U srijedu, 7. listopada, festival se otvara bučnim nastupom u craft pivovari Primarius. Nastupit će Ciśnienie uz dva regionalna dua čija se zajednička točka nalazi u droneu – Zauvijek Hani i It’s Everyone Else, koji ga koriste kao pozadinsku teksturu energičnog industrial hardcorea.

Drugi dan festivala, četvrtak, 8. listopada, program se seli u Centar mladih Ribnjak, gdje poljski bend BNNT u suradnji sa svestranim kanadsko-libanonskim glazbenikom Radwanom Ghazijem Moumnehom izvodi glazbu u minimalističkom ključu. Uz njih slovenski kolektiv Zhlehtet donosi spiritualni jazz, a hrvatska flautistica Nikolina Šušak Mandić izvodi set elektroakustičnog ambienta.

Treći dan festivala seli se u Centar za kulturu Dubrava, koji će u petak, 9. listopada, postati audiovizualni “dvor” kojim kraljuje španjolska dream pop princeza Rebe, istaknuto je u najavi.

Festival se zatvara dvodijelnom večeri u Akc Attacku uz live izvedbe i elektronički after party. U prvom dijelu večeri nastupit će plus44Kaligula, britanska avant-pop umjetnica i Weed420, venezuelanski kolektiv mladih zvučnih kolažista. Večer otvara mladi zagrebački tekstura trio Nez, a u kasnijim satima za DJ pult stiže etablirana pariška techno DJ-ica u.r.trax uz regionalnu podršku.

Više detalja o satnici i programu pronađite ovdje, a ulaznice su dostupne na linku.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Uz zaista jak line-up, osmo izdanje ZEZ-a pružilo je iznadprosječan broj unikatnih izvedbenih iskustava – onih koja gotovo transcendiraju ili pružaju prekrasan eskapizam, iznenađuju svojom nepretencioznom, šašavom virtuoznošću ili nude kaotično zabavno pročišćenje. Svako od njih moglo bi inspirirati poseban pesudopoetičan tekst, zbog čega se čini najzanimljivijim u ovoj reportaži fokusirati na pregled nekoliko nastupa koji na specifičan način ostaju sa slušateljem_icom i otvaraju nove horizonte istraživanja zvuka.

Dva takva nastupa odvila su se već na večeri otvorenja u Grofu Melinu, čija je estetika pružila atmosferičnu, minimalističku kulisu meditativnim izvedbama umjetnica Penelope Trappes i Masme Dream World. Multinstrumentalistica Penelope Trappes stvara glazbu na razmeđu ambienta, neofolka i dronea koju karakterizira kontrast intenzivnog emocionalnog naboja i sanjivih, maglovitih atmosfera. Umjetnica u svom radu istražuje teme nasljeđa, majčinstva i žalovanja kroz spritualnu vizuru, gradeći imerzivne, hermetične zvučne pejzaže. U live okruženju, njena se kompleksna poetika realizirala kao krhko strukturirana seansa bez jasnog razrješenja. 

Trappes je od samog početka nastupa pomno gradila suptilnu napetost, elegantno je rastežući do samog ruba raspršenja koje nikad ne dolazi. Stapanje uvišenih melodija inspiriranih folkom s hrapavim oscilacijama registrira se kao osjećaj ušuškanosti u umirujuć, delikatan zid zvuka s nedefiniranim oštrim rubovima. Iznenadna provala buke – udarac po tipki sintesajzera ili dezorijentirajuć gitarski riff tek na trenutak izbacuju iz transa induciranog njenim gotovo primordijalnim inkantacijama da bi se slegnuli natrag u auru nježno obavijajuće jeze. Inherentna polarnost Trappesine poetike došla je do punog izražaja, pri čemu je dinamika gotovo dramatične izvođačke ekspresivnosti i osjetne suzdržanosti ostavila dojam beskrajno intrigantnog, otvorenog pitanja. 

Nastup Masme Dream World je eluzivnu mistiku Penelope Trappes pogurao na teritorij spiritualne ceremonije. Masma Dream World projekt je Devi Mambouke, interdisciplinarne umjetnice gabonsko-singapurskog porijekla koja djeluje u područjima performansa, zvučne terapije i eksperimentalne glazbe. Posvećena spiritualna i magijska praksa sastavnim je dijelom njene umjetnosti, vodeći njen kreativni proces i osobno iscjeljenje. Njena glazba predstavlja oblik rituala koji  nastaje pod utjecajem vizija, sjećanja i religijskih tekstova, inkorporirajući drone, poliritmijske strukture i inkantacije da bi proizvela stanje duboke meditacije.  

