Simpozij okuplja dvadesetak sudionika_ca kroz niz panela, samostalnih izlaganja, okrugli stol i promociju knjige, a prethodi mu dvodnevna istraživačka radionica koju će 13. i 14. travnja od 10 do 13 sati voditi redateljica i autorica Tea Tupajić.

Polazište programa je odnos plesnih praksi i teksta u njegovim različitim formatima – od bilježaka, kritika i eseja do dnevnika, skica i drugih oblika zapisa. U tom se okviru otvaraju pitanja o načinima na koje se ples nastavlja, transponira ili arhivira kroz tekst, kao i o ulozi tekstualnog rada u oblikovanju kontinuiteta plesnog polja i njegovoj održivosti u uvjetima nestabilnosti i prekarnosti.

Program prvog dana otvara uvodno izlaganje dramaturginje i teoretičarke izvedbenih umjetnosti Jasmine Založnik, nakon čega slijede dva tematska panela. U prvom panelu sudjeluju Mia Štark, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Nikolina Pristaš i Marjana Krajač, uz diskusiju koju moderira Vesna Vuković, dok drugi panel okuplja Ivanu Hanaček, Teu Kantoci, Ninu Kurtelu i Andreja Mirčeva, uz moderaciju Maše Štrbac. U poslijepodnevnom dijelu izlaganje održava Ivana Bago, nakon čega slijedi okrugli stol o mogućim institucionalnim okvirima za istraživanje povijesti i teorije plesa, na kojem sudjeluju Iva Niemčić, Ivana Hanaček, Marjana Krajač i Goran Sergej Pristaš.

Drugog dana program se nastavlja izlaganjem Maje Đurinović, nakon čega slijede dva panela. U prvom sudjeluju Katja Šimunić, Ivana Katarinčić, Iva Nerina Sibila i Jelena Mihelčić, uz diskusiju koju vodi Anna Javoran, dok posljednji panel okuplja Zrinku Užbinec, Mateu Bilosnić, Anu Kreitmeyer i Teu Tupajić, uz diskusiju koju vodi Silvija Marchig. U završnom dijelu simpozija izlaganje održava Tanja Vrvilo, nakon čega slijedi promocija knjige Andreja Mirčeva The Poetics of Performance Diagrams (2024), uz razgovor koji moderira Nataša Govedić.

Simpozij obilježava 20 godina rada organizacije Sodaberg koreografski laboratorij te se nadovezuje na niz ranijih istraživačkih i izvedbenih formata. Organizacijski odbor simpozija čine Marjana Krajač i Andrej Mirčev.

Sva izlaganja održavaju se na hrvatskom jeziku, osim uvodnog keynote predavanja koje će biti na engleskom. Ulaz na sva događanja je slobodan.

Lutke i koze je, kako stoji u opisu, koreografski manifest o odnosu između ljupkosti i nasilja. Koreografija i izvedba (Užbinec) je nastala u dijalogu s libretom baleta Coppélia. Umjetnički suradnik i kostimograf je Silvio Vujičić, a koreografsku podršku pružile su Antonia Dorbić i Ana Kreitmeyer.

Tekstove u publikaciji Kamo ćemo kad se staklo razbije? uz Zrinku Užbinec potpisuju Ana Fazekaš i Rosa Postlethwaite. Fazekaš je ujedno i urednica, a za oblikovanje je zaslužan Mladen Donadini.

Više informacija dostupno je ovdje.

Tim povodom s Antonijom razgovaramo o počecima projekta u Šibeniku, aktualnom programu, ali i o njenim drugim umjetničkim interesima i stremljenjima. 

Kako je započeo tvoj interes za suvremeni ples i kako se ono veže uz drugo područje tvog umjetničkog rada – kiparstvo? 

Plešem od malih nogu, no kako studij plesa u RH nije postojao prije 2013., prvo sam upisala preddiplomski studij kiparstva na ALU. Pri otvaranju odsjeka plesa na ADU, upisala sam preddiplomski studij suvremenog plesa, dok sam istovremeno završavala diplomski studij kiparstva. S obzirom na paralelno studiranje na dva umjetnička fakulteta, susretala sam se s različitim praksama rada i mišljenja o umjetnosti, što je bilo istovremeno divno i preplavljujuće.

Svoj interes u suvremenom plesu i koreografiji razvijala sam na kolegijima koreografije prof. Nikoline Pristaš, kada sam počela razmišljati o odnosu, sličnostima i razlikama u načinu i prezentaciji rada u kiparstvu (i općenito likovnim umjetnostima) te plesu i koreografiji. Ako uzmemo u obzir da je interakcija između umjetničkog objekta i promatrača u svojoj srži performativna te da je skulptura također materijalizirani trag nekog pokreta koji oblikuje njezinu formu, moj interes za istraživanje i reimaginaciju odnosa plesa i kiparstva bio je logičan. Tako sam već od studija svoja koreografska istraživanja temeljila na radu s objektima i tijelima, pitanju traga u plesu (pisanju takozvanih scoreova za ples), stvaranju znakovlja te igranju s reprodukcijom tih zapisa, razvijanju različitih odnosa s izvedbenim prostorom i njegovim korištenjem, s osvjetljenjem koje je “radno” i koje je element okoliša s kojim se radi jednako kao s drugim objektima i/ili tijelima. Zanimao me sam proces nastajanja nekog rada – umjesto prikazivanja uglančanog krajnjeg proizvoda, kako ostaviti proces rada vidljivim?

Na taj su način, moja iskustva i znanja iz dvije različite umjetničke discipline počele informirati i inspirirati jedna drugu…

Su-osnivačica si kolektiva mold koji trenutno djeluje “na daljinu” – Lana Šprajcer živi u Australiji, Danijela Renić i Marta Krešić su u Zagrebu, a ti si u Šibeniku. Usprkos tome, nedavno ste u galeriji Kaptol imale izvedbu dolce far niente koja se održavala kroz tri dana, u trajanju od 11 i pol sati. Kako ste radile na tom projektu?

mold kolektiv čine moje drage prijateljice i plesne umjetnice, s kojima sam studirala i razvijala interese i umjetničke afinitete u plesu i koreografiji još od studenskih dana. Nakon završetka studija, nastavile smo neformalnu suradnju te ostvarile dvije plesne predstave: Nacrti i Herbarij. Tek 2020., tijekom pandemije Covid-19, okušale smo se u prvom koroegrafskom radu na daljinu. Tako je nastala Šire od tijela, koreografska instalacija motivirana interesom za otkrivanjem drugačijeg načina snimanja tijela u plesu i drugačije perspektive od one koja snima tijelo / predstavu u cijelosti, te kadriranjem koje nikada ne hvata cijelu “’stvar” već putuje između i kroz tijela, objekte i teksture. Iste godine okušale smo se i u kolektivnom pisanju koreografskog teksta koji je bio objavljen u plesnom časopisu Kretanja. Također, plesna predstava Svijet od poljubaca ne kamenja bila je nastavak našeg otkrivanja i prakse u koreografskom radu na daljinu. 

Tako smo došle do dolce far niente, rada kojem je prethodilo tri mjeseca umjetničkog istraživanja na daljinu. Tijekom procesa smo čitale, gledale, razmjenjivale ideje, želje i interese, stvarale individualne bilješke za ples, objekte, zvuk i kostime, koje smo dijelile i komentirale preko redovnih video poziva. To je vjerojatno najteži dio procesa s puno zapinjanja, ali svejedno izrazito vrijedan jer radimo u dužem vremenskom periodu tijekom kojeg se ideje talože i “fermentiraju” pa kada se konačno nađemo na rezidencijalnom boravku, već smo uronjene u projekt i jasan nam je daljnji smjer.

Pri završetku istraživanja, nastavile smo se sastajati preko video poziva i komunicirati sa suradnicima_ama dok se nismo konačno okupile početkom kolovoza u kući Klajn u Zagorju na rezidencijalnom boravku. Nakon toga smo se ponovno razdvojile i “na daljinu” dovršavale praktične stvari kojih uvijek bude iznenađujuće mnogo. Ponovno okupljanje imale smo u Zagrebu u galeriji Kaptol gdje smo provele tjedan dana što u pripremi i produkciji rada, što u izvedbi.

Unatoč našoj dislociranosti i svim drugim životnim okolnostima tijekom godina, ustrajale smo u traženju mogućnosti i uvjeta da nastavimo raditi zajedno, a s vremenom i praksom, jednostavno smo otkrivale sve optimalnije i produktivnije načine za to. dolce far niente je jedan ishod naše bliskosti i ustrajnosti u želji da budemo i radimo skupa.

U Šibeniku si otvorila OBRT koji funkcionira kao keramički studio, galerija i prostor za radionice, a od 2022. godine organiziraš i umjetnički program OBRT NET. Koji su početni motivi s kojima si krenula u taj projekt i možeš li zamisliti kako će se OBRT NET razvijati u budućnosti? 

Prije šest godina, kada sam se počela vraćati u Šibenik, u kraćim periodima sam radila u osnovnoj plesnoj školi u Šibeniku, vodila plesne grupe u Sjenama, radionice na Šibenskom plesnom festivalu, predavala likovni u gimnaziji, a po otvaranju OBRTa sama sam počela organizirati radionice plesa za djecu i odrasle (uz radionice keramike) i tako se lagano upoznavala s dostupnim kulturnim sadržajem i potrebama lokalne zajednice.

S tim iskustvom i iz moje perspektive umjetnice i prekarne radnice, raspisala sam program OBRT NETA, koji je bio zamišljen kao multidisciplinarni program za okupljanje različitih umjetničkih praksi s temom pokreta i tijela. Cilj projekta je pružiti umjetnicima_ama novu priliku i uvjete za rad kroz rezidencijalne boravke, prezentirati njihove radove i educirati publiku kroz radionice i diskurzivne formate.

Također, otvaranje Kuće umjetnosti Arsen 2021. godine, a zatim i Edukacijskog kampusa na tvrđavi sv. Ivana 2022. godine, omogućilo mi je prostor i podršku za organizaciju i provedbu ovakvog programa. Za sada je to pretežito plesni sadržaj s pokojim probojem drugih umjetničkih praksi, što se nadam proširiti tijekom godina, međutim trenutno radim s ograničenim kapacitetima koji su mi na raspolaganju.

U javnoj sferi općenito, suvremeni ples ima slabu vidljivost i ograničenu publiku. S kojim se problemima suočavaš u svom radu u Šibeniku i kako im pristupaš? Edukacija se čini kao važan aspekt tvoga rada...

Da, to je baš neka teška tema zadnje vrijeme, razgovor koji se konstantno ponavlja na suvremenoj plesnoj sceni. Toliko vremena i truda koji se ulažu u rad za tako malo odaziva publike – postalo je to ogromno pitanje za sve nas na sceni.

Tako je i u Šibeniku. Međutim, Šibenik se zaista promijenio zadnjih 5-10 godina, obnavljanjem bivšeg kina Odeon i revitalizacijom fortifikacijskih sustava za kulturne događaje, uz brojne druge festivale, događaje i manje inicijative (Supertoon, SHIP, Fališ, Međunarodni dječji festival, ŠKURE, program kluba Azimut, i mnogi drugi). U Šibenik počinju dolaziti ljudi zbog kulturnog sadržaja, što je ogroman plus za sve nas koji ovdje živimo. Nadam se da ćemo nastaviti u tom smjeru.

Unutar ovog programa bilo mi je jako važno ponuditi amaterski radionički program koji je povezan s predstavama tako da polaznici mogu dobiti uvid u proces nastanka neke predstave i način razmišljanja umjetnika_ica. Na taj način pri dolasku na suvremenu plesnu izvedbu također imaju više znanja i alata koji potencijalno mogu rastvoriti i proširiti načine gledanja i povezivanja s izvedbenim djelom. S istom namjerom organiziramo razgovore poslije izvedbi, koje će moderirati dramaturginja Nina Gojić u zaigranom i opuštenom formatu.

Za razliku od prošla dva izdanja, ovogodišnji program OBRT NETA uključuje i gostovanja inozemnih autora_ica. Možeš li nam reći malo više o tome, kako je došlo do tih suradnji?

Baš sam ponosna na ovaj dio OBRT NETA ove godine – namijenjen je za nas koji se profesionalno bavimo plesom, a nemamo često priliku sudjelovati na radionicama inozemnih autora_ica u Hrvatskoj. Fokusiran je na koreografsko / kompozicijski rad, a ne na plesnu tehniku. Zato sam ove godine zvala koreografa Jonathana Burrowsa (autora knjige Choreographer’s Handbook) koji će voditi svoju radionicu Writing dance, a zatim skupa s dugogodišnjim suradnikom, kompozitorom Matteom Fargionom, izvesti Both Sitting Duet and Rewriting.

Umjetnica i koreografkinja Shelley Lasica dolazi sa svojom solo izvedbom Render te vodi  koreografsku radionicu Doing and making.  Kroz dugogodišnji rad na australskoj sceni  preispitivala je kontekst suvremenog plesa i stavljala ga u okvire izložbenih prostora – njen prethodni rad WHEN I AM NOT THERE također je duracijska izvedba – izložba.

Uz Burrowsa i Lasicu, Zrinka Užbinec će održati radionicu za plesače. Možeš li nam, za kraj, reći više o njezinoj radionici i izvedbi Lutke i koze? 

Zrinka Užbinec, jedna od afirmiranih domaćih autorica koja trenutno završava doktorski studij pri Centru za plesna istraživanja (C-DaRE), održat će radionicu za profesionalne plesače Slatki sudari na kojoj će istraživati slatki sudar plesa i koreografije unutar vlastitog tijela, a novu iteraciju plesnog sola Lutke i koze koji je prošle godine održala u kući umjetnosti Arsen ovaj put će izvesti na kampusu tvrđave sv. Ivana u novom izdanju.

Jednako mi je važno dovoditi nove autore, kao i održavati kontinuitet te pratiti razvoj nečijeg autorskog rada, kako bi lokalna zajednica imala prilike za nove, ali i ponovljene susrete te proširenje istih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Festival se otvara u četvrtak, 21. ožujka u 20 sati, plesnom predstavom O rozoj budućnosti Ane Kreitmeyer i Zrinke Užbinec u kojoj se promišlja pojam prilagodbe u kontekstu plesne solo izvedbe, kao umjetničkog odgovora na životne izazove koje donose stalne mijene i nestabilnosti.  

Petak, 22. ožujka, posvećen je edukaciji, djeci i svemiru. U 17 sati u maloj dvorani CKIM-a održava se glazbena radionica Svemirski zvukopis (6+) koja podučava djecu o zvuku planeta i svemira. Djeca će stvarati pjesmu inspiriranu svojim iskustvom slušanja svemira i suodnosa svemira i glazbe. Voditelj radionice je Marin Živković. Nakon radionice, u 18 sati počinje predstava Koji*a si ti planet*a? (4+) u kojoj autorica Nikolina Komljenović razvija participativnu plesnu instalaciju s elementima suvremenog cirkusa.

U subotu. 23. ožujka, mladi (15+) mogu sudjelovati na radionici Jazz standard i glazbena improvizacija koja počinje u 11 sati, a vodi ju Marin Živković. Radionica je namijenjena svim instrumentalistima (puhači i gudači) i treba ponijeti vlastiti instrument.

U 14 sati slijedi Radionica kolaža koju vodi umjetnica i art-terapeutkinja Tara Beata Racz te edukativno-umjetnička radionica o tehnici Prirodnog bojadisanja u 17 sati, gdje će polaznici uz vodstvo Andree Anić Dokmanović upoznati različite tehnike bojanja pomoću biljaka i bojati svoju platnenu torbu koju mogu ponijeti kući za uspomenu i daljnje korištenje. Obje radionice su namijenjene mladima starijim od 15 godina.

U 20 sati održava se predstava za mlade u produkciji Kuće Nahero, Empiria Teatra i Aplauz Teatra pod imenom Predstava koju želimo gledati koja je tematizirana kao ljubavni odnos, mladi izvođači na sceni se zaljubljuju u kazalište i odljubljuju, njime se fasciniraju, idealiziraju ga i razočaravaju se.

Festivalska nedjelja 24. ožujka u znaku je ekologije i glazbe, a dobrodošli su i roditelji i djeca. U 11 sati započinje radionica Šteta baciti (4+) Teatra Empiria na kojoj dvoje glumaca s djecom izrađuje lutke životinja od otpadnih materijala te ih uče animirati uz glazbenu pratnju. Potom u 15 sati slijedi Tajno šumsko društvo, projekt multimedijalne umjetnice Ane Zubak koji najmlađe uči povezanosti igre i prirode kroz istraživanje i aktivaciju svih osjetila te koristeći materijale koje polaznici sami pronalaze u neposrednom okolišu.

Festival se zatvara velikom zajedničkom zabavom u 17 sati kada u goste stiže Teatar Poco Loco sa svojim Orkestra Pokoloka. Šesteročlani bend poziva sve na glazbeno-scensko putovanje uz pjesme o likovima iz bajki: Crvenkapica, vuk, tri praščića, vještica,…

Ulaz na sva događanja je slobodan, ali obavezno je poslati prijavu za radionice i predstave na e-mail uonahero@gmail.com.

Ovogodišnji se festival dotiče suvremenih kriza koje svoje izvorište imaju u neravnopravnostima, zanemarivanju i otvorenom neprijateljstvu prema okolišu, ženama i svemu što se proglašava “drugotnim”. Riječima Davora Miškovića, pokretača samog festivala koji je svoje prvo izdanje imao 2010. godine, “predstave na programu bave se mehanizmima izbjegavanja pogleda u okolinu i tjeraju nas da je gledamo, da promatramo nestanak našeg staništa i tuđu nevolju koja omogućuje naš privremeni komfor. Smjestivši se u prostoru između udobne iluzije i raspadajuće stvarnosti, predstave će vas nasmijati i zabrinuti – barem nakratko”.

Izvedbom predstave Stranac, inspirirane istoimenim romanom Alberta Camusa, festival će u četvrtak, 25. svibnja u 20 sati u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku otvoriti zagrebačka izvedbena skupina BADco., koja se za ovu priliku ponovno okuplja unatoč proglašenju prestanka djelovanja prije dvije godine. Polazeći od problema izostanka (su)osjećanja i očekivane emocionalne reakcije, projekt Stranac preko Camusovog antijunaka Meursaulta sagledava socijalna i sistemska licemjerja sakrivena iza odnosa zasnovanih na transparentnosti. U predstavi sudjeluju Goran Sergej Pristaš (režija), Goran Ferčec (dramaturgija i tekst), Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer (koreografija i izvedba), Petar Milat (tekstualni prilozi i izvedba), Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz (glazba i izvedba), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla) i Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka).

Dan prije spomenute izvedbe – u srijedu 24. svibnja s početkom u 17 sati – održat će se razgovor Kostim 1/1 s poznatim vizualnim umjetnikom i modnim dizajnerom Silvijem Vujičićem, koji će voditi Goran Sergej Pristaš. Polazeći od činjenice da je Vujičićeva suradnja sa skupinom BADco. uvijek nadilazila puko oblikovanje kostima i u svakom projektu pohranila skriveni proces dubinski uvezan za problematiku predstave, razgovor je prilika da se otvori nova perspektiva na pitanja pisanja kostimom u izvedbi. U okviru programa Refleks, razgovor će se održati na drugom katu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u nedavno otvorenoj arhivi kolektiva BADco.

Nakon gostovanja s predstavama 6, Gejm i Vrućina, nagrađivani slovenski redatelj Žiga Divjak na ovogodišnjem će Zoomu prikazati svoj najnoviji kazališni komad, Krize – u petak, 26. svibnja od 20 sati u velikoj dvorani Filodrammatice. Ovom predstavom Divjak i njegov tim nastavljaju obrađivati temu ekološke krize koja nadmašuje sve ostale (osobne, društvene, političke, izbjegličke, zdravstvene, egzistencijalne, itd.), preispitujući ljudsku spremnost na suradnju i razvoj novog pristupa prema prirodi. Predstava je nastala u koprodukciji ljubljanskog Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska, beogradskog Bitefa i zagrebačkog Domina, a u njoj glume Sara Dirnbek, Iztok Drabik Jug, Klemen Kovačič, Draga Potočnjak, Katarina Stegnar, Vito Weis i Gregor Zorc.

Hrvatska premijera predstave Svijet bez žena, za koju su autorice i izvođačice Olga Dimitrijević i Maja Pelević osvojile Nagradu publike na prošlogodišnjem Festivalu Bitef, na programu je u Filodrammatici u subotu, 27. svibnja u 20 sati. S fokusom na temu žena i rada, projekt polazi od istraživanja strukturalnih rodnih nejednakosti u srpskom kazalištu: neravnopravnosti žena, nejednakih nadnica, normaliziranog nasilja i reprodukcije patrijarhalnih kapitalističkih obrazaca. Polazeći od tvrdnje da je kazalište odličan case study za šire društvene procese, autorice u predstavi ne sagledavaju pitanje žena i rada samo u okviru kazališnog konteksta, već i kao ključni motiv za promišljanje nekih budućih emancipacijskih politika.

U nedjelju, 28. svibnja (Filodrammatica, 20 sati), program festivala zaključit će plesna solo izvedba Pokret nesvrstanih umjetnika Christiana Guerematchija, nastala u produkciji platforme za suvremeni ples ICK Amsterdam. Krećući od vlastitih istočnoeuropskih i srednjeafričkih korijena, umjetnik ovim projektom istražuje teme rodne fluidnosti i crnačkog europskog identiteta. Predstava je inspirirana Pokretom nesvrstanih iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji je imao važnu ulogu u borbama za neovisnost u zemljama tzv. Trećeg svijeta i čiji je suosnivač bio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, od čije afrofuturističke utopije Guerematchi polazi u utjelovljivanju izgubljenih kulturnih kodova.

Ulaz na sve izvedbe je slobodan. Zbog ograničenog broja mjesta u gledalištu, besplatne je ulaznice potrebno rezervirati putem e-maila, a moguće ih je preuzeti na mjestu izvedbe sat vremena prije početka.

Škola je namijenjena pojedincima_kama zainteresiranim za autorski rad, razvijanje vlastite prakse te širenje suradnji u polju izvedbenih umjetnosti i suvremenog plesa. Prijaviti možete projekt na kojem već radite, praksu koju želite preispitati i produbiti ili novu ideju koju želite realizirati.

Radionice i intenzivi održavaju se u izvedbenom prostoru TALA PLE(j)S-a u Zagrebu, na Radničkoj cesti 27 (u sklopu Tvornice Katran), a u određenim periodima bit će omogućen i prostor za rad.

Na kraju programa predviđen je Dan otvorene scene unutar kojeg će polaznici_e imati priliku prezentirati svoj rad u različitim formatima. “Modularna školu vidimo kao prostor za razmjenu znanja i iskustava, prostor za međusobnu podršku i otvaranje pitanja u suradnji s drugim sudionicima nezavisne scene u Hrvatskoj i inozemstvu pa će njen finalni oblik ovisiti o samim sudionicima”, stoji u pozivu.

Škola je podijeljena u pet modula i rezidenciju, a održava se prema sljedećem rasporedu: 28.4. – 30.4., 29. 5. – 2.6., 26.6. – 28.6., 10.7. – 13.7., 15.7. – 15.8. (modul predviđen za rezidenciju polaznika_ca), 15.9. – 15.9. Dan otvorene scene održat će se 30.9. i 1.10.

Mentori su Irma Omerzo, Rok Vevar, Jasna Vinovrški i Jasmina Založnik, a predavanja će održati Marijana Cvetković, Saša Fistrić, Davis Freeman, David Hernandez, Aleksandra Janeva Imfeld, Larisa Lipovac Navojec, Roberta Milevoj, Škvadra, Biljana Tanurovska Kjulavkovski, Zrinka Užbinec, Jasmina Založnik, Marin Živković i Jasna Žmak. Program će omogućiti i razmjenu s umjetnicima_ama iz programa Puzzle 7 u suradnji sa Stanicom – servisom za suvremeni ples iz Beograda.

Program je besplatan, a broj polaznika_ca je ograničen. 

Prijavu sa životopisom, kratkim motivacijskim pismom i prijedlogom projekta pošaljite na ndacroatia@gmail.com najkasnije do 27. ožujka. Objava rezultata bit će 3. travnja.

I. Dolls & Goats / Lutke i koze 

Je li živa lutka idealna plesačica ili bitno nedostatna plesačica; je li rasterećena ljudske manjkavosti ili lišena kvalitete koja ples čini plesom? Polazeći od komičnog baleta Coppelia, izvedenoj iz hororične pripovijesti Pješčuljak E.T.A. Hoffmanna, Užbinec rastavlja priču o zavodljivom femme automatonu na dijelove, gradeći od probranih segmenata koreografsku partituru, koju vidimo i razbacanu na crvenim papirićima po podu i zidu prostora. Nakon što svoju publiku pozdravi ispred ulaza u Pogon s pomalo rigidnim osmijehom i nekoliko riječi o onome što ih čeka trenucima kasnije u dvorani, umjetnica se smješta na ljuljačku na periferiji scene, polaganim zibanjem prateći kako se mjesta oko izvedbenog prostora pune i smiruju. Slijedi složena koreografija koja u brzim isprekidanim prijelazima fokusira različite dijelove tijela u svim smjerovima, ritmovima i afektivnim nabojima, uz glazbu Bojana Rokvića koja podupire estetizaciju, tek pri kraju nestajući i ostavljajući nas sa zvukovima tijela koje diše i dahće i lupka i ponovno se smiruje u zibanje. Jedino stalno čitavom duljinom izvedbe određena je napetost, odražena i u grimasama koji modeliraju Zrinkino lice poput maski, ponekad lagano klizeći, ali nikada sasvim ne opadajući.

Užbinec spretno balansira jezu i komiku predložaka na kojima gradi i posve je nemoguće usidriti raspoloženje predstave koja je istodobno mučna i razigrana. Suočene s izvijenom mimikom koja agresivno simulira emotivna stanja, pitamo se možda što se inače ne sjetimo pitati, a to je kako se plesačica pred nama zapravo osjeća ispod tenzije artificijenlnih pokreta. S obzirom na performativ afektivne neutralnosti koji karakterizira većinu suvremenoplesnih izvedbi, Užbinec je istodobno unutar danog koda i ustremljena protiv njega, dovodeći svoju fokusiranu publiku u stanje afektivne rastrzanosti.

Ako poznajemo plesnu praksu Zrinke Užbinec kroz prizmu njezine pozadine u kultnom kolektivu BAD.co, teško je otresti se dojma da (i) u ovome radu umjetnica dekonstruira vlastitu utjelovljenu plesnu povijest, s bockavom ironijom i artikuliranim interesom za feministički postavljenu problematiku konstrukcija izved(b)ene ženskosti i načina na koje figuriraju u plesnoj praksi. Ne treba posegnuti duboko u asocijativne labirinte da osvijestimo načine na koje se u temi odražavaju heteropatrijarhalni modusi rodne konstrukcije i dominacije, kao niti odbljesci ovih mehanizama u tradicionalnim i institucional(izira)nim plesnim praksama poput (i najizrazitije) klasičnog baleta. Nije slučajno ni da balet kao umjetnička forma njeguje zatiranje neuredne ljudskosti kao svoju metodologiju i estetiku, a ideal balerine konstruira na vrijednosti apsolutne podatnosti tijela i duha. Užbinec je uza svo neljudsko umijeće kojim vlada, sve samo ne podatna izvođačica; njezina je prisutnost nevjerojatno moćna, uvijek osnažena divljom energijom koja može biti samo pod njezinom vlastitom kontrolom, uvijek prožeta jednako humorom i odmjereno produktivnim (utoliko što ima subverzije i u otporu totalnom produktivnom afektivnom kanaliziranju) bijesom. Predstava o lutkama i kozama iskosa pripovijeda o ženskim životima i smrtima, o oživljenom mrtvilu, umrtvljenom životu i živoj smrti.

