Ovu tiskaru pokrenula je 2019. godine dizajnerica Ana Labudović, a program stažiranja omogućuje rad na tiskanju u riso tehnici, grafičkom dizajnu, pripremi za tiskarsku produkciju te asistenciji na radionicama, umjetničkim rezidencijama i izdavačkim sajmovima.

O raznovrsnim djelatnostima tiskare, pisao je Marko Golub u predgovoru izložbi RISO i prijatelji – 220.000 otisaka kasnije: “Raspon tiskanih publikacija koje su dosad izašle iz kuhinje RISO i prijatelji uključuje knjige umjetnika, fanzine, kataloge i brošure povezane s određenim izložbama ili sličnim događanjima, umetke časopisa, teorijske tekstove i eseje, no on je i nešto širi ako se uključe i plakati, kao i različiti radionički produkti poput uvrnutog hibrida eksperimentalnog tiska i stop animacije u radionici koja je ostvarena u suradnji s Katrin Novaković. Sve one nastajale su s određenom idejom diseminacije znanja i informacija, ili pak samih umjetničkih djela (u slučaju knjiga umjetnika).”

Osim navedenih projekata, RISO i prijatelji radili su oblikovanje za publikacije Biblioteke 0 Općenito u okviru koje je objavljeno devet teorijskih eseja u hrvatskom prijevodu na različite teme u poljima vizualnih umjetnosti, kulture i društva.

Period stažiranja traje dva do četiri mjeseca, a radno vrijeme je u prosjeku četiri sata na dan. Labudović u pozivu naglašava da nema sredstava za honorar, ali može pomoći oko pronalaska smještaja i nudi opciju zajedničkog ručka, odnosno dnevnog kuhanog obroka. Osim iskustva rada u malom studiju i bliskog mentorskog programa, Labudović potiče razvoj vlastitih projekata poput zinea, bez naknade za tisak.

Više detalja o pozivu možete pronaći u prijavnom obrascu.

Poziv je otvorenog tipa i nema rok.

Prijavljeni radovi trebaju tematizirati vatru u širem kontekstu, a prihvaćaju se fokusi poput klimatske krize, burnouta u kapitalizmu, političkog korištenja vatre, paljenja policijskih autiju ili pepela. Organizatorice pozivaju sve zainteresirane da se prijave sa svojim idejama o pričama na temu svjetla i tame, a posebno one koji u vatri pronalaze teme poput ljubavi i zajedništva.

GQTTF objavljuje istoimeni zine od 2015. godine, a dobrodošli su radovi u obliku eseja, kratkih priča, članaka, bilješki, kolaža, fotografija i/ili ilustracija. Na prijavu se potiču i autori_ce koji se vatrom služe kao tehnikom ili dijelom procesa.

Zine će biti objavljen na engleskom i poljskom u proljeće 2025. godine, a prijave za sudjelovanje se vrše putem online obrasca.

Više detalja o pozivu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 20. siječnja.

Prvi broj ovog strip-magazina, koji je besplatno dostupan na internetu, sadrži autobiografske, satirične i noir tematike, a može se promatrati i antologijski – kao izbor iz iskustava ili skup crtica iz života svojih kreatora, sažet u jednu tematski i tehnički raznorodnu, ali skladnu i usmjerenu cjelinu. U skladu s tim, sadržaj je gotovo u potpunosti izveden crno-bijelom tehnikom, izuzev završnog rada od jedne table, koji potpisuje crtač i kolorist Ive Svorcina. Prikazima vlastitog života i (stripovske) svakodnevice, hipotetskih i apsurdnih situacija, autori i autorica na diskretan način poučavaju što je sve moguće izraziti nizom crtanih kadrova. Dinamici slijeda stripova ovog izdanja doprinose i različiti pristupi samih crtača, koji se kreću od potpune stilizacije (Solanović) preko one umjerene (Strukan) do gotovo sasvim realističnog prikaza (Sudžuka). 

