Riječ je o izvedbi koja spaja pokret, zračne akrobacije i vizualnu instalaciju, te otvara aktualne društvene teme poput migracija, izbjeglištva, ratova, Drugosti i nasljeđa. Kako piše u najavi, “Vježbanje suosjećanja novi je projekt Nikoline Komljenović, nastavak njezine autorske prakse u kojoj tradicionalne cirkuske alate – svilu, užad i trapez – zamjenjuje tankim ribarskim najlonom (krenom, pandivjernom), stvarajući prostor delikatne, a snažne izvedbene metafore.

Performans se gradi oko zastora flaksa – prozirnim, napetim linijama koje razapinju prostor, omeđujući ga zvukovima i svjetlom. Ovi elementi evociraju strah, neizvjesnost i nasilje koje je prisutno, ali nevidljivo; sve ono što se događa onkraj granica našeg pogleda, a čije posljedice osjećamo na koži. Prostorom odzvanja nepostojanje sigurnosti, iščezavanje prošlosti i budućnosti, dok fragmenti intervjua stanovnika područja kojima prolaze izbjeglice donose stvarna svjedočanstva prolaznosti, gubitka i izdržljivosti”.

Ideju, koreografiju i izvedbu potpisuje Nikolina Komljenović, kokoreografiju i suizvedbu Ivana Pedljo i Jadranka Žinić Mijatović, a dramaturgiju Tena Bošnjaković. Za dizajn svijetla zaslužne su Sanja Gergorić i Sara Salamon, a dizajn zvuka Jasmin Dasović. Izum zračnog rekvizita potpisuje Nikolina Komljenović, a fotografkinja izvedbe je Nina Đurđević.

Više detalja o izvedbi možete pronaći ovdje.

Riječ je o eksperimentalnoj izvedbi koja se, kako piše u najavi, bavi “zauzimanjem prostora tijelom. Prostor se u ovom slučaju definira kao univerzalan, prazan, u kojeg se upisuje značenje pred gledateljem te se uspostavlja činom izvođenja”.

Ovaj projekt je izgrađen oko zračnog rekvizita – ribičkog najlona odnosno flaksa. “Radi se o vlastitom izumu Nikoline Komljenović pomoću kojeg se tijelo održava u zraku vlastitim naporima. Sastoji se od mnogo tankih, plastičnih, prozirnih linija jednake duljine koje su organizirane u 3 zavjese koje zauzimaju središnji položaj na pozornici i događaj se može promatrati sa svih pozicija. Tanke linije se urezuju u tijelo i potiču ga na kretanje. U ovom procesu nema mjesta odmoru. Postoji samo surova realnost, bol i želja za promjenom.

Tanka linija je kolaborativan rad. Umjetnici suradnički grade rad svako kroz svoje afinitete i karakter kako bi stvorili jedinstveno djelo. Prostor, tijelo, svijetlo, zvuk i takne linije instalacije isprepliću sloj po sloj materiju performativnog čina. Uzajamnošću reakcija umjetnika i gledatelja, gdje se ne zna tko koga pokreće, istovremeno se gradi dramaturgija djela autorefleksijom umjetnika i tehnologije”, stoji u popratnom tekstu.

Nikolina Komljenović je koreografkinja, suvremena plesačica i zračna akrobatkinja, pedagoginja, producentica i kreativna direktorica Udruge Eksperimentalne Slobodne Scene (ekscena). Godine 2009. pozvana je u Alžir kao dio interkontinentalne suradnje na projektu suvremenog plesa, hip-hopa i novog cirkusa. Ovaj ju je projekt odveo u Bliski istok, na dva festivala suvremenog plesa – Ramallah Contemporary Dance Festival u Palestini i Zakharef in Motion – Amman International Dance Festival u Jordanu. Radila je tri godine kao doktorica klaunesa u udruzi Crveni nosovi. 

Ulaz na program je slobodan uz donacije.

Više detalja o projektu i umjetnici možete pronaći ovdje.

Možete li ukratko predstaviti kolektiv, kada i kako ste se oformile? 

Bunike su kolektiv koji se bavi suvremenim cirkusom i srodnim izvedbenim umjetnostima. Počele smo kao neformalna inicijativa, a udruga je službeno oformljena prošle godine u kolovozu. Za sada brojimo četiri člana i svatko ima specifičnu ulogu. Suradnja je krenula od  ideje za zajedničkim radom izvođačica Anje i Dunje koje su u to vrijeme djelovale u drugim kolektivima, a ubrzo im se pridružuju tehničar Amar [Maksumić] i prijateljica pravnica Morena. 

Koliko je zahtjevno započeti novu inicijativu u kontekstu ionako loših infrastrukturnih uvjeta na cirkuskoj sceni što se tiče pronalaska prostora ili dolaska do publike?

Mi smo imale tu sreću da nam je penjačka dvorana Fothia na Velesajmu izašla ususret te smo u dogovoru s njima osigurale prostor za potrebe vlastitih treninga, što je za cirkusku scenu velika stvar, budući da skoro nitko od nas nema prostor na raspolaganju. To i dalje nije riješilo problem prostora za rad na autorskim djelima, tako da smo za tu svrhu primorane osigurati mjesto za kreaciju, što je za dosadašnje djelovanje ostvareno kroz rezidencije u Pogonu Jedinstvo i šatoru Cirkobalkane, preko Cirkuske rezidencijalne mreže i platforme Subscena. Uspjele smo dobiti nekoliko termina tjedno u Mjesnom odboru Stjepan Radić u kojem smo, unatoč ograničenim tehničkim i organizacijskim uvjetima, realizirale prvi dio programa Cirkus na Radiću u sklopu kojeg su provedene radionice cirkuskih vještina i izvedba predstave Projekt 4,28km/h kolege sa scene Ratka Bokića. Međutim prostor Mjesnog odbora nalazi se na nezahvalnoj lokaciji, čime je dodatno otežan naš pristup publici.

Možete li nam reći nešto više o projektu koji ste proveli kroz Clubtureov program razmjene i suradnje? Od kakvih se sve aktivnosti sastojala tura po Slavoniji, kome su bile namijenjene i s kim ste surađivale?

Prvi projekt preko mreže Clubture provele smo kao neformalna inicijativa na području Slavonije što nastavljamo i ove godine, velika nam je želja bila upoznati to područje sa suvremenim cirkusom. Tura se sastojala od tri različite izvedbe inspirirane temom narodnih priča mjesta u kojima smo ih izvodili (Đakovo i Valpovo), u Osijeku smo napravile dječju izvedbu Neodrasli na kojoj još uvijek radimo s namjerom da napravimo jednu dužu cirkusku predstavu za djecu. Uz izvedbe održali smo i tri radionice fleksibilnosti i cirkuskih vještina na svili. Radionice su bile namijenjene za odrasle u Đakovu i Valpovu, a u Osijeku za djecu. Naši partneri u projektu Cirko5A bili su udruga Arla iz Đakova, Udruga Revolucija iz Valpova i Reart iz Osijeka. Možemo reći da je program izuzetno dobro prihvaćen i samo iskustvo ocijenile bismo kao vrlo pozitivno. 

“Iznikle kroz mračne slojeve zapuštenih zagrebačkih kuteva. Crne, sočne i nadasve otrovne”, stoji kao opis na vašoj Facebook stranici. Možete li nam pojasniti kojim se cirkuskim vještinama bavite i kako se žanrovski pozicionirate unutar postojeće cirkuske scene? 

Nastavak opisa je “u vidu korova šire se nepredvidivim načinima u zračne sfere”, samo što nije sve stalo na Facebook stranicu. Opis sam po sebi više odgovara nama osobno i rekle bismo da se ne želimo žanrovski ograničavati, nego si dozvoliti da istražujemo. Od cirkuskih vještina bavimo se zračnim akrobacijama u formaciji dua i sola (svila i ring) i elementima podne akrobatike (balansiranje na rukama).

Kako je došlo do suradnje sa strip umjetnicom Sonjom Pavin, s kojom surađujete na većem broju vizuala, i na koji je način povezan rad Bunika s njenim stilom?

Sonja Pavin je Anjina draga prijateljica koja itekako zna pogoditi srž Bunika. Sviđa nam se taj punk stil, te bismo rekle kako je njezin prvi dizajn vizualno najbolje prikazao Bunike kao takve, što se osobito slaže sa spomenutim opisom na društvenim mrežama. 

Za kraj, u radu u nastajanju Za dlaku bavite se perfekcionizmom i međuljudskim odnosima. Koliko vam je važno “osobno iskustvo” kao polazišna točka i na koji način vidite da ono rezonira s publikom kroz formu cirkusa?

Jedna od specifičnosti suvremenog cirkusa je polazište iz vlastitog iskustva, odakle dolazi autentičnost u radu – s obzirom na to da se većinom kreiraju autorska djela, stav prema određenom konceptu može se jasno vidjeti u izvedbi. Budući da nismo formalno obrazovani dramski umjetnici, takvim autentičnim pristupom postiže se uvjerljivost koju publika prepoznaje.