Osim izvedbe, organizacija programa, Multimedijalna koliba, predstavlja i popratnu šetnju uz stručno vodstvo antropologinje Sonje Leboš te radionicu pod vodstvom Zrinke Šimičić i Dubravka Mihanovića.

Izvedbeni rad Stidljivost drveća okuplja četvero umjetnika iz različitih, a opet bliskih, područja djelovanja – dramskog teksta, animacije, suvremenog plesa te glume i glazbe. Kako piše u najavi, u ovoj predstavi “intermedijalnost iscrtava poligon u formi koja podjednako vjeruje u zadanost i slobodu da se ode u nepoznatom smjeru, u procijepe između, kamo se upisuju motivi poput straha od drugog, potrebe da (se) zaštitimo i nemogućnosti da to učinimo, korijenja i lutanja, empatije i uvažavanja, i brojeva, brojeva, brojeva…”.

Popratna vođena šetnja obuhvaća razgovor o Remetincu, Brodarskom institutu i Centru za kulturu Novi Zagreb u čijoj se neposrednoj blizini odvija. Polaznici_e radionice Od pokreta do teksta i natrag bavit će se odnosnom tijela i pisanja. Sudjelovanje u obje aktivnosti besplatno je, no potrebna je prethodna prijava putem e-maila multimedijalnakoliba@gmail.com.

Više detalja možete pronaći ovdje.

SomaHut je inicijativa pokrenuta 2020. pod okriljem umjetničke organizacije Multimedijalna koliba iz Zagreba. Usmjerena je na međusobno povezivanje te razvoj i širenje znanja proizašlih iz istraživanja fenomena tijela i pokreta kroz različite pristupe, discipline i polja ljudskog djelovanja, umjetnosti, znanosti, edukacije i skrbi.

Subotnji program započet će radionicom Imunitet kao proces, sa Zrinkom Šimičić, plesnom umjetnicom, somatskom praktičarkom, edukatoricom somatskog i razvojnog pokreta kroz BMC pristup, i Anom Jelušić, plesnom umjetnicom i Feldenkrais praktičarkom. Slijedi Alkemija glasa, radionica s Melitom Lovričević, jazz vokalisticom, glazbenom pedagoginjom i muzikoterapeutkinjom. U popodnevnim satima na programu je intermedijalna radionica plesa i animacije Tracing each other, koju će voditi umjetnica animacije Michaela Müller i Zrinka Šimičić. Subotnji program zaokružit će izvedba autorskog rada plesne umjetnice Margarete Sinković Kiša koja ne pada ni na koga, s početkom u 20 sati.

U nedjelju od 12:30 sati posjetitelji mogu pogledati video rad umjetnice Tonke Maleković BIJELA ZASTAVA/Školica i istražiti Kako zvuče organi s Mijom Štark i Ivonom Eterović. Posjetitelji će se imati priliku upoznati s radom, procesima i rezultatima višegodišnjih umjetničkih istraživanja Kristine Marić Rana koja piše, tijelo koje govori i Tonke Maleković Prostori zajedništva. Program završava izvedbom intermedijalnog rada Stidljivost drveća/Canopy shyness autora Dubravka Mihanovića, Michaele Müller, Zrinke Šimičić i Filipa Šovagovića.

Više informacija pronađite ovdje.

Prije nekoliko dana, u galeriji CEKAO, galerijskom prostoru u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, izvedena je multimedijalna instalacija Propušteno. Ovaj projekt suradnja je UO Multimedijalna koliba i POU-a, a svoju site specifičnost temelji na različitim metaforičkim propuštanjima koja se odvijaju u zgradi učilišta. Propušteno je svojevrsna studija te riječi i njene unutarnje dihotomije, nastala kad su ju autori Dubravko Mihanović (koncept i tekst), Zrinka Šimičić (koncept, tekst i ples), Danijela Renić (ples), Jasenko Rasol (fotografije) te Hrvoje Nikšić (glazba i zvuk) propustili kroz svoje umjetničke medije. 

Pučko otvoreno, kao zaštićeni spomenik koji od kraja svoje izgradnje 1961. nosi status kultne građevine, našlo je svoje mjesto i u HRT-om dokumentarnom serijalu Betonski spavači, televizijskom izletu po regionalnim modernističkim arhitektonskim zdanjima. Drugi nastavak druge sezone, naslovljen Uređaji emancipacije, stavlja fokus na objekte projektirane oko ideja udomljavanja obrazovanja i umjetnosti te poništavanja razlika između visoke kulture i amaterizma, idejama kojima su bili vođeni i arhitekti Pučkog otvorenog učilišta, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan. Ono je samo jedan od primjera kako su mnogi komunalni prostori, poput hotela i obrazovnih institucija, u socijalizmu osim mjesta susreta, postali i mjesta susreta građana s visokom vizualnom umjetnošću koja je u njima bila izložena. Izlaskom umjetnosti iz galerija u “svakodnevicu”, okruživanjem ljudi(ma), na nju ih se “navikavalo” i razvijalo ukus. Neizgovoreni slogan razvoja publike umjetnost svima, a ne samo njima, upakiran je u sliku obitelji koja liže sladoled ili čeka autobus ispod jednog Murtića. 

Sličan mehanizam razvoja publike, čini mi se, pogoni i demokratiziranje materijala organiziranjem programa koji prate umjetničke radove. Prije same izvedbe multimedijalne instalacije Propušteno organizirana je tura po zgradi učilišta koja funkcionira i izolirano od same instalacije, međutim, gledateljsko iskustvo Propuštenog bi bez nje vjerojatno bilo puno siromašnije. Pod stručnim vodstvom Ivane Meštrov percipiramo tlocrtnu razvedenost, otvorenost, protočnost prostora učilišta, koji su odvojeni različitim kutovima gledanja. Posljedično, kad uđemo u prostor koji u POU-u pripada galeriji CEKAO, gdje se instalacija odigrava, već imamo osjećaj smještenosti u jednom ogranku staklenog labirinta, te svijest o njegovoj veličini i smjerovima prostiranja. 

Prepoznatljiva staklena opna POU-a, koja danju propušta sunce, a noću svjetla ulične rasvjete, karakterizira i prostor galerije. Taj trostrani akvarij instalaciju propušta i vizualno i fizički: izvođačice sele izvedbu na balkon, u hol i knjižnicu, s kojima galerija dijeli staklene zidove. Oni poglede slučajnih prolaznika, polaznika POU-a, i namjerne publike propuštaju u ostatak labirinta koji smo razgledali, rastežući simbolički prostor izvedbe na dimenzije cijele zgrade. Spomenuta razvedenost arhitekture omeđila je dvorište na koje se otvara pogled dužinom cijele galerije, propustivši djelić prirode, tj. otvorenog u zatvoreni, arhitektonski prostor. Potonje je istaknuto izlaskom izvođačice na balkon te fotografijama pejzaža koje su propuštene kroz dva projektora postavljena na galerijskom podu i projicirane na zidove, kubuse, a katkad i tijela izvođača i gledatelja. Obavijena projekcijom, svaka površina postaje propusna: portal u poglede zamrznute fotografijom Jasenka Rasola, ili sasvim nove svjetove koje izvođačice stvaraju ručnim preklapanjem više projekcija u dvostruke ekspozicije.

Gledatelji u prostor CEKAO-a mogu ući i nakon formalnog početka izvedbe koja traje ukupno sat vremena te se u njemu zadržavaju vremenski i prostorno proizvoljno. Sami biraju poziciju s koje gledaju instalaciju, mogu se kretati i mijenjati vlastiti kadar izvedbe – stoga su odgovorni i za vlastiti pogled i za propuštanje pogleda drugih gledatelja koji u nekom trenutku blokiraju vlastitim tijelom. Uz slučajno gledateljsko propuštanje dijelova izvedbe koje zbog svoje pozicije u prostoru ne možemo vidjeti, propuštamo i dijelove teksta jer je gust, nenarativan, ispleten od osobnih izvođačkih bilješki, kontemplacija o propuštanju te citata iz kratke priče J. L. Borgesa, Asterionova kuća. Takvim oblikovanjem teksta potencira se da percepcija instalacije ne ovisi o tome da čujemo svaku riječ – uši publike tekst propuštaju, a od osobe do osobe, tj. od uha do uha, ovisi koji se dijelovi teksta u njima zadrže i počnu taložiti. Također, bez obzira na to što instalacija nije strukturirana cirkularno, tekst se ponavlja dva puta i pruža (bar formalnu) priliku da se ono propušteno u ponovnom slušanju uhvati. 

Prvi put objavljena 1947. u književnom časopisu Los Anales de Buenos Aires, Asterionova kuća priča je čiju važnost za ovu instalaciju ističe najava, priča strukturirana poput labirinta u sredini kojeg se (na samom kraju priče) krije identitet protagonista. To je mit o Minotauru ispričan iz perspektive čudovišta, koje je tim postupkom humanizirano. Autori instalacije Propušteno, poput Borgesa, ističu drugu stranu medalje, dihotomiju riječi propušteno. No, s obzirom na to da Asterion kaže da ga ne zanima “što jedan čovjek može prenijeti drugim ljudima”, dakle potpunu suprotnost ideji POU-a kao mjesta susreta i razmjene znanja, nameće se pitanje što taj specifični tekst čini za samu izvedbu? Izvedba ne nudi jasan odgovor na pitanje po kojem kriteriju uspoređuje dvije arhitekture pa tako različite strukturne i sadržajne problematike koje Asterionov labirint nudi vise u zraku. Primjerice, u svojoj je kratkoj priči Borges problematizirao strah od imena, koji se tiče i POU Zagreb, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Ono je  kao i mnoge druge institucije devedesetih godina, doživjelo sudbinu preimenovanja. Jer se bojimo Minotaura, ne i Asteriona – bojimo se Moše Pijade, ne i pučkog otvorenog.

Izvedba se ne bavi tim predloškom ni da propita tko je i kakav to minotaur koji živi u labirintima obrazovnih institucija, iako, kad bi htjela, različitih interpretacija mita bilo bi na izbor. Kretski je labirint, prema mitu, izgradio arhitekt Dedal po naredbi kralja Minosa: 1. kako bi sakrio Minotaura – dokaz Pasifajine nevjere Minosu, 2. kao Minotaurov zatvor, 3. žrtvenik Atenjana i Atenjanki koje svakih devet godina budu poslane na Kretu da ih Minotaur proždre, te njihovo 4. groblje. Borgesov Asterion ne ubija Atenjane i Atenjanke poslane u labirint već oni sami padaju mrtvi od samog pogleda na čudovište koje labirint vidi kao svoju kuću. I dok je usporedba škole s drugim domom relativno česta, nitko ne bi trebao umrijeti na tim mjestima pa bi se, s tim u fokusu, prikladnijom činila paralela POU-a s labirintom iz Cortázarove drame Kraljevi. Slično Borgesu, Cortázar “Asteriona vidi kao slobodnog čovjeka, ‘pjesnika’ koji je u svojoj zatočenosti uspio pronaći raj u savršenom utopijskom smislu: prebiva u harmoničnom suživotu s također odbačenim mladim Atenjanima, u središtu labirinta, u kojem vladaju ples, igra i poezija.”¹ Dvije izvođačice koje u izvedbi predstavljaju Asteriona i njegovog imaginarnog prijatelja, grleći članove publike, sličnije su Cortázarovoj no Borgesovoj viziji.

Međutim, autori ne posežu za najočitijim, kritičkim i (civilno) društveno angažiranim potencijalom pridjeva propušteno da bi govorili o slučaju Pučkog otvorenog – sav njihov umjetnički fokus pada na mijenjanje dominantne paradigme negativnog prizvuka te riječi. Pitanje nije je li propuštanje isključivo gubitak, već na koliko i kojim je sve razinama ono prostor reinterpretacije. Po nekoliko odgovora na to pitanje sadržano je u svakoj dionici ove multimedijalne fuge, koja izborom POU-a kao specifičnog prostora izvedbe nastavlja okruživati ljude umjetnošću i umjetnost ljudima, što je i jedna od konstitutivnih funkcija Pučkog otvorenog učilišta.  

1. Patrik Gregurec, “Poetska drama ili tragedija: Cortazarovi Kraljevi i tajna rijeka ljudske krvi”, Kazalište 93/94 (2023) ↩︎

Riječ je o izvedbenoj instalaciji u produkciji Multimedijalne kolibe, a u svojoj izvedbi združuje tekstualni i plesni s fotografskim i glazbenim materijalom. Rad isprepliće motive kratke priče Asterionova kuća Jorgea Luisa Borgesa “s osvrtanjem unatrag, k ideji upisanoj u izvornu misao i realizaciju zgrade Pučkog otvorenog učilišta, njezinoj otvorenosti, dinamičnosti i propuštanju ljudi, znanja, sunca”, stoji u najavi. Značenjsko poigravanje dihotomijom riječi “propušteno” s jedne strane podrazumijeva “propuštanje” kao preduvjet života, iz stanice u stanicu, a s druge kao čest osjećaj da smo nešto propustili učiniti.

