastiran koncem Domovinskog rata, a obnovljen i ponovno predstavljen 2011. godine. Obnovljen je i Bjelovarac, skulptura Vojina Bakića koja prikazuje partizanskog borca, a nalazi se u parku Borik u Bjelovaru. To su neke od poznatijih obnova, a ima ih još po cijeloj Hrvatskoj, no takve vijesti ostaju na lokalnoj razini.
U vezi same perspektive spomenika NOB-a, rekao bih da podizanjem svijesti kod građana imaju velike šanse za obnovu, a time bi i cjelokupan pokret koji se borio protiv okupatora ponovno mogao postati onaj “pozitivac”. Partizani su od 1990-ih do danas prikazivani u jako negativnom svjetlu, što se prvenstveno vidi u školskom programu. Vrlo malo se uči o njima te se više naglašavaju njihove negativne karakteristike, što djecu i adolescente često dovodi u konfuziju jer nisu sigurni što bi trebali misliti o njima. Kako godine odmiču, pojavljuju se napori da se partizane pozitivno prikaže, ali treba još poraditi na tome.
Do tada, naše društvo treba ustrajati u borbi protiv vandala i protiv težnji onih koji propagiraju ideje pod kojima su milijuni nastradali. Potrebno je osposobiti ljude da racionalno pristupaju ovih temama kako bi umjeli dati informirani sud i razlikovati dobro od zla.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno