Acousmonium

Autorica: Victoria Douka-Doukopoulou

Festival Sonic Acts ima dugu povijest istraživanja i predstavljanja proširenih audiovizualnih iskustava i zvučnih eksperimenata. Festivalsko izdanje iz 2019. godine, naslovljeno Hereafter, osvrnulo se na legendarni Acousmonium, orkestar sastavljen od 80 zvučnika koji je izradila pariška Grupa za muzička istraživanja pri Nacionalnom audiovizualnom institutu (Groupe de recherches musicales, Institut national de l’audiovisuel, odnosno Ina GRM). Izvedene su legendarne kompozicije Eliane Radigue, Beatriz Ferreyre i drugih, kao i novi radovi naručeni od autora poput BJ Nilsena i Okkyung Lee. Taj događaj, ujedno 25. obljetnica festivala, bio je sjajna prilika da se zaviri u festivalske arhive i utvrde veze između GRM-a – pionirskog centra za elektroakustička istraživanja – i festivala Sonic Acts, koji od svojega početka 1994. godine predstavljao platformu za eksperimente u audiovizualnom polju. U ovom se eseju osvrćemo na zajedničku povijest dviju institucija, donoseći arhivsku dokumentaciju izvedbi, kao i isječke iz intervjuâ s Gillesom Aubryjem i Hilaryjem Jefferyjem u kojima autori govore o iskustvima pisanja djela za Acousmonium.

Grupu za muzička istraživanja, GRM, osnovao je Pierre Schaeffer 1958. godine kao jednu od nekolicine teorijskih i eksperimentalnih skupina što su djelovale u okviru Službe za istraživanje pri Uredu francuske javne radiotelevizije (ORTF), 1960–74. U ono su vrijeme osnovane još i Grupa za istraživanje slike (Groupe de recherches image, GRI), koja se bavila audiovizualnim pitanjima te Grupa za istraživanje tehnologije (Groupe de recherches technologiques, GRT), u čijem je fokusu bio razvoj novih elektroničkih instrumenata.

GRM su tijekom njezine duge povijesti vodili skladatelji poput Daniela Teruggija, Françoisa Baylea te nedavno aktualnog redatelja Françoisa Bonneta, koji je na Sonic Actsu 2019. godine nastupio s dvjema kompozicijama; bolje rečeno, „difuzirao“ ih je. Grupa je od svojih početaka usmjerena na istraživanje sonologije i elektroakustične glazbe. Istraživanja se temelje na ideji etida (studija ili vježbi) a ne kompozicija, ne bi li se utvrdilo kako funkcioniraju oko i uho, kako se percipira viđenje ili slušanje.

Posvećena proizvodnji i stvaranju, GRM se oduvijek temeljila na praksi, i ono što rade moglo bi se sažeti krilaticom „radi i slušaj“. Istražuju Schaefferove ideje o konkretnoj glazbi (musique concrète), akousmatičnu glazbu, kao i druge zvučne fenomene i glazbu općenito (uključujući onu nezapadnjačku). Grupa i danas predstavlja vodeći laboratorij za zvučno eksperimentiranje te se uspješno povezuje s mlađom generacijom suvremenih umjetnika. U svojim je redovima brojila glazbenike poput Luca Ferrarija, Iannisa Xenakisa, kao i nedavno preminulog Bernarda Parmegianija¹.

Veza između GRM-a i Sonic Acts traje već šesnaest godina, a započela je 2003. godine u centru De Balie u Amsterdamu. Za svoje deveto izdanje, naslovljeno Sonic Light, Sonic Acts je u suradnji s Grupom za istraživanje slike, GRI, organizirao filmski program posvećen Pierreu Schaefferu, na kojem su bili prikazani filmovi iz autorove vlastite kolekcije.

Pierre Schaeffer je poznat kao osnivač pokreta konkretne glazbe, a danas ga mnogi smatraju jednom od začetnika koncepta „sempliranja“. Znamo ga kao skladatelja i teoretičara, a bio je i na čelu spomenute grupe, GRI. Riječ je zapravo o jednom odjelu francuske radiotelevizije koji se bavi istraživanjem oblika televizije u budućnosti i u kojem je snimljeno oko 1000 eksperimentalnih filmova. Većina ovih filmova nikada nije prikazana na televiziji, a pohranjeni su u državnom arhivu (kao da predstavljaju opasnost za čovječanstvo). Festivalski program sadržavao je dva prekrasna filmska eseja o vezi između slike i zvuka, dva vrlo različita djela koja je producirala GRI, te na kraju, La trièdre fertile, filmsku verziju temeljenu na osciloskopskim slikama zvukova iz Schaefferove istoimene snimljene kompozicije².

