Alternative koncesiji i privatizaciji

Upravljanje javnim prostorima

Piše: Matija Mrakovčić

Posljednja u nizu tribina pod nazivom “Kome pri(o)padaju bivši vojni prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije (CMS) održana je u sklopu Zelene akademije u Hrvatskom domu na Visu. Na tribini su predstavljeni rezultati istraživanja o prenamjeni vojnih prostora u Hrvatskoj kroz četiri studije slučaja: vojarne Samogor na Visu o kojoj je govorio Kruno Kardov s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Muzila u Puli kojim se bave udruge Zelena Istra i Volim Pulu, vojarne Stjepana Radića čiju je djelomičnu obnovu predstavila Nives Rogoznica iz udruge Eko Zadar, te bivše vojne bolnice u Vlaškoj u Zagrebu o kojoj smo već pisali. 

Zbog svoga položaja i strateške važnosti za sve političke sustave kroz povijest, Vis je bio u sebe poprilično zatvorena sredina. Škoj u punom smislu riječi, na njeg se nije smjelo primati strance niti ga slobodno obilaziti, dolazilo je do masovnih iseljavanja, ljudi su napuštali plodna polja i stare kamene kuće. Vojska je bila kohezivni faktor društva te zamjena za lokalnu vlast odnosno javne institucije. Njenim naglim odlaskom zajednica se našla u problemima ekonomske, političke, ekološke i društveno-kulturne prirode. Vojarna Samogor najveća je vojarna na otoku, primala je i preko tisuću ljudi, a osim nje, Vis je premrežen vojnim podzemnim skloništima stotinama metara ispod zemlje, izdvojenim položajima, bunkerima, prokopima i potkopima, kilometrima tunela za skrivanje brodova. Tijekom godina postojale su inicijative da viška impresivna vojna povijest postane dio kulturne ponude, no inzistiranje na kataloškim, očekivanim i “urbanim” sadržajima pomaklo je fokus kulturnog turizma s otočnih specifičnosti na sličnosti otoka sa svima drugima. Odličan je primjer scena iz filma Vis-à-vis Nevija Marasovića u kojemu likovi, u nemogućnosti ostvarivanja dijaloga, posjećuju “Titovu špilju”, službenu turističku destinaciju, a susret s običnom rupom u zidu izaziva bijes jednog od njih i dovodi do eskalacije sukoba.

U Samogoru je prije odlaska JNA bila biblioteka, tek opremljena kuhinja, spavaonice, igrališta, sanitarni čvorovi, skladišta, vježbališta, radionice, servisi za vozila. Vojarna je predana 1992. godine na korištenje Gradu Visu, a tek je od 2003. u vlasništvu Grada. Početkom dvijetisućitih u njoj su održana tri Otokultivatora, uspješna modela neinstitucionalne, neprofitne kulture u turizmu, koje su organizirali hrvatski ogranak Mreže europskih studenata arhitekture (EASA), Udruženje za razvoj kulture (klub Močvara) i Multimedijalni institut (klub Mama). Projekt je nastao bez velikih početnih ulaganja, uglavnom se samofinancirajući participacijom sudionika, razvijajući se od onoga što je postojalo “na terenu” u kulturnu produkciju, edukaciju, druženje i zajedničko življenje nekoliko stotina ljudi u prostoru koji im nije prvotno namijenjen. Tijekom Otokultivatora u lokalnu se zajednicu ulijevalo oko 800 000 kuna, navedeno je na tribini, u vidu prometa trgovine i ugostiteljstva, boravišnih pristojbi, davanja za pojedine izvođače radova i osiguranje, te je postavljeno pitanje zašto je lokalna vlast nakon treće godine odustala od tog projekta. 

Zaključak da se radilo o sukobu između vizije lokalne vlasti o razvoju otočnog turizma i ponude nezavisne scene možda je i nesvjesno potvrdio aktualni gradonačelnik Visa Ivo Radica koji je istaknuo ključni uvjet za davanje prostora, a to je gospodarski rast. U prostoru vojarne Samogor, na površini od 16 hektara sada su smješteni gospodarstvenici i viške udruge, izgrađena su nogometna igrališta, postoji komunalna infrastruktura, a izrada urbanističkog plana je u tijeku. Što se ostalih vojnih lokaliteta u općini tiče, na području Češke vile planirana je turistička zona sa 150 postelja, u Stoncu 350 kreveta, u Novoj Pošti novo trajektno pristanište i marina s 250 vezova. U Zlopolju poduzetnička zona, u Starinama poduzetnička zona. Također, gradonačelnik je na tribini predstavio i ideju svoga kabineta koju je odavno proslijedio Vladi Republike Hrvatske o davanju suglasnosti lokalnim zajednicama da mogu izravno raspisivati međunarodne natječaje za koncesiju prostora u vlasništvu RH nad kojima bi nadzor obavljalo Državno odvjetništvo. Teodor Celakoski je reagirao rekavši da koncesija nije jedino i sigurno nije najbolje rješenje jer se oslanja na priljev pustih milijuna, dok lokalne vlasti nisu u stanju sklopiti nikakav socijalni ugovor koji bi bio koristan lokalnoj zajednici u ovom trenutku. U svijetlu činjenice da Grad traži ozbiljnog investitora još otkako je Samogor u vlasništvu grada Visa, ideja civilno-javnog partnerstva poput zagrebačkog POGON-a mogla bi biti rješenje svih tih neiskorištenih nekretnina u vlasništvu državne ili lokalne vlasti. 

