Uvodna riječ odgođena je za gotovo pola sata nakon čega se moderator ispričao zbog poslovičnih problema s tehnikom i nedolaska najavljenog Martinisa koji je “zapeo negdje u Rijeci”. Nisu neki problemi, ali ako trčite preko omekšanog asfalta koji isparava da ne biste zakasnili, nije vam sasvim svejedno. Zanemarimo li organizatorske šlampavosti otvaranje je bilo sasvim solidno. Prvu temu razgovora predstavljala je nova zgrada Muzeja. Mikrofon se sljedećih pola sata najčešće nalazio u ruci Milovca koji je arhitektonsko rješenje Igora Franića nazvao ni manje ni više nego “izvanrednim izložbenim prostorom”. MSU, prema njegovim riječima, nije bio zamišljen kao turistička atrakcija kakve su po zamislima Gehryja i  Libeskinda podignute u Bilbau i Berlinu već kao ozbiljni izložbeni prostor. Franceschi se načelno složio s njim naglašavajući kako je nova zgrada u pravilu zadovoljila i građane i stručnu javnost. Štefančić je sumirao pohvale njenom izgledu zaključivši kako je ona “simpatično staromodna” te kao takva ne odvraća pozornost od izložbenih postava. Ljudi bi, dakle, nakon posjeta Novom Zagrebu trebali pamtiti izložbu, a ne zgradu. Da prisustvujemo nekakvoj raspravi podsjetio nas je Kršić kojem se zgrada, najblaže rečeno, nije nimalo dopala. Ona je, za početak, promašena jer je propustila simbolizirati iskorak kulturnih institucija preko Save. Kroz cijeli niz primjera obrazložio je zašto arhitektonski koncept smatra šupljim ne samo simbolički već i doslovno budući da toplinska energija iz Muzeja curi na sve strane. Za sve ostale Kršićeve zamjerke upućujem vas na njegov tekst koji je nakon objavljivanja od p(r)ozvanih komentiran tek u kuloarskim razgovorima. Raspredanje o arhitekturi previše se rasteglo budući da ona nije bila uža specijalnost baš nikog od prisutnih. Unatoč tome, disonantna mišljenja glede same zgrade izvukla su sudionike debate iz početne uljuljkanosti.

Dotad prilično nezainteresirana Majača otvorila je prilično zanimljivo pitanje pozicioniranja muzeja unutar društva jednom kad je mikrofon došao do nje. “Što je mission statement MSU-a?” Prema njenom mišljenju, muzej od nacionalne važnosti trebao bi jasno artikulirati svoju ulogu u legitimiranju nekih društvenih praksi što je on dosad propustio učiniti. Ili, jednostavnije, muzej nije ponudio odgovor na pitanje o vlastitoj svrsi, a trebao je. Nakon te zamjedbe riječ je zatražila Nada Beroš, kustosica stalnog postava MSU-a, da bi s popriličnom dozom patosa ustvrdila kako je “sve što oni rade njihov mission statement” nakon čega je napustila raspravu zbog neodgodivih poslovnih obveza. Ne znam, možda ima pravo, ali mene je cijeli taj prizor stilski neodoljivo podsjetio na završnu scenu jednog partizanskog klasika. Može li se to nazvati poštenim odgovorom na postavljeno pitanje prosudite sami.

Drugi sudionici rasprave nadovezali su se na raspravu premještajući fokus na slabu posjećenosti MSU-a. Ako i nisu rekli što je svrha muzeja, rekli su da nema svrhe ukoliko zjapi prazan. Franceschi i Milovac konstatirali su da muzej kao institucija danas balansira između elitističkih i populističkih tendencija. Elitisti smatraju da bi muzeji trebali ostati sredstva za podizanje intelektualne i kulturne razine populacije, dok populisti drže da bi se muzeji trebali približiti industriji slobodnog vremena. Milovac nema ništa protiv toga se da se muzeji spektaklom približe široj publici, dok Franceschi kategorički odbija spektakl kakav predstavlja, recimo, Noć muzeja. Čemu služe muzeji? Zadovoljavajuć odgovor nismo dobili.

Tribina je upozorila na taj prijeko potrebni moment autorefleksivnosti. Da je Majača par minuta prije prepoznala neuralgično mjesto hrvatske kulturne scene potvrdili su komentari iz publike. Glavni problem neki od njih vide u tome da se tribine ovakvog tipa uvijek organiziraju od strane nezavisne kulturne scene, a nikad od strane MSU-a. Milovac je takve tvrdnje odbacio kao deplasirane pozivajući se na svoj rad u minula dva desetljeća, ali glasove iz publike nije s tim mogao utišati. Institucionalna nezrelost, kao termin koji je skovao netko iz publike, odgovorna je za nespremnost institucija da prime zamjerke na svoj rad. Gard koji su Beroš, a donekle i Milovac zauzeli u ovoj raspravi pokazao je da su njihovi kritičari imali pravo. Iluzorno je očekivati da institucionalna kritika dođe od strane institucija kad vodeći ljudi tih institucija javnu raspravu doživljavaju kao sačekušu. Javne tribine potrebne su da bi domaću kulturnu scenu izvukle iz apatije u kojem se već dugo nalazi. Dean Duda je tu proračunatu suzdržanost precizno opisao u tekstu Hrvatski književni bajkomat objavljenom još 2003. kao stanje u kojem “sistem i njegovi pregaoci stvaraju nekonfliktnu interesnu mrežu međusobnog čuvanja leđa”. S javnim tribinama možda bi prestalo samozadovoljstvo naše kulturne scene koja podrazumijeva svoje postojanje premda sama očito ne zna objasniti zašto.

Treba biti oprezan pri procjeni značaja ove rasprave. Ne zato što nije bila dobra, dapače. Spremnost velikog broja ljudi da sudjeluje u diskusiji bila je pohvalna koliko i simptomatična. Izostala je neugodna tišina karakteristična za javne rasprave. Ona koja nastaje uslijed činjenice da je pristojnim ljudima pomalo nelagodno istupati pred hrpom ljudi koje vide prvi put u životu. Ovdje se mogao steći dojam da je rasprava bila javnija od javne. To se može objasniti jednom kad shvatite da je većina okupljenih u kinu bila međusobno “na ti”. Ukoliko MSU prihvati izazov i doista poradi na organizaciji javnih tribina posvećenih vlastitom djelovanju bilo bi lijepo u istoj prostoriji osim stručne javnosti okupiti pripadnike svih društvenih slojeva koji su nužni za njegov rad; od umjetnika do putnika namjernika. Dok nemate u publici barem jednog čovjeka kojemu pojam MSU označava tramvajsku stanicu gdje silazi za Avenue Mall, a ne radno mjesto, i dok se ne prestane na kritiku odgovarati zauzimanjem odbrambenog stava, pitanje je koliko će takva rasprava biti uspješna. Prepoznao je to netko iz publike tko je pretpostavio da ništa od izrečenog neće odjeknuti dalje od žabokrečine u kojoj su se prisutni našli. Malo pretjerano, ali ne sasvim pogrešno.

Drugi tematski blok bio je posvećen načinu financiranja muzeja u čijem se kontekstu osim potpuno javnog financiranja sve više govori o modelu javno-privatnog partnerstva ili pak sponzorstva. Publika je opet bila na visini zadatka s primjedbom kako se novac iz državnog proračuna koji čini najveći dio budžeta raznih javnih institucija uzima zdravo za gotovo dok se manji dio budžeta dobiven od privatnih financijera dočekuje kao mana s neba. Kršić, sa svoje strane, nije propustio pametno upozoriti na slabu regulativu o ulasku privatnog kapitala u javne institucije kakve su muzeji. Milovac pak ne dvoji da je to društveno legitimna praksa. Zanimljiv je način na koji je to objasnio.”T-com nama naplaćuje svoje usluge. T-comovi novci zapravo su naši novci. Sponzorstvom umjetnosti T-com nama vraća dio naših novaca.”

