Drugi blok festivala započinje okruglim stolom Što vam je potrebno da budete umjetnici?.  Pitanje i razgovor pokreću se u petak, 10. studenoga 2023. u 12 sati u Kinu Edison u okviru projekta Mreže izvedbenih umjetnosti. U razgovoru će sudjelovati recentni hrvatski umjetnici i stručnjaci: Alexandra Madsen, Koraljka Begović, Tea Kantoci, Zvonimir Dobrović, Matija Ferlin i Antonia Kuzmanić. Moderirat će Maja Purgar. Namjera okruglog stola je otvoriti potrebnu diskusiju o položaju plesnih umjetnika i radnika u kulturi te preispitati i učiniti vidljivijim uvjete prekarnog rada u području suvremene plesne umjetnosti.

Festival službeno otvara predstava HEROES  autora Brune Isakovića i Mie Zalukar  u petak, 10. studenoga u 20 sati u kazalištu Zorin dom. Predstava je nastala u produkciji Udruge Domino i Umjetničke organizacija Malo sutra, a izvode je Gendis Putri Kartini i Mateja Miković.

Jesenska edicija zatvara se predstavom MOJA BABUSJA NE POZNAJE IZRAZ BIOPOWER autora Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića u subotu, 11. studenoga u 19 sati u Kinu Edison.  Ova intimna predstava je nastala kao reakcija na rusku invaziju Ukrajine, a vezuje se na ukrajinsko porijeklo autorice.  Predstavu izvodi Nastasja Štefanić Kralj koja ujedno potpisuje i koreografiju. Dramaturgiju potpisuje Jasna Jasna Žmak, koja je i autorica tekstova zajedno sa Matijom Kraljem Štefanićem. Za dizajn svjetla zadužen je Anton Modrušan. 

Pored spomenutih predstava, i ova edicija uključuje edukativni program. Kreativnu plesnu radionicu voditi će Koraljka Begović. Radionica će se održati 10. studenoga od 14.30 do 16.30 sati u Ateljeu suvremenog plesa.

Ulaznice za predstave u kazalištu podižu se na izvedbenim lokacijama (blagajni GK Zorin Dom ili Kino Edison). Detaljnije informacije o festivalu pronađite na ovdje. 

U sklopu obilježavanja Noći knjige koja ove godine tematizira knjigu kao prostor slobode, u knjižnici S. S. Kranjčevića održat će se tribina Zašto queer, zašto knjižnice: o alternativnim izdavačkim praksama na kojoj će urednice i moderatorice susreta Irena Bekić i Petra Dolanjski Harni “zagrebati ispod površine vlastitih knjižničarskih identiteta te (pro)govoriti o queeru, marginaliziranim, prešućenim i (ne)vidljivim identitetima”.

Tribina se bavi dodirnim točkama alternativnog izdavaštva s usmjerenjem na queer tematiku i knjižnica kao javnih institucija te ispituje koje su taktike, strategije i djelovanja moguća u točki njihova susreta. Zvonimir Dobrović, osnivač udruge Domino, umjetnički direktor Queer Zagreba i festivala Perforacije te urednik Dominovih izdanja, govorit će o uredničkoj koncepciji, položaju i važnosti queer izdavaštva. Mario Hibert, izvanredni profesor s Odsjeka za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta u Sarajevu, tematizirat će položaj i važnost postojanja alternativnog izdavaštva, povijesno će kontekstualizirati izdavačke prakse u okviru knjižničarstva, s naglaskom na queer izdavaštvo. Uvod iz prevoditeljske perspektive u izdanja latinoameričkih književnika koja se bave queer tematikom ponudit će prevoditeljica Nikolina Židek.

Nakon razgovora o alternativnom izdavaštvu, u utorak, 26. travnja Domino u kinu Kinoteka organizira diskusiju o queer filmu nekad i danas, na kojoj sudjeluju filmolog Željko Luketić, kritičarka Višnja Vukašinović te filmska kustosica Dina Pokrajac. Do 30. travnja zagrebačka publika ima priliku pogledati devet kratkometražnih i jedanaest dugometražnih filmova, a raspored projekcija potražite ovdje.

Udruženi u umjetničku organizaciju Malo sutra, dugogodišnji izvođački par Mia Zalukar i Bruno Isaković predstavio se na festivalu Perforacije predstavom Bill Is Dead nastaloj u koprodukciji s Tjednom suvremenog plesa i Dominom, a kojom su ujedno i zaokružili svoj izvedbeni doublebill. U obje predstave dramaturgiju potpisuje Vedrana Klepica, dizajn rasvjete Saša Fistrić, a dizajn zvuka Hrvoje Nikšić. Inspirirani popularnim filmom Kill Bill Quentina Tarantina, autorski tim razlaže problematiku odnosa. Dok su se u prvoj predstavi Kill B. bavili analizom hijerarhije i složene strukture intimno-poslovnog scenskog i partnerskog odnosa, koji je zbog intenziteta i kompleksnosti uvijek na rubu preobražaja u patroniziranje, pa i konflikt, Bill Is Dead to pitanje širi na društveno uvjetovane odnose zarobljene u stereotipe muškosti i ženskosti. Bill Is Dead je igra nadmudrivanja i borba za moć likova u pat-poziciji.

U bijeloj sobi lišenoj konteksta, vremenskog ili prostornog određenja publiku dočekuje žena (Zalukar). Na njezinim ramenima lebde baloni pričvršćeni na svjetlucavu srebrnu haljinicu ispod koje se jasno nazire trudnički trbuh u odmaklom stadiju. Nježno se kreće na sceni s rukama u zraku i pogledom u daljinu, kao da nešto traži ili barem pokušava odgonetnuti smjer kretanja. Neodlučna je. U namjeri da pronikne u scensku radnju, kao pomoć gledatelju javlja se Glas (Zvonimir Dobrović), koji predstavlja protagonisticu i razlaže njezinu motivaciju. Ona je u bijegu pred konjanicima i odvažuje se na putovanje. Kada liježe kako bi predahnula, njezini minimalni pokreti tijela omeđeni balonima stvaraju privid levitiranja. Mir i harmoničnost lebdećeg stanja prekidaju prodorni zaglušujući zvuci. U velikim i teškim drvenim klompama koje nalikuju na kopita, ogrnut plaštom od širokih traka, muškarac (Isaković) stupa na scenu. Pojavljuje se teškim koračanjem i napetošću tijela, dominantnim stavom kojim osvaja teritorij i uspostavlja vlast. On je mračan i silan, vizualno nadmoćan, pa čak i opasan, ali samo na prvi pogled. Njihov susret pokreće niz konfliktnih situacija koje komuniciraju pokretom i dijalogom.

Pojavnost likova jasno ocrtava arhetipska obilježja muškarca i žene pa ih se u tako izložene bijeloj prostoriji može promatrati kao jedinke vrste u laboratoriju. Eksperiment je to izravnog promatranja bez sudjelovanja, u kojem publika može pronaći mnoge točke poistovjećivanja i prepoznati društvene mehanizme kojima su i sami podvrgavani u procesu samoodređivanja. Naracija gledatelje vraća u okvir radnje, objašnjavajući složenost prirode odnosa na sceni. Servira tumačenje samim pripadnicima vrste, gledateljima, pa tako situaciju stavlja u okvir komičnog paradoksa.  

Zanimljiva kostimska rješenja Ane Fučijaš vizualno prizivaju arhetipske motive mitoloških bića, od antike pa sve do futurističkih likova filmova znanstvene fantastike. Likovi se ogoljuju napuštajući kostimske elemente. Oslobađajući se “kopita” i plašta: on postaje sasvim običan muškarac koji postupno probija njezine balone pa ona tako gubi svoje levitirajuće moći. On je ukroćuje i prizemljuje. Njezina transformacija se pak gradi u suprotnom smjeru, pa se bespogovornim mirenjem sa situacijom iz pasivne promatračice polako transformira u krotiteljicu uzurpatora. Ovaj prikaz cikličnosti odnosa implicira na beskrajno vraćanje na početak i zarobljenost u modalitetima djelovanja.

Vizualno zanimljive scene poigravanja kostimom dobivaju na snazi naglom promjenom dotad nenametljivog dizajna rasvjete, pa pod jakim strobo-svjetlima muškarac pod plaštom poprima monumentalne oblike, a svojim kretanjem i pozicioniranjem u prostoru snažno projicira napetost emocionalnih stanja. Potencijali kostima ipak nisu dovoljno iskorišteni u pokretu pa gledateljici ostaje da se pita kako bi teška kopita utjecala na Isakovićev pokret ili što bi se sve moglo uprizoriti na sceni igrom plašta, balona, pa i detalja poput pernatih zaušnjaka kod Zalukar.

Napetost eskalira zadiranjem u tabu ženske promiskuitetnosti pod velom komike, a eruptira Isakovićevim solom, dinamičnim pokretom punim ukroćene usiljenosti. Sasvim jasno prikazane klišeizirane slike rodnih polariteta vizualno podupire pokret koji prelazi u karikaturu. Snažnije je naglašena preobrazba maskuliniteta u kojoj se Isaković od suverenog vladara transformira u kicoša, da bi završio kao puka nakupina mišića bez puno intelektualnog angažmana, a Zalukar od nezaštićene i izgubljene djevojke u vladaricu ipak nespremnu za raspolaganje tako moćnim resursom. 

