Angažirana i kritička knjižnica

Rasprava o socijalnom knjižničarstvu

Piše: Petra Dolanjski

Izuzev povremenih najava o predstavljanju autora ili novih izdanja, besplatnoj radionici ovog ili onog tipa, pristup koji bi sustavno i kritično obradio ulogu, usustavio dosadašnje napore ili eventualno detektirao smjer kretanja knjižnica te ih smjestio unutar trenutnog društvenog, političkog i ekonomskog konteksta, kao da nije dovoljno zanimljiv. Nekako usput prođu najave izložbi, gostiju, okruglih stolova, besplatnih usluga čija je svrha reagirati na aktualnu društvenu situaciju, ponuditi moguća rješenja, djelovati prema dobrobiti društva u cjelini. Pa tako čitamo o angažiranoj/kritičnoj umjetnosti, kazalištu, književnosti, a za knjižnice nam ne pada ni na pamet da mogu/jesu/trebaju biti angažirane, pravedne i progresivne. Prema tome, s punim pravom možemo postaviti pitanje: koja je njihova uloga danas?

Pojam javne knjižnice od svojih početaka podrazumijeva da je demokratsko društvo društvo prosvijećenih građana te da kao takvo svima mora omogućiti preduvjete za slobodan intelektualni razvoj. S vremenom, na tom se tragu razvio koncept knjižnice kao neutralnog trećeg mjesta, dnevnog boravka zajednice, prostora onkraj vremena – ugodnog, intimnog, romantiziranog prostora ispunjenog knjigama, tihim knjižničarima. No upravo zbog obrata koji se događa, a koji prolazi nezamijećeno, ostajući na margini kulturnih aktualija, zanimljivo je misliti knjižnicu kroz Foucaultovo određenje, kao heterotopije. U tekstu O drugim prostorima utopije i heterotopije pojavljuju se kao mjesta koja su povezana i u odnosu sa svim drugim mjestima, ali su im istodobno kontradiktorna jer obrću skupove odnosa u kojima se događaju. Knjižnice, kao heterotopije, bezgranično sakupljaju i čuvaju vrijeme. One su nemobilna mjesta u kojima vrijeme nikada ne prestaje akumulirati vlastite dosege: realiziraju ideju “ustanovljavanja generalne arhive, volje da se sve zatvori na jednom mjestu za sva vremena, sve epohe (…)”, dok su istovremeno smještene izvan vremena i otporne na njegov učinak. Određenje knjižnice kao heterotopije ovog tipa samo donekle korespondira s današnjim stanjem; njezin je prostor, već neko vrijeme, više porozan nego odijeljen te, kao takav, propušta obilježja i drugih heterotopija. Drugim riječima, od prostora kontemplacije i mjesta tihog rada, one se, svojim pridodanim funkcijama i dopisanim ulogama, odnose i upisuju u realno vrijeme i prostor.

Ipak, čini se da nove uloge, funkcije i značenja knjižnice i dalje ostaju nevidljivi ispod slojeva predodžbi o tome što ona jest i što bi trebala biti. Tako je na prevladavajuće viđenje knjižnice kao neutralnog i apolitičnog mjesta s ciljem njezine repolitizacije još 1990. godine u New Yorku reagirala grupa knjižničara osnovavši Savez progresivnih knjižničara. Zabrinuti stanjem unutar struke koje je vodilo prema sklapanju sumnjivih saveza s poslovnom i informatičkom industrijom te zadovoljnog prihvaćanja usluga proizašlih iz takvog umrežavanja, a sve to bez propitivanja njihove navodne političke, kulturne i ekonomske neutralnosti, suprotstavili su se aktualnim trendovima u knjižničarstvu. Stvar je bila postavljena na ovaj način: kritično, progresivno knjižničarstvo naspram konzervativnog, tradicionalnog te, prije svega, neutralnog. I u tome nisu bili ni prvi, ni jedini: svođenje  knjižnice na ulogu neutralnog institucionalnog posrednika na informacijskom tržištu i moderatora informacijskog društva koji svojim korisnicima diseminira informacije nije se uspjelo održati. 

Danas, možda više nego ikad, važno je naglasiti socijalnu misiju knjižničarstva i informacijskih znanosti, čija je dužnost predstavljati javnu sferu i braniti javno dobro, zastupati ljudska prava, slobodu, demokraciju, kulturu te imati u fokusu nužnost kritičnosti čiji je cilj “razvijanje strategija kontrakulturnog otpora i alternativne vizije globalizacije putem promocije socijalnog aktivizma unutar bibliotečne struke” te zauzimanje stava spram “poimanja bibliotekarstva kao instrumenta kapitalističke ideologije uslužnosti” (Mario Hibert, Bibliotekarstvo želi biti… slobodno?, 2014). Budućnost knjižnica i njihova održivost nije u okretanju građi, zgradama, odborima, već učenju, znanju, i društveno angažiranom djelovanju u kontekstu socijalne pravde. Upravo s tog aspekta koncept neutralnog trećeg mjesta postaje nedostatan, a pojam zajednice, umjesto u svojoj sveukupnosti i slojevitosti, jednodimenzionalno (is)korišten. On se, naime, koristi kao poželjan u različitim sustavima (političkim, vjerskim, kulturnim, ekonomskim, odgojnim…) jer upućuje na homogenost i odanost, a zaustavlja osipanje. Tako upotrijebljen, pretpostavlja simetriju odnosa te se ostvaruje kao projekcija horizontalne solidarnosti, iako su odnosi u zajednici, u stvari, hijerarhični, asimetrični i obilježeni odnosima moći. Značajka zajednice je i da se njezini pripadnici međusobno ne poznaju; oni nastanjuju prostorni, ali ne i zbiljski kontinuum. Stoga knjižnica, kao mjesto privremenih i povremenih susreta unutar lokalne zajednice, djeluje s namjerom da osvijesti i uključi različitosti korisnika kojima se obraća te da ih okupi oko rješavanja pitanja od zajedničkog interesa, potakne osjećaj solidarnosti i povezanosti, s ciljem promišljanja i aktiviranja vlastite uloge u društvenom i političkom kontekstu u kojem djeluje. Promjena paradigme u čijem je središtu danas korisnik, ipak nije dokinula viđenje knjižnice kao ugodnog neutralnog mjesta za provođenje slobodnog vremena, stoga je subverzivno djelovanje spram opasnosti od vlastite komodifikacije i više no potrebno. Imperativ društvene pravde, kao središnja točka aktivistički shvaćenog knjižničarstva, zadaća je javnih knjižnica koju one svojim programima i uslugama usmjerenima protiv produbljivanja nejednakosti provode. Prema tome, “knjižničari nisu”, navodi Hibert, “tek institucionalni činovnici već istovremeno i građani čiji bi progresivni etos trebao nadilaziti mitove o neutralnosti”.

Kao što piše Alberto Manguel u svom djelu Biblioteka noću, svaka knjižnica, usprkos težnji da bude sveobuhvatna, uspostavlja hijerarhiju koja počiva na izostavljanju onih ostvarenja koja ne uvrštava: “Svaka biblioteka je isključiva”, jer bez obzira na sveobuhvatnost odabira “svako uređivanje biblioteke stvara (…) i jednu avetinjsku biblioteku ispunjenu senama odsutnih dela (…)”. Mogući odgovor na ono što ostaje isključeno, kroz stvaranje digitaliziranih repozitorija kao odgovora na restriktivni koncept autorskog prava i direktne kritike intelektualnog vlasništva, koje ide “prema tome da iskorijeni i samu ideju o univerzalnom pristupu znanju za svakog člana društva”, nudi projekt Javna knjižnica Marcella Marsa i Tomislava Medaka. Kako navode, projekt je “zagovor institucije javne knjižnice i općeg prava na pristup znanju kao njenog temeljnog načela” te podrazumijeva da, ukoliko je sadržaj besplatno dostupan na webu, svatko mu može pristupiti i koristiti ga. No, može li gerilski rad stvaranja digitalne javne knjižnice zadovoljiti potrebe svih korisnika, odnosno ostaje li ipak netko isključen? I čemu onda uopće knjižničarstvo, kao struka i profesija, ako je svatko knjižničar/knjižničarka? Ako su preduvjeti za pristup sadržajima na koje se upućuje pristup internetu, poznavanje engleskog jezika, visoka razina informatičke i informacijske pismenosti, ali i (pred)znanje kao alat za snalaženje i razumijevanje, onda korištenje takvom javnom knjižnicom ipak nije dostupno svima te generira odnose moći koje svojim postojanjem želi dokinuti. Isključivo takav pristup teško može izbjeći stvaranje novih polarizacija i stratifikacija. S druge strane, knjižnica kao prostor nezavisne javne sfere, zagovara civilno društvo i istovremeno ga osnažuje, a takva pozicija nije neutralna. Upravo suprotno, ona podrazumijeva njezinu obvezu da omogući etično informacijsko društvo u okviru globalne socijalne pravde. Stručni poslovi – katalogizacija, indeksiranje, pružanje referentnih usluga, kao i nabavna politika, razvoj zbirki, automatizacija knjižnica i knjižnično upravljanje te rad s korisnicima, pretpostavljaju određene političke i ekonomske izbore, ali, kao i svaka profesija, zahtijevaju stručna znanja i vještine. Možda se rješenje krije u  zajedničkoj borbi kao platformi za pluralnu artikulaciju otpora proizvodnjom zajedničkih znanja i ideja, jer, u konačnici, javna knjižnica ni u jednom obliku ne smije nestati.

Na jednom od Javnih čitanja, galerijsko-knjižničnom programu baziranom na ekonomiji energetske razmjene, druženja i dobre volje, vizualna umjetnica Sandra Sterle čitala je dijelove iz knjige Mirande July No One Belongs Here More Than You (Baš ti, baš tu, prev. Mima Simić, Vuković&Runjić, 2008). U strategiji koja javnim knjižnicama nedostaje, a koja bi objedinila njihove pojedinačne napore i djelovanja te pružila sustavnu podršku u ostvarivanju ciljeva kojima teže, kao i vidljivost u medijskom prostoru, možda je baš taj naslov mjesto iz kojeg treba krenuti.