Do izjave gospodina Milovca osjećao sam se pomalo kao onaj afrički domorodac pri projekciji filma u primitivnom selu iz poznate akademsko-urbane legende koju profesori rado pričaju kad žele upozoriti na važnost poznavanja perceptivnih konvencija. Domorocu je, naime, pušten film sporog ritma koji ga je trebao naučiti tehnikama isušivanja močvare. Nakon što je projekcija završila sanitarni inspektori pitali su domoroca što je zapamtio. On je rekao da je zapamtio kokoš. Odgovor je inspektore prilično iznenadio jer nisu bili svjesni da se u filmu pojavljuje kokoš. Ubrzo su pažljivo odvrtili vrpcu – kadar po kadar – i, vidi stvarno, doista pronašli kokoš koja je protrčala donjim desnim dijelom tijekom jednog prizora nakon što ju je netko preplašio. Izjava gospodina Milovca bila je moja kokoš! Imam iskustva u  prepoznavanju interioriziranja i upotrebe MI-diskursa. U čije ime Milovac govori kad govori u prvom licu množine? Vjerojatno u ime sviju pretplatnika T-coma. Ne znam za vas ali meni bi – kao jednom prosječnom korisniku usluga T-coma – bilo puno draže da telekomunikacijski gigant spusti cijenu svojih preskupih impulsa nego da iti lipu mog novca potroši na svoje karitativne aktivnosti poput povećanja fonda T-comove zbirke pri MSU ili, ne znam, digitalizacije Vlaka u snijegu.

U pripremi temata o MSU, dvotjednik Zarez je uputio anketu na brojne adrese umjetnika, kustosa, likovnih kritičara i arhitekata u Hrvatskoj, koji su odgovarali na sljedeća pitanja:

• Molimo za vašu recenziju/ocjenu zgrade novog MSU Zagreb, s obzirom na arhitektonske kvalitete po sebi, način na koji arhitektura zgrade zadovoljava, ili odgovara na potrebe izlaganja suvremene umjetnosti te s obzirom na lokaciju i način na koji zgrada i izložba komuniciraju s okolišem/javnim prostorom?
• Kakvom ocjenjujete zbirku, koncepciju postava, a kakvim aktualni/realizirani postav te program MSU Zagreb? Kako su u njemu zastupljeni te trebaju li biti zastupljeni, arhitektura i dizajn? Također, i s obzirom na postav te format/način ili medij prezentacije, fotografija i video.
• Što je po vama suvremena umjetnost u svojoj razlikovnoj definiciji spram drugih umjetnosti (potpitanje: što biste istaknuli kao iznimno umjetničko nasljeđe koje eventualno treba postati obilježjem nacionalnog identiteta? Je li to suvremena umjetnost?) tj. u svojoj suštini; koje biste suvremene umjetnike, hrvatske i/ili inozemne istaknuli (i zašto)? Koji “naši” umjetnici imaju međunarodnu karijeru te prema kojim kriterijima? Postoji li, i treba li postojati, tržište suvremene umjetnosti u domaćem kontekstu?
• Kakvim ocjenjujete gradsku i državnu politiku spram suvremene umjetnosti?
• Kako je suvremena umjetnost percipirana od strane javnosti, široke publike, koliko joj je dostupna/razumljiva te je li suvremena umjetnost elitistička? Je li tobogan Carsten Höllera način približavanja suvremene umjetnosti širokoj publici i najmlađima, no ne i ustupak?
• Koju biste izložbu istaknuli kao “najbolju” u programima hrvatskih muzeja i galerija u prethodnoj godini?
• Postoji li teorija suvremene umjetnosti u nas, metodologija i pojmovnik pisanja o suvremenoj umjetnosti; koju biste knjigu/tekst preporučili kao relevantnu literaturu na tom području, u nas i na drugim jezicima?
• Možete li navesti primjer/primjere “dobrih” muzeja suvremene umjetnosti u svijetu, u novim ili prenamjenjenim zgradama s obzirom na arhitekturu i  s obzirom na program (također s obzirom na budžetni omjer ili razmjer ikonička zgrada/zbirka/postav).

Među pristiglim odgovorima je i tekst Dejana Kršića koji uz suglasnost autora prenosimo u cijelosti.

Naravno da je konačno otvorenje važan događaj, i da je zbirka u nekim aspektima, prvenstveno svojom internacionalnom širinom, doista važna. Ali ta kvaliteta zbirke je rezultat aktivnosti ljudi koji odavno nisu u MSU, a uglavnom niti među živima – Božo Bek, Radoslav Putar, Dimitrije Bašičević, Marijan Susovski, Davor Matičević… Rezultat upravljanja Muzejem posljednjih petnaestak godina je gotovo apsolutno odsustvo relevantne suvremene umjetničke produkcije protekla dva desetljeća. Što se u postavu povremeno pokušalo zamaskirati posuđivanjem slika iz zbirke privatnog kolekcionara. Začuđujuće je da taj skandal kao da nikog nije zasmetao. Dapače, u najavama otvorenja stalnog postava to se i isticalo, ali kad te riječi samo hladno stavite na papir ne čini li vam se tu nešto izuzetno neprimjereno: u stalnom postavu najvećeg muzeja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, javne institucije, financirane sredstvima poreznih obveznika, izložena su djela iz privatne kolekcije, i to ne neka rijetka remek djela prošlosti, već radovi suvremenih, živih i djelatnih umjetnika!?

Sve je to pokazatelj odsustva dugoročnog planiranja rada Muzeja kako u državnim i gradskim institucijama koje su o izgradnji i radu odlučivale tako i unutar samog MSU-a. Ne samo da se danas govori o pasivnim kućama, već se doista i grade zgrade koje štede pa i stvaraju energiju, umjesto da je rasipaju, a mi smo u doba krize dobili stakleno/leksansku “vilu propuh” kroz koju toplinska energija zimi curi na sve strane (dan nakon otvorenja osoblju u prizemlju trebale su debele zimske jakne i tople čizme), dok će ljeti biti problema s hlađenjem, klimatizacijom. Da ne govorimo o direktnom sunčevom svjetlu (ah da, to je naknadno “riješeno” zastorima i izgradnjom knaufanog labirinta!) i tome kakvi su tu mikroklimatski uvjeti za izlaganje radova? Da u inicijalnom projektu očito nitko nije vodio računa o klimatizaciji posredno potvrđuju i ogromni uređaji suptilno postavljeni na ravni krov zgrade.

O toj u medijima često hvaljenoj arhitekturi zgrade lijepo se pregnantno izrazio Aleksandar Srnec: ne možete na osnovu Kniferove slike graditi arhitekturu, zgrada mora funkcionirati kao skulptura. Sagrađena je tolika zgrada, točan trošak izgradnje se još ni ne zna (spominjale su se cifre oko 450 milijuna kuna, svakako barem dvostruko veće od ugovorenih 210 milijuna), a propuštena je prilika da dobijemo zgradu koja funkcionira kao nešto više nego simbol iskoraka kulturnih institucija preko Save. U doba Calatravinih konzolnih konstrukcija, u svakom smislu eks-centričnih zgrada po Šangaju i Dubaiju, naš se navodni prozračni simbol modernosti oslanja na tupe štake konvencionalnih betonskih stupova.

Sam prilaz zgradi je katastrofalno riješen. Ulaz u zgradu je planiran samo s jedne, južne strane, kao da je riječ o nekoj renesansnoj palači kod koje je važna samo fasada. Zgradi podignutoj na ograđeni plato ne možete prići sa strane. Onaj prostor u začelju zgrade (ma koliko bilo neprimjereno govoriti o zgradama moderne arhitekture u tim terminima) je praktično nedostupan. A kad konačno u zgradu uđete, praveći slalom između kliznih staklenih vrata, nemate baš osjećaj da je tu riječ o “hramu umjetnosti”. Tu su obavezni kafić, garderoba, blagajna, malo desno museum-shop, jedino prisustvo umjetnosti baš ne osjećate i ne vidite, baš kao što je i ulaz u polivalentnu dvoranu “Gorgona” nevidljiv. U propagandnom letku naglašava se da je “prizemlje namijenjeno raznovrsnim sadržajima za posjetitelje” a izložbeni prostori su na katovima. Nije li tu već simbolički, umjesto prožimanja umjetnosti i života, naglašena hijerarhijska, vrijednosna razlika?

