zlatna koogla – Kulturpunkt

Balkanski underground na turneji

nikolina — Mon, 18 Apr 2011 10:22:37 +0000

Turneja će trajati od 21. travnja do 21. svibnja, a koncert u Močvari najavljen je za četvrtak, 21. travnja u 21 sat.

Diyala i Bilk odlučili su se za zajedničke nastupe jer oboje glazbi donose poseban impuls i energiju, onu dozu artističke genijalnosti koju je i zahtjevnija publika prepoznala s lakoćom. Osim u Hrvatskoj, velike su uspjehe doživjeli i van granica, tako je Diyala u Sloveniji proglašena Kraljicom balkanskog undergrounda, dok su Bilkovci proputovali i nastupali diljem Europe. Iza njih su nastupi na svim važnijim festivalima u regiji, a sada je na redu mini-turneja po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji.

Diyala se počela ozbiljnije baviti glazbom krajem 1990-ih u varaždinskim bendovima Plag i Manny’s Insane te nakon njih s varaždinskim hip-hop kolektivom Tristosixty. Nakon više od 10 godina i nebrojenih nastupa uz pratnju DJ Ain’tunea, varaždinska reperica Diyala posljednih godinu dana koncerte radi uz pratnju tročlanog benda – Diyala Upgraded. Krajem 2008. godine izašao je Diyalin prvi album Rapstract. Album je dobio odlične kritike te je 2009. godine Diyala osvojila hrvatsku diskografsku nagradu Zlatna Koogla u kategoriji Najbolji ženski izvođač. Surađivala je s mnogim domaćim i stranim producentima i grupama od kojih treba izdvojiti Edu Maajku, Reverse Engineering iz Švicarske, BunZer0 iz Belgije, domaće Confusionovce itd.

Bilk su osnovali u Zagrebu 1999. godine srednjoškolski prijatelji Janko Novoselić (danas TBF), Miroslav Piškulić (danas Hemendex), Tin Oberman i Luka Vrbanić. Nakon mnogo previranja s postavom benda i koketiranja s raznim glazbenim žanrovima bend se ustalio i kristalizirao u bubanj, bas i elektroničke naprave svirajući živi drum’n’bass. Snimili su breakbeat noise drum’n’bass album This Bilk is radioactive koji je 2006. objavljen za Moonlee Records. Bilk danas čine Tin Oberman (synth/vokal), Luka Vrbanić (bass) i Edi Grubišić Cipal (bubanj, ex TBF).

Cijena karte u pretprodaji je 25 kn, a na dan koncerta na blagajni kluba 35 kn. Pretprodajna mjesta su: Klub Močvara, Dirty Old Shop, Rockmark i Kingston Shop.

Kawasaki 3P slavi rođendan

nikolina — Thu, 10 Mar 2011 18:04:12 +0000

Kawasaki 3P mnogi etiketiraju kao vrlo popularan, zabavan i atraktivan bend koji je za 18. rođendan svoje fanove odlučio počastiti brojnim hitovima – od onih s prvog albuma Kawasaki 3P do najnovijeg izdanja Idu Bugari. Za oba su albuma osvojili Porina, s prvim uhvatili Crnog mačka, a s drugim čak sedam Zlatnih koogli. Album Idu Bugari mjesecima je bio najprodavaniji album 2009. godine, a također su i pobjednici godišnje top liste Radija 101 – Cener.

Cijena karte u pretprodaji iznosi 80 kn, a na dan koncerta na blagajni kluba 100 kn. Ulaznice u pretprodaji potražite na sljedećim mjestima: Klub Močvara, Dallas, Dancing Bear, Dirty Old Shop, Eventim ticket shop, Kovač, Punkt13, Rockmark te na eventim.hr. Vrata kluba se otvaraju u 20 sati, a koncert počinje dva sata kasnije. Zbog velikog interesa koncert će se održati i u nedjelju, 20. ožujka u isto vrijeme.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Spasimo hrvatsku glazbu… od čega?

admin — Thu, 22 Feb 2007 21:55:58 +0000

Piše: Aleksandar Holiga

Poštovani,
Javljam vam se s pitanjem koje se tiče nagrade Zlatna koogla, odnosno najavljene humanitarne akcije ‘Spasimo hrvatsku glazbu’. Budući da ste najavili kako se svakim glasom i kupljenom ulaznicom za dodjelu nagrada pomaže ta akcija, zanima me na što se ona odnosi -; zapravo, čemu to točno dajem svoju podršku ukoliko glasam… Bio bih zahvalan ukoliko biste udovoljili mojoj znatiželji, a pretpostavljam da isto pitanje zanima i druge potencijalne glasače.
Unaprijed zahvalan,
Aleksandar Holiga.

Hvala na interesu, gospodine Holiga…
Naša je ideja humanitarne akcije direktno ovisna o potencijalnim sponzorima. Kako smo ih kontaktirali 400-injak ove godine, a odaziv za financijskim segmentom je zasad 0 kuna, ne možemo utjecati na količinu i odjek nečega što smo zamislili kao otvaranje fonda za mlade izvođače (demo karaktera), te im pomoći tim novcem pri objavljivanju službenih izdanja ili slanja na edukacione seminare razmjene u zemlje zapadnoeuropskih orijentacija…. Konkretno se na taj dio trebala odnositi naša ideja humanitarnog segmenta akcije. Da je odjek sponzora i potencijalnih partnera bio golem, humanitarnu akciju proširili bismo na što je moguće šire dijelove rada i funkcioniranja domaće glazbene scene…
Hvala još jednom,
Maja Jurić, Zlatna Koogla PR Team.

Gore navedena prepiska uslijedila je nakon što sam primio poziv da glasanjem sudjelujem u diskografskoj nagradi Zlatna Koogla, koja je za ovu godinu najavljena pod bombastičnim geslom ‘Spasimo hrvatsku glazbu’ – kako su revno izvijestili domaći mediji, uglavnom kopi-pejstajući službeno PR priopćenje. Najprije sam mislio da je riječ o propagandnom triku, odnosno autoironičnoj konstataciji kako se svi koji na neki način pokušavaju promovirati domaću glazbu zapravo bave humanitarnim radom (što je u neku ruku i istina, zar ne?), no nisam bio u pravu.

Enivej, nije mi namjera ovdje još jednom raspredati o Kooglačima i onome što rade. Smatram da je riječ o istinskim entuzijastima u čiju dobrohotnost ne treba sumnjati, iako se mnogi možda ne bi složili s nekim njihovim metodama – no, uvijek je najlakše kritizirati onoga tko se trudi nešto napraviti. Zapravo, htio sam da mi geslo njihove akcije posluži kao šlagvort za promišljanje na temu: treba li stvarno spašavati hrvatsku glazbu i od čega?

Vjerujem da će se većina čitatelja složiti s konstatacijom kako je tuzemna glazbena scena u prilično jadnom stanju, odnosno da su događanja na njoj malo kome zanimljiva i uzbudljiva. Izvođači su sa svoje strane nezadovoljni, jer albumi im se prodaju u mizernim nakladama, mnogima od njih vrlo je teško napuniti dvoranu, žale se i da ih televizija ignorira… Izdavači očajavaju zbog sizifovske prirode svog posla i mozgaju kojim će se metodama prilagoditi novim okolnostima – spominju se ‘komadna’ prodaja, plaćeni download, B-katalozi … Konzumenti su potpuno letargični i dobar dio njih dvaput bi razmislio kada bi im netko i besplatno ponudio neko od izdanja koje su, primjerice na Zlatnoj Koogli, prepoznata kao najbolja i najvažnija iz protekle godine: Gibonni, Gustafi, Luky, Edo Maajka, Kopito.

Sjećam se kako sam davno, tamo negdje u poratnim godinama, u jednom provincijskom omladinskom listu čitao tekst čiji je autor u najboljem soc-realističkom maniru pozivao čitatelje da ne slušaju srpsku glazbu (tada je, paradoksalno, u većem omjeru bila riječ o rock bendovima poput Partibrejkersa i sličnih, a puno manje o narodnjacima), jer “da je dobre domaće i strane glazbe sasvim dovoljno da zadovolji svačiji ukus”. Danas smo u sasvim drugačijoj situaciji: ogroman dio omladine sluša Srbe, a ‘prosvijetljenim’ i ‘intelektualnijim’ glazbenim fanovima pored svih terabajta mp3-ica koje cirkuliraju file-sharing servisima niti ne pada na pamet zamarati se onim što rade Detour, Quasarr, My Buddy Moose, Connect, General Woo i ostali. Također, takvi niti u ludilu ne bi kupili bilo kakav album osim onog kojeg smatraju apsolutno esencijalnim kolekcionarskim itemom, jer zašto bi plaćali za nešto što mogu dobiti besplatno? Postavlja se pitanje: kako natjerati ljude da slušaju hrvatsku glazbu -; jer to je, valjda, krajnji cilj akcije koja je želi spasiti?

Oprostite mi ako je moje gledište suviše radikalno, ali ja smatram da taj posao ne mogu odraditi ni diskografi sa svojim višestruko precijenjenim izdanjima, niti zakoni o nametu na prazne CD-ove, niti projekti poput T-portalove Fonoteke (koja se, kao što znamo, barem do sada pokazala kao epski fijasko), a niti fondovi za mlade izvođače koji će im pomoći u objavljivanju službenih izdanja koje nitko neće kupovati i slati ih da žuljaju guzice po nekakvim (mislim, stvarno!) seminarima… Mislim da je problem u samim izvođačima, odnosno u njihovom autizmu, pasivnosti, nerealnim očekivanjima i -; prije svega -; nedostatku potencijala.

Ovaj jad i bijeda koji trenutno imamo ponajviše je rezultat manjka suvislih izvođača i pjesama koje bi se mogle mjeriti sa svjetskom produkcijom i(li) donosile nešto novo i autentično. Što je najgore, situacija u undergroundu nije ništa ružičastija od one u mainstreamu: grassroots teritorij koji bi trebao iznjedriti nove uzdanice hrvatske glazbe nastanjen je ponajviše samodostatnim “herojima ulice”, uglavnom bez ambicija za proširivanjem kruga slušatelja te desetim klonovima ionako loših izvođača iz “zemalja zapadnoeuropske orijentacije”. Tako da bi vjerojatno najtočniji odgovor na pitanje iz naslova bio: hrvatsku glazbu treba spašavati od nje same. Koliko od estradnih vedeta koje su si nabile astronomske cijene, pa premalo nastupaju i zato ne mogu prodati album ali kukaju kako ih mediji ne vole – toliko i od mladih izvođača cijepljenih od originalnosti, hrabrosti i inicijative.

I još nešto što se tiče ovih drugih, onih kojima su Kooglači željeli pomoći. Hrvatska jest mala zemlja, ali sasvim je sigurno da među tih 4,5 milijuna stanovnika postoji njih barem par desetaka koji su u stanju proizvesti glazbu koju će na tisuće drugih poželjeti slušati. Oni ponajprije sami moraju dobro razmisliti na koji način žele do toga doći. Kako trenutno stvari stoje, domaći diskografi mogu im vrlo malo pomoći, čak bih rekao da bi više odmogli objavljivanjem službenog izdanja jer bi im time ograničili vlastiti kreativni manevarski prostor za promociju. Naime, čak i neki izvođači koji već nekoliko godina ne postoje, a u svoje su vrijeme obećavali, konstantno se spominju po internetskim forumima i blogovima, a nadobudni pojedinci postavili su njihovu kompletnu demo-diskografiju za besplatan download. Mogućnosti online promocije su goleme – koliko još Arctic Monkeysa se mora dogoditi u svijetu da bi to ljudi i kod nas shvatili?

No, i taj “avangardni” pristup, koji je drugdje već odavno realnost, mladi izvođači koji žele iz anonimnosti krenuti u juriš za spas hrvatske glazbe moraju kombinirati s još jednim – i to onim najklasičnijim i najtradicionalnijim: nastupima uživo. Zato su prostori u kojima se oni redovito priređuju, i općenito mjesta na kojima se odvija urbana kultura i kultura mladih, apsolutno na prvom mjestu ako ćemo pričati o tome što u ovom kontekstu treba spašavati…

Fotografija gore: Connect

Drugo pakovanje kroz gusto granje

Tonći Kožul — Mon, 10 Apr 2006 15:23:37 +0000

Sad kad se održala treća po redu Zlatna koogla, praćena komentarima tipa “super je što takvo nešto postoji”, red je da ja pitam – zašto takvo nešto uopće postoji?

Zlatna koogla koncipirana je kao “zdrava” “protuteža” Porinu, no zapravo, jedina prava razlika tih nagrada je u brandingu. Jer i nema nekih tektonskih odudaranja u fondu nominiranih i nagrađivanih izvođača. Jest da je Porin u pokojoj kategoriji spremniji pogurati pokoje estradno ime, dok je Zlatna koogla pak sklonija u pokojoj kategoriji pogurati pokoje novije “urbano” ime… ali, generalno, i kod jednih i kod drugih običavaju dominirati ista imena tzv. “zdravog” mainstreama: Let 3, TBF, Hladno Pivo, Edo Maajka. Zajednička je također značajka i to da obje nagrade nemaju gotovo nikakav utjecaj na tržišnu prođu nagrađivanih izvođača.

Sve je, kao što rekoh, u imidžu. Porin se ne može otresti onoga krezubog dinosaura koji nikome i ničemu ne služi, pa Koogli nije bio problem da uleti kao mladenačkija, manje uštogljena alternativa. A kad imaš takav imidž, onda ćeš lakše privući i mlađu, manje uštogljenu publiku. Pa je Porin, kao, za korporativne penziće, a Koogla za raju. Za Porin glasa struka. Za Kooglu – publika.

Međutim… koja korist od toga kad nominacije za Kooglu i dalje sastavlja STRUKA, a onda publika samo bira iz onoga što joj je ponuđeno na meniju? Ne sumnjam kako je time olakšan posao ljudima koji zbrajaju glasove, ali zašto bi to mene bilo briga! To me podsjeća na onaj top deset najseksi Hrvatica po izboru lezbijki otprije nekoliko mjeseci. Mediji su uredno prenijeli vijest, no pritom su prikladno izostavili podatak da je lezbijska publika mogla birati jedino između navedenog popisa deset Hrvatica, popisa koji je skockala viša instanca. Velike li slobode izbora!

Mada, sumnjam da bi ishod bio znatno drukčiji i da je publika krojila nominacije za Kooglu. Naša glazbena scena je malena i, kao što je primijetio dvojac Holiga-Stajčić na T-portalu, “zanimljiva otprilike koliko i Prva hrvatska nogometna liga.” A pošto su akteri i Porina i Koogle mahom rockerski inklinirani, preostaje im čeprkati i hrvati se oko siromašne godišnje trpeze rockerski inklinirane produkcije. Kooglini glasovi publike (čiji je suverenitet tu, jel, iznimno ograničen) samo su izlika za narcizam malih razlika – narcizam koji postavlja Kooglu kao antipod Porinu. A kad li ono, rugala se tava loncu.