Koncept i tekst rada potpisuju Zrinka Šimičić i Dubravko Mihanović, fotografije i video Jasenko Rasol, plešu Danijela Renić i Zrinka Šimičić, a za glazbu i zvučnu instalaciju zaslužan je Hrvoje Nikšić. Izvedbe se mogu pogledati u srijedu, 5. veljače i petak, 7. veljače od 20 do 21 navečer. Tijekom tih sat vremena posjetitelji_ce su pozvani_e ući kad žele i ostati u prostoru galerije koliko god žele. Nakon izvedbe u petak održat će se i okrugli stol na temu aktualnog stanja i mogućih perspektiva prostora Pučkog učilišta.

Osim toga, istim će se danima s početkom u 19:30 održati i stručna vodstva kroz prostor i povijest Radničkog učilišta s povjesničarkom umjetnosti Ivanom Meštrov. Zainteresirani_e se prethodno trebaju prijaviti na multimedijalnakoliba@gmail.com.

U četvrtak, 6. veljače od 19 do 21 održat će se radionica Od pokreta do teksta i natrag s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem i plesnom umjetnicom Zrinkom Šimičić. Radionica proizlazi iz njihove dosadašnje suradnje u radovima Stidljivost drveća i Propušteno, a na njoj će se s polaznicima_ama proći put od pokreta do teksta i natrag. Prethodno iskustvo pisanja i/ili plesanja nije potrebno, a sudjelovanje je besplatno uz prethodnu prijavu na multimedijalnakoliba@gmail.com.

Ulaz na sve događaje je slobodan, a više o izvedbi možete pročitati ovdje.

Iz najave: “SomaHut naglašava otvorenost i želju za dijalogom između sudionika/posjetitelja različitih iskustava, dobi, mogućnosti, odnosno ograničenja u kretanju, te su svi festivalski programi inkluzivni i otvoreni za sve zainteresirane. SomaHut festival dio je inicijative pokrenute 2020., a usmjerene povezivanju te razmjeni informacija i dobrobiti somatskog rada između certificiranih somatskih praktičara, edukatora, umjetnika iz različitih medija i disciplina, koji u svom radu koriste somatski pristup, kao i šire zainteresirane javnosti. Somatski pristup polazi od shvaćanja tijela u njegovoj cjelovitosti; sve što smo iskusili oblikuje način na koji se krećemo, mislimo, osjećamo, djelujemo. Stoga je rad na svjesnoj prisutnosti, kao i aktiviranje prema stvaranju pozitivnog iskustva kroz pokret, dodir i suradnju, put prema promjeni ustaljenih, često nepodržavajućih obrazaca djelovanja, prema kreativnosti i odgovornosti za svijet i društvo u kojem živimo.”

Program započinje u subotu, 17. lipnja u 10 sati, u Francuskom paviljonu, inkluzivnom radionicom somatske prakse Da, ne i uzajamno da, koju će voditi mađarska umjetnica Bernadett Jobbágy. Nastavlja se izvedbenom instalacijom Dobra voda Zrinke Šimičić, u izvedbi Zvonimira Kvesića i Viktorije Bubalo, koja je na rasporedu od 12 sati. Posjetitelji svih dobi pozvani su na taktilno-kinestetičku radionicu Utiskivanje pokreta, koju od 14 sati vode vizualna umjetnica, akademska kiparica Marina Bauer te plesna umjetnica i somatska praktičarka Zrinka Šimičić. Radionica pokreta, glasa i pjevanja, Falsch friendly FALSCH FRIENDLY, pod vodstvom plesne i vokalne umjetnice Lane Hosni. Od 18 sati na rasporedu je predstava mlade plesne i likovne umjetnice Mije Štark Da nam padne rosna kiša, u izvedbi Ivane Bojanić, Anne Javoran i Valentine Miloš.

Prvi festivalski dan završava u dvorištu SC-a Izvedbom koja se dira, nagrađenim radom Marine Bauer i Zrinke Šimičić, u izvedbi Viktorije Bubalo, Ive Hladnik, Svena Jakira, Zvonimira Kvesića, Tee Hlušičke, Ivane Pavlović i Vladimire Šančić, dok istovremeno u Francuskom paviljonu posjetitelji mogu vidjeti i rad ATMO_sphere, mađarskih umjetnica Bernadett Jobbágy i Rozi Mákó. Program koji se odvija unutar i oko Francuskog paviljona i Teatra &TD Studentskog centra, kroz subjektivni autorski pogled i pristup u čitavom trajanju bilježit će studenti_ce Akademije likovnih umjetnosti Bernardica Svaguša i Josip Simon, pod mentorstvom Danka Friščića. Njihove radove posjetitelji će moći pogledati u nastajanju, tijekom festivala te na izložbi koja će biti organizirana kao post program u jesen 2023.

Drugi festivalski dan temom somatskog bavit će se kroz forme razgovora, okruglog stola i iskustvene radionice Icrpljivanje/Obnavljanje – Suprotnost ili jedinstvo koju će voditi Zrinka Šimičić.

Kako je riječ o jubilarnom izdanju festivala koji je uvijek u svom fokusu imao inovacije u formi i sadržaju, ovogodišnji program djelomično je, kako stoji u najavi, nastao pozivom za umjetnike zainteresirane za razvoj suradnji i istraživanje novih “teritorija”. Suradnički umjetnički oblici, koji potencijalno uključuju i područja neumjetničke ekspertize, omogućuju ispitivanje međusobno udaljenih diskursa – što za obje uključene strane može predstavljati rizik, ranjivost i izloženost, ali istodobno potencijal i novi resurs. 

Program Perforacija započinje u Dubrovniku 11. lipnja Sajmom knjiga nezavisnih izdavača te dan kasnije premijernom izvedbom predstave Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa Ane Kreitmeyer. Pored nje, izvedbeni program uključuje i premijere Zrinke Šimičić u suradnji s Martinom Mezak, Adamom Semijalacom i Lanom Hosni (Okrutna, okrutna priroda), Nikoline Komljenović i Božidara Šumia (GLA  SANJE: Ob jektusu bjektprela ziglas) te Tina Dožića i Colina Blacka, nagrađivanog umjetnika iz Australije, s izvedbom Machine Life in the Bush of Ghosts.

Noć performansa u svim gradovima uključuje velik broj umjetnica koje neapologetski razmatraju društvena pitanja – od propitivanja zapadnjačkog stava spram burke kojeg provodi Ksenija Kordić, preispitivanjem odnosa moći u “naoružanom” radu Kristine Marić, aktualne finalistice za nagradu Radoslav Putar, ili pak pitanja primjerenosti ženskog diskursa u radu mlade danske umjetnice Karen Nielsen.

Obol festivalskom ispitivanju domena pružaju i instalacije jer zagrebačko izdanje otvorit ćemo site specific instalacijom Ivana Lušičića Liika, predstavit ćemo rad Magdalene Pederin koji razmatra zaštitu osobnih podataka, a festival će posjetitelji na zatvaranju zagrebačkog izdanja pojesti – u obliku jestive invazivorne instalacije kolektiva Na Oko.

Ovogodišnji novitet je program suradnje Akademije dramskih umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu čiji aktualni i bivši studenti, uz mentorstvo Vedrane Klepice i Deborah Hustić, stvaraju suradničke radove pod imenom NMDT.

Publici će se predstaviti i rezultati rezidencija talijanskog umjetnika Davidea Valrossoa te danske umjetnice Gunille Lind. Kao i svake godine, segment festivala posvećen je i ekologiji – najmlađi će posjetitelji učiti o interaktivnoj mapi stabala u Zagrebu, pisati pisma gradskom drveću i učiti o energetskoj održivosti.

Nakon Zagreba, Noć performansa u Osijeku pokazat će radove Nebojše Vukovića i Nicole Hewitt, Vide Guzmić i Ivana Slipčevića, a u Koprivnici svoje radove će predstaviti Ksenija Kordić, Bojan Koštić i Nebojša Vuković.

Koprivničke Perforacije otvara Nebojša Vuković performansom Cipelar. Vukovićev rad reakcija je na sve prisutnije iseljavanje kojemu svjedočimo svakodnevno diljem Hrvatske. Ksenija Kordić predstavit će se radom Feministički niqab koji analizira odnos feminizma i Islama kroz njihovu opoziciju (neo)liberalizmu. Večer Perforacija zatvara video-instalacija Transfiguracije Bojana Koštića koja kroz istraživanje transformativne naravi svakodnevnih rituala prikazuje slow portrait u ikoničko-sakralnoj formi, uz prateću ambijentalnu skladbu Ivana Grobenskog. Okupljanje počinje u subotu, 14. srpnja u 18 sati, ispred Muzeja grada Koprivnice (Trg dr. Leandera Brozovića 1), a radovi će biti predstavljeni na još dvije lokacije – Trgu mladosti 18 i sinagogi u Svilarskoj ulici.

Zadnja stanica Perforacija 2018. godine je Zadar gdje se uz Noć performansa održava i izvedba D.B. Indoša i Tanje Vrvilo.

Detaljan raspored pratite na službenoj stranici festivala. 

KP: Improspekcije su “inicijativa za razvoj i afirmaciju improvizatorske scene u Hrvatskoj te za promicanje međunarodne i međudisciplinarne suradnje na području improvizacije kao izvedbene umjetnosti”. Inicijativa je trenutno u svojem devetom izdanju, što nam možete reći o razvoju inicijative, o prošlim i budućim suradnjama, gostovanjima, tko su ljudi i organizacije iza inicijative?

ZŠ: Improspekcije su nastale kao plod našeg (Sonjinog i mog) interesa za improvizaciju te višegodišnje suradnje s improvizatorima (poput francuskog kolektiva Les Imprevisibles, američkog plesača i koreografa Scotta Wellsa i drugih). 2007. u Centru za kulturu i informacije Maksimir u Zagrebu, otvorila se mogućnost da, uz domaće muzičare, plesne i vizualne umjetnike, i neke od njih pozovemo na “improvizacijske susrete”, kako smo definirali ta prva izdanja festivala Improspekcije. Već iduće godine iz Maksimira smo se proširili i na druge gradske lokacije poput Kule Lotrščak, Zvjezdarnice Zagreb, HDLU-a, dovodeći improvizaciju, ples, živu izvedbu na specifične lokacije te u javni gradski prostor. 2009. započinjemo suradnju s novootvorenim Zagrebačkim plesnim centrom i ondje organiziramo cjelovečerne improvizirane izvedbe pod nazivom Improspekcije pozivaju u koje smo, kroz nekoliko izdanja, pokušali uključiti što više različitih profesionalnih umjetnika improvizatora, prvenstveno plesača, ali i glazbenika, glumaca, multimedijalnih umjetnika s domaće scene. 2011. i 2012. propitujemo festivalski format, i privremeno odustajući od dotadašnjeg, pokušavamo uspostaviti izravniji kontakt s publikom usmjeravajući se na maksimirski kvart i neke njegove specifične lokacije. (2011. projekt se odvija u suradnji s danskom umjetnicom Kitt Johnson, a 2012. s res urbanae, društvenom platformom Udruge za interdisciplinarna i interkultiralna istraživanja.) 2013. započeli smo partnerstvo sa Studenstkim centrom – Kulturom promjene te u protekle tri godine festival organiziramo u prostorima Teatra &TD. Program je svake godine koncipiran oko određene teme uz nastojanje da se otvori prostor i da vidljivost radovima i umjetnicima iz različitih medija, različitih generacija i s različitim pristupom improvizaciji. S vremenom se, na neki način, i odmičemo od improvizacije, striktno shvaćene, već se kroz iskustvo improvizacije bavimo različitim aspektima žive izvedbe. 
Pored izvedbene svakako treba spomenuti i edukativnu liniju koja se provlači od samih početaka Improspekcija. Organizirali smo čitav niz radionica pod vodstvom sjajnih improvizatora i pedagoga svjetskog glasa. Prošle smo godine organizirali radionicu s Julyenom Hamiltonom dok iduće plairamo ugostiti Kirstie Simson, koji su oboje među pionirima improvizacije s iskustvom rada od nekoliko desetljeća. Desetu gogodišnjicu festivala planiramo obilježiti iduće godine kroz bavljenje odnosom improvizacije i društva. Inicijatorice i organizatorice Improspekcija smo Sonja Pregrad i ja u određenim fazama uz podršku Ive Hladnik, Zrinke Užbinec te od ove godine producentice Nine Križan. 

KP: Ovogodišnje Improspekcije imaju dvije faze: prva koja je već iza nas, a održala se od 3. do 9. listopada, i druga, koja je upravo pred nama i održat će se od 19. do 21. studenog. Što ste predstavili u prvoj fazi i što nas očekuje u drugoj?