*

Acousmonium je sustav za difuziju zvuka, odnosno orkestar zvučnika koji je 1974. godine za GRM dizajnirao François Bayle. Nalazi se u Domu francuskog radija i sastoji se od 80 zvučnika različitih veličina, raspoređenih po pozornici na različitim visinama i međusobnim udaljenostima. Riječ je o cjelovitom i složenom sustavu za projiciranje zvuka akustične i elektroakustične glazbe ili instrumentalne glazbe transformirane na računalu. Akousmatična glazba odstupa od standarda instrumentalne glazbe koja je skladana u studiju i izvodi se uživo kroz određenu konstelaciju zvučnika.

O aspektima prostornog zvuka koji je Acousmonium predstavio na festivalu Kontraste 2011 – što ga je organizirao Sonic Acts u austrijskom Kremsu – u uvodu festivalske publikacije, The Aelectrosonic, pisao je Arie Altena.

Mnogi skladatelji koji su počeli raditi s elektroničkim zvukovima pedesetih godina 20. stoljeća eksperimentirali su sa spacijalizacijom zvuka. Glasovit je primjer Karlheinza Stockhausena koji se poslužio rotirajućim zvučnicima kako bi postigao prostorni efekt. Pierre Schaeffer i Pierre Henry rasporedili bi zvučnike po čitavom prostoru. Inženjer Jacques Poullin konstruirao je potenciometar, sustav koji koristi indukcijske zavojnice za prostorno upravljanje zvukom. Na pozornici je potenciometar dozvoljavao izvođaču da zvuk postavi lijevo ili desno, iznad ili iza publike, tako što bi pomicao mali odašiljač bliže ili dalje od četiri oveće zavojnice prijemnika koje su bile raspoređene oko izvođača. Za slušatelja, učinak je bio doživljaj prostora.

François Bayle, koji je 1966. došao na čelo GRM-a, nastavio je istraživati ovaj pristup te je 1974. naručio izradu golemog orkestra zvučnika. Acousmonium je orkestar koji može brojati do 100 zvučnika različitih veličina, raspoređenih na pozornici na različitim visinama i međusobnim udaljenostima. Položaj im ovisi o dometu, snazi, kvaliteti i smjeru zvuka. Nakon što je izgrađen, Bayle je o njemu izjavio: „Postavlja vas unutar zvuka. On je poput unutrašnjosti zvučnog univerzuma.“ Acousmonium je bio zamišljen kao „još jedna utopija, posvećena čistom slušanju […] kao polje projekcije, posložen kako bi se uronilo u zvuk i oprostorenu polifoniju“. Ovakav prostorni zvučni krajolik samo jedan korak dijeli od zvučne ili audiovizualne instalacije koju publika može interaktivno istraživati⁴.

U Nizozemskoj je Acousmonium prvi put predstavljen 2008. godine, u amsterdamskom Paradisu, u sklopu Sonic Acts XII, izdanja naslovljenog Cinematic Experience. Večernji program odabran je u suradnji s GRM-om i predstavio je kompozicije poput La roue ferris Bernarda Parmegianija, Sambas pour un jour de pluie Michela Chiona, Turpituda Ive Maleca, Symphonie pour un homme seul Pierrea Schaeffera i Pierrea Henryja, Element II Eliane Radigue u izvedbi Kaspera T. Toeplitza, Cronicas del tiempo Diega Lose, Cercles Françoisa Baylea, Spaces of Mind Daniela Teruggija, GRM: Experience Echoes Christiana Zanésija, kao i nastupe Christiana Fennesza i Hans-Joachima Roedeliusa. Daniel Teruggi pojavio se i na festivalskoj konferenciji sljedećeg, 13. izdanja, naslovljenog The Poetics of Space. Sudjelovao je u panel diskusiji Architecture of Sound koja je bila posvećenoj razmatranjima o tome kako pozicioniranje izvora zvuka u prostoru omogućuje stvaranje novih poimanja učinka koji prostor može imati na glazbu. Teruggi je ispričao kako je u GRM-u konkretna glazba evoluirala usporedno sa zvučnim sistemima i instrumentima koje su koristili za skladanje glazbe. Govorio je o povijesti Acousmoniuma, od prvog koncerta izvedenog 1974. do postava Cycle Acousmatique tijekom 1980-ih pa sve do posljednje iteracije iz 2010. godine.