II. The Death at the Club / Smrt u klubu 

Gustih tri četvrti sata Candela Capitán započinje kolutom unaprijed preko dijagonale bijelog podija, zatim se vraća na početnu poziciju, i ponavlja pokret. I ponavlja pokret. I ponavlja pokret. I ponavlja pokret. Pravilni ritam ponavljanja koje se pretvara u sve širu i dublju crvenu mrlju preko gornjeg dijela njezinih leđa, ondje gdje se tijelo uporno valja po podu, spaja se i rastaje od DJ seta Isabelle Gutierrez, povremenih strobo bljeskova i sve češćih iscrpljenih mučnina koje plesna umjetnica dočekuje sklupčana na podu, prije nego što ponovno ustane. I ponovno. I ponovno.

Performans koji Candela izvodi već nekoliko godina tegoban je i iscrpljujući, i iako je umjetnica već nekoliko puta najavljivala da si doslovnu muku te izvedbe neće ponovno priuštiti, zadnja se izvedba već nekoliko puta povraćala na podij u još jednu smrt. U tome je smislu izvedba u Pogonu možda bila završna ekskluziva posljednje klupske smrti koju će umjetnica izvesti kao solo rad o kompulzivnom užitku koji se pretvara u svoj antipod. Referirajući već u naslovu na klupsku scenu i rave kulturu, performans utjelovljuje koreomanski jouissance repeticije i varijacije, koji sam sebe puni i prazni, uvijek preko rubova ugode i izdržljivosti. Osobiti sloj doživljaju daje i ambivalencija razapeta između plesne izvođačice i glazbenice koja meko, ali posve fokusirano i uz lagane ritmičke pokrete, savršeno u kontradikciji prema divljem tanatičkom plesu, oblikuje svoj fenomenalni set. Mučna euforija kojom se prati minimalistički performans dovodi većinu gledateljstva u stanje gotovo-paralize, bilo u hipnotiziranoj nepomičnosti, ili u mekom neprekidnom tancanju na mjestu odražene koreomanije. Istodobno želimo da manija što prije stane, i želimo da traje zauvijek.

III. SMRK 

SMRK je kolektivna izvedba u nastajanju koja okuplja izvedbene umjetnike i umjetnice Minu Tomic, Oskara Petzeta, Omida Tabarija, Romana M Nefelija i Danielu Ulic u zajedničko istraživanje slobodnostrujećih ritualnih obrazaca, dubine izvedbenog asketizma i tenzične istodobnosti konfliktnih doživljaja sažimanja i rahljenja, širenja i koncentracije, stapanja i raspadanja. Iako je SMRK nominalno otvorena izvedba u koju je moguće slobodno ulaziti i izlaziti, vlastitim sam loše tempiranim dolaskom (mea culpa) propustila značajan, i po entuzijastičnim svjedočanstvima mnogih, središnji i najupečatljiviji dio izvedbe, naime onaj koji je uključivao ples razlomljen u amorfne i polimorfne duete. Koliko sam uspjela rekonstruirati iz kombinacije promo i post factum video materijala i prepričanih dojmova, plesni je segment kroz dimnu zavjesu prodirao u spontano smještenu publiku pedantnim, podatnim i napetim pokretima kontakt improvizacije u kojima su tijela postajala privremeno nerazlučiva. Pokret se širi u slobodnom trajanju, uzima si vrijeme, samodostatan i zaokupljen sobom, oblikujući androgine/bezrodne izvedbene mase koje se stapaju i rasipaju. Izvedba postaje afekt, afekt se transformira u izvedbu, hiperartificijenost postaje pounutreni autentični doživljaj, doživljaj se preokreće u vlastiti performativ.

Nešto nakon polovice izvedbe ušla sam u prostor koji je ispunjavala samo izmaglica i zvuk. Ne znajući točno kamo da gledam smjestila sam se uz udaljeni rub spontano oblikovanog gledališta na podu i pustila da mi raspršena pažnja luta u potrazi za minimalnom događajnošću usred viskoznog ništavila. Predstava naglašeno traje, instrumentalizira i bavi se trajanjem, ali nije posve izvedba-u-trajanju; ima ipak razaznatljivu dramaturgiju koja se pomalo osipa, signalizirajući da je riječ o nedavno započetom eksperimentu koji se još razvija i traži, definitivno proizvodeći dovoljno znatiželje da se njegov daljnji tijek napeto prati. Dugi vokalno-instrumentalni outro ponire nas u sve gušću hipnozu fokusiranog buđenja kao idealan završetak cjelokupnog dvodnevnog događanja.

Žanrovski su ove izvedbe hibrid plesne predstave i performansa, relativno jednostavnih, ali ubojito efektivnih tehničkih postavki koje oblikuju atmosferu svakog od radova u totalno iskustvo. Sjajna glazba kao jednakovrijedan segment izvedbenog rada također figurira u sva tri performansa, ne samo audio-kulisa događaja, nego samosvojna izvedbena instanca. Predstave, temeljno različite u senzibilitetima i tematskim osovinama, dijele ritualistički naboj, određenu nelagodnu, a hipnotičku težinu, i specifično disocirani odnos prema tijelima u pokretu. U suštini je riječ o suptilnoj problematici koja leži u samome središtu plesa kao takvog, u pitanju odnosa između volje ili namjere i kretnje koja ju ostvaruje; između odluke i otpora (prema spontanosti); između bića koje je um i duh i tijelo uvijek istodobno, i tijela kao instrumenta, objekta u koji je ustremljen pogled izvana, i koji nosi ples kao potencijal i htijenje.

U tradicionalnim koreografskim praksama instance su jasno odvojene podjelom posla na Koreografa kao nositelja umjetničkog koncepta i onoga tko kroji izvedbu koristeći plesačka tijela kao niti koje plete i para, i plesač/ica koje vlastitu kreativnu energiju podređuju i kanaliziraju u službi Predstave. Suvremeni ples u najširem smislu nije posve emancipiran od ove tradicije, iako su mu korijeni upravo u istraživanju plesa kao prakse slobodne ekspresije i rastakanja konvencionalne hijerarhije kakva dominira u primjerice baletu ili redateljskom kazalištu. No umjetnički najživlje, najeksperimentalnije i najintrigantnije pojave suvremene plesne scene nastaju upravo kao alternativa krutim tradicionalnim i duboko problematičnim uvjetima rada i umjetničkog promišljanja, između ostaloga preklapajući koreografsku i plesačku ulogu u istoj osobi ili osobama, ili je pak razlamajući u mozaik autorskih prisutnosti.

U doživljaju ovog složenog događanja pored umjetničkih je timova bitna bila i kustoska autorska prisutnost Galerije Močvara, odnosno Lovre Japundžića i Lee Vene, koji su oblikovali sinestetski program od tri samosvojne i vrlo intenzivne predstave, i sukreirali trodijelno umjetničko iskustvo u kojem je jedna drugu rasvjetljavala i akcentirala. Iako je termin kuriranja posljednjih godina doživio određeno obesmišljenje hipereksploatacijom, značaj sinergije između kustosa i umjetni/ca koji zajedno stvaraju umjetnički događaj/doživljaj ima osobitu težinu u suvremenim transmedijskim ili multimedijskim praksama za koje je postav i integracija u prostor formativan aspekt percepcije i recepcije djela. A kreativno-praktična vizija kustosa, njihovo razumijevanje podjednako konceptualnih postavki radova, estetike i pragmatike, najsnažnije se aktiviraju u notornoj fleksibilnosti nezavisne scene, za razliku od sveprisutnog tupila institucionalnih okvira koji sporo klize linijama manjeg otpora.

Pod vodstvom Lee Vene i Lovre Japundžića, Galerija Močvara otvara se sve više prema događajnim praksama, što će reći instalacijama i izvedbama, koje aktiviraju potencijale glomazne golotinje prostora Pogona Jedinstvo, dodajući cjelokupnom zagrebačkom izvedbenom repertoaru važan i žuđen prostor za predstavljanje domaćih projekata, kao i za međunarodna gostovanja. A ako je dosadašnji rad i senzibilitet dvojca, kao i ovaj sezonski grand finale, ikakav indikator nadolazećih programa, željno iščekujemo daljnje bljeskove mlade, eksperimentalne i bolno trendy scene.

Podsjetimo, Zagrebački plesni centar otvoren je 2009. godine, kada je dovršena prenamjena bivšeg kina Lika u Ilici. Nakon što je sedam godina njime upravljala udruga Hrvatski instut za pokret i ples, jedini gradski prostor u potpunosti namijenjen plesu 2016. godine odlukom tadašnjih gradskih vlasti pripojen je Zagrebačkom kazalištu mladih, usprkos snažnom otporu plesne zajednice. Okupljeni u inicijativu Autonomija plesu i Plenum Zagrebačkog plesnog centra, plesni umjetnici_e organizirale su niz akcija, okupljanja i javnih događanja kojima su reagirali na isključivanje plesne struke iz odlučivanja o tom ključnom resursu za plesnu scenu, zagovarajući i osmišljavajući održivija i pravednija prostorna rješenja za ZPC. Značajan dio plesne zajednice, okupljen oko spomenutih inicijativa te Udruge plesnih umjetnika Hrvatske i Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS, tada se zauzimao za uspostavu javno-civilnog partnerstva kao modela upravljanja zgradom.

Potaknute promjenom gradske vlasti, ove su udruge u lipnju ponovno pokrenule razgovor o plesnom centru te oformile koordinacijski tim čije su članice Nina Križan, Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer na online tribini predstavile prvi nacrt organizacijskog modela nove ustanove. Nacrt je to nastao na temelju istraživanja s fokus-grupama koje su činili predstavnici različitih generacija plesne scene s iskustvima rada u Hrvatskoj i inozemstvu, predstavnici ustanova i akteri s poznavanjem različitih organizacijskih modela u kulturi. Smjernice za model organizacijske strukture ZPC-a su nastale na temelju njihovih prijedloga, a ponovno slijedeći model javno-civilnog partnerstva koji se od javnih gradskih ustanova razlikuje po tome što odgovornost za upravljanje ustanovom dijele grad i organizacije civilnog društva, u ovom slučaju strukovne udruge plesnih umjetnika_ca. Hibridne ustanove utemeljene na javno-civilnom partnerstvu postoje u različitim oblicima, stoga se značajan dio istraživanja usmjerio iznalasku onog oblika koji bi najbolje odgovorio na potrebe plesne zajednice.

Kako su objasnile članice koordinacijskog tima, kao ključan se problem tijekom istraživanja pokazala prezentacijska nevidljivost plesne scene, pa odgovori ispitanika_ca ukazuju na potrebu za plesnom institucijom koja će biti prepoznatljiva u programskom smislu. S druge strane, činjenica jest da plesnoj sceni kronično nedostaje prostora za rad, a posebice za izvedbe repriza, stoga će nova ustanova sasvim izgledno imati važan i nimalo lak zadatak da pronađe ravnotežu između dviju funkcija: ustanove s jasnim i vidljivim identitetom te prostornog servisa koji pruža stabilnost sceni. Imajući na umu tu dvojaku funkciju, nacrt modela koji se nalazi u ranoj fazi predviđa mandatni, rotacijski mehanizam izbora vodstva (odnosno ravnatelja) ustanove, kao i zasebno savjetodavno, kolektivno programsko tijelo. Na taj način, istaknule su članice koordinacijskog tima, nadaju se u upravljanju novom ustanovom u što većoj mjeri zastupiti struku, njezino višeglasje i mehanizme kolektivnog odlučivanja koji predstavljaju specifičnost i snagu naše plesne zajednice.

Ipak, valja imati na umu i kako prostor bivšeg kina u Ilici nikako ne može riješiti sve prostorne potrebe za ples, i njegova se arhitektonska nedostatnost također isticala kao problem u odgovorima ispitanika_ca. Nova institucija, onakva kakvu zagrebačka i hrvatska plesna scena treba i zaslužuje, za ispunjavanje potreba struke morat će aktivno raditi na uspostavi ekosustava u koji će uključiti i druge institucije u kulturi kroz različite vrste suradnji. Drugim riječima, uz stabilnost i vidljivost, ovo istraživanje i model koji je iz njega proizišao upućuju i na otvorenost kao važnu karakteristiku budućeg Zagrebačkog plesnog centra. Nacrt ustroja koji su članice koordinacijskog tima izložile na tribini predstavlja inicijalnu fazu promišljanja o ovim problemima i predstoji mu proces dorade u konzultaciji sa strukom, ali svakako predstavlja nov i značajan korak prema izlazu iz dugogodišnjeg infrastrukturnog limba u kojem se nalazi zagrebačka plesna scena.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uz najavu predstave Rad panike BADco. ljetos je odjeknula vijest da se gasi skupina koja je na nezavisnoj kulturnoj sceni ostavila neizbrisiv trag. Od osnutka 2000. godine BADco. svoj rad razvija u pukotinama između plesa i kazališta, teorije i prakse, različitih dramaturških, koreografskih i filozofskih pristupa. U radu kolektiva sudjelovao je tijekom tog perioda niz različitih autorica i autora, stvarajući izvedbe koje su se ispreplitale s aktivnom proizvodnjom znanja o izvedbenosti. Ta specifična proizvodnja znanja, prepoznatljiva vrsta aktivne refleksije o umjetnosti i svijetu  – koje se uz predstave granalo u publikacijama, instalacijama i izložbama, na konferencijama i skupovima – svoj novi oblik poprimaju u monografiji Vježbanje nemogućeg teatrologinje, profesorice i kritičarke Une Bauer. 

Monografija, kao vrsta knjige koja bi prema definiciji trebala ponuditi iscrpan prikaz svoje teme, u ovom slučaju svojim oblikom odudara od očekivanog oblika teksta ili zbira tekstova o nekom predmetu. “Inicijalno je knjiga trebala okupljati različite tekstove koji kritički analiziraju BADco. Trudila sam se prikupiti dovoljno relevantne, zanimljive i bitne tekstove, ali ubrzo sam shvatila kako u radu ove skupine ima nešto što navodi autore da taj rad koriste kao metaforu. Mnogi tekstovi koristili su BADco. kao locus razmišljanja, ali zapravo su se bavili nečim drugim”, kazala nam je Bauer, objasnivši kako je njezin proces rada počeo 2013. godine i trajao je dugo upravo zbog potrage za prikladnim pristupom.

Njihove radove, nastavlja, iznimno je teško čitati polazeći od prezentacije, odnosno nije o njima moguće suditi samo na temelju predstave-proizvoda, a da se u razmatranje ne uključi proces koji okružuje predstavu. “Shvatila sam kako nedostaje knjiga u kojoj BADco. formulira vlastite metodološke principe. Pozicija iz koje sam mogla pisati o njima činila mi se previše diktatorski nastrojena, u smislu značenja i principa koje bi mogla imputirati u njihov rad. Prije interpretativne pozicije stalno je nedostajala njihova artikulacija vlastitog rada”, objašnjava autorica odluku da energiju usmjeri u knjigu koja bi proizvodnju rasvijetlila iz pozicije samog kolektiva. 

Monografija stoga uključuje niz razgovora s članicama i članovima skupine: Ivanom Ivković, Anom Kreitmeyer, Tomislavom Medakom, Goranom Sergejem Pristašem, Nikolinom Pristaš, Zrinkom Užbinec i Pravdanom Devlahovićem. Knjiga uz kolektivni aspekt rada BADco. tako naglašava i pojedinačne perspektive, njihova razilaženja i prelamanja, s čime rezonira i naslovna sintagma vježbanja nemogućeg. Sintagma se spominje u intervjuu sa Zrinkom Užbinec i u vezi s predstavom Nemogući plesovi, a za Bauer je riječ o izrazu koji podcrtava neodredivost, ali i utopijsko usmjerenje ove skupine.

“Privlačna i oslobađajuća crta u radu BADco. za mene proizlazi iz njihova odnosa prema utopiji. On uključuje postavljanje pitanja o tomu što bi moglo biti kazalište, što bi mogao biti život, što bi mogla biti pravednost, i cijeli niz takvih pojmova, kao i razumijevanje da su borbe uvijek dijelom osuđene na neuspjeh. Riječ je o želji da živiš umjetnost i kazalište koji nisu apsolutno odredivi, ne funkcioniraju po prepoznatljivim principima, ne računaju s poznatim točkama afektivnih reakcija i pokušavaju izaći iz vlastite kože. Mislim da ih taj prostor koji otvaraju prema nemogućoj budućnosti, budućnosti koja istovremeno osigurava horizont slobode za sve nas, bitno određuje kao umjetnike”, zaključuje autorica. 

Knjigu su izdali Centar za dramsku umjetnost i kolektiv Oaza, na čijim ju stranicama možete naručiti.