Za Masmu Dream World svaka je izvedba individualna duhovna ceremonija što publici nudi jedinstveno prožimajuće iskustvo. Po ulasku u prostor, pročistila ga je i izgovorila molitvu te zatražila publiku dopuštenje da počne. Ta je gesta predstavljala poziv na učestvovanje, svjedočenje i dijeljenje, čineći publiku ravnopravnim akterom izvedbe. Pustila je matricu tamnih, šumovitih droneova u koje je povremeno intervenirala udarcem u bubanj ili grebanjem površina mikrofonom dok je fokus rituala bio u koncentraciji njezine energije, konvulzijama tijela i facijalnih ekspresija uz šapate i inkantacije. Pred kraj nastupa postupno se prepuštala smijehu u različitim oblicima i intenzitetima da bi pjevajući obišla cijelu publiku. Izvedba je završila njenim nježnim rasipanjem transa i molitvom koja je zaokružila proces.  Masma Dream World ovom je izvedbom pobudila specifične osjećaje fascinacije i strahopoštovanja.

U petak, 3. listopada program ZEZ-a bio je posvećen mračnoj kreativnoj buci, auditorno izazovnim nastupima i opskurnim praksama koje potencijalno izazivaju anksioznost čak i ako ponesete čepiće za uši. Noise večer održavala se u klubu Dva osam, a historijski značaj lokacije, na kojoj je u prošlosti bio kultni zagrebački rock/goth klub Jabuka, i standardno zamračen izvedbeni prostor pružili su više nego odgovarajuć kontekst nastupima dua Hexenbrutal, Granpa Abele i Bride. 

Nakon Hexenbrutalove izuzetno glasne i zabavne kombinacije punka i dekonstrukcija sludgea i doom metala, nastup Granpa Abele pokazao se najvećim iznenađenjem večeri. Ranije poznat kao Justice Yeldham, Granpa Abela je noviji alias Lucasa Abele, cijenjenog free noise inovatora koji je 2018. godine čak i surađivao s Death Gripsima. Od ranih 2000-tih istražuje zvučne mogućnosti stakla te je za potrebe izvedbi razvio vlastiti instrument sastavljen od komada stakla spojenog na pick up mikrofon povezan na modular. Prema opisu na umjetnikovoj web-stranici, zvuk nastaje Abelinim prijenosom vibracija na staklo ustima da bi kontrolirao modularni patch bez korištenja tradicionalnih tehnika sinteze. Kako je direktno “sviranje” stakla u prošlosti znalo rezultirati prilično intenzivnim nastupima, bilo je teško procijeniti što se može očekivati od onog zagrebačkog. Međutim, Granpa Abela je od samog početka stvorio neočekivano ugodnu i intimnu atmosferu.

Abela je izvodio sjedeći bos na podu kluba, s “koferom” punim šarenih kablova u krilu, a publika se u polukrugu okupila oko njega. Instrument je pružao jedini izvor intenzivnog hladnog svjetla u prostoriji što je istovremeno stvaralo domaći i pomalo jezivi ugođaj, pogotovo jer su iznenadni bljeskovi svjetla predstavljali mali senzorni šok. Izvedba je načelno bila podijeljena u četiri dijela. Svaki od njih bio je centriran oko popularne pjesme iz perioda od 80-tih do 2000-tih te se dalo prepoznati Total Eclipse Of the Heart Bonnie Tyler, Poker Face Lady Gage i Usherovu DJ Got Us Falling In Love u usporenim, mutiranim verzijama koje je Abela sustavno dezintegrirao muzikalnom progresijom organskog noisea. Interesantnija od samog identificiranja popkulturnih referenci je njihova duhovita primjena u inače zahtjevnom nastupu, zaigrani mig trendu inkorporiranja vintage hitova u left field DJ setove. Iako je uključivanje popa neupitno doprinijelo pristupačnosti Abelina materijala, najfascinantniji dio izvedbe je umjetnikovo začudno umijeće i prodorna, reska čistoća samog zvuka stakla koji je manipulirao u različite strukture. Za vrijeme cijelog nastupa je održavao topao i prijateljski kontakt s publikom te je rijetko, ako ikad, publika s tolikim interesom i iskrenom razdraganošću pratila ovako uvrnut, u doslovnom smislu otjelovljen noise nastup. Klišej koji pada na pamet je “iskustvo za pamćenje”.