Beskrajna nadmudrivanja u borbi za prevlast postaju zamorna zbog ponavljanja obrazaca; nastojanje da se generira moć, odustajanje, pokoravanje ili pak očuvanje pozicije kada Zalukar jednolično izdaje naredbe Isakoviću koji ih beskompromisno izvršava. Zamor scenskim zbivanjima prekida Glas, koji od neutralnog postaje autoritaran, ali i problematičan, obraćajući se direktno protagonistima na sceni, suočavajući ih s vlastitim slabostima. Razotkriva banalnost njihovih motiva, banalnost iz koje proizlazi predvidivost akcija, što pak generira naizgled beskonačnu agoniju koja niče iz robovanja ulogama. Je li to ujedno i prihvaćanje beznadnosti odnosa, pomirenje s nemogućnošću nadilaženja i odstupanja od zadanog?

Bill Is Dead ironičnim pozicioniranjem likova u kojem se sudaraju stereotipne slike često svedene na nagonske motive, kroz društvene i psihološke klišeje odlazi u krajnost i uprizoruje pitanja koja preispituje svaka epoha. Govor koji dominira nad glazbom, svjetlo koje je u drugom planu i reducirane plesne sekvence odmiču Bill Is Dead od kanona klasične plesne predstave. Autori su na tragu onog što je inspiriralo i samog Tarantina za film – minimalistički način pripovijedanja, potraga za slobodom, osveta – ali, za razliku od Tarantinovog Kill Billa, ne kreiraju baš uvjerljivo pobjedonosan ženski lik.

Predstava ne ide toliko daleko da kategorički odbacuje postojeće ili predlaže nove moguće modele odnosa niti nudi strategiju pronicanja u postojeće društveno uvjetovane zamke, stoga bi se moglo reći da uzmiče pred kritičkom refleksijom. Kako god, autorski tim izvršava misiju: Bill Is Dead kao odgovor na Tarantinov poziv na djelovanje: Kill Bill. I što sada? Je li spor napokon riješen? Sveznajući Glas ipak implicira na drugačije stanje stvari, pa tako na kraju ostaju status quo i iscrpljeni protagonisti u bijeloj sobi, ironičan prizor koji vraća na početak igre likova u pat-poziciji.

Tekst je nastao u sklopu Radionice perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino. Program je nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova.

Online baza rezultat je istraživanja povijesti političkog performansa kojeg je započeo Zvonimir Dobrović, umjetnički ravnatelj udruge Domino, a proveli Josipa Bubaš i Darko Šimičić. Uvidom u dostupnu literaturu i kataloge te kroz razgovore sa samim umjetnicima/cama i njima bliskim ljudima, istraživački tim je opisao odabrane performanse, njihov društveno-politički kontekst i odjek te sakupio popratne vizualne materijale i isječke iz novina. Baza služi dokumentiranju angažiranih umjetničkih praksi i kao takva je, napominju pokretači, otvorena za nadopunu i nadgradnju, kako bi što točnije i aktualnije mapirala topografiju političkog performansa u Hrvatskoj.

Njeno pokretanje ujedno označava i početak projekta koji će u 2021. godini problematizirati ovo umjetničko područje kroz diskurzivni program, izložbu i popratne reinterpretacije ključnih koncepata od strane mladih performera. Sama udruga Domino od početka svog rada 2003. godine aktivno djeluje produciranjem i predstavljanjem umjetničkih projekata u sferi političkog performansa, od kojih su mnogi dobili i značajniju pažnju šire javnosti.

“Sagledavanje recentne političke stvarnosti kroz prizmu političkih performansa daje specifičnu perspektivu na šire društveno, ideološko i kulturno okruženje u kojem živimo. Nadamo se da će ova baza, koja će s vremenom rasti i sadržavati sve više važnih performansa, otvoriti novo područje za istraživanje, dokumentiranje i praćenje umjetničkog rada nekoliko generacija suvremenih umjetnika kroz prizmu njihovog umjetničkog angažmana i aktivističkog doprinosa razvoju tolerantnijeg, osvještenijeg i slobodnijeg društva”, ističu.

Bazu političkih performansa u Hrvatskoj možete pregledati ovdje.

Kako sve dublje zalazimo u dosad najgori val pandemije koronavirusa, sve jasnijom postaje duboka nespremnost sustava da se nosi s njezinim teškim posljedicama – nespremnost koja ne čudi uzevši u obzir kontradiktornost djelovanja vladajućih tijekom ovih teških osam mjeseci. Nedostatak mapiranja stanja, izostanak ozbiljne pripreme za neumitnost eksplozije zaraženih nakon varavog ljetnog “predaha”, sve se to ovih dana pretače u niz disfunkcija koje nose kobne posljedice, uključujući nažalost i u doslovnom, smrtonosnom smislu. U području kulture, te se disfunkcije očituju u reakcijama kulturne politike – prije svega Ministarstva kulture i medija – na tešku krizu koja je na vidjelo iznijela zapuštenost i ranjivost tog neprioritetnog sektora.

Najrecentniji primjeri višestruko spornih reakcija Ministarstva dva su najnovija javna poziva direktno namijenjena ublažavanju posljedica pandemije: Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja i Javni poziv za potporu dijelu troška izvedbe u području kazališne, plesne i glazbene (klasična i jazz glazba) djelatnosti, oba objavljena 30. listopada. U slučaju prvog, njegova nerazjašnjena selektivnost i unutarnja kontradiktornost je tolika da pozitivni pomaci koje je u njemu ipak moguće pronaći nažalost potpuno padaju drugi plan.

Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaj za cilj ima “potaknuti nastavak aktivnosti i djelovanja u svim kulturnim djelatnostima (audiovizualnim, izvedbenim, književnim i prevoditeljskim te vizualnim) u okolnostima smanjenih mogućnosti umjetničkog djelovanja uslijed epidemije koronavirusa”. Na tragu natječaja Umjetnost i kultura online, financiranog iz sredstava Europskog socijalnog fonda kako bi se potpomoglo seljenje kulturne proizvodnje u digitalni prostor tijekom pandemije, u okviru ovog se javnog poziva sredstva dodjeljuju za “financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa (interakcija, edukacija i sl.)” te “kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima”. Međutim, iz Ministarstva su nažalost ovako postavljen poziv odlučili otvoriti samo za umjetničke organizacije, strukovne udruge u području kulture, samostalne umjetnike i nezavisne profesionalce u području kulture i umjetnosti, što će reći da se na njega samostalno ne mogu prijaviti udruge u kulturi – dakle, ključan dio kulturnog sektora, uključujući i niz organizacija ključnih za umjetničku proizvodnju.

Riječ je o odluci koja je u tolikom raskoraku sa strukturom te proizvodnje da navodi na pitanje postoji li u Ministarstvu kulture i medija sistemska predodžba o polju o kojem bi se ono trebalo brinuti. Prije svega, druga namjena za koju se dodjeljuju sredstva – spomenuto “kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima” – evidentno se ponajprije odnosi na rad takvih udruga koje su isključene iz ovog natječaja kao samostalni prijavitelji. Drugo, i važnije, zapanjujuće je da se ovako definiranim natječajem u potpunosti ignorira činjenica da su za ogroman dio specifično umjetničke proizvodnje zaslužne upravo udruge koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije. Primjerice, struktura proizvodnje u području suvremenih vizualnih umjetnosti je upravo takva da su za produkciju i prezentaciju radova zadužene nezavisne galerije i kustoski kolektivi – koji organizacijski redom djeluju kao udruge koje ne mogu konkurirati za ova sredstva. Slučaj vizualnih umjetnosti pritom nije ni najgori u kontekstu ovog javnog poziva – ignoriranje stvarnosti umjetničkog rada u ovom javnom pozivu neka je područja umjetničke prakse iz njega gotovo u potpunosti isključilo.

Cirkuska je umjetnost primjer polja koje je palo žrtvom ovakvog raspisa. Kako pojašnjava Antonia Kuzmanić iz splitskog izvedbenog kolektiva Room 100, riječ je o području umjetničkog stvaralaštva koje nije priznato postojećom klasifikacijom Ministarstva, stoga nije moguće registrirati umjetničku organizaciju koja mu pripada. Ne postoji također ni strukovna udruga koja okuplja suvremene cirkuske umjetnike – premda scena, važno je istaknuti, pokreće inicijativu u tom smjeru – pa nije moguće dobiti status slobodnog umjetnika temeljem takvog tipa rada. Zbog toga je, napominje, suvremeni cirkus praktički potpuno isključen iz prijava na ovaj javni poziv, što je dodatno pogoršano činjenicom da se ništa od dosadašnjih mjera pomoći kulturi nije prelilo u pripadajuće mu organizacije. Kuzmanić navodi da se u ime scene obratila Ministarstvu kulture i medija iz kojeg joj je odgovoreno da je cilj bio izbjeći da se na javni poziv prijavljuju udruge kojima umjetnost i kultura nisu primarna područja djelovanja te da se udruge poput Pozitivne sile mogu prijaviti u sklopu suradnje s odobrenim prijaviteljima. No Kuzmanić je vrlo kritična prema oba dijela odgovora, ističući kako se diskriminacija relevantnih udruga koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije mogla lako zaobići na način da se djelovanje prijavitelja procjenjuje pri selekciji programa. Što se mogućnosti partnerskog sudjelovanja tiče, Kuzmanić napominje da se na taj način ignorira organizacijska razvijenost i samostalnost niza isključenih aktera, koji već imaju svoje razrađene, autonomne sustave rada, pa tako i organizacije i provedbe programa. Kuzmanić spornom smatra i temeljnu logiku Ministarstva, za koju ističe da počiva na promašenoj ideji da umjetnost proizvode samo umjetnici. Suprotno tomu, napominje, umjetnost nastaje u međuodnosu umjetnika i kulturnih radnika, stoga je vrlo problematično isključiti potonje iz procesa i stavljati ih u neravnopravan položaj.

Novi javni poziv nije naišao na bolji odjek ni u izvedbenim umjetnosti, gdje je također isključio niz udruga ključnih za čitavo polje. Jedna od njih je i Domino, organizatorica događanja poput Ganz novih Perforacija, festivala Queer Zagreb i Sounded Bodies, čiji predsjednik Zvonimir Dobrović je također vrlo kritičan prema načinu na koji je poziv postavljen, ističući kako se njime samo nastavljaju diskriminatorne mjere pomoći Ministarstva: “Ideja isključivanja mogućih potencijalnih prijavitelja i korisnika natječaja Ministarstva kulture je sramotna i najbolje predstavlja promašenu politiku koju Ministarstvo provodi vezano uz ovu krizu. Sve je počelo još onim prvim mjerama za samostalne umjetnike koje su pravile razliku među umjetnicima s obzirom na njihove prihode, a da bi se ta potpora ostvarila umjetnici su morali predavati podatke koje niti jedan drugi radnik u Hrvatskoj nije trebao da bi ostvario prava na potporu. Ta mjera je također isključivala više ljudi nego ih je uključivala.” Dobrović odnos Ministarstva kulture prema resoru naziva prezrivim, osuđujući logiku po kojoj su organizacije poput njegove isključene iz javnog poziva samo zato što po svojem pravnom statusu ne mogu dokazati da se kulturom ne bave periferno. “U trenutku kad mi kao organizacija provodimo programe diljem Hrvatske i kad velik dio aktivnosti koje je uopće moguće uživo pogledati na nezavisnoj sceni provode upravo udruge poput naše,” napominje, “na nekom se sastanku činovnika Ministarstva kulture zarez kod nabrajanja mogućih prijavitelja pretvorio u točku i tako isključio udruge iz ovog natječaja. Taj sastanak nije imao za cilj pomoći umjetničkoj produkciji, umjetničkoj sceni, onima koji rade i djeluju i koji su u svojoj nesigurnosti postali još nesigurniji. Taj sastanak je imao za cilj dati privid djelovanja, privid promišljanja i privid funkcionalnog sustava. No, dobili smo previd. I ta brižno i friško uzgojena kultura previda je ono čega se ovo Ministarstvo mora čim prije odreći.”

Kulturpunkt se za pojašnjenje odredbi Javnog poziva obratio Ministarstvu kulture i medija, iz kojeg nam, uz isticanje navedenih mogućnosti prijave suradnje, kao argument ističu kako su “udruge u kulturi koje također provode umjetničke programe bile prihvatljiv prijavitelj u prethodnom natječaju Umjetnost i kultura online (2 natječajna roka) objavljenom u okviru Europskog socijalnog fonda”.

Ovakvoj logici međutim protivi se Kuzmanić, koja ističe kako je logika ESF-a trebala poslužiti kao uzor Ministarstvu, a ne kao izgovor za diskriminaciju. Osobito je to važno s obzirom na jednu nesumnjivo dobrodošlu promjenu – ovim javnim pozivom Ministarstvo je konačno vratilo financiranje udjela u plaćama i indirektnih troškova, što je jedan od najvažnijih višegodišnjih zahtjeva nezavisnih aktera u kulturi. Nažalost, i taj se pomak utopio u internim kontradikcijama poziva – uistinu je razočaravajuće da se uvođenje takvog financiranja, čiji smisao je stabilnost i održivost rada i djelovanja, vraća u potpori koja je namijenjena periodu od samo šest mjeseci.

No ponajprije bi valjalo istaknuti da pozivanje na natječaj Umjetnost i kultura online od strane Ministarstva unekoliko djeluje cinično. Naime, ni rezultati prvog kruga navedenog natječaja – provedenog po izuzetno spornom modelu “najbržeg prsta”, po kojem se prijave zatvaraju u trenu kada s obzirom na raspoloživa sredstva pristigne dovoljno prijedloga koji udovoljavaju kriterijima  – još uvijek nisu poznati. Tvrditi stoga da je njime zadovoljen onaj dio aktera koji čine udruge u kulturi potpuno je neozbiljno dok nam je struktura dobitnika potpora potpuno nepoznata. Još jedan je to znak da u Ministarstvu izostaje suvislo, sistemsko promišljanje vlastitih mjera te da je pomoć kulturnom sektoru svedena na niz ad hoc, skupno nepromišljenih i fragmentiranih potpora koje brojne organizacije u kulturi prepuštaju utapanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prvi val informacija vezanih za dvostruku krizu u zagrebačkom kulturnom polju, uzrokovanu kombinacijom pandemije i teškog potresa, ticao se onih najvidljivijih problema – mjera pomoći radnicama i radnicima u kulturi te štete koju je pretrpjela infrastruktura u kulturi, osobito zgrade i prostori većih kulturnih institucija. Očekivano, nešto izvan horizonta mainstream medijske vidljivosti ostali su prostori i organizacije nezavisne kulture, koje predstavljaju ključna, ali u usporedbi s institucijama često dakako krajnje ugrožena staništa živih kulturnih i umjetničkih praksi.

O dvama smo takvim prostorima već pisali izvještavajući o oštećenoj kulturnoj infrastrukturi u Zagrebu: Baza kustoskog kolektiva Blok zatvorena je nakon četiri godine neprocjenjivog i lokalno osviještenog djelovanja na adresi u Adžijinoj ulici na Trešnjevci, dok su objekti u sklopu Medike, kao što je ovih dana objavom potvrdio i AKC Attack kao njihov najistaknutiji korisnik, proglašeni privremeno neuporabljivima i zatvoreni do daljnjega.

Uz Attack / Mediku, u Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba (2015-2022), kao “važna mjesta za razvoj ukupne nezavisne scene grada Zagreba, mjesta sudjelovanja mladih te prostori razvoja različitih subkultura” istaknuti su u MaMa, Booksa i Močvara. Srećom, ti su prostori prošli bitno bolje od Medike, a organizacije koje njima upravljaju posvećene su primarno odgovaranjem na pandemijski poremećaj u provedbi programa. Među prvima smo u kontakt stupili s Petrom Milatom iz Multimedijalnog instituta, koji nas je srećom informirao da su “za razliku od većine susjednih zgrada u Donjemu gradu, prostorije MaMe prošle skoro neokrznuto”, što pripisuje smještenosti kluba u prizemlju i “laganoj građevinskoj konstrukciji iz 1930-ih koja je dobro podnijela udare”. Što se programske strane tiče, Milat ističe kako je zbog posebne obljetnice 2020. “trebala biti posebna godina za naš kolektiv i prostor, budući da smo u svibnju 2000. otvorili MaMu kao svojevrsnu zračnu luku ili fizički interfejs u centru grada. Događanja s time u vezi smo preselili online, uz poseban fokus na produkciju petnaestak knjiga koje objavljujemo do ove jeseni”. No prostor je tijekom zadnjih dana ipak u kontroliranoj uporabi, napominje Milat, i to kao vrijedan dio neformalne infrastrukture solidarnosti: “MaMu i u ovom trenutku koriste inicijative kao što su Jedni za druge, a po obustavljanju strožih epidemioloških mjera planiramo dio prostora ponuditi na korištenje kolegicama i kolegama s nezavisne kulturne i aktivističke scene koji su ostali bez svojih prostora.”

Miljenka Buljević iz Kulturtregera potvrdila nam je da Booksa nije u funkciji zbog pandemije te da je prostor kluba u potresu pretrpio manju štetu u vidu popucalih zidova i razrušenog dimnjaka, no napominje da je zgrada dobila zelenu oznaku, što znači da je sigurna za korištenje. Booksa je, ističe Buljević, prebacila u online prostor sve programe i aktivnosti za koje je to bilo moguće, pa su se tako književni programi transformirali u intervjue, dok se kantautorski koncerti u sklopu programa Škrabica održavaju uživo iz domova glazbenica i glazbenika. Na internetu se održavaju i čitateljski klubovi, koji su se dosad okupili triput, dok su u pripremi još dva: jedan posvećen poeziji, pod vodstvom Ivane Bodrožić, i drugi posvećen književnim predlošcima za filmove, pod vodstvom Marija Kozine. Također je u pripremi tribina u formi intervjua Superman ili Homo superior?, u sklopu koje će Leonard Jurić i Asja Bakić razgovarati o stripovskim superjunacima, uz mogućnost sudjelovanja publike u vidu unaprijed poslanih komentara i pitanja.

Nešto teža situacija je u Močvari, odnosno Udruženju za razvoj kulture URK. Kako nam navodi URK-ov Kornel Šeper, sami prostor kluba ostao je srećom netaknut, dok se programi, kao i drugdje, u najvećoj mjeri sele na Internet, uključujući i svakodnevne Močvara Live koncerte. Međutim, ističe Šeper, problem za Močvaru je ostanak bez vlastitih prihoda od koncerata, o kojima funkcioniranje kluba ovisi, što ga čini znatno ranjivijim u ovakvoj krizi. 

Dio nezavisnokulturnih organizacija je prošao i s nešto konkretnijim oštećenjima prostora za rad. Kako nam javlja Zvonimir Dobrović, zgrada u kojoj su uredi udruge Domino “ima žutu etiketu, što znači da se uz oprez može koristiti. Srušeni su dimnjaci i ima nekog oštećenja na krovu kod rušenja dimnjaka. Zadnji stan je neupotrebljiv.” Šteta u Dominovim prostorijama, napominje, prijavljena je, a u trenutku Dobrovićevog javljanja se još čekalo na službeni odgovor. Dakako, pandemija je bitno utjecala na provedbu Dominovih aktivnosti: “Odgodili smo Queer i Perforacije za jesen, nekoliko rezidencija također, kao i programe koje smo trebali imati u okviru EPK. Od ožujka do srpnja smo trebali imati stotinjak pojedinačnih javnih događanja. Ono što smo pokrenuli su kućni performansi – u prvoj seriji sam pozvao Vedranu Klepicu, Milijanu Babić, Igora Grubića, Josipu Bubaš, Brunu Isakovića i Vesnu Mačković da osmisle nove performanse koje svi možemo izvoditi doma. Također, još nekoliko programa smo prilagodili ovom vremenu, a sljedeći s kojim idemo van su Maske Europe Siniše Labrovića“, napomenuo je Dobrović.

Uvid u širu mrežu poremećaja koju su proizveli potres i pandemija dala nam je Kontejnerova koordinatorica programa Ena Hodžić, koja naglašava da je trenutna situacija razotkrila sistemske probleme s kojima se suočavaju organizacije u nezavisnoj kulturi. Jedan od njih je i osuđenost na privatni najam uredskog prostora na podivljalom nekretninskom tržitu, što organizacije održava u stalnom stanju nesigurnosti – kako pojašnjava Hodžić, prostor u Gundulićevoj u kojem je Kontejner smješten pretrpio je oštećenja koja vlasnik trenutno sanira, ali uz najavljeno dizanje najamnine zbog troškova, zbog čega organizacija razmišlja o selidbi. Riječ je, napominje Hodžić, o problemu kojim se bave dugo, pokušavajući – zasad bezuspješno – ući u partnerstvo s gradom. Koliko je situacija teška, ističe, pokazuje činjenica da bi odlazak iz trenutnog prostora bio Kontejnerova šesta selidba u zadnjih 5-6 godina obilježenih neadekvatnim prostornim “polurješenjima”. Hodžić napominje da je potres jednostavno razotkrio koliko je krhka opća situacija na nezavisnokulturnoj sceni, osobito s obzirom na pitanje udomljavanja njezinih aktera i nedostatka prostora.

Kao i u slučaju Instituta za suvremenu umjetnost, o kojem smo već izvijestili, programski problemi za Kontejner proizlaze iz nešto veće vezanosti za Europsku prijestolnicu kulture. Hodžić napominje da je zbog otkazivanja velikih programa koje je njezina organizacija upravo na proljeće trebala realizirati u Rijeci veliki broj suradnica i suradnika nažalost ostao bez prihoda. Kontejner je, ističe, relativno zaštićen zbog vrlo diversificiranih izvora financiranja, no izvjestan strah postoji u odnosu na razvoj situacije s projektima financiranima iz programa Europske unije. Riječ je, upozorava Hodžić, o tome da su europske potpore temelj za financiranje plaća radnica i radnika u udrugama, stoga bi svako ugrožavanje tih izvora, uključujući i rezanje “domaćih” potpora koje omogućuju matching sredstava kao uvjet za dobivanje europskih potpora, predstavljalo golem udarac za preživljavanje nezavisne kulture.

Konačno, efekti potresa će posredno utjecati i na Kontejnerove mogućnosti realizacije programa u budućnosti. Kako ističe Hodžić, šteta koju su pretrpjeli muzeji bitno utječe na mogućnost održavanja programa, budući da je Kontejner udruga koja aktivno surađuje i s muzejskim institucijama i redovito održava svoje izložbe i festivale u muzejskim prostorima.

Ovaj gubitak prostora utjecat će dakle direktno i na nezavisnu kulturnu scenu, i biti će ga izuzetno teško nadoknaditi zbog šireg problema s kulturnom infrastrukturom u Zagrebu. 

Upravo se Kontejnerovo iskustvo čini poučnim jer razotkriva sistemsku krhkost nezavisne kulture, prije svega u odnosu na dva elementarna pitanja: osiguravanja prostora za rad i financiranja plaća radnica i radnika u kulturi umjesto naglaska na programe. Sporne i diskriminatorne mjere Ministarstva kulture, koje su ipak donekle uvažile potonju hitnost, mogu biti dobra lekcija o zbiljskim prioritetima kulturnog polja, ako za to bude dugoročnog sluha u institucijama. No sudeći prema viđenom, tko bi se usudio nadati?

KP: Nužno je krenuti od naziva festivala, koji nosi trag devastacije kulturne infrastrukture u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i ukazuje na otpor tom procesu. Kako biste opisali trenutnu bilancu stanja na nezavisnoj izvedbenoj sceni?

Z.D.: Nažalost, sve lošija situacija na nezavisnoj sceni jedini je mogući ishod njenog dugogodišnjeg i sustavnog zanemarivanja, podfinanciranja i potkapacitiranja od strane nadležnog Ministarstva kulture i Ureda za kulturu lokalnih uprava. Kontinuirano odlučivanje o nezavisnoj sceni bez jasne razvojne i kulturne strategije, nepostojanje ikakvih kriterija evaluacije izvršenih i planiranih programa, i konačno, neprepoznavanje uopće pozicije koju nezavisna kulturna scena ima u čitavom kulturnom sustavu koji iole želi koketirati sa suvremenošću, dovodi nas do razine devastacije koja se ne može više riješiti jednokratnim ili brzim mjerama koje bi spriječile sve ubrzanije i potpuno urušavanje nezavisne kulture. Nažalost, nepopravljiva šteta po kreativnost, inovativnost, agilnost i energičnost nezavisne scene uslijed nemogućih uvjeta kojima je prepuštena, neće i ne može biti lokalizirana, već će se osjetiti u svim sferama domaće kulture i društva u cjelini.

Najgora u svemu je činjenica da te dugoročne štete nisu svjesni ni u Ministarstvu kulture, ni u lokalnim Uredima za kulturu, ni u institucijama u kulturi od nacionalnih do gradskih kazališta nadalje. Da bi se danas mogli kreirati programi ili popuniti fotelje nacionalnih ili gradskih kazališta, muzeja, velikih ljetnih festivala, čak i međunarodnih smotri poput Venecijanskog bijenala, a i trenutno našeg najvećeg kulturnog projekta EPK Rijeka 2020 s ljudima poput Emine Višnić, Slavena Tolja, Igora Grubića, Ivice Buljana, Marjane Krajač, Matije Ferlina, Anice Tomić i Jelene Kovačić, Olivera Frljića, BADco., Saše Božića i mnogih drugih, mora postojati organizirana i donekle stabilna nezavisna kulturna scena na kojoj su svi oni mogli početi raditi prije deset, petnaest ili dvadeset i više godina. Stupanj devastiranosti današnje nezavisne scene će se još snažnije osjetiti izvan nje u godinama koje dolaze na štetu čitave kulture. Da se ne bi uz SC na listu uništenog upisao i Ganz novi festival, pozvao sam Silviju Stipanov na suradnju da kroz Ganz nove Perforacije umjesto gašenju jedne ideje svjedočimo međusobnom osnaživanju i zajedničkom inspiriranju.

KP: Čitava nezavisna kultura našla se na udaru proračunskih rezova, što ministrica Obuljen Koržinek uglavnom ignorira. Perforacijama kao jednom od najvažnijih izvedbenih festivala financiranje je od strane Ministarstva kulture zadnjih godina gotovo prepolovljeno. Koje je u tom smislu promjene morao proći program, kako ga uspijevate održati?

Z.D.: Od 2015. godine do danas su dva najveća programa udruge Domino pri Ministarstvu kulture doživjeli drastične rezove. Perforacije su izgubile 40%, a Queer Zagreb čak 65% dotacije te danas oba festivala imaju po 60 000 kuna. Da bi stvar bila još gora, a do tih informacija nije lako doći, preporuke Vijeća su da Ministarstvo ove godine dotira Perforacije sa 80 tisuća, a Queer sa 100 000 kuna. Niti višekratno protivljenje Vijeća na tako drastično odstupanje od preporuka i onoga što je ministrica na kraju odlučila nije značilo ništa. Dapače, ministrica je nekoliko puta javno opravdala svoju odluku time što je Domino dobio EU sredstva i što su nam prošle prijavnice pri Nacionalnoj zakladi i Kulturi novoj, makar je riječ o posve drugim projektima. Ministrica je, znači, priznala da Ministarstvo namješta rezultate poziva za javne potrebe u kulturi vodeći se nekim kriterijima koji nisu navedeni u pozivu i u suprotnosti su s Nacionalnom strategijom razvoja civilnog društva. Znači li to da ako prestanemo povlačiti EU sredstva onda možemo očekivati povećanje podrške od Ministarstva kulture? Zanimljivo bi bilo čuti kad je to Vlada Republike Hrvatske promijenila politiku i odlučila da se povuklo previše EU sredstava i da se sankcioniraju oni koji ih i dalje povlače.

No, dok Ministarstvo ili Grad Zagreb svake godine procjenjuju s koliko manje sredstava se Perforacije ili Queer mogu održati, programi oba festivala su pretrpjeli značajne kompromise u selekcijskom smislu te u standardu umjetničke, produkcijske, tehničke, marketinške i logističke podrške umjetnicima i njihovom radu. Sužavanjem općenito potpore nezavisnoj sceni, jasno je da su potrebe na koje danas nažalost jedini festival ovog opsega na sceni, Ganz nove Perforacije, trebaju odgovoriti sve veće i da se jaz između potreba i mogućnosti iz godine u godinu povećava i sve je teže premostiv. No, udruživanje kuratorskih i producentskih snaga Perforacija i Ganz novog festivala nije tek simboličan otpor daljnjem rasipanju nezavisne scene, već je jedna od metoda opstanka i dokaz njene izdržljivosti.

KP: “Ganz novost” ovogodišnjih Perforacija očituje se i u Silvijinom dolasku na mjesto umjetničke voditeljice. Kakve koncepcijske promjene u odnosu na prošlogodišnja izdanja festivala su proizišle iz vaše suradnje? 

S.S.: U koncepcijskom smislu nismo mogli bitno izlaziti izvan zadanih okvira dosadašnjeg djelovanja Perforacija. Naime, i dalje se radi o festivalu koji je posvećen razvoju i podršci nezavisne autorske produkcije suvremenog kazališta, plesa i performansa, kao što je to uostalom bio i Ganz. Namjere su iste, međutim razlikovali su se naši načini djelovanja. I dok su se Perforacije većinom fokusirale na koprodukcije i podršku postojećim produkcijama nezavisne izvedbene scene, na decentralizaciju programa u još šest hrvatskih gradova te na njihov daljnji “izvoz” u svijet (Perforacijama u New Yorku, Argentini, Italiji), Ganz je pokušavao “uvesti” jedan fragment hibridne i neuobičajene međunarodne izvedbene produkcije te je svoje mjesto vidio u poticanju koprodukcija, dugotrajnijih suradnji i razmjena znanja između predstavljenih gostujućih umjetnika i lokalne scene te građana. Također, razlika je bila i u kontekstu; Ganz je djelovao unutar institucije sa svom potrebnom infrastrukturnom podrškom i kontinuiranom produkcijom i prezentacijom hrvatskih umjetnika u okviru Teatra &TD, dok su Perforacije nomadski festival koji na druge načine doskače potpunom izostanku kontinuirane infrastrukturne podrške. Naravno da to onda određuje i način rada festivala, uvjete i mogućnosti koje možeš pružiti umjetnicima i njihovim projektima. Tako da je ovogodišnji festival ustvari ganz novi spoj postojećih načina djelovanja i modela suradnji.

KP: Širi program Ganz novih Perforacija, Noći performansa i Homesick festivala uključuje cijeli spektar naše plesne i izvedbene scene – od novih skupina i autora/ica poput Škvadre i Dore Brkarić, do etabliranih poput Matije Ferlina i BADco.-a – te gostujuće umjetnice i umjetnike iz Danske, Sjeverne Irske, Španjolske, Austrije i Japana. Možete li nam ukratko predstaviti svoj raznovrsni izvedbeni program, njegovu koncepcijsku osnovu i njegove zasebne elemente?

S.S.: Ove smo godine velik dio programa otvorili najširem krugu umjetnika putem triju natječaja za suradnje (koprodukcije, reprize i eksperimente), a Noć performansa smo pretvorili u dvomjesečni mentorski laboratorij za razvoj mladih umjetnika i performansa. Putem Homesick festivala spojili smo japansko-austrijskog umjetnika Michikazua Matsunea s Brunom Isakovićem, Vedranom Klepicom i Ninom Kurtelom i producirali tri nove poluvečernje predstave/performansa hrvatskih autora namijenjene izvođenju u privatnim prostorima koje su naišle na veliko zanimanje i medija i publike. Gostovanjem britanske plesne umjetnice Oone Doherty htjeli smo zadržati Ganzov kontinuitet predstavljanja inovativnih i hibridnih kazališnih i plesnih poetika koje rade razliku na međunarodnoj izvedbenoj sceni. Naime, Oona je za svoj rad već osvojila brojne nagrade i priznanja, a Radio France Culture nedavno ju je prozvao novom Pinom Bausch.

Međutim, iako i dalje predstavljamo mlade umjetnike poput Škvadre koji su na naš poziv izmjestili svoju predstavu iz kazališnog prostora i odlučili s njenim materijalom eksperimentirati na frekventnom pješačkom prijelazu te Nastje Štefanić koja svoju Violu, ja i nas dvije također prilagođava nekazališnom prostoru i okvirima izvedbe Noći performansa, može se reći da je fokus Ganz novih Perforacija ove godine većinom na autorima “srednje” generacije. I dok je prije 15 godina bilo bitno razvijati modele i načine podrške mladih umjetnika, danas ti isti, nekoć mladi i neafirmirani, nakon svih svojih nemalih uspjeha nemaju gdje raditi i nisu u mogućnosti dalje se razvijati. Jer njima danas trebaju drugačiji uvjeti rada nego prije 15 godina; naime, oni znaju raditi s malo ili nimalo, odnosno bez budžeta, u nekazališnim prostorima i bez adekvatne financijske, tehničke i produkcijske podrške, a neki od njih su unatoč tome napravili puno i razvili svoje autentične i vrlo zanimljive poetike, kao npr. Marina Petković, Vedrana Klepica, Miran Kurspahić, ili Matija Ferlin i BADco., koji imaju etablirane međunarodne karijere, ali ipak nedovoljnu podršku kod kuće. Tako će Marina Petković na festivalu predstaviti svoju novu predstavu Razgovaranja u kojoj nastavlja razvijati vrlo specifičan autorski izričaj koji naziva jazz razgovorima te na scenu postavlja sedam žena uronjenih u zajednički, ali slojevit osjećaj svijeta ispunjen nijansiranom problematikom svakodnevice. Miran Kurspahić i Rona Žulj u Žrtvama za život bave se kulturnim kompleksima, pitanjem identiteta i predrasudama, te pričaju o profesionalnom, ali i ljudskom iskustvu proteklog desetljeća.

Svi ovi već afirmirani autori za svoj daljnji razvoj trebaju podršku kulturnih instituciju, priliku za eksperiment i rad u stabilnijim uvjetima, s većim ansamblima i plaćenim suradnicima. To se nažalost još uvijek ne događa i to je svakako problem kako vodećih ljudi kulturnih institucija nespremnih na rizik, tako i kulturne politike i financiranja koja potrebu za time ne uočava niti potiče te ne radi bitnu razliku u financiranju onih koji tek počinju i onih koji su afirmirani. Slično je, naime, i s festivalima – Ganz je nakon 8 godina rada i dalje preživljavao s tek 60 000 kuna sredstava iz lokalnih i nacionalnih izvora financiranja, što je nemoguć novac za kazališni festival, posebno ako ga usporedite s Festivalom svjetskog kazališta koji ima 15 puta veći budžet a fokusiran je isključivo na prezentaciju predstava, a ne i na umrežavanje, suradnje, koprodukcije i edukaciju. Perforacije su usprkos europskom priznanju kao jednom od 15 najinovativnijih festivala iz godine u godinu “kažnjene” smanjenjem proračunskih sredstava. Ustvari nas se ne potiče da radimo kvalitetno, odgovorno i na međunarodnom nivou; to je ovdje minus.

KP: Ganz nove Perforacije donose i edukacijski i diskurzivni program. Kako se on odnosi prema izvedbenom dijelu i kakva događanja će obuhvaćati?

S.S.: Edukacijski program sastoji se od dvomjesečnog mentorskog laboratorija Noći performansa pod vodstvom kazališne redateljice i dramaturginje Nataše Rajković u kojem je sudjelovalo šest mladih umjetnika iz vrlo različitih polja djelovanja od kojih će Dora Brkarić, Dejan Gotić i Marko Jović biti predstavljeni na Noći performansa. Ideja edukativnog programa mišljenog za daljnju produkciju i izvedbe u okviru Noći performansa u Zagrebu i šire referira se na sve veći problem izostanka umjetničkog razloga i motivacije za stvaranje kod mlađe generacije autora, koji je svakako rezultat kontinuirane degradacije formalnog obrazovnog sustava, a koji je vrlo rano detektirala Nataša Rajković koju smo zbog njenog dugogodišnjeg uspješnog mentorskog rada na svim programima Kulture promjene i Teatra &TD i pozvali da vodi projekt. Diskurzivni program Invazivne ideje transformacija je poznatog programa Perforacija pod nazivom Invazivna večera koji se temeljio na spajanju gastronomije, ekologije i razvoja publike, a sada se fokusira na razvoj programa koji nude “hranu za um” i nastavak je našeg umrežavanja s drugim sektorima (obrazovnim, poduzetničkim, inovacijskim, aktivističkim) kako bi pomogli širenju invazivnih ideja koje bi širom primjenom mogle napraviti promjenu. Konkretno, radi se o prezentaciji koncepta STEAM obrazovanja, ideje Etične banke (ZEF), kao i mogućih drugačijih monetarnih politika, inovacijskih programa u ZICER-u te aktivističkog djelovanja Zelenog odreda na međunarodnom nivou. Naravno, iz osobne perspektive i kroz praktična iskustva govornika Deborah Hustić, Gorana Jerasa, Frane Šesnića i Vesne Grgić.

KP: Nadovezujući se direktno na temu kulturne infrastrukture, dio programa namijenjen je izvedbama na atipičnim lokacijama poput domova građana. Kako takvo prihvaćanje izmještenosti odgovara na politiku deložacije nezavisne kulture i izvedbenih umjetnosti?

Z.D.: Gotovo da je čitava ideja Ganz novih Perforacija i počela kao reakcija na situaciju postupnog, ali postojanog procesa zatvaranja prostora za nezavisnu kulturu. SC je u kontekstu Zagreba nenadoknadiv ne samo kao fizički prostor za probanje, okupljanje, eksperimentiranje idejama i izvođenje, već i kao inkubator onih umjetničkih impulsa i kreativnih propitivanja čiji daljnji razvoj i eventualna realizacija ovise upravo o klimi u kakvoj nastaju. Ta vrsta prilagodljivosti i spremnosti na eksperimentiranje sa sadržajima i formama je SC činila jedinstvenim i prijeko potrebnim, a za razvoj nezavisne scene čak i ključnim institucionalnim prostorom. Svi drugi prostori koji su na sporadičnom ili čak stalnom raspolaganju nezavisnoj sceni ne mogu na isti način odgovoriti njenim zahtjevima bilo prostornim, bilo tehničkim, bilo produkcijskim, bilo operativnim resursima, a uz izuzetak tek nekoliko prostora, posvećenost nezavisnoj sceni nije razlog njihovog djelovanja. Mi smo i prije desetak godina igrali po stanovima u okviru jednog brazilskog projekta koji je nastao kao odgovor na sličan odnos institucija prema nezavisnim umjetnicima pa su se plesne predstave redovito počele igrati po privatnim kućama, ali tada mi se taj projekt činio egzotičnim testiranjem granica privatnog i javnog prostora te između izvođača i publike u domaćem kontekstu, ne naslućujući da bi desetak godina kasnije igranje po privatnim stanovima izgubilo na egzotici, a dobilo na autentičnosti.

S.S.: Ganz nove Perforacije ove godine događaju se u vrlo velikom broju javnih i privatnih kulturnih prostora – možda se radi o najvećem broju prostornih partnera do sada. Naime, svoja vrata su nam otvorili Zagrebački plesni centar, Kazalište KNAP, Zagrebačko kazalište mladih, Hala V Tehničkog muzeja Nikole Tesle, Lauba, StudioChekhov Croatia, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu (F-22) i KIC te im ovim putem zahvaljujemo na podršci. Osim toga, festival se događa i na nekim otvorenim lokacijama poput Parka Josipa Jurja Strossmayera te ispred Vinogradske bolnice. Tako da se ovdje nikako ne može govoriti o prihvaćanju izmještenosti, baš naprotiv. Također, Homesick festival koji će se odigrati u sveukupno 16 zagrebačkih i dva dubrovačka stana, ne samo da ne prihvaća deložaciju već ju ovim projektom čini neprihvatljivijom – naime to radi promjenom stava građana prema umjetničkom radu, približavanjem građana i umjetnika te direktnim senzibiliziranjem šire javnosti za poziciju nezavisnih umjetnika i kulturnih radnika. Cijeli ovogodišnji koncept festivala polazi upravo iz odgovora na nemoć i neučinkovitost javnih prosvjeda, vodeći se idejom da su današnji prostori (r)evolucija možda zaista svedeni na domove građana i “male” ali kontinuirane akcije u svakodnevnim životima pojedinaca koji s istomišljenicima kreiraju solidarne zajednice u neposrednom susjedstvu i koje potom nerijetko, kako su pokazali neki lokalni i globalni primjeri, mijenjaju javne politike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Slijedom nes(p)retnih okolnosti dvije su najpoznatije manifestacije nezavisne scene u Osijeku, Performance Art Festival i Barutana 018, obje pokrenute zahvaljujući udruzi M-art, organizirane i realizirane doslovce jedna za drugom, tijekom dva tjedna mjeseca studenoga. Ta činjenica i ne bi bila toliko začuđujuća da nije riječ o usamljenim kulturnim događanjima unutar osječke urbane kružnice, toliko usamljenim da su posjetitelji nakon spomenute dvotjedne dinamike “namireni” za cijelu predstojeću godinu.

Dugovječniji PAF pozabavio se optimizmom kao krovnom temom u izboru ovogodišnjeg kustosa Zvonimira Dobrovića, dok je Barutana u svom 13. izdanju ponudila kompaktniju slitinu filmskih, izvedbenih, plesnih i novomedijskih radova i umjetničkih koncepata.

Poželimo li izdvojiti poveznicu ovih dvaju festivala nezavisne scene to bi bez sumnje bio zamor, točnije zastoj umjetničkog dvokoraka koji proizlazi iz dugogodišnje borbe udruge da aktivno sudjeluje u kulturi grada (pa i države) koji ju ne doživljava punopravnim kulturnim subjektom ili čak partnerom. Oba festivala financirana su isključivo sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, oba festivala nomadskog su karaktera i bez pravog domicila. Udruga M-art, baš poput nekolicine preostalih izvaninstitucionalnih aktera u Osijeku, nema potporu grada i lokalne samouprave, nema podršku u prostornom, marketinškom, organizacijskom ili bilo kojem drugom obliku. Zanimljivo je kako je Performance Art Festival svoj staž započeo kao punopravni dio manifestacije Osječko ljeto kulture (koje Grad izdašno financira i smatra jednim od svojih prioritetnih kulturnih projekata), a do raskida je došlo zbog “neprimjerenog” performansa Vladimira Dodiga Trokuta i Tomislava Gotovca. Odlukom tadašnjeg gradonačelnika Ante Đapića, do kojega je došlo nakon konsterniranih izjava što posjetitelja što dijela kritike, PAF prestaje biti dijelom OLJK-a te od 2006. realizira svoje programe isključivo uz financijsku podršku Ministarstva kulture. 

O nužnosti dijaloga, kao i suradnje lokalne i područne samouprave i organizacija nezavisne kulture, raspravljalo se na samome početku ovogodišnjeg Performance Art Festivala. Rasprava se održala u svrhu nastavka istraživačkog projekta Mreže izvedbenih umjetnosti kojim se nastoje ustanoviti moguće točke njihove suradnje, načini kojima bi se poboljšali radni uvjeti, mogućnosti i uopće položaj kulture u društvu. Razgovor je moderirao Zvonimir Dobrović, referirajući se na iskustva udruge Domino, a u njemu su sudjelovali Ana-Marija Koljanin (udruga M-art), Mario Matoković (MMML studio), Ana Petrović i Miran Blažek kao predstavnici Akademije za umjetnost i kulturu te Danijela Klobučar, voditeljica Odsjeka za kulturu pri gradskom Upravnom odjelu za društvene djelatnosti. 

Slična dijaloška inicijativa realizirana je 2015. u prostorijama Eurodoma, a na poticaj Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, no ona je uključila veći broj sudionika, voditelja udruga, ali i novinara koji su tada, bilo posredno bilo izravno, participirali u kulturi Grada. No na tadašnjoj javnoj tribini izostali su predstavnici lokalne i područne uprave tako da je dijalog u određenoj mjeri bio jednostran, dok je u galeriji Kazamat dijalog uspostavljen, ali u znatno skromnijim razmjerima i s još uvijek jednakim problemskim sadržajem. Ono što u prvome redu treba zabrinuti jest činjenica da je u razdoblju od tek tri godine broj udruga koje se bave kulturom u Osijeku sveden na jednoznamenkastu brojku, a njihova je produkcija rapidno opala, tako da nezavisnu scenu ovoga grada doslovno na životu održava šačica entuzijasta. 

Drugi je problem prisutan u činjenici kako ovakve rasprave ponovo inicira netko tko ne sudjeluje u kulturnom životu grada, netko tko uočava nužnost razgovora, a dolazi iz umjetničke središnjice koja, iskreno i pošteno govoreći, ne dijeli ni duhovni ni financijski pejzaž s participantima istočnohrvatskog kulturnog prostora. Doduše, možda to i jest referentna pozicija od koje željeni dijalog i treba krenuti, ali ona ponovo svjedoči o nemoći samokritike kao i samoevaluacije nakon koje bi se, možda, i dogodila određena poboljšanja i vidljivije promjene. Drugim riječima, ovdje je na djelu pokušaj decentralizacije kulture koja je ipak utopijska sintagma i, u izvedbenom smislu, nemoguća misija čiji razlozi imaju uistinu duboko korijenje. Naime, suradnja osječkih kulturnjaka s onima iz ostalih dijelova Hrvatske svedena je na gostujuće izložbe, novouspostavljenu suradnju Mreže izvedbenih umjetnosti i udruge M-art ili projekte unutar institucija poput Akademije za umjetnost i kulturu. Sve navedeno ipak nije dostatno za održivost sintagme “decentralizacija kulture” iz jednostavnog razloga što u Osijeku nema vidljive i učinkovite kulturne jezgre (preciznije rečeno, nema ni tri aktera koji djeluju u kontinuitetu i “proizvode” kulturne događaje), dinamike, skupine ili inicijative koja bi samostalno i neovisno o Ministarstvu kulture osmišljavala i realizirala vlastite programe. 

Tijekom razgovora dijagnosticirani su problemi čiji je vijek jednak vijeku trajanja gore spomenutih festivala: nedostatak financijskih sredstava za programe nezavisne scene, birokratska ograničenja u ustupanju prostora udrugama, izostanak uvida u umjetničku validnost programa nezavisne scene, nekompetentnost, odnosno nestručnost osoba koje raspolažu ovlastima vezanim uz raspodjelu sredstava za kulturnu produkciju, nedostatak sluha za sadržaje izvan tradicionalističkog kulturnog obzora, ali i poslovično pasivni i nezainteresirani auditorij, kao i institucije koje ne uspijevaju obrazovati novu umjetničku publiku. Izvori tih problema pobrojani su u nizu tekstova poput ovoga, a proizlaze iz mehanizama po kojima proračun za kulturu gutaju mastodonti poput HNK-a i ostalih ustanova čiji je osnivač upravo grad Osijek. Razlozi nerazmjera u raspodjeli proračunskih sredstava još uvijek su nepoznanica i još uvijek nitko ne želi objasniti zašto, primjerice, organizacije koje se bave “tradicijskom kulturom i kulturno-umjetničkim amaterizmom” dobivaju trostruko više sredstava od onih koji promiču “urbanu ili novomedijsku kulturu”. Nadalje, zapošljavanje u kulturi i dalje znači da se na ravnateljske pozicije delegiraju osobe iz sustava gradske uprave kako bi se osigurala kontrola nad radom i produkcijom određene ustanove. Osim toga, naglašen je nedostatak u osiguravanju infrastrukture (poput grijanja unajmljenih prostora i sličnog) te nepostojanje bilo kakvog konkretnog plana ili strategije kojima bi se definirali barem kratkoročni kulturni ciljevi.

Boljoj komunikaciji javne uprave i nezavisne scene, uvjereni su kulturnjaci, pomoglo bi osnivanje svojevrsne platforme koja bi objedinila kulturne programe, njima koordinirala te omogućila otvorenu komunikaciju svih sudionika kulturne dinamike. Uz to, Danijela Klobučar najavila je i osnivanje nove ustanove – Kulturnog centra. Riječ je o ustanovi koja se nalazi u sklopu zgrade Eurodoma, poslovno-trgovačko-kulturnog centra u vlasništvu koncerna Agram, točnije o ustanovi čiji je imovinsko-pravni status konačno riješen u veljači 2017. potpisivanjem sporazuma kojim je Grad nakon 15 godina postao vlasnikom 4 500 neuređenih kvadratnih metara. Kulturni centar bi osigurao prostor za različite umjetničke sadržaje, a dugoročno je zamišljeno da ga se postupno oprema upravo u tu svrhu (galerijski prostor, koncertna dvorana i multimedijalni centar) te ustupi onim kulturnim subjektima kojima je potreban za njihove planirane programe. Pitanje je, s druge strane, koji će stručnjaci participirati u donošenju programskih dokumenata i kreiranju aktivnosti u toj novoj ustanovi jer još uvijek nije raspisan natječaj za ravnatelja spomenute ustanove, a trebao je biti realiziran tijekom prosinca, kao ni za ostala četiri radna mjesta s kojima bi Grad trebao krenuti u ovaj projekt. 

Osim toga, u osječkoj je Tvrđi u tijeku rekonstrukcija Trga Vatroslava Lisinskog i zgrade poznate pod nazivom Stara pekara, a kojom koordinira Upravni odjel za programe Europske unije pri gradskome poglavarstvu. Kornelija Mlinarević, voditeljica spomenutog odjela, pojasnila je kako je riječ o projektu koji bi trebao biti dovršen do kraja 2019. te koji nije zamišljen kao pasivno ustupanje prostora zainteresiranim subjektima, već kao oblik coworkinga i suradničkih platformi koji bi svojim aktivnostima mogli doprinijeti podizanju razine kulturno-turističke ponude. Jednostavnije rečeno, fizičko korištenje prostora ovisit će o isplativosti i financijskoj održivosti onih programa koji će se prijaviti na Poziv na iskaz interesa zainteresiranih pojedinaca, organizacija i institucija, a koji bi trebao biti objavljen u proljeće 2019. Na službenim stranicama Grada Osijeka kao i njihovih partnera (Nansen dijalog centra, produkcijske kuće Fade In i udruge Crocultour) moguće je pronaći i najavu partnerskog projekta Štruca kulture koji bi, zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije, točnije Europskog socijalnog fonda, konkretnije i snažnije povezao organizacije civilnog društva, Grad i zainteresirane pojedince u procesu kreiranja kulturno-umjetničkih sadržaja u obnovljenom prostoru Stare pekare. Unatoč tomu što sintagme kojima žonglira ovaj projekt u većoj mjeri inkliniraju turizmu, a ne kulturi (moguće je pretpostaviti kako će turističke organizacije u svemu tome i voditi glavnu riječ), važno je istaknuti kako bi i preostale udruge koje se bave kulturom mogle “zajahati na tom valu” te nekom promišljenijom strategijom ponuditi inicijativu koja bi pronašla svoje mjesto u budućoj, optimističnijoj razglednici Osijeka.

Istina, pozicije moći u Osijeku često imaju vrlo konzervativne kriterije pri određivanju “zanimljivosti” i “atraktivnosti” kulturnih sadržaja, a što je vidljivo u odobrenju sredstava za programe javnih potreba u kulturi, kao i onih programa koji stižu na Poziv za jednokratne aktivnosti. No, evidentno je i kako udruge prestaju aplicirati na određene natječaje nakon nekoliko odbijenica, kako gube energiju u iznalaženju alternativnih načina financiranja (putem međunarodnih projekata ili putem sponzorstava) te kako postaju inertne te se naposljetku, ako imaju sreće, pojedinci iz tih udruga okreću onim poslovima koji im pomažu staviti kruh na stol. A to je, bez sumnje, egzistencijalni diktat kojemu danas ne možemo pretpostaviti ništa drugo.

Dakle, optimizam iz naslova ovogodišnjeg PAF-a presahnuo je na ovim prostorima prije dosta godina, a radovi koje smo u sklopu festivala imali prilike vidjeti spomenutom nazivu izbornika Zvonimira Dobrovića daju autoironijski pečat. Naime, gostujući umjetnici 18. PAF-a problematizirali su socijalnu i privatnu gorčinu unutar aktualnog nacionalnog trenutka dok otiske njihove ljudske i umjetničke nemoći ne povezuje optimizam, već njegova izobličena refleksija. Unatoč svojoj dugovječnoj kvaliteti Performance Art Festival svoje malobrojne posjetitelje nije uvjerio ni u čestičnu prisutnost tog dobrog osjećaja, a presjek viđenih izvedbi ozbiljno je ugrozio i dosadašnju umjetničku respektabilnost ovog osječkog donkihotovskog festivala. Ipak, čini mi se kako odsutnost optimizma još uvijek nije razlog za polaganje oružja na poligonu nezavisne kulturne scene. Ona je uvijek i bila marginalizirana, siromašna i neisplativa pa se na tom rubu kretala prkosno i uporno. Osječka je suvremena nezavisna scena pothranjena, njezini dionici upisuju različite adrese u svoje kulturne iskaznice i migriraju u krajeve koji nude bolje radne uvjete. Ipak, činjenica da je netko spreman sjesti za isti stol, razgovarati o problemima i ponuditi određene ideje dovoljno govori o činjenici kako je točkica u osječkom dijaloškom okviru još uvijek zelene boje te kako ju još uvijek ne bi trebalo dokinuti rezigniranim klikom. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dok je proteklog mjeseca medijski prostor bio okupiran političkim aferama i skandalima koji su uzdrmali sam državni vrh, na hrvatskim ulicama odvijala se paralelna stvarnost koju ovi događaji, čini se, ne dotiču. Tako je u više gradova organiziran “miroljubivi hod građana u znak potpore svakom djetetu – rođenom i nerođenom”, aktivna je i inicijativa za izmjenu izbornog sustava, dok se s druge strane – ili odmah do njih – pozivaju svi “kojima je stalo do obitelji, hrvatske kulture i tradicije” da podrže poništenje ratifikacije Istanbulske konvencije. Ovim građanskim akcijama pridružio se i konceptualni umjetnik i performer Siniša Labrović koji je na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava prikupljao potpise za inicijativu Zaštitimo svećenike od optužbi za pedofiliju. Na performansu održanom u sklopu Queer Zagreb Sezone 2018. građani su imali priliku izjasniti se o prijedlogu da se “Ustavom Republike Hrvatske zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta”. 

Kako stoji u najavi Organizacijskog odbora, građanska inicijativa za zaštitu svećenika pedofila pokrenuta je kako bi se prekinuo “val nepravednih i lažnih napada na Katoličku crkvu u Hrvatskoj i osiguralo Katoličkoj crkvi i njenim pripadnicima miran rad bez straha da bi se neki akt katoličke ljubavi danas, sutra ili za dvadeset godina mogao medijski fabricirati protiv časti, ugleda i nadljudskog napora koji Katolička crkva svakodnevno ulaže za boljitak Hrvata”. Na veće ili manje iznenađenje javnosti, Labrović je za ovaj prijedlog uspio skupiti šezdesetak potpisa građana, no kako ističe, cilj performansa nije bio osuditi ih ili ismijati njihovu naivnost, već ukazati na poražavajuće stanje društva čiji se sustav svija tako da moćnici, uključujući i pripadnike klera, bezrezervno prolaze nekažnjeno. Preuzima stoga format referenduma, histerične parole koje ga uobičajeno prate te simbole “višeg cilja” – zastavu i križ – prokazujući ih kao ambleme pod kojima svaka agenda postaje prihvatljiva i ne traži daljnje preispitivanje. “Ljudi su navikli zaboravljati u ime višeg cilja, pa i na vlastitu štetu”, tvrdi umjetnik koji je pokazao da recept koji uključuje “obitelj, hrvatsku kulturu i tradiciju” uspijeva bez obzira na to što se njime zapravo servira. 

Labrović se tako potvrđuje kao umjetnik čiji su radovi “društveni lakmus papir koji otkriva razne ukiseljenosti”, kako ih opisuje Zvonimir Dobrović iz udruge Domino, koja je ujedno i organizator događaja. “Takav je bio i ovaj rad koji se dotakao pitanja morala, slijepog vjerovanja, čak povjerenja kao takvog, naivnosti i odgovornosti. I sve jednom najjednostavnijom akcijom koja se odlično uklopila mimikrijom u hrvatsku političku stvarnost zasićenu raznim referendumskim inicijativama”, dodaje. Pitanje kolektivnog sljepila i izostanka individualne odgovornosti polazišna je točka i reality showa s ovcama Stado.org, jednog od poznatijih Labrovićevih performansa iz 2005. godine, a na sličnom tragu bila je i akcija alternativnog predizbornog skupa inicijative Desnica novih obećanja – DNO koju je skupa s Brunom Isakovićem i Inom Sladić izveo uoči posljednjih redovnih parlamentarnih izbora. I tada se, unatoč stvarnim problemima s kojima se država suočavala, javnost zabavljala temama “domoljublja, tradicije i navijačkog ponosa”, a Labrović je, osjećajući nadiruću prijetnju sve veće fašizacije društva, u svoj performans uključio pripadnike romske manjine koji su na zagrebačkom Cvjetnom trgu zborno pjevali ustaške pjesme.

Ubrzo je na “pomračenje svijesti i savjesti hrvatskog društva” upozoravao sve veći broj umjetnika koji se u okolnostima Karamarkove “izgradnje nove nacionalne paradigme” okreću upravo političkom performansu kao formi jezgrovitog vizualnog i semantičkog koda pogodnom za “izricanje onog neizrecivog”. Isaković tako izvodi performans O lijepa, o draga, o slatka slobodo u kojem simboličkom gestom bičevanja citata značajnih hrvatskih autora ukazuje na zatiranje umjetničkih i medijskih sloboda, dok inicijativa Kulturnjaci 2016 progovara o kulturnom i povijesnom revizionizmu prekrivanjem Kožarićeva Prizemljenog sunca te organiziranjem javnih čitanja ulomaka iz Ecova Eseja o vječnom fašizmu. 

I na internacionalnoj razini glasovi otpora sve češće su “verbalizirani” kroz politički performans, bilo da upozoravaju na dugu i kontinuiranu povijest rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama kao što to čini Dread Scott akcijom On the Impossibility of Freedom in a Country Founded on Slavery and Genocide ili na gorući problem seksualnog zlostavljanja na sveučilišnim kampusima u iznimno upečatljivom radu Emme Sulkowicz Mattress Performance: Carry That Weight. Kao žrtva seksualnog napastovanja, Sulkowicz je odlučila po čitavom kampusu nositi madrac na kojem je silovana dok god njezin zlostavljač ne bude izbačen s istoga. Šutnja uprave Sveučilišta u Columbiji i njihovo ignoriranje studentice pokrenuli su val solidarnosti i potaknuli masovni pokret koji se može čitati i kao lekcija o potencijalima umjetničkog djelovanja u doba viralnih medija.

Upravo na ovaj potencijal političkog performansa upućuje i Zvonimir Dobrović koji ističe kako se radi o odličnom umjetničkom, ali i aktivističkom mediju jer nosi klasični potencijal umjetnosti da simbolikom komunicira s velikim brojem ljudi, a istovremeno ima mogućnost brze reakcije, što ga čini idealnim za društveno-angažirano promišljanje. “Bilo to mjerljivo ili ne, ono što angažirani performans može učiniti jest skrenuti pažnju ili potaknuti javnu diskusiju u određenom smjeru, a sve to čak i neovisno o ikakvom umjetničkom dosegu, što performans čini još zanimljivijom formom jer se neočekivano igra s intencijom, idejom i realizacijom”, dodaje. Dobrović se ovom mediju posvetio koncipirajući prošle godine i izložbu Povijest političkog performansa u Hrvatskoj u kojoj su izdvojene ključne akcije koje su obilježile period (post)tranzicije. “Bilo ju je zanimljivo raditi”, kaže, “jer jednom kad sam kroz performanse počeo promatrati političku stvarnost kojoj smo svjedočili, drugačije mi je ta stvarnost, odnosno prošlost, navirala. Bila je konciznija, dobila je trodimenzionalnost i osjećaj, a time se i vlastito razumijevanje i perspektiva gledanja na određene stvari mijenjaju”.

Društveni događaji kroz vizuru performansa mogu dobiti novo značenje, dok umjetnička scena angažiranošću dobiva na relevantnosti, a to je ono što umjetnost danas najviše i treba, zaključuje Dobrović. Kako nam je rekao u ranijem intervjuu, za Labrovića politički performans predstavlja neku vrstu “borbe s nesporazumom” u koju se kontinuirano upušta kako bi iskoristio metaforički potencijal takve situacije i transcendirao je. Tako shvaćen performans ima potencijal da svojim jednostavnim izrazom i značenjskom nabijenošću precizno ukaže na neuralgične točke društva, a povremeno i moć da postane katalizator njihove promjene. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U sklopu festivala, 9. lipnja u Filodramatici u 17 sati razgovor je sa Zvonimirom Dobrovićem i Davorom Miškovićem. Format razgovora uz kavu i kolače način je direktnog komuniciranja predstavnika organizacija koje rade na razvijanju programa u kulturi s publikom, a ovoga puta fokus će biti stavljen na pitanja kulturnog kapitala grada, te pitanja granica umjetničkih sloboda i kako ih čuvati. 

U 18 sati Ema Selman izvodi performans Never again. Never. Again?

Zasigurno jedna od najpoznatijih i najčešće korištenih fraza, koja je odavno izgubila svoju težinu je Never Again (Ne ponovilo se ili Nikada više). Fraza koja je korištena kao izraz koji pretpostavlja odmak i svojevrsnu deklarativnu osudu širokog spektra nepoštivanja ljudskih prava – od genocida, ubojstava, protjerivanja, silovanja do ugnjetavanja i svih oblika diskriminacije i nasilja. Ne ponovila se Armenia, Ne ponovila se Kambodža, Ne ponovio se Holokaust, Ne ponovila se Rwanda, Ne ponovila se Srebrenica, Ne ponovila se protjerivanja, Ne ponovila se silovanja, Ne ponovila se ubojstva, Ne ponovili se napadi na osnovu seksualne orijentacije, Ne ponovilo se…

Ideja performansa Never Again. Never. Again? je proizašla iz revolta prema cikličnosti nasilja i zločina i repetitivnog ponavljanja fraza koje, čini se, imaju jako malo odjeka. Performans je zamišljen kroz akciju lijepljenja naljepnica s ispisanim zločinima i ispisivanja riječi Never Again bijelom kredom na bijeloj podlozi. Kako su slova jedva vidljiva, potrebno je pratiti kretnju ruke i krede kako bi se shvatilo što biva ispisano. Performans je višesatni i otvoren je za sudjelovanje posjetitelja.