Ta prostorna stisnutost očita je i u polivalentnoj dvorani “Gorgona” (500 m2). Gledalište je izuzetno strmog nagiba, tako da je veliko pitanje kako će publika pratiti kazališne predstave i performanse koji se tu najavljuju. Predavače publika promatra s visine. Redovi su tako stisnuti da – osobnim iskustvom potvrđeno – muškarac prosječnog rasta udara koljenima u naslon sjedišta ispred. A što reći o pomalo nadrealnoj ideji da se u sred izložbenog prostora smjesti akvarij kafića u kojem će čovjekolike ribice piti i jesti!? A ne uz neki od problematičnih staklenih zidova, da posjetitelji imaju novu zanimljivu vizuru na novi ili stari Zagreb. Da ne spominjemo činjenicu da taj kafić još uvijek naravno ne radi jer još nije riješen natječaj tko će voditi ugostiteljske usluge. Imali su samo, šta 6 godina?

Otvorenje izložbe Aleksandra Srneca pokazalo je i svu prostornu nelogičnost prostora namijenjenog povremenim izložbama. Na to je već u govoru na otvorenju izložbe reagirao gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok izazvavši nemalu nervozu gđa. Pintarić, ravnateljice i voditeljice odjela za odnose s javnošću te pritajeno zadovoljstvo posjetitelja. Ne samo da ulazni prostor ne može primiti sve zainteresirane, već je i kretanje kroz izložbu tako zakomplicirano da postaje user unfriendly. Ulazite u izložbeni prostor ali izložba ustvari počinje na katu ispresijecanom različitim stupovima i zidovima, jedan dio je iza stepenica, u drugom prolazite kraj kafića, opet u jednom uskom a visokom prostoru pa kroz klaustrofobični hodnik, tako da će u ovakvom obliku velik dio prostora za većinu izložbi ustvari nužno ostati neiskoristiv.

O samoj autorskoj koncepciji stalnog postava ne treba više puno raspravljati. Ali nužno je komentirati njezinu provedbu. Sama kustoska koncepcija s pet “velikih” i poetski naslovljenih pomalo maglovitih tema (Projekt i sudbina, Umjetnost kao život, Umjetnost o umjetnosti, Velika enigma svijeta, Riječi i slike), ne komunicira dobro u tom arhitektonskom labirintu. Ne postoji jasna narativna linija, u prostore nužno ulazite nasumice, često više ne znate u kojoj ste sekciji, zidni natpisi s objašnjenjima nalaze se na jednom mjestu koje nije nužno ono na kojem vi kao posjetitelj ulazite, a unutar tih sekcija često se nalaze radovi koje na okupu više drže lijepe želje kustosa nego čitljiva narativna linija i načela komplementarnosti ili kontrasta.

Kao suvremene tvornice kulturne industrije muzeji suvremene umjetnosti nisu prvenstveno namijenjeni stručnjacima i znalcima (mada svakako moraju zadovoljiti njihove kriterije, interese i zahtjeve) već širokoj publici. Već i broj posjetitelja u MSU pokazuje potrebu za edukativnim pristupom. Nažalost, realizacija samog postava taj zahtjev (pa i proklamiranu težnju) ne ispunjava. Na potpisima radova, prilično ružnim i tipografski nesuptilnim, nečitkim i prije svega neinformativnim nema npr. godina rođenja/smrti autora ili grada/zemlje porijekla. Ukoliko već ne znate nešto o umjetnicima, tamo nećete ni saznati. Na Srnecovoj retrospektivi svi natpisi su bili samo na hrvatskom, kao da se uopće ne računa na strane turiste! Autori postava kao da nisu čuli da se slova mogu rezati u samoljepljivoj foliji pa su velike papirnate role lijepljene na zid. U postavu se na televizoru vrti i dokumentarni film o radu Grupe šestorice, ali bez stolica na koje bi publika mogla sjesti i filmu posvetiti više pažnje od onih poslovičnih 30 sekundi. Dakle unatoč proklamiranoj okrenutosti širokoj publici Muzej ustvari komunicira nešto samo onima koji nešto već znaju. To nije tek tehnički problem, to postaje problem politike gledanja, jer za većinu posjetitelja djela svodi na autonomne objekte, oduzima im narativ i kontekst (koji je djelima suvremene umjetnosti često važan, pa i presudan, često ono što na prvi pogled vidiš nije ono što djelo želi posredovati) i pretvara ih u slike, vizualne fenomene. I u tome je a ne u trivijalnoj činjenici masovnosti publike, temeljni problem spektakularizacije muzeja. Tako je, na primjer, rad Moja godina Željka Jermana, brojem komada velik ali sadržajno intimistički, u postavu neprimjereno monumentaliziran, u deset redova, dvostruke visine prosječnog višeg posjetitelja, tako da je listove na vrhu zida praktično nemoguće čitati.