Takvo je partnerstvo čakovečka inicijativa 1792/2 krajem travnja predložila Gradu i Međimurskoj županiji u čijem je vlasništvu nekadašnja vojarna. Radi se o 2,5 hektara u kojima bi nastao Društveno-kulturni centar čija je vizija samoodrživ model upravljanja i djelovanja. Zbog neriješenih potraživanja Države, pregovori i dalju traju, no prostor je trenutno dan na privremeno korištenje (bez definiranja roka) inicijativi koju čine brojne udruge i zadruge, građani, aktivisti, nezavisni kulturni radnici, umjetnici, arhitekti.

Sličan je plan na tribini predstavila Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu. U suradnji sa Zadrugom Praksa na poziv Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) predložili su alternativu koncesiji i privatizaciji Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje. Radi se o modelu privremenog korištenja dijela zgrada za potrebe centra socijalnog poduzetništva i civilnog društva. Za prostor veličine tek oko 2 hektara, od ukupno 180 hektara površine Muzila, Praksa i Zelena Istra trenutno su u procesu okupljanja partnera koje traže među tristotinjak pulskih udruga i zadruga te nekoliko strukovnih udruženja i državnih institucija. Na tribini u Zagrebu koja se bavila istom temom Radojčić je istaknula da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora koji bi se odnosio na vrijeme od izglasavanja prostornog plana do njegove realizacije, te naglasila stvarnu opasnost za budućnost prostora dok investitora nema na vidiku. 

Isto tako, demilitarizacija Zadra u devedesetima ostavila je niz prostora od kojih su neki već postali dijelom urbanog tkiva Zadra, a radi se pretežno o javnim institucijama poput kampusa, knjižnice, doma zdravlja. U natječaj koji je DUUDI raspisao krajem srpnja za iskaz interesa za nekretnine u državnom vlasništvu ubrajaju se Šepurine i Hotel Iž, ali i prostori na otocima Molat i Ist. Konkretno, natječaj je raspisan za stotinu nekretnina koje obuhvaćaju okvirno 20 milijuna kvadratnih metara površine, od neizgrađenog do izgrađenog građevnog zemljišta te objekata. Nekretnine pokrivaju prostore u svakoj županiji Republike Hrvatske, a većinom je riječ o bivšim vojnim nekretninama, među kojima su još šest nekretnina u Puli te brojne nekretnine u manjim gradovima diljem cijele zemlje, poput Češke vile u Visu, ali i Željezare Sisak i Vjesnika u Zagrebu. “Cilj je nekretnine staviti u funkciju, imovina Republike Hrvatske mora i može biti u službi gospodarskog rasta, treba biti pokretač razvoja jedinica lokalne i područne samouprave, ujedno i prilika za inovatore i poduzetnike, investitore, županije, općine, za sve one s vizijom i idejom”, tekst je natječaja DUUDI-ja otvoren do 15. rujna svim fizičkim i pravnim osobama. Republika Hrvatska peta je u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu, što nije zanemarivo, a planirani način njihova gospodarenja bit će svakako vidljiv po završetku DUUDI-jeva natječaja. Alternativa postoji. Na tribini smo čuli mogući model upravljačke strukture koji koristi javne resurse, ali koje ne kontrolira isključivo vlast, gdje svaki partner sudjeluje u svojim okvirima, ulažući infrastrukturu ili predlažući i provodeći programe. U sadržajnom smislu tu su socijalno poduzetništvo i gospodarski rast prilagođen zajedničkom korištenju zajedničkih resursa kojim se ponovno stvaraju uporabne vrijednosti. U vlasničkom smislu svi imaju točno onoliko koliko imaju svi ostali. Korištenje prostora možda je prvi korak, onda trebamo tražiti više.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.