Tema Piše: Matko Vlahović
“Meni ne smetaju. Zato kaj sam prije svega ja bila izbjeglica, došla sam tako u Zagreb i onda znam kako je to bit drugačija, da te gledaju drugačije. Nemam nikakve negativne… Mislim ako oni ne diraju mene zašto bih ja dirala njih, jednostavno tako.”
(Iz istraživanja Igora Petričevića)
Nedavno smo na Kulturpunktu pisali o načinima na koje sekuritizacijski i represivni režimi upravljanja migracijama mijenjaju značenje šuma i ostalih divljih krajolika smještenih na granici i njenoj široj okolini. Međutim, efekti sekuritizacije nisu ograničeni samo na nevidljive prostore divljine, već se odražavaju i na društvo općenito, kao i na njegovu urbanu geografiju i tkivo. Primjerice, u članku Što je granica iz 2002. godine francuski teoretičar Etienne Balibar koristi koncept nevidljivih granica upravo kako bi ukazao da nije riječ o nečemu što je isključivo moguće locirati na rubovima određenih teritorija. Ono što se događa na rubovima ili periferiji itekako se odražava u svakodnevnom životu.
Upravo su odjeci institucionalnog upravljanja migracijama na svakodnevni život zajednica u urbanom okruženju bili tema predavanja Igora Petričevića Od granice do grada: rasijalizacija i afekti lokalnog prihvata tražitelja azila u Zagrebu. Petričević je sociolog i socijalni antropolog koji istražuje iskustva migranata, posredovanost migracija historijskim i društvenim kontekstom, kao i međugrupne odnose i afektivne geografije u lokalnim zajednicama. Predavanje održano u Institutu za etnologiju i folkloristiku krajem travnja u sklopu istraživačkog projekta ERIM baziralo se na Petričevićevoj doktorskoj disertaciji i terenskom etnografskom istraživanju. Naime, on se u periodu od 2017. do 2019. godine preselio u zagrebačke Dugave kako bi proučavao interakcije domicilnog stanovništva i tražitelja azila smještenih u Hotelu Porin, u kojem je također radio kao volonter. Istraživanje provedeno metodom promatranja sa sudjelovanjem je rezultiralo s osamdesetak polustrukturiranih intervjua, čiji nerijetko rasijalizirani diskurs svjedoči kapilarnom utjecaju represivnog režima granice na urbanu svakodnevicu.
Petričević se u samom predavanju usredotočio na predstavljanje i analizu načina kojima “tranzitna migracija na balkanskoj ruti i kompleksnost jednog mjesta na tom putu, Zagreba u ovom slučaju, mijenjaju jedno drugo”. Izbjegavanje stavljanja fokusa isključivo na teška iskustva i svjedočanstva tražitelja međunarodne zaštite s jedne strane ili pak na doživljaje i percepcije lokalnog stanovništva s druge, Petričeviću je omogućilo zauzimanje relacijskog pristupa temi, tj. pristupa koji pruža uvid u konstantno i kompleksno pregovaranje grupnih granica i socijalne distance. Povod takvom prilazu predmetu bio je veliki jaz između onoga što građani misle o migrantima i svakodnevnog života. Isti ljudi koji možda gaje šovinističke stavove mogu biti upravo oni koji su skloniji pružiti pomoć. Osciliranje između bliskosti i distance je tako simptom onoga što se događa kada fenomeni vezani za migracije i granice uđu duboko u urbano tkivo.
“Postoje ti ljudi koji imaju averziju prema svemu. U Dugavama. I na njih će uvijek reagirati, bez ikakvog potrebnog razloga, jer znam da reagiraju na kojekakve gluposti. Tak da ak će se on potuć sa Srbinom samo zato šta je on iz Beograda, razumiješ, ono nije mu niš napravio, znaš, znam da su dilale se ono beogradske tablice s auta koje su uništavali, tako da ne treba im neki razlog sad ekstra da bi oni se pošorali il tukli il mlatili nekoga bio on azilant, Srbin ili nešto treće.”