Mnogi kustosi preziru tekstove na zidu, ali barem bi pojedine grupe/sekcije (Exat, Gorgona, Nove tendencije…) trebale biti jasno označene. Ako već ne na samom zidu povremeno bi neka objašnjenja, priče o umjetnicima i radovima trebale biti dostupne na kartonima ili letcima u prostoru. Kustosi su se uzdali u suvremenu tehnologiju audio-vodiča, ali izložba mora funkcionirati kao vizualni, prostorni pa i ambijentalni doživljaj. Ukoliko se kroz izložbu/izložbeni prostor morate kretati s vodičem ili drugim audio-prostorom u slušalicama na glavi, tada tu nešto očito ne funkcionira. Posjetitelji koji dođu bez tog pomagala ne mogu gotovo ništa saznati o onome što bi trebale biti specifične vrijednosti Muzeja. Internacionalni karakter zbirke je njena komparativna prednost u regiji. Ali, bez obzira na koncepciju stalnog postava, u međunarodnom kontekstu Muzej se mora pozicionirati onim što je već prepoznato kao najveći ovdašnji dosezi moderne i suvremene umjetnosti: Zenitizam, Exat, Vojin Bakić, Gorgona, Nove tendencije, Geff, Tomislav Gotovac, krug Galerije SC i “nove umjetničke prakse”, Grupa šestorice… U ovakvom postavu to nažalost ne funkcionira.

U tako kompleksnom postavu i konfuznom arhitektonskom prostoru važna je orijentacija posjetitelja. Ovdje je signalizacija na rubu katastrofalnog – a pitanje je i da li zakonitog, jer treba se zapitati da li je doista prije otvorenja dobivena prava uporabna dozvola, i kako, jer ni mjesec dana nakon otvorenja izlazi, naročito izlazi u slučaju požara nisu bili jasno označeni. Nije baš jasno koje su od tih silnih stepenica požarne. Mape tiskane na depilijanima u kretanju zbirkom vam nikako neće pomoći jer su sekcije tek sumarno prikazane različitim bojama. Nagradno pitanje: postoji li u MSU podzemna garaža? Gdje se u nju ulazi?

Općenito, vizualni identitet je nedefiniran. Stari logo nije bio dobar ni kad je usvojen. Šteta je što izgradnja nove zgrade nije iskorištena kao prilika da se uspostavi jasan novi vizualni identitet. Ovako izgleda kao da se paralelno upotrebljava nekoliko sustava (jedno na koverti, drugo na pozivnici, neka kombinacija na webu, nešto sasvim treće u prostoru…). Jedno zanimljivo rješenje koje se povremeno pojavljivalo u najavama izgradnje nove zgrade, MSUEUM, ostalo je nedovoljno iskorišteno. Iz osobnog iskustva znam da se na takvim projektima sukobljavaju raznoliki zahtjevi i interesi, uprave, kustosa, marketinga… da je riječ o zadatku koji mora zadovoljiti različite medije i formate, od tiskanih do weba i signalizacije u prostoru, ali ovdje i vizualni identitet signalizira samo odsustvo jasne ideje, vizije i koncepcije što je MSU, što bi želio biti, i kako se pozicionira.

