Višemedijska predstava Rotulus Homo Pendulum, autorskog tima koji čine Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo i Dragana Milutinović, uz stručnu podršku Arijane Markučić Brecelj, svojevrsni je završni dio Šahto-kulture. O kolektivnom projektu Šahto-kultura predstavljenom lani u rujnu, s Damirom Bartolom Indošem i Tanjom Vrvilo, razgovarala je Anna Javoran.

Uz kozmomagnetizam Dragana Živadinova, u društvu Aljoše Živadinova Zupančiča, predstava Rotulus Homo Pendulum aktualizira učinke i modalitete emancipatorskog djelovanja kazališta iz prakse članova neoavangardne grupe Kugla glumište i njihova rada s kazališnim, vizualnim i glazbenim umjetnicima srodnih senzibiliteta, poput Marka Brecelja.

“Razvijamo utočište kreativnosti − humanizirajuće središte usred neobuzdane razgradnje kritičnosti. Naša reakcija na getoizaciju nesrednjestrujaške kreativnosti je naš ključni izum: medijski, odnosno ostvarujući proboj s mekoterorističkim performansima. Ne pristajemo na isključivanje iz odlučujućeg tržišta, iz tržišta javne svijesti, već maštovitim humorom infiltriramo u njega isključene ljude, teme i djelovanja”, poručuju autori_ce u popratnom tekstu.

Ulaz na izvedbe se ne naplaćuje. Više detalja možete doznati ovdje.

Jedini problem koji je Kugla oduvijek imala i nije ga uspjela razriješiti nalazio se u prijeporu: treba li se baviti teatrom kao nadopunom egzistenciji ili kao radom na egzistenciji?

Mekani brodovi vješto isprepliću zvučni i vizualni arhivski materijal s razgovorima (koje su vodili Željko Zorica i Suzana Marjanić) ne samo s “kuglašima” – Zlatko Burić, Anica Vlašić-Anić, Damir Bartol Indoš, Krunoslav Mavar, Milan Vukšić, Naco Oster… – već i brojnim suvremenicima i su-djelovateljima; tu su “coccolemoccovci” Branko Matan, Branko Brezovec, Gordana Vnuk teatrolozi, filmolozi, filozofi, kulturni radnici poput Ivana Ladislava Galete, Jovana Ćirilova i Borke Pavičević.

Film je svjetsku premijeru imao na Human Rights Film Festivalu 2022. godine, o čemu možete pročitati u tekstu Nore Čulić Matošić.

Nakon projekcije u Dokukinu KIC u četvrtak, 27. travnja održat će se razgovor s članom Kugla glumišta i dobitnikom nagrade Europske filmske akademije, Zlatkom Burićem Kićom te producenticom filma Anom Zoricom.

Piše: Igor Ružić

“Potrudite se!”, vrišti akademska pjevačica Dina Puhovski na samom kraju Kabareta Tamne zvijezde. Poslušavši Brechta, u tom “potruđivanju”, kako Damir Bartol Indoš objašnjava rad na svojim “zasluženim temama”, prate je i ostali sljedbenici zvijezde besmislice, ne samo one zaumne dadaističke i oberjutske, nego i svake druge koja uspijeva u svome naumu da se kazalištem i za kazalište igra svim sredstvima, bez zadrške i kalkulacije ili baš njima unatoč. Zato nova predstava Kulture promjene SC-a na pozornici Teatra &TD jest potpisana autorski, imenom Zlatka Burića, ali i činjenično: “Kabaret Tamne Zvijezde su: Zlatko Burić, Damir Bartol Indoš, Mia Biondić, Dean Krivačić, Sven Jakir, Marko Jastrevski, Vedrana Klepica, Dina Puhovski, Henning Frimann, Miro Manojlović, Vedran Hleb“, bez hijerarhije ili podjele uloga i funkcija, tek s razumljivom prednošću.

Naravno da su Zlatko Burić, ovdje izostavljenog, ali inače sveprisutnog nadimka Kićo, i Damir Bartol s neizbježnim Indoš, navedeni prvi. Kabaret Tamne zvijezde i jesu najprije oni, ali nipošto i jedino oni, jer uključenost ostalih sljedbenika, nastavljača i prenositelja dodaje specifičnu težinu rukopisu koji je skrojen još krajem sedamdesetih, ali čije inačice i stranputice još nisu u potpunosti istražene. Zajedno u Kugla glumištu, kasnije u njegovim frakcijama, Kićo i Indoš pisali su istodobno i vlastite povijesti i povijest ovdašnjeg neakademskog, nepripadajućeg, istodobno alternativnog i avangardnog kazališta. Nisu, naravno, u tome bili usamljeni, barem ne onoliko koliko su možda i htjeli. Čak i kad se dogodio Kićin odlazak u hladnije krajeve, veza nikada nije prekinuta, a vrijeme između, potrošeno u Parainstitutu ili pred danskim filmskim i televizijskim kamerama, originalnoj međusobnoj upućenosti dodalo je notu iskustva u/i različitosti. Iako ih je u recentnoj pomami za nostalgijom teško naći, njih dvojica ubrajaju se u istinske zvijezde čija slava s godinama zadobiva tek nešto tamnije tonove, pa je i naslov predstave zapravo daleki odjek davne Priče o djevojci sa zlatnim ribicama i Cirkusa plave zvijezde. Vidjeti ih ponovno zajedno na pozornici za svakog je upućenog gledatelja individualna, čak i intimna, satisfakcija, dok je za domaće kazalište u cjelini njegovih sljepila to ujedno i provjera i ovjera vrijednosti otpornih na vrijeme i “vremena”. 

Kabaret Tamne zvijezde i jest lijek protiv svjetonazornih, političkih, kulturnih, kao i politički korektnih mrena. Umjesto onoga što se većinom prodaje pod tom istodobno sasvim jednostavnom i gotovo konzumerističkom, ali i potencijalno provokativnom i stoga subverzivnom formom, ovaj kabaret zabavlja na drugi način i na druge načine. Citati su mu izvitopereni i pogrešni, intenziteti ili smanjeni ili podignuti iznad razine pristojnog, dramaturgija oholo nedosljedna i drsko nezainteresirana za kauzalitet i posljedice, izvedba opušteno privatna ili zagledana isključivo u vrhove svojih cipela… Sve je tu pogrešno, i ništa nije, baš zato što bi moglo biti. Uhvaćeni, doslovno, u klopku između parafraze citata Rainera Wernera Fassbindera i citata parafraze Bertolta Brechta, gledatelji su pošteđeni odgovora jer im je onemogućeno pitati “Zašto?”. Kabaret Tamne zvijezde ionako daje sve, ali ničega previše – od moralnih prodika i izrugivanja s aktualnim političkim kičem, do podsjećanja na klasnu svijest i potlačenost koja nije ni slučajna niti nepromjenjiva. Pritom i zabavlja kabaretskim nizom točaka, pojedinačnih ili grupnih nastupa, u skladu s vlastitim poimanjem sklada. 

Ukoliko danas postoji svjesna propaganda višeg stupnja, ona koja bježi zakonitostima trenutka i utjecaja aktualnosti na izvedbenoumjetnički čin, Kabaret Tamne zvijezde vrhunski je proizvod suptilne propagande: ne zagovara otvoreno, nego dopušta drukčiji pogled i, naizgled paradoksalno, konstantnom rotacijom vertikalne i horizontalne osi fizičkih i metafizičkih obzora uspostavlja jasniju perspektivu. Ni pankerski lom i zaumna besmislica, niti agitiranje za jednu ideologiju ili svjetonazor, ova predstava prepušta se najprije samoj sebi, svojem unutarnjem mehanizmu, samodovoljnosti i užitku. Dopušta si, ipak i tek sporadično, pokoju jasnu poruku, samo zbog ionako labilne ravnoteže sa svim onim skrivenim, kodiranim ili uopćenim do eventualne neprepoznatljivosti. “Potrudite se!” je jedna od njih, kao i nježno ruganje s arkadijskom predsjedničkom autobiografijom ili kvazirasprava o moralnoj upitnosti terorizma i njegove jednostrane osude. Političnost ovog kabarea nije ni u onom što izgovara niti u onome što prešućuje, nego u zagovaranju mogućnosti da se na konkretna pitanja odgovori glazbom i gestom, citatom i strukturom, vezivnim tkivom izvedbe koja svoju vezanost uz svjetovno ne iscrpljuje jednako konkretnim od/govorom.

Iako kabaret jest nešto slobodnija izvedbena forma, ovaj kabaret tu slobodu zloupotrebljava jer se oslobađa u sebi, a ne iz sebe. Drugim riječima, ne radi zbog onoga izvan, nego za ono unutra, jer ne obraća se publici, čak i kad to formalno čini, nego izvođačima samim. Svi su ovdje svjesno loše otisnuti faksimili: stamenost i impresivna vokalnost Dine Puhovski razrješava se kroz hinjenu prirodnost i bliskost Mije Biondić, alijenizirani Marko Jastrevski ogleda se u pomaknutoj i uvijek skliskoj interaktivnosti Deana Krivačića, suptilnost vibrafona Mire Manojlovića kroti perkusionističku navalu Henninga Frimanna, dok suha odbojnost Svena Jakira svoj kontrapunkt ima u opuštenoj jednostavnosti Zlatka Burića. Nije tako samo s ljudskim materijalom, jer inkluzivnost se ovdje širi i na tehniku i scenografiju: reflektor nije reflektor nego megafon, ali se jednostranost megafona preslikava u telefonima koji onemogućavaju komunikaciju čak i kad funkcioniraju. Najbolji primjer takvog proširenja i sužavanja funkcije prepiljeni je koncertni klavir, koji i bez glamurozne opreme i dalje proizvodi zvuk, ali sad ne više iz superiorne pozicije nego kao partner šahtofonskoj kakofoniji Indoševih oporabljenih, teških metala. Ukoliko i zvuk i slika jednako kvalitetno funkcioniraju i po drukčijim pravilima, tada struktura postoji, zajedno s razlozima koji je opravdavaju i intencijama koje je nemoguće zanemariti. 

Kao spoj, navede li se samo najudaljenije točke ovog dvodijelnog spektra, Indoševe nepronične tvrdokornosti i Kićine sklonosti sentimentalnijem i zavodljivijem otporu, Kabaret Tamne zvijezde kaleidoskopska je formacija istinske i sasvim ozbiljne kazališne zaigranosti, potvrda da prihvaćanje smisla te igre sa smislom može biti uzbudljivo.  

Kroz veselu destrukciju slika, blizu ružičastog odsjaja napuštenih tvorničkih postrojenja u sumrak, artisti čvrstih cipela KTZ-a miješaju zvuk opruga, Brechta, Fassbindera i ljubavne slike sa željezničke stanice (u Sesvetama) i garantiraju zabavu i pouku za sve”, stoji u najavi predstave.

Kabaret Tamne Zvijezde su Zlatko Burić, Damir Bartol Indoš, Mia Biondić, Dean Krivačić, Sven Jakir, Marko Jastrevski, Vedrana Klepica, Dina Puhovski, Henning Frimann, Miro Manojlović i Vedran Hleb.

Predstava će premijerno biti izvedena u ponedjeljak, 9. ožujka, u Teatru &TD, s početkom u 20 sati.