Afektivna ekonomija migracija bila je poseban lajtmotiv tribine – posebno osjećaji nelagode, nepovjerenja, nesigurnosti, straha, gađenja, ali također i empatije. Time Petričević prati, kako je naglasio, afektivni obrat u migracijskim studijima, uslijed kojeg se poseban naglasak stavlja na važnost emocija u socijalnim interakcijama domicilne zajednice i novih migranata. Predavanje je u određenu ruku mapiralo svojevrsnu emocionalnu geografiju Dugava kao kvarta. Spomenuti koncept zapravo opisuje fenomene vezivanja, prepletanja i srastanja afekata s određenim fizičkim prostorom – konkretno u slučaju Dugava, riječ je o načinima na koje činjenica Hotela Porin u kvartu transformira emocionalne doživljaje zajednice i njezinu spremnost prihvaćanja suživota s novim susjedima.
Prva stvar s kojom se Petričević u razgovorima s pripadnicima kvartovske zajednice susretao bila je nemogućnost verbaliziranja potrebe za distancom ili onoga što u njima izaziva osjećaj nelagode ili straha. I prije samog preseljenja, Petričević je primijetio kako diskurs o Dugavama prelazi određenu uobičajenu odbojnost prema kvartovima Novog Zagreba. Primjerice, često bi se susretao s čuđenjem da ide živjeti “tamo s azilantima” ili pak s upitima poput “jel si susreo kojeg mudžahedina”. Slično kao što je slučaj i s nekim drugim kvartovima s relativno novim doseljenicima, poput Kozari puteva, Dugave su postale nešto egzotično.
U percepciji brojnih Zagrepčana, kvartovi u Novom Zagrebu slove kao mjesta nepoželjna za život. Zbog nedostatka društvenog sadržaja i estetske odbojnosti prema socijalističkoj arhitekturi nerijetko su bili doživljavani tek kao spavaonice – iako je teško poreći popriličnu raširenost malograđanskog šovinizma prema Dugavama ili sličnim kvartovima. Unatoč tome, Petričević je napomenuo kako ova današnja nepoželjnost Dugava ima elemente u rasijaliziranom diskursu vezanom za tražitelje azila. Rasijalizaciju pritom razumije kao kulturnopovijesni ideološki proces kojim se “rasno značenje upisuje u određene prostore, odnose i objekte”. To ne znači kako je riječ o rasističkom prostoru, već da migracijske politike i senzacionalističko medijsko izvještavanje o incidentima nasilja znatno utječu na svakodnevne odnose i interakcije.
“Znam za ovakve stavove, ali u mojim krugovima – što su uglavnom ljudi s fakultetom – nitko nema ništa protiv… U početku, kada se Hotel tek otvorio, ljudi nisu imali negativno mišljenje, zato što je onda u Hrvatskoj bilo samo nekoliko migranata. Ali onda su brojevi počeli rasti, i mogao si čuti kako ljudi govore o grupama tamnoputih muškaraca kako hodaju po ulicama. Neki su pričali u Facebook grupi da se organiziraju i idu ih premlatititi.”
Primjerice, sociologinja Bridget Anderson podcrtava da kada nisu vezane za područje oko granica migracije “postaju rasom”. Mehanizmi rasijalizacije su stoga itekako vezani za upravljanje migracijama. Kako je Petričević napomenuo, “politike diferenciranja i socijalnog sortiranja onih koji mogu ući u Europu – to jest, Schengen – posljedično podrazumijevaju da migranti u gradovima proživljavaju razne linije demarkacije i isključivanja, ne samo deportiranja, već i policijskog profiliranja.” Rasijalizacija pritom ne ostaje lokalizirana samo u institucijama, već se odražava i u osjećajima netrpeljivosti i nelagodnosti u lokalnim zajednicama.
Ti afektivni odnosi spram migranata duboko su rodno i klasno obilježeni. Primjerice, većinu nasilnih incidenata izazivaju upravo mladi muškarci. Petričević je primijetio da iako “mogućnost fizičke agresije nije nešto izolirano za Dugave, velik je broj antimigrantskih sentimenata zapetljan u muške, možda nižeklasne, kodove ponašanja i transgresije određenih normi”. Taj fenomen prekarnog maskuliniteta povezao je s nesigurnošću izazvanom utjecajem neoliberalnih politika. Naime, većina mladih muškaraca koji su tijekom istraživanja iskazivali ksenofobne stavove bila je nezaposlena ili prekarno zaposlena. Stoga su migrante nerijetko percipirali kao povlašten društveni sloj. Istovremeno, stanovnici višeg ekonomskog statusa često pak ističu srednjoklasne ideje inkluzivnosti i tolerancije naspram onih “jazavaca koji se nisu maknuli iz kvarta”.
“Imaju smarthponeove, IPhone 6, tek kada je izašao. Ja moram raditi 8 mjeseci za to. I Adidas šuze. Kako?”