Čuveni tobogan Carstena Höllera je posebna, opet mutna priča, u kojoj smo s protokom vremena dobivali različite informacije. Prvo ga se najavljivalo kao “ekskluzivu”, koju smo, eto, remek djelo, dobili za nikad točno iskazanu količinu Eura. Onda se potiho ipak priznalo da je riječ o radu koji ima već desetak svjetskih muzeja i koji ni po čemu nije ni bitan niti specifičan za Zagreb. Onda se ta činjenica počela predstavljati kao uspjeh, i mi tobogan za spuštanje imamo! Svjetsko – a naše! A onda se pronio glas da ustvari rad uopće nije kupljen, već iznajmljen, opet na nedefiniran rok – spominju se od jedne do deset godina! Sve to ne bi bilo problem da je riječ o instituciji koja nema problema s financiranjem, koja svoj osnovni posao kvalitetno radi. Ali, kao što je već rečeno, zbirka pokazuje ozbiljne manjkavosti u prikupljanju i prezentaciji umjetničke produkcije posljednja dva desetljeća. A niz radova iz ranijih razdoblja, koje su 90-ih još i mogli nabaviti, u međuvremenu je otišao u privatne zbirke poput Erste banke ili Marinka Sudca.

Tako se u muzejskom dućanu (174 m2) prodaju razne tipične muzejske parafernalije, razglednice, plakati, podlošci za miša… dio toga i s motivima umjetničkih djela iz kolekcije. Načelno to je dobra ideja, koja je opet, tipično, realizirana na kriminalan način. Djela često nisu reproducirana u cjelosti, već su iz njih vađeni dekorativni elementi. Koliko mi je poznato, a pitao sam nekolicinu domaćih autora čiji su radovi reproducirani, nitko ih nije pitao za dozvolu. O nekoj vrsti financijske nadoknade da i ne govorimo. Činjenica da Muzej posjeduje djela u svom vlasništvu još uvijek ne znači da ima autorska prava na njihovu komercijalnu eksploataciju. I ako ih reproducira za svoje promotivne svrhe pristojnost nalaže da se radovi reproduciraju u integralnom obliku te da se autore barem formalno pita za dopuštenje. Nije tu riječ tek o nekompetentnosti nadležnih, već o općoj klimi nepoštivanja autora i kreativnog rada. Nisu se zabunili, greškom napravili propust, oni dobro znaju što čine i to i dalje, bez obzira, čine. Uostalom, što drugo očekivati kad se na Srnecovoj izložbi ravnateljica usuđuje potpisati kao kustosica, stavljajući se ispred Marinka Sudca bez kojeg izložbe ne bi ni bilo, troje autora izložbe i autora postava? Uostalom, tako je svojevremeno potpisala i iz SAD pristiglu putujuću izložbu Andyja Warhola. Konačno, ne bi li se netko trebao upitati po kojoj nepromjenjivoj logici Zbirka Benka Horvata (arheološki materijal, slikarstvo 15-18. stoljeća) koju ravnateljica vodi, pripada MSU!?

***

Osim velikih arhitektonskih strukturnih poteza, mnogi od nabrojanih problema i grešaka nisu nepopravljivi, za neke bi trebala prilična sredstva za druge uglavnom dobra volja i profesionalna s(a)vijest, ali za sve je preduvijet da Muzej kao institucija izađe iz svoje učahurenosti. Simbolički to znači da na natječaju za radno mjesto ravnatelja glavni uvjet ne smije biti “poznavanje hrvatskog jezika”. Problem otvorenosti i dostupnosti, temeljni je problem većine domaćih kulturnih institucija i tu neće biti pomaka dok se kadrovska politika bazira na političkoj podobnosti i strategiji nezamjeranja. Glavni problem MSU ostaje programski. Tolike prostorne kapacitete valja napuniti, a sam muzej očito za to nema ni organizacione snage ni financijskih mogućnosti, pa se već naslućuje moguća tendencija kanibalizacije druge, vaninstitucionalne scene. Pritom se čine diletantske i neoprostive pogreške u planiranju programa. Tako je, uz sve manjkavosti u realizaciji postava, fascinantna retrospektiva Aleksandra Srneca maknuta nakon manje od mjesec dana radi izložbe kako ga uvijek tituliraju “glavnog partnera”, ustvari korporativnog sponzora! Uz sve navedene probleme, takvom izlagačkom praksom MSU se ubrzano približava statusu Biškupićevog i Bandićevog Obrovca! Tako je samo u “investicijskoj potpori” Ministarstva kulture za 2010, za MSU namijenjeno 15.000.000 kn. Stavka kaže: “za izgradnju”!?

Ostale fotografije vezane uz tekst možete vidjeti ovdje.