ZŠ: Program ovogodišnjeg festivala osmišljen je oko dviju tema – nelinearnih plesnih (i osobnih) povijesti te komunikacije plesa i publike odnosno mogućih odnosa i utjecaja između gledatelja i izvedbe. 1. dio festivala donio je gostovanje Petera Pleyera i Marie Francesce Scaroni (oboje trenutno žive i rade u Berlinu) koji su izveli svoje solo radove p i Display te mentorirali laboratorij pod nazivom Riba, gušter, leopard, čovjek – praćenje tragova podrijetla vlastitog plesa dok će u drugom dijelu gledatelji će moći pogledati instalaciju tragova laboratorija u prostoru foajea Teatra &TD, premijeru predstave Tamo gdje se susreću neformalne grupe plesnih umjetnika, dramaturga i kritičara Šavovi, predstavu Zastoji Ane Kreitmeyer, Sandre Banić Naumovski i Zrinke Užbinec, predstavu odnosno “plesno predavanje” australske improvizatorice, plesačice i koreografkinje Rosalind Crisp Unwrapping d a n s e  te, s grčkom umjetnicom Sofiom Mavragani i Sonjom Pregread, svaku večer sudjelovati u društvenim igrama oko izvedbi.

SP: Plesna umjetnost ima svoju nelinearnu kolektivnu povijest, kroz kontinuitet i prekide, kroz individualne ekspresije i neminovnost dijeljenja estetskih i političkih pitanja koje svaki period donosi. Zanima nas kako tu povijest otjelovljujemo te kako ju dijelimo s publikom, odnosno zajednicom u kojoj djelujemo. Važno nam je o vlastitoj povijesti razmišljati, ne (samo) kroz opisivanje povijesnih narativa, već tijelom, plesom, umjetničkim radovima, zajedničkim bivanjem u prostoru eksperimenta te uključujući publiku u socijalnu igru dijeljenja, gledanja, kazališta…

KP: Produkciju Improspekcija potpisuje umjetnička organizacija Multimedijalna koliba? Možete li predstaviti koncept i rad te umjetničke organizacije?  

ZŠ: Multimedijalna koliba je umjetnička organizacija koja okuplja autore iz raznorodnih umjetničkih djelatnosti – suvremenog plesa, oblikovanja zvuka i radiofonije, likovnosti, kazališta, književnosti… – s ciljem stvaranja zajedničkih projekata te poticanja intermedijalne i interdisciplinarne suradnje. 2013. osnovale smo je dramaturginja i radiofoničarka Pavlica Bajsić i ja s ciljem provođenja programa koji promiču dugačiji pogled na suvremeni ples i kazalište, stavljajući ih u neposredniji dijalog sa svakodnevnim. 
Inicijativa Improspekcije pokrenuta je puno prije negli je osnovana Multimedijalan koliba (postoji, kao što sam već spomenula, od 2007.) i, premda ju u poslijednje dvije godine Multimedijalna koliba produkcijski podržava, postoji ideja o određenoj autonomiji ove inicijative i želja da se ona nastavi razvjati i mijenjati slijedeći aktualne potrebe scene, a ne isključivo umjetničke koncepte nas kao organizatorica ili naših organizacija.

KP: U kakvom je stanju lokalna i regionalna improvizacijska scena koja djeluje u okviru polja izvedbenih umjetnosti?

SP: Improvizacijska scena u uskom smislu tog pojma nije velika ili jako zastupljena na našim regionalnim scenama te ne postoje autori ili kolektivi koji se u svom izvedbenom radu nominalno bave improvizacijom, kao što su to evropski ili američki umjetnici poput Julyena Hamiltona, Katie Duck, kolektiva Magpie ili Les Imprevisibles. Međutim, improvizacija je dosta širok teritorij koji kontinuirano biva redefiniran razvojem plesne i izvedbenih umjetnosti, te je za nas prvenstveno zanimljiva kao pojam kontingentnosti i otvorenosti stvaranja i važno nam je afirmirati i otvarati prostor za proučavanje tih aspekata plesnog i izvedbenog rada. Zato smo se u prošle dvije godine i bavili propitivanjem toga kako improvizaciju u svom radu vide i nazivaju različiti akteri izvedbene scene – od Damira Bartola Indoša, Vilija Matule, članova BADCo.-a, Marjane Krajač do Alena i Nenada Sinkauza, kolektiva vizualnih umjetnica Ljubavnice i drugih – kroz izvedbe i publikacije izdane u okviru festivala.

KP: Kakve su mogućnosti razvoja te scene, kakvi su obrazovni, prostorni i infrastrukturni kapaciteti, postoji li kritička recepcija ovog izraza, osim iznutra, kroz sam umjetnički rad?