Nadalje, spomenuta nelagoda koju pripadnici zajednice ne mogu egzaktno verbalizirati je u mnogim slučajevima obilježena rodnom dinamikom. Petričević je sakupio nekolicinu izjava od žena koje su osjetile strah pri susretu s grupom tražitelja azila u busu ili na ulici. Pritom je također istaknuo kako su ipak brojne žene taj strah odvojile od rasijaliziranog diskursa pa bi primjerice napomenule da im “nije svejedno ni kad je deset Hrvata u grupi”. Unatoč tome, prisutnost intersekcije etniciteta i roda u izazivanju osjećaja straha mnogo govori rasprostranjenosti percepcije određenih kultura i religija kao inherentnih izvora opasnosti. Taj narativ je dodatno potpiren senzacionalističkim medijskim izvještavanjem o slučajevima nasilja iz Francuske ili Njemačke. Stoga je Petričević podcrtao da “koliko treba ove strahove ozbiljno shvatiti, isto tako trebamo biti svjesni da se strah žena po cijeloj Europi i šire mobilizira u svrhu isključivanja cijelih populacija”.
Osim nelagode, nepovjerenje je još jedan važan sentiment koji oblikuje svakodnevne interakcije. U Dugavama je tako poprilično raširen dojam kako se o stvarnim događanjima unutar Hotela Porin javno ne govori i ne izvještava u medijima. U širenju tog osjećaja veliku ulogu igraju glasine. “Insajderski” izvještaji poput “moj poznanik radi u Hotelu kao zaštitar pa znam što se događa unutra” su izuzetno prisutni u kvartu. Negativni govor izazvan netransparentnošću stvara dodatni jaz između tražitelja azila i domicilnog stanovništva – tj. dovodi do daljnje segmentizacije i mistifikacije koja povratno stvara pogodne uvjete za širenje glasina. Pritom značajan utjecaj na širenje nepovjerenja imaju sjećanja na izbjeglištvo iz kraja devedesetih, u čiji se imaginarij prisustvo mlađih muškaraca s mobitelima ne uklapa.
Nepovjerenje transformira i samo infrastrukturu susjedstva pa Petričević ističe da “od kad je Hotel Porin prihvatilište u kvartu se povećao broj ograda. Ograde se mogu shvatiti kao ono što se u urbanoj sociologiji naziva defenzivna arhitektura. Dakle, promjene materijalnog krajolika kojima se nastoji kanalizirati rute, regulirati kretanje po kvartu, minimizirati kontakte. Stvaraju se novi jazovi koji se opravdavaju glasinama o kojima sam pričao – glasinama poput priča o upadima u dvorišta, krađama bicikala, voća i obijanju autiju”.
Nelagoda i nepovjerenje doprinose tome da se migrante shvaća kao strano biće u tkivu grada, kao Druge, što proizvodi osjećaj “kontaminacije kvarta” ili gađenja. Značajan dio odbojnosti dolazi i iz nedostatka postojeće infrastrukture: “vrtići su ionako nedostatni za našu djecu”, “busevi su već prepuni”, a “liste čekanja kod doktora preduge”. Lokalci također nerijetko ističu bacanje smeća kroz prozore Hotela Porin kao primjer neciviliziranosti tražitelja azila. Prema Petričeviću, takve optužbe već imaju historijski presedan jer se nekoć doseljenike iz ruralnih krajeva optuživalo za isto. Međutim, kako je saznao u samom Hotelu, bacanje otpada u ovom slučaju ima posebno značenje. Riječ je o svojevrsnom ritualu otpora i iskazivanju bijesa uzrokovanog sekuritizacijom i pretjerano reguliranim životom sa stražarima. Migrantima se, primjerice, ne dozvoljava kuhanje u sobi, iznošenje hrane iz kuhinje ili vraćanje poslije jedanaest sati navečer. Sve to govori da Porin umjesto uloge prihvatilišta sve više poprima obilježja karceralne ustanove.
Kako je Petričević istaknuo, etimološko podrijetlo engleske riječi exterminate – u prijevodu, istrijebiti – znači staviti nešto van granice. Ako je gađenje “reakcija našeg tijela na neželjeni kontakt s nečim što smo odbacili” onda je ono u ovom slučaju itekako proizvedeno političkom odlukom da se tražitelje azila segregira i izolira od zajednice – da ih se stavi izvan granice.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