Drugi broj jednim je dijelom i doslovni nastavak prvog, imajući u vidu da se priče pojedinih stripova nastavljaju. Za svoje skupno izdanje nemaju striktno određen naziv, no ističu kako riječ magazin ili zine dobro opisuje ono što rade, istovremeno se distancirajući od srodne ali distinktne kategorije fanzina koja je u zadnje vrijeme (ponovno) dobila određenu vidljivost kao aktivno obilježje alternativne kulture. Fanzin kao formu promatraju u izvornom smislu, a to je umjetnost fanova, obožavatelja ili poklonika nekog kulturnog fenomena, poput, recimo, glazbenog žanra, političkog ili (sub)kulturnog pokreta, književnog pravca i sličnog. Nasuprot tome, urednici Farta, unatoč njegovom otkačenom imenu i sadržaju, u produkciji stavljaju naglasak na izbor, autorstvo, autentičnost i profesionalizam, putem kojih ocrtavaju disciplinarne granice stripa u odnosu na druge umjetnosti. Uostalom, kako ističu, Farto kao projekt ponajprije shvaćaju kao prostor izražavanja koji nije ograničen ni usmjeren izvanjskim zahtjevima u obliku ugovora, normi i rada prema tuđim temama, idejama, scenarijima i stilskim okvirima i koji im pruža slobodu da crtaju o čemu i kako žele. Kako se radi o potpuno volonterskom angažmanu, dinamika izdavanja prilagođava se mogućnostima i slobodnom vremenu sudionika.

Kako je ideja bilo mnogo, a s radom je trebalo odnekud početi, tako je tisak prvog broja financirao Sudžuka, najstariji, ali i međunarodno najpoznatiji crtač ove ekipe, poznat po brojnim suradnjama s DC-jevim Vertigo Comicsom i drugima. Međutim, već drugi broj uredništvo je uspjelo financirati prodajom prvog, čime se potvrđuje interes domaće i strane publike za autorskim i nekomercijalnim sadržajem. Ipak, sudionici su istaknuli kako je kod nekomercijalnih strip-izdanja sa slabijim marketingom i malom nakladom neophodno da urednici i suradnici obilaze festivale i komuniciraju s potencijalnom publikom, te da su upravo festivalske promocije, ali i sama vidljivost na festivalima zapravo osnova stjecanja novih poklonika, a time i kupaca fizičkog proizvoda. Kako su hrvatsko tržište, ali i interes za strip prilično skromni, strani festivali i međunarodna vidljivost postaju imperativ, a konkurencija postaje više-manje cijeli svijet, pa tako i Farto izlazi u hrvatskom izvorniku i prijevodu na engleski.  Povrh toga, produkcijski uvjeti otežani su i činjenicom da ova urednička grupa na izradi drugog broja više nema svoj studijski prostor na koji su se mogli osloniti u početnim fazama svog rada.

Zanimljiv moment u raspravi bilo je pitanje o usporedivosti stripa i animacije kao izražajnih formi; iako srodne, istaknuto je kako je animacija dosta zahtjevnija upravo zbog brojnih frameova koji su nalik jedan drugom, dok kadrovi u stripu dopuštaju puno više improvizacije. Iz tih razloga, unatoč tome što je animacija bolje plaćena, sami sudionici preferiraju strip, a istaknuli su i kako dosta stripaša koji se odluče studirati upisuju Animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti.

Iako posjetitelja tu večer nije bilo mnogo, format tribine, kao i njena izvedba, vješta koliko i opuštena, učinili su ovaj događaj pristupačnim kako za užu, tako i za širu publiku. Slušajući razgovor, gledali smo kako se table Farta izmjenjuju na projektoru i ocrtavaju skicu tog stripovskog života (kako glasi naslov jednog od stripova) s njegovim ljepotama i izazovima. Sudeći po viđenom, taj život se odvažno nastavlja, kao i ova suradnja na maloj, ali aktivnoj domaćoj stripovskoj sceni.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.