Još jedna velika boljka projekta Zlatne koogle je – megalomanija. Umjesto da se koncentriraju snage na dvije večeri, ove godine manifestacija je razvučena na četiri večeri. Što je, naravno, rezultiralo osipanjem publike zbog kojeg su patile večeri Zlatnih dama (četvrtak) i izbora za najboljeg DJ-a (nedjelja). Na ovoj potonjoj se, štoviše, nije skupilo niti pedeset ljudi.

Izbor za najboljeg DJ-a i inače je najbizarnija kategorija na Zlatnoj koogli, posvemašnje nasumična u svom nedostatku dodira sa stvarnošću. Mislim, svaka čast nominiranima, ali… zašto Seljo i Čoban, kad su zadnjih godina tek sporadično aktivni? Zašto baš Nikola Fučkar umjesto mase prominentnijih house DJ-a? Zašto DJ Freez kao predstavnik studentskog alter-clubbinga umjesto nekoga iz Respekt Radio Kollektiva, daleko prisutnijeg u tom segmentu noćnog života?

Indikativna je već sama činjenica da je za taj izbor rezervirana nedjelja – koja baš i nije udarni dan za klupske aktivnosti! Tim je potezom jasno demonstrirana hijerarhija rockističkih vrijednosti: koncerti su ona prava stvar, glavna atrakcija za petak i subotu, dok su didžeji neobvezatna zeka za sporedni program, ne?

A to što u najširem spektru noćnog života DJ-i svojim djelovanjem debelo nadmašuju koncertirajuće bendove nema nikakve veze, ha? Dobro, očito i nema: Zlatna koogla okuplja ljude jednog određenog, užeg profila, koji žive u paralelnoj stvarnosti odvojenoj od one dominantne kojom žare i pale house/r&b DJ-i. Stoga je za očekivati da će se tu prikloniti svojoj manjinskoj opciji.

No, osobno, nemam nimalo razumijevanja za glasove ljudi kojima su glavne točke dodira s kulturom DJ-inga utorci u Gjuri s Mariom Kovačem i pokoja slučajna večer u Močvari ili KSET-u. Kad takvi biraju najbolje DJ-e, to mi je tek mrvu manje uvredljivo od glasovanja dijaspore na parlamentarnim izborima – ta koji se vi kurac imate petljati u nešto o čemu nemate pojma?!? Isto kao što dijaspora glasa za HDZ jer je to jedino što zna, Kooglaši glasaju za didžeje koji im se guraju pod nos u onih nekoliko mjesta na koje izlaze, ignorirajući pritom rad stotina DJ-a koji UISTINU drže kulturu DJ-inga živom.

I po terminu i po posjećenosti spomenute večeri jasno je da su Kooglašima DJ-i zadnja rupa na svirali. Jedini razlog zbog kojeg ta večer postoji je, opet, megalomanija. Konkretnije, rockistička megalomanija: ona po kojoj je rock centar svijeta oko kojeg sva druga glazba samo orbitira, i dobiva prikokurčevita priznanja kad rockistički arbitri ocijene da je iz nekog razloga, kao, ono, progresivna. Pa tako udijele i priznanje kulturi DJ-inga za progresivnost, ali na takav način da se i dalje jasno zna tko je tu ipak gazda.

Mislim da bi bilo iskrenije i poštenije od Kooglaša da se mane em patroniziranja onoga što baš i najbolje ne kuže, em pretvaranja da su neka spektakularna alternativa postojećim sustavima vrijednosti – jer, čak i ako stavimo na stranu sličnosti nominacija/nagrada s Porinom, ostaje činjenica da Koogla samo reakcionarno prolongira uvriježene predodžbe o tome koje su vrste glazbe “dobre” a koje “loše”.

Bilo bi najpoštenije kad bi se manifestacija svela na običnu dvovečernju koncertnu veselicu. Ali, naravno, upravo onda bi bilo jasno što je ustvari Zlatna koogla: tek događaj više na društvenom kalendaru, događaj koji dođe i prođe bez traga. Ništa više, ništa manje.