Sonic Acts se nastavio baviti istraživanjem Acousmoniuma 2011. godine na izdanju festivala Kontraste Imaginary Lanscapes. Tijekom dvije večeri, 14. i 15. listopada 2015. u minoritskoj su crkvi u Kremsu predstavljene sesije o pionirima elektroničke glazbe kao što su Iannis Xenakis, Luc Ferrari, Gottfried Michael Koenig, Ivo Malec i Eliane Radigue; nizozemska elektronička glazba Jana Boermana, Dicka Raaijmakersa i Keesa Tazelaara; suvremeni GRM s Danielom Teruggijem, Christianom Zanésijem i Benjaminom Thigpenom; te niz novo-naručenih djela kao i nastupi Jima O’Rourkea, Gillesa Aubryja, Keitha Fullertona Whitmana, dvojca Thomas Lehn & Marcus Schmickler, Hilaryja Jefferyja i KTL. Rythmes Naturels Keitha Fullertona Whitmana, koja je naručena za tu prigodu prvi put je predstavljena u Nizozemskoj na otvaranju Hereafter izdanja Sonic Actsa 2019. godine.

Prije premijere kompozicije L’amplification des âmes (pojačanje duša) – koju su naručili Kontraste i Sonic Acts – Gilles Aubry je razgovarao s Ariejem Altenom o tom njegovom novom radu. Aubry se poslužio raznim snimkama vjerskih službi i zvukova urbanih sredina u Kinshasi u Kongu, koje je kasnije kombinirao, nasnimavao i spacijalizirao za reprodukciju na višekanalnoj zvučnoj instalaciji – u ovom slučaju, Acousmoniumu. Izdvajamo intervju koji je Arie Altena vodio s Gillesom Aubryjem u publikaciji Sonic Actsa iz 2012. godine, Travelling Time. Kraća, nizozemska verzija objavljena je u časopisu Gonzo Circus. Altenu je zanimao način na koji je Acousmonium korišten u Aubryjevoj kompoziciji, u kojoj se „pojačanje duša“ odnosi na doslovno pojačavanje pomoću tehnologije. Aubry objašnjava odnos naslova prema francuskoj akusmatičnoj glazbi, posebno onoj koju je stvarala generacija Françoisa Baylea:

Acousmonium se bavi uranjanjem u zvuk, što je kasnije usvojila komercijalna kinematografija. Mislio sam da će biti zanimljivo koristiti prostor i oprostorenje zvuka kao način da konceptualno organiziram različite izvore zvuka u L’amplification des âmes. S Acousmoniumom mogu stvoriti imerzivan dekor, koji prenosi osjećaj da ste u gradu. Ta se iluzija razbije kada čujete video snimke napravljene samo ispred televizije. Spacijalizacija zvuka ostavlja dobar dojam i prilično je učinkovita jer možete predstaviti jednu ideju na jednome mjestu, a drugu negdje drugdje u prostoru. Ponekad u kompoziciji čujete zvuk s jedne strane i nešto što mu proturječi s druge. To stvara napetost. Ali naravno, to je zvuk; on ne ostaje na jednom mjestu poput slike. Zvukovi se stapaju jedan u drugi. Nastojao sam strukturirati kompoziciju ne samo prema glazbenim aspektima, već i u smislu diskurzivnih ideja. Kompozicija se sastoji od pet dijelova. U početku uvodim elemente zvučne kulise grada, uključujući pojačane glasove uličnih propovjednika. Zatim se kreće u crkvu, gdje čujete nekoliko odlomaka iz propovijedi o izbavljenju duše. Odavde se ide u kino, a zatim natrag u crkvu. U četvrtom dijelu čujete snimke iz prorokova arhiva i najintenzivnije trenutke ceremonije. U posljednjem dijelu ne čujete nikakve vjerske zvukove; umjesto njih, čujete zvukove iz svakodnevnog života. Snimio sam radno okruženje žena koje pohode crkvu u Libambu. Čujete frizere, žene koje prodaju stvari na tržnici. Čujete ih kako razgovaraju, a kako vjerojatno ne poznajete njihov jezik, zvučat će vam egzotično. No sve je to zapravo prizemljeno, na početku i na kraju. Ima vrlo karakterističnih trenutaka u tom u djelu, poput zvučne probe u crkvi. Čujete: „jedan, jedan, proba, Isuse, Isuse“. Na kraju pjevač ima malo slobodnog vremena i opusti se. Pjeva kao beba i pjeva o ženi, a čuje se i čudni havajski gitarist. U tom se času ti stereotipi počinju mijenjati⁵.

Trombonist Hillary Jeffery svira u više različitih ansambala, od The Chora(s)san Time-Court Mirage Catherine Christer Hennix, do skupina Zeitkratzer i Mouse on Mars. Djeluje unutar i između polja improvizirane, elektroničke i suvremene komponirane glazbe. Odlomak koji slijedi objavljen je u publikaciji Traveling Time i dio je intervjua što ga je Arie Altena vodio s Hilaryjem Jefferyjem tijekom festivala Kontraste u Kremsu, nakon premijere njegove elektroničke kompozicije, Mesmeric Forest.

Mesmeric Forest je zvučna slika zamišljene elektroničke šume. […] Nazivam je šumom jer materijal sugerira moguće zvukove i atmosfere šume. U radu se koriste sintetički zvukovi, što je čini imaginarnom električnom šumom. Ja je zovem „hipnotičkom“ jer namjeravam izazvati nešto poput laganog oblika hipnoze. Ideja za izradu ovakve vrste zvučnog pejzaža potječe iz mojeg istraživanja i rada na pisanju partitura. Nastojim pronaći alternative shvaćanju, opažanju i čitanju glazbe na linearan način. U zapadnoj tradiciji, kada se glazba čita kroz notacije, to se obično čini na linearan način. Želio sam to izbjeći u svom radu. Došao sam na ideju da radim partiture koji funkcioniraju na način sličan kartama. Na karti se teritorij može istražiti na intuitivan, interaktivan i nelinearan način, i ja to pokušavam primijeniti na istraživanja specifičnih glazbenih teritorija. Isprobao sam ovu ideju u nekoliko navrata s različitim glazbenicima. Na primjer, napravio sam kartu zamišljenog grada, kao i šume, i koristio sam te partiture za sviranje u ansamblu. Mesmeric Forrest shvaćam kao dio šireg projekta koji uključuje korištenje karata kao partitura. Sljedeća faza u ovom radu imat će isti zvučnu kulisu, a i novu kartu s mogućim prikazima ove apstraktne šume. Takvu bi kartu slušatelji mogli koristiti za snalaženje u kompoziciji i orijentaciju u prostoru koji su stvorili zvukovi, a mogla bi poslužiti i kao partitura za glazbenike koji izvode uživo sa zvučnom kulisom⁶.

Festivalsko se izdanje Sonic Acts 2019. godine vraća ovom legendarnom zvučnom sustavu i nastavlja istraživati mogućnosti „još jedne utopije, posvećene čistom ‘slušanju’“. Ovo predano istraživanje Acousmoniuma ujedno je studija praksi proširenih audiovizualnih izvedbi i analiza odnosa umjetnosti i kulture s tehnologijom. U godinama prije nego što su višekanalni zvučni sustavi stekli popularnost, Acousmonium je široj publici pružao jedinstvenu priliku da uživa u akustičnim svojstvima difuznog prostornog zvuka na način na koji bi to ranije bilo moguće tek za „jednog slušatelja smještenog na savršenoj lokaciji“. Možda danas orkestar zvučnika može poslužiti kao praktični okvir za difuziju umjetničkih i teorijskih praksi u isprepletenim stvarnostima koje Sonic Acts istražuje.

¹ Groupe de recherches musicales, tekst objavljen na stranicama Club Transmediale (2014.), www.ctm-festival.de/archive/festival-editions/ctm-2014-dis-continuity/specials/groupe-desrecherches- musicales.

² Programska brošura, Sonic Light, 2003.

³ François Bayle, Musique acousmatique, propositions… positions (Paris: Buchet/Chastel, 1993.).

⁴ Arie Altena, Imaginary Landscapes of Electrical Nature or, a Journey Along Some of the Inspirations, u: The Aelectrosonic (Amsterdam: Sonic Acts Press, 2011.).

⁵ Arie Altena, The Amplification of the Soul through Technology, u: Travelling Time (Amsterdam, Sonic Acts Press, 2011.).

⁶ Arie Altena, Opening up New Spaces, Exploring Time, u: Travelling Time (Amsterdam: Sonic Acts Press, 2011.).

⁷ François Bayle na omotu CD-a iz 1993.: „Još jedna utopija, posvećena čistom ‘slušanju’: Acousmonium, izrađen ranih 1970-ih (prije 20 godina!) kao propusna ‘projekcijska zona’, osmišljena za uranjanje u zvuk, oprostorenu polifoniju, a koja je artikulirana i režirana“. Izvor: http://www.iac.lu.se/projects/acousmatic-lab.

⁸ Nick Collins, The Cambridge Companion to Electronic Music (Cambridge: Cambridge University Press, 2011.).

Objavljeno 12.01.2021.