Posljednji dan festivala već je tradicionalno bio rezerviran za plesniju elektroniku koja redefinira logiku klasičnog rejva i zamućuje granice između koncertnog i klupskog rituala. U prostoru Attacka, koncertni dio večeri je predstavio tri različita pristupa postžanrovskoj glazbi kroz nastupe Juleka Ploskog, Evanore: Unlimited i Containera. “After” je  zatvorio festival uz odlične idiosinkratične setove Banshe i dvoje DJ-a iz ljubljanskog kolektiva Nimaš izbire, msn gf i gabi98. Izbor Juleka Ploskog kao prvog izvođača večeri se činio neobičnim jer bi zbog decidirano klupskog karaktera njegove glazbe fluidnije spojio koncertni dio večeri i DJ setove nego druga dva izvođača. Pa ipak, odsustvo ustaljene žanrovske hijerarhije u subotnjoj satnici ZEZ-a se pokazalo kao prednost, s obzirom da je sam nastup Ploskog više pozivao na aktivno slušanje nego na ples kako bi svaki element njegove izvedbe bio doživljen u punom kapacitetu. 

Ploski je postao prepoznatljiv po kolažiranju bogatih orkestralnih melodija, citata žanrova poput jazza ili folka, soundtrackova iz filmova i igrica s tranceom, eurodanceom i betonskim industrial beatovima. Unatoč stapanju stalno rastuće liste raskošnih motiva, njegov rad zadržava iznenađujuće nježan i refleksivan senzibilitet kroz izdanja koja često adresiraju teme identiteta i mentalnog zdravlja.

Zagrebački nastup Ploski je započeo osmominutnom sekvencom kojom je dominirao epski kinematični soundtrack potpomgnut teškim industrial beatom, instantno uvlačeći slušatelja_icu u njegov multidimenzionalni, magični svijet. Sastavni dio izvedbe čine dezorijentirajući vizuali, isječci iz filmova i sablasno-naivni, često hororom inspirirani crteži koje Ploski sam kreira. Sustavna izmjena nekoliko ključnih vizualnih motiva prati emocionalni vrtuljak prenesen zvukom. Grandiozni početak postupno se prelijeva u  umirujući piano i fragmentirani treperavi ambient da bi preko upliva popa i ema potpuno logično završio na kratkoj provali hiperaktivnog rejva. Ostatak nastupa odvija se u meditativnoj izmjeni piano melodija prožetih glitchevima koji kulminiraju lirskom folk završnicom. Ploski svaki dio izvedbe tretira s velikom pažnjom i nepogrešivim osjećajem za balans, rezultirajući imerzivnim maksimalizmom lišenim patosa.

Nastupi Evanore: Unlimited i Containera svaki su na svoj način pokrili hirovitiji i minimalniji spektar ekstremnije eksperimentalne glazbe. Evanora: Unlimited je projekt multimedijalnog umjetnika Oriona Ohane koji istražuje glazbu, modu, film, narativ i različite oblike performansa. Ohana je Evanoru u intervjuima opisao kao kinematični univerzum unutar kojeg njegovi drugi projekti predstavljaju ponavljajuće likove s vlastitom narativnom putanjom. Najprominentniji od njih je Marjorie W. C. Sinclair, disociraniji pandan Evanorinoj furioznoj, neposrednijoj ekspresivnosti. Žanrovski plutajući u labavom prostoru između punka, minimal syntha i  industriala, projektu Evanora: Unlimited svježinu daje sirova atmosfera ponajviše intenzivirana Ohanininm prodornim a opet gotovo krhkim vokalom. S druge strane,  Marjorie W. C. Sinclair najviše vuče na cloudrap podebljan apstraktno memoarističkom poetikom i mnoštvom (pop)kulturnih referenci u vidu sampleova i inkorporiranja različitih jezika i lokalnih melodija, ovisno u kojoj državi Ohana u tom trenu živi.

Isprepletenost Ohaninih likova efektno je odražena na zagrebačkom nastupu, gdje se inicijalna kaotičnost fluidno pretapala u sardoničnu konfesionalnost. Otvorio je nastup s pjesmom na hrvatskom koja je podsjećala na iščašenu verziju domaće glazbe za ljetne terase o efemernoj ljubavi na moru i poslužