Za Kulturu Studentskog centra u Zagrebu, kojom sada konačno mirno vlada ekipa sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka predvođena Davorom Šišmanovićem, službeno je nastupilo novo razdoblje nakon uspješne demontaže Kulture promjene. Bitka je dobivena, a sada preostaje ono što svaki okupator koji drži do sebe mora učiniti: napraviti vlastitu žurku.

Da je logika neopterećene zabave programski temelj nove Kulture SC-a dalo se naslutiti iz bizarnih smjernica za njezin razvoj koje je Šišmanovićih prošle godine predstavljao po medijima. Podsjećamo, novi je voditelj kao jedan od temelja svoje vizije tada istaknuo “usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &TD-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Takva je antikoncepcija – uočljiva, uostalom, i u vulgarnom tretmanu dosadašnjeg programa, koji se nedavno manifestirao i izgonom Klubvizije iz SC-a – krajem veljače konačno doživjela i svoju materijalizaciju. U prostorijama &TD-a Šišmanović i njegovi suradnici predstavili su nam kako konkretno izgleda dobrovibrirajući program kulture koji, za razliku valjda od svojeg prethodnika, udovoljava “potrebama studentske populacije”. A izgleda onako kako biste i očekivali od programa bez ikakve preciznije koncepcijske osnove – nikako, u skladu s bezličnim i banaliziranim predodžbama kulture kojima barataju novi vladari SC-a. Predstavljen u mainstream medijima kao “ambiciozan” i “bogat“, program Kulture SC-a za 2019. godinu, ukratko, prije djeluje kao lonac nepovezanog sadržaja u kojem se kao “središnja” izdvajaju bolno prvoloptaška događanja.

Jer kako drugačije opisati, primjerice, predstavljanje ciklusa filmova Ive Gregurevića, najavljenog za ožujak, kao krunu filmskog programa SC-a, nakon što je iz njegovih prostorija u Savskoj na primitivan način protjeran vrijedan Klubvizijin laboratorij? To ziheraštvo je, čini se, obilježje novog filmskog programa u cjelini – sada pod vodstvom Zvonimira Rumboldta – jer i popis filmova iz prvog tromjesečja (Projekt Florida, Iskupljenje u New Yorku, Smrt Staljina, Iz ništavila, Noć u Parizu, 150 miligrama, Laponska krv, Fokstrot) predstavlja samu sredinu euroameričke festivalske srednje struje. Zanimljivo, riječ je redom o filmovima iz kataloga distributerske kuće Discovery, koje je moguće lako i jeftino otkupiti, što upućuje na dubinu selektorskog posla koji će se u SC-u odsad obavljati, ali i otvara pitanje zašto se u međunarodnom programu prikazuju isključivo filmovi jednog distributera.

Za odvijanje filmskog programa ključna je reaktivacija Kina Forum u sklopu Studentskog doma Stjepan Radić, koje će nakon pet godina nastaviti s radom. Potez je to koji je – kao i najavljena reanimacija preostalih prostora u Radiću poput SKUC-a Pauk – načelno dobrodošao, no Kulturpunkt doznaje da se on odvija nauštrb očuvanja infrastrukture izgrađene u MM centru. Naime, kako nam je potvrdilo Ministarstvo kulture, Uprava SC-a dala je premjestiti vrijedni DCP projektor iz MM centra u Forum. Kako nam pojašnjava Marina Kožul iz udruge 25FPS, MM je time ostao bez uređaja za prikazivanje filmova prema “europskom globalnom standardu digitaliziranih kina” kojeg se kinoprikazivači pridržavaju “kad prikazuju filmove u digitalnom formatu kako bi postigli najvišu prikazivačku kvalitetu te stabilnost zvuka i slike”. Riječ je pritom o uređaju nabavljenom upravo u sklopu projekta digitalizacije MM centra za 2016. godinu koji je Ministarstvo kulture sufinanciralo s 300 000 kuna. U ugovoru koji su Ministarstvo i SC sklopili, nažalost, nije navedeno koje će kino konkretno biti digitalizirano, dok iz Ministarstva kulture poručuju da “nema zapreke za premještanje spomenutog DCP projektora iz dvorane MM centra u kino Forum jer su obje dvorane u sastavu Studentskog centra, a istovremeno Studentski centar premještanjem DCP projektora nije prekršio Ugovor o korištenju sredstava Ministarstva za investicijski program digitalizacija kina”.

Međutim, uvid u prijavu temeljem koje je SC dobio sredstva za digitalizaciju jasno pokazuje da je čitav projekt namijenjen specifično opremanju MM centra, a ne kinodvorane po slobodnom izboru Uprave SC-a, stoga se odluka o premještanju DCP-a u Forum čini u najmanju ruku podložnom propitivanju. No neovisno o pravnim tumačenjima ove situacije, nedvojbeno je da ona znači daljnju demontažu pomno i planski građene infrastrukture Kulture promjene i njezino stavljanje u funkciju mainstream neambicioznosti novog programa. Marina Kožul tako sa žaljenjem zaključuje da “MM centar više nema programsku orijentaciju i živost kakvu je gradio od 2015. godine”, a Rumboldtove najave da će biti očuvan eksperimentalni program koji se u tom prostoru održavao ne djeluje posebno ohrabrujuće u kontekstu drugorazrednog infrastrukturnog statusa koji mu je namijenjen.

Obeshrabrujućih elemenata novog programa Kulture SC-a ne nedostaje ni u drugim područjima. Ideološke vjetrove koje je Jakov Sedlar nagovijestio dolaskom u Programsko vijeće SC-a potvrđuje najava izložbe karikaturista portala 7dnevno.hr Stiva Cinika. Hoće li tom prigodom biti izloženi njegovi seksistički radovi ili oni u kojima kao vrhunac kalamburskog humora dobivamo “Yusipovića” i fascinantno prelamanje prezimena Kolinde Grabar-Kitarović u “Kita / rovićka”, s nestrpljenjem iščekujemo. Da pod inkluzivnošću kulturnog programa nova ekipa u SC-u u možda prije podrazumijeva upliv konzervativnog utjecaja pokazuje i najava programa poj: poezija, jednostavno, posvećenog čitanju poezije. Njegov voditelj je, naime, “član Društva hrvatskih književnika i nagrađivani pjesnik” Luka Tripalo, inače suradnik portala Bitno.net i kolumnist Framaportala, službene stranice Franjevačke mladeži.

Uočljiva praznina u ovogodišnjem programu Kulture SC-a je područje glazbe koje je prošle godine ostalo bez vrijedne voditeljice Davorke Begović, jedne od suradnica koje su SC napustile zbog napada na Kulturu promjene. S njom je otišao i Izlog suvremenog zvuka, a vjerojatno i svaka mogućnost sličnog, eksperimentalnog sadržaja, dok je nova garnitura za sada imala za ponuditi tek obnovu glazbenog programa u zapuštenom Pauku. Dakako, za očekivati je da stanište tamo neće pronaći istraživačke glazbene i zvučno-umjetničke prakse po kojima je SC bio poznat.

I kazališni program kompetentnog redatelja Vedrana Hleba ostaje na terenu konvencionalnog, uz zanimljiv izbor suradnica i suradnika. Primjerice, Marius von Mayenburg nedvojbeno je jedan od važnijih europskih dramatičara srednje generacije, no ostaje za vidjeti što će s njegovim komadom Ružni napraviti Barbara Rocco, glumica iz Ponosa Ratkajevih i Stipe u gostima, koja je 2013. bila HDZ-ova kandidatkinja za dožupanicu Varaždinske županije. Izvedbeno područje u širem smislu nedvojbeno je pogodio i odlazak Ganz novog festivala koji nije mogao funkcionirati u novom, neprijateljskom okruženju pa se ono u novoj konstelaciji čini osuđeno na srednjestrujaški kazališni izričaj koji upitnom čini proklamiranu želju da se očuva specifičnost &TD-a u odnosu na zagrebački kontekst.

I ovakav parcijalan pregled novog programa Kulture SC-a razotkriva njegovu nekoherentnost, limitiranost i latentnu političku obojenost. S obzirom na to da se kao najvažniji adut nove uprave SC-a pokazuje oživljavanje prostora u Radiću, također se besmislenom pokazuje devastacija programa koji je prostore u Savskoj učinio tako važnim sjedištem nezavisne kulture – ništa što je ponuđeno novim programom ne sugerira da Kultura promjene ne bi mogla supostojati s novim, konvencionalnijim sadržajima na Savi. U tom smislu, jasno je da cilj Uprave SC-a i novog vodstva Kulture nije bio udovoljiti “potrebama studentske populacije”, nego protjerati jedan specifični koncept kulture. Da je to isti koncept koji se nalazi na udaru Ministarstva kulture i aktualne kulturne politike sasvim sigurno nije nikakva slučajnost.

Piše: Matej Beluhan

“Bit filma leži u onome što je unutar i onome što je izvan okvira.” Ovo lakonsko objašnjenje ontologije filmskog medija lako je pogrešno interpretirati kao istovjetno Čehovljevoj pušci, zaključiti kako je temeljna misao da je u filmu važno prikazati ključne dijelove priče, a nepotrebne elemente izostaviti iz svijesti gledatelja. U spomenutoj izjavi Scorsese je odgovornost za prenošenje filmske priče podijelio na dva ravnopravna djela – na dio prikazan u jedinstvu kadra i okvira te na dio filmskog svijeta koji je gledatelju ostao prešućen i upravo u toj tišini evocira željenu emociju u njenoj punini.

U konkurenciji 26. izdanja Dana hrvatskog filma, od 217 prijavljenih, na temelju prosječne ocjene članova selekcijskog odbora, prikazano je 68 filmova razvrstanih po kategorijama igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog i namjenskog filma. Međutim, proširivši domenu aksioma navedenog u prvoj rečenici ovoga članka van samog filmskog medija na područje cjelokupne kinematografije, selektor Janko Heidl pomaknuo je programski obzor te omogućio autorima i autoricama neupitne stvaralačke zanesenosti i subverzivne stilske poetike da zauzmu svoje mjesto na panoramskom platnu hrvatske kratkometražne audiovizualne produkcije.

Nenatjecateljski program Izvan okvira tako je poslužio kao nužan preduvjet za ustaljivanje prevladavajućih trendova, jer bez alternative nema jasno definiranog standarda koji bi predstavljao domaću kinematografiju u njenom pročišćenom obliku. Doduše, publika je bila lišena atraktivnijeg termina za konzumaciju neuokvirenih filmova. Naime, za uživanje u njima trebalo je suočiti se s ponoćnim mrakom zagrebačkog Tuškanca, čime je uključivanje odabranih neizabranika u program zaživjelo u formi apsolutnog paradoksa, izvan percepcije velike većine gledatelja. No razumljivo je da glavni aduti festivala dobiju ranije projekcijske termine, pa je autorima koji su upali izvan okvira termin inače namijenjen prvenstveno filmovima strave i erotskim uradcima mogao još samo dodatno potpiriti osjećaj prkosa. No kako bi bilo razumljivo što Izvan okvira čini alternativom, prvo se treba osvrnuti na trendove koji sve suverenije kroče domaćim filmskim stvaralaštvem.

U zadnjih nekoliko godina hrvatski je film doživio svojevrsnu mini-renesansu: osim što se u suodnosu socijalnih tematika i opservacijskog pristupa nazire ravnoteža bliska svjetskim trendovima, napokon je zaživio holistički pristup filmu i pažnja se posvećuje svim aspektima stvaralaštva, od scenarija do obrade slike i zvuka. (Meta)fizička prolaznost motiv je koji se iznova pojavljuje u dokumentarističkim radovima Gorana Devića, pa tako i u Buffet Željezara, filmu minimalističkog uplitanja te stroge kompozicije koja zadire u surovost ekonomskog posrtaja grada Siska, a obrađivanjem slične tematike – kolapsa otočkih kina – Ivan Ramljak je kroz Kino otok sproveo istu poetsku liniju reprezentacije izvanfilmskog svijeta. 

Od domaćih je dokumentaraca kinopublika u 2016. najviše pozornosti pridala istraživačkom eseju Gazda Daria Juričana, socijalno angažiranom audiovizualnom poviku car je gol! Juričan je već u ranijim dokumentarističkim radovima reprezentirao teme od društvene važnosti – Neudoban položaj (2012). govori o tretmanu mladih na tržištu rada, a Gradonačelnik Denis (2014.) o mladom političkom kandidatu – te je na 26. DHF sudjelovao i s namjenskim Fimi za početnike, ekspozicijskom kronologijom slučaja Fimi media.

Ipak, ako se pita struka (osvojena nagrada za najbolji dokumentarni film i nagrada za režiju na 26. DHF-u), iz zlaćane površine modernističke škole Ivana Martinca isplivala je opservacijska antropologija Oni samo dolaze i odlaze redatelja Borisa Poljaka, ostvarenje estetizirane fiksacije koje uokvirenu ljudsku prirodu apstrahira na razinu opipljivog duha. Kontemplacijska djela Borisa Poljaka, Splitski akvarel (2009.), Autofocus (2013.) i Oni samo dolaze i odlaze (2016.), Višnja Vukašinović povezuje u mediteransku trilogiju u kojoj struktura diktira sadržaj.

Socijalni feljtoni, uz povremeno tematsko koketiranje s egzistencijalnim krizama i bljeskovima ratnih trauma, odnose prevlast u domaćem igranom opusu. Pritom je igrana forma iz dokumentarnog roda usvojila promatrački kod, a redatelji i redateljice spretno su ga uvili u usporeni ritam filmske stvarnosti koja gledatelja uvlači u tjeskobnu atmosferu i nedokučljiva misaona stanja protagonista. Grand prix 26. DHF-a za Zvir završio je u rukama Miroslava Sikavice, autora koji se u svom pretežito dokumentarističkom radu posvetio tematiziranju hrvatske svakodnevice – naprimjer, u Vodiču za maturante kroz galaksiju (2008.) – i društvenih anomalija poput vršnjačkog nasilja kroz portretiranje Luke Ritza u filmu Oblak (2011.). U nagrađenom Zviru, moralnoj žeravici bagerista koji ruši bespravno sagrađene apartmane, Sikavica je ostao vjeran dokumentarističkom senzibilitetu u razotkrivanju grubo isklesane prirode našega društva, nanovo etablirajući simbiotičan odnos dvaju rodova u hrvatskoj kinematografiji.

Autor koji se ponajviše poigrava s različitim kodovima modernistički je pandan Borisa Poljaka na području igranog filma. Tomislav Šoban redatelj je djela u kojima se preklapaju voajeristički dokumentarni i eksperimentalni elementi, no, usprkos tome, prelijevaju se u pastelnu igranu formu, kao u slučaju Nije odgoj, ili u referencijalnu fikciju u Kako je Iva otišla 16. rujna 2016.

No ako su već autori “glavne struje” u svojim radovima pobjegli izvan okvira deskriptivnih rodovskih pravila, po čemu se onda izdvaja sama kategorija Izvan okvira? Uistinu, u čemu je razlika kada Poljak usmjeri teleobjektiv na razgolićene i strijaste površine splitskih Bačvica i kada Damir Radić usmjeri ručnu nošenu kameru u ljude i prostor što ga okupiraju? Ne može se jednostavno ustvrditi da diskrepancija leži u tehničkoj opremi jer ljudi pomoću uređaja snimaju filmove, a ne obrnuto. Stoga je razlika upravo u ljudskom biću, njegovoj nepredvidljivosti i samorefleksivnosti. Konkretnije, Radićev je zaštitni znak, baš poput Poljakovog, eksperimentalno-dokumentarni film promatranja, no Radića intuicija odvodi na drugu stranu spektra, u nulti stupanj dokumentarizma lišen strukturalističke i narativne kamuflaže. Njegova Zima zorni je primjerak svoje vrste, priča o promatranju u atmosferi godišnjeg doba koja se, poput antičke urobor zmije, vraća na svoj početak i kraj, odnosno na samog autora uhvaćenog okom kamere u filmskom prostoru.

Sunčica Ana Veldić svoj objektiv pak usmjerava u marginalizirane teme i ljudske perspektive o njima, a njen je pristup karakteristično sirov jer se pri portretiranju svojih protagonista oslanja na minimalizirano prisustvo filmskog objektiva, odnosno videokameru. U 2015. pozornost je privukla njena dokumentarna studija o seksualnosti Hrvatska djevica, a u Izvan okvira je sudjelovala s karakternom studijom Demon iz boce, filmom koji predočava portret zagrebačke supkulturne figure Svena Narušitelja, provokativnog ekshibicionista koji ostavlja dojam da ne bi bio svjestan pogleda Drugoga niti da se ispred njega postavi IMAX-ova kamera. U trenutcima sumnje u izvedivost projekta, autorica se pojavljuje kao akter u svom filmu, gotovo da preuzima nedostatak Narušiteljeve samosvjesnosti na sebe i svoj film, no zatim zajedno sa svojim junakom pronalazi put prema krajnjem ništavilu.

Redateljski najzaigraniji dio nenatjecateljskog programa 26. DHF-a svakako je novi nekonvencionalan pothvat Zorka Sirotića, Dokumentarni film: “Sad ili nikad”. Godinu dana ranije, Sirotić je na Danima sudjelovao dokumentarcem Kupus na lešo (2015.), ulaskom u intimu prijatelja oboljelog od raka koju sam autor opisuje kao vizualnu dramu tmurne svakodnevice, te s Paspinim kutom: 3 (2016.), lucidnim hommageom osnivaču Kino kluba Zagreb. Sirotićev opus karakterizira potpuni nestanak rodovskih odrednica, a filmska je pročišćenost zabljesnula u Dokumentarnom filmu: “Sad ili nikad”, šircem distorziranim portretiranjem Darka Brajkovića Njape, istarskog umjetnika koji u se insceniranom završetku transformira u filmsko oko koje ga je pratilo.

Dio izvanokvirskog programa bio je i dokumentarac Križna cesta 12 u kojem autor Josip Lukić otvara gledateljima vrata svoga osobnog prostora u trenucima kada je prisiljen iseliti se iz njega. Dok se Lukićev studentski rad za ADU na temu autobiografije našao van okvira, rad njegovog studentskog kolege Viktora Zahtile na istu temu pronašao je svoje mjesto u natjecateljskom programu. Na oba filma utječe prisutnost kamere, no kroz Zahtilin After Party prožima se gotovo usiljen odnos forme i sadržaja, a Križna cesta 12 vodi ka refleksivnom dokumentiranju svakodnevice ispunjene tjelesnim izlučivanjem i telefonskim razgovorima te je pritom autorov komentar apostrofiran kadrom u kojem on, pomoću stranica scenarija, čisti izmet s tenisica.

U glavnom igranom programu 26. DHF-a nije se natjecala niti jedna komedija – tek je u drami Med i mliko redatelj Marko Jukić iz figura splitskog geta oblikovao originalnu humorističnu interakciju. Istina je da se u domaćoj proizvodnji rijetko nađe čistokrvna komedija, pa čak niti u Izvan okvira nije upao jedan “čistunac”, već hibrid internetske televizije i skečeva neskrivenog montipajtonovskog utjecaja Halter Šalter, humoristična cjelina povezana konceptom šaltanja programa koji simulira uplitanje implicitnog gledatelja. Veno Mušinović i kolege s YouTube kanala Semideponentna Skupina Marko Hrenović, Lovro Lajoš i Filip Šarić spojili su produkcijski šarolike skečeve u 30-minutni ritmičan slijed satiričnog osvrta na televizijski format i društvene svjetonazore, a jedino što im se može zamjeriti je da u svojim izvedbama ne nose dovoljno šešira na glavama.

Izvan okvira, u kasnim su se satima prikazali i Akt Tamare Bilankov, kafkijanska priča neuobičajenih redateljskih postupaka i eksperimentalnog ritma, Kratki izlet Maria Merdžana, fragmentirano prikazana igra mladoga para u šumskoj izolaciji, 3 hodočasnika Josipa Viskovića, linklaterovksi filozofski traktat s elementom fantazije, dokumentarac Uzdanica u kojem Anton Mezulić prati ulazak 20-godišnjeg studenta prava u svijet politike, Lijepa Naša Domovino ili: Kako Sam Se (od)Naučio Prestati Brinuti i Voljeti Ružu pulskog videoumjetnika Željka Vukičevića – Zhela, kolaž arhivskih snimaka i prateće glazbe koji uzdiže ljubav prvog hrvatskog predsjednika spram ruža u sferu socrealizma, te, naposljetku, Blagoslov Zvonimira Rumboldta, jednominutna rekonstrukcija sjećanja iz djetinjstva snimljena u jednom kadru. Međutim, ova ostvarenja ne izlaze izvan okvira u potpunosti, već se, poput filmova iz konkurencije, poigravaju s kodovima, te se čini da su uvrštena u nenatjecateljski program jer su uspješno zaokružena u svojoj privlačnoj umjetničkoj cjelini.