SP: Improspekcije vidimo kao platformu namjenjenu intermedijalnoj i interdisciplinarnoj suradnji, te nam je zato bitno stvarati situacije unutar kojih dolazi do susreta i razmjene umjetnika različitih disciplina unutar lokalne scene, kako kroz različite radionice i suradničke laboratorije (pretprošle godine bio je to primjerice Blind date laboratorij za mlade vizualne i plesne umjetnike) te kroz sam program festivala, tako i kroz manje (ko)produkcijske okvire koje smo bile u mogućnosti ponuditi umjetnicima zainteresiranima za istraživanje vezano uz neki oblik improvizacije, kao što je to na primjer ove godine neformalna grupa plesnih umjetnika, dramaturga i kritičara Šavovi: Lana Hosni, Mario Kikaš, Marta Krešić, Mila Pavićević, Lujo Parežanin, Jure Radnić, Lovro Rumiha, Lana Šprajcer i Zrinka Užbinec koji predstavljaju već spomenuti rad Tamo gdje se susreću. Da interes prema tom aspektu stvaranja postoji, pokazuje i kontinuirani interes publike za festival kroz proteklih 9 godina. Improspekcije su i dobitnice kolektivne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske 2014., što nam je drago, upravo u kontekstu valoriziranja improvizacijske scene i njenog rada. Festival raste iz godine u godinu, u zadnje tri godine partner nam je, uz Zagrebački plesni centar i SC Kultura promjene koji je prepoznao njegovu specifičnost i zanimljivost za izvedbenu scenu, te ugošćuje festival. Nadamo se da ćemo u idućoj, desetoj godini festival, dobiti strukturalnu podršku i napraviti veći festival, kroz koji bismo se mogli povezati i sa regionalnim partnerima izvan Zagreba.

KP: S pogledom unatrag, kakve promjene vidite na sceni otkako ste počeli s radom, odnosno što smatrate doprinosima i pomacima koje su Improspekcije pokrenule?

SP: Možda to da postoji događanje koje, s jedne strane ima interes publike, a s druge ostaje mjesto otvorenog eksperimenta i suradnje plesača na lokalnoj i međunarodnoj razini te umjetnika različitih drugih vidova stvaranja, što je važno za otvaranje plesa i metodološki, i prema široj skupini gledatelja.

Drugi dio festivala Improspekcije održava se od 19. do 21. studenog u Studentskom centru u Zagrebu. 

Za nedjelju, 5. svibnja, najavljeno je Ukorjenjivanje, performans/radionica pokreta sa Zrinkom Šimičić i Tonkom Maleković. Ukorjenjivanje je nastavak društveno-umjetničkog projekta Krugovi u vrtu zagrebačke umjetnice Tonke Maleković. Mjesto događanja je ispred Mamutice, od 16 do 17 sati.

U filmu plešu Zrinka Šimičić, Zrinka Užbinec i Pravdan Devlahović, za kameru je zadužen Jasenko Rasol, za montažu odgovoran Dubravko Slunjski. Glazbu je odabrao Samuel Sacher, a film producirao MARMOT. Film je nastao uz financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra. ”Potaknuta razmišljanjem o ritmu u kojem živimo i načinima neprestanih adaptacija na kontekste unutar kojih u plesu pokušavam djelovati, odlučila sam potražiti neka druga ”partnerska” rješenja. Stoga kretanje plesača stavljam u suodnos s mehaničkim kretnjama strojeva”, napisala je u najavi Irma Omerzo, autorica.

Meteo je plesna predstava koja se poigrava meteorološkom tematikom. U prenesenom značenju radi se o problematiziranju vrlo aktualne situaciji u kulturi i drugim društvenim segmentima za koje nas očekuje vrlo loša prognoza vremena koje nadolazi. Kakve su posljedice takve društvene klime i kako ona razarajući djeluje na pojedince simbolično su uprizoreni u ovoj predstavi uz pomoć tri plesačice suvremenog plesa, Zrinke Šimičić, Martine Nevistić i Zrinke Užbinec, operne pjevačice Davorke Horvat i glazbenika Mire Manojlovića. Socijalna angažiranost na ovoj predstavi ponovno dokazuje da suvremeni ples može biti komunikativan, aktualan i angažiran te da može govoriti o suptilnim strepnjama vremena u kojem živimo.

Irma Omerzo dobitnica je godišnje nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za sezonu 2010/11. za koreografski rad i zalaganje s ciljem poboljšanja statusa suvremenog plesa i plesača u Hrvatskoj.

Do Cmroka je moguće doći šetnjom ili biciklom od Tuškanca Dubravkinim putem, autobusom s Kaptola ili Britanca te osobnim automobilom. Organizatori se nadaju povoljnoj vremenskoj prognozi!

Foto by Tomislav Medak