Radić, Veldić, Sirotić, Lukić i Mušinović, pak, zalaze u zonu sumraka, filmsku stvarnost u kojoj se ne gazi po linijama konvencionalnog, već ih se u potpunosti briše u zanosu intuitivnog autorskog stvaralaštva. Za razliku od strukturalističkih i narativno ispeglanih, opservacijskih filmova koji prednjače u novijem hrvatskom filmu, njihova djela izravnim očuđujućim postupcima gledateljima prikazuju filmsku stvarnost u kontekstu njezine nemogućnosti da uhvati izvanjsko u svojoj realnosti. Naravno da ne treba tražiti “različita strujanja” u domaćem filmskom stvaralaštvu – još uvijek je to jedna cjelina u potrazi za vlastitim identitetom – no ostvarenja iz Izvan okvira upotpunjuju sliku filmske komunikacije na relaciji autor-medij-publika. Njihov živopisan stil odlikuje se ne samo interferencijom, već i pojavom filmskog stvaratelja, ljudskog bića kao sudionika realnosti koja se odvija ispred objektiva kamere, pristupom koji autora stavlja unutar okvira.

Radnja filma, snimljenog u jednom 78-minutnom kadru, događa se u gradu koji zbog opće krize i kriminala propada. Većina preostalih stanovnika pripada siromašnim slojevima i preživljava baveći se kriminalnim aktivnostima. Nakon ubojstvo jednog od rijetkih bogatih građana, film prati nekoliko likova u potrazi za lešom. Dok većina protagonista sudjeluje u potrazi i nastoji preživjeti na razne načine, jedan od njih ima drugačije planove, no, ipak, biva upleten u potragu. Prvi dugometražni projekt u jednom kadru napravljen u hrvatskoj kinematografiji i jedan od rijetkih takvih filmova u svijetu, tim više što se radnja odvija uglavnom u eksterijerima na vrlo širokom rasponu lokacija u gradu Splitu. Kamera je tijekom snimanja prešla put od 4.3 km. Film je prijavljen za Guinnessovu knjigu rekorda i za nekoliko mjeseci će se znati da li je riječ o svjetskom rekordu. Film je premijerno prikazan na Splitskom filmskom festivalu 2015. godine.

U ponedjeljak, 2. studenog u 20 sati na programu je dokumentarni film Zvonimira Rumboldta Pola stoljeća diska.

Godine 1964. Petar Ivulić, splitski avanturist bračkih korijena a pariške adrese, u Jelsi na otoku Hvaru otvara prvi disko klub u tadašnjoj državi. Ne može ga registrirati pod tim imenom jer takvo što ne postoji kao opcija… Tim pionirskim poduhvatom pokrenut je val otvaranja disko klubova diljem zemlje i taj oblik socijalnog druženja obilježio je dvije naredne dekade. No je li baš jelšanska Amfora bila prva? U Muzeju turizma u Opatiji imaju drugačije mišljenje. Što to jedan klub čini pravim disko klubom? Koja je bila važnost tih mjesta? Pozitivni i negativni učinci na društvo? Na ta i mnoga druga pitanja kroz razgovor s akterima, danas ljudima u trećoj životnoj dobi, odgovara ovaj film. Sniman u Jelsi, Opatiji, Rijeci, Splitu, Zagrebu i Parizu uz pomoć pedesetak sugovornika, ilustriran arhivskim snimkama, fotografijama i dokumentima iz tog vremena te suvremenim snimkama lokacija oživljava pionirski period disko groznice u Hrvatskoj. Husar, Amfora, Club 57, Arkada, Semafor, Saloon… što su ta imena značila onda i što nam govore danas? Film je dobio posebno priznanje na Vukovarskom filmskom festivalu.

Selekcijska komisija 23. DHF-a u službenu je konkurenciju uvrstila 96 domaćih filmskih naslova. “Program koji ćete imati prilike vidjeti na 23. Danima hrvatskog filma tematski je šarolik i stilski raznovrstan. Ne bi se moglo reći da prevladava neka pomodna orijentacija među autorima. Tek razmjerno velik broj dugih, pa i dugometražnih dokumentarnih filmova, čini se kao da ukazuje na priklonjenost međunarodnom trendu u dokumentarizmu. To je ujedno bio i razlog nešto oštrije selekcije u ovoj kategoriji, u kojoj je već tradicionalno bilo i prijavljeno najviše radova”, očitovali su se članovi selekcijske komisije Gordana Gadžić, Željko Lukettić i Zvonimir Rumboldt. 

U konkurenciji za nagrade ovogodišnjeg festivala natjecat će se 21 naslov u kategoriji igranog filma, 17 naslova u kategoriji dokumentarnog te 21 naslov u kategoriji animiranog filma. Konkurenciju za najbolji eksperimentalni film čini 7 uradaka, za namjenski njih 14, dok se za najbolji glazbeni spot bori 16 radova.

Ove je godine nagrada Salona odbijenih za najbolji prijavljeni film koji nije uvršten u konkurenciji pripala filmu Naseljenici – naši novi susjedi s puškama, redateljice Barbare Babačić. Dobitnik nagrade Zlatni Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za životni doprinos filmskoj umjetnosti ove je godine Borivoj Dovniković Bordo, majstor hrvatskog animiranog filma, stripa, ilustracije, dizajna i karikature, ugledan publicist i jedan od organizatora Animafesta Zagreb. Nagrada za životno djelo Vladimir Vuković dodijeljena je filmskom kritičaru Nenadu Pati.

Bogat i raznolik festivalski popratni program uključuje Malu Pulu, tradicionalni program u sklopu kojeg se prikazuju uspješnice s prošlogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, Palunkov Pitching za scenariste, program posvećen Borivoju Dovnikoviću Bordi, uvodnu radionicu 16 mm crno-bijelog filma Klubvizije, voditelja Ricarda Leitea, In memoriam program u kojem će se prisjetiti nedavno preminulih Ivana Ladislava Galete i Maje Petrin te Runda kratkog u suradnji s Kinoklubom Zagreb. 

Također, u dodatni program pripadaju i filmski kviz Prohujalo s kvizom ekipe Dada Jihad, predstavljanje knjige Kuda idu divlje svinje Silvija Mirošničenka, okrugli stol na temu Može li HTV3 biti nadomjestak za Kinoteku te Veliko trgovišće DHF-a: prodaja filmološke i filmske literature, starih plakata. Glazbeni program osmišljavaju ekipa Radio Studenta, DJ-i Sleaz-O-Sonic i Mario Kovač, redatelj Zvonimir Rumboldt te bend DemolDede.

Usto, vrijedi spomenuti da će se u sklopu obilježavanja DHF-a na HTV3 biti prikazivan izbor pobjednika s proteklih izdanja festivala, a raspored prikazivanja možete pronaći ovdje.

23. Dani hrvatskog filma bit će održani u Studentskom centru u Zagrebu, od 22. do 27. travnja. 

Dobitnik nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara Zlatni Oktavijan za životni doprinos filmskoj umjetnosti, ove je godine Borivoj Dovniković Bordo, majstor hrvatskog animiranog filma, stripa, ilustracije, dizajna i karikature, ugledan publicist i jedan od organizatora Animafesta Zagreb. Nagrada za životno djelo Vladimir Vuković dodijeljena je filmskom kritičaru Nenadu Pati.

Festivalski popratni program uključuje Malu Pulu u sklopu koje će biti prikazana Visoka modna napetost Filipa Šovagovića, Šuti Lukasa Nole, Obrana i zaštita Bobe Jelčića i Kauboji Tomislava Mršića. Tu su Palunkov Pitching za scenariste, program posvećen Borivoju Dovnikoviću Bordi, uvodna radionica 16 mm crno-bijelog filma Klubvizije voditelja Ricarda Leitea, In memoriam program u kojem ćemo se prisjetiti Ivana Ladislava Galete i Maje Petrin te Runda kratkog u suradnji s Kinoklubom Zagreb. 

Dodatni program uključuje filmski kviz Prohujalo s kvizom ekipe Dada Jihad, predstavljanje knjige Kuda idu divlje svinje Silvija Mirošničenka, okrugli stol na temu Može li HTV3 biti nadomjestak za Kinoteku te Veliko trgovišće DHF-a: prodaja filmološke i filmske literature, starih plakata. Glazbeni program osmišljavaju ekipa Radio Studenta, DJ-i Sleaz-O-Sonic i Mario Kovač, redatelj Zvonimir Rumboldt te bend DemolDede.

Ulaz na festival je besplatan. Ovdje potražite popis filmova u konkurenciji, a sve dodatne informacije na službenim stranicama Dana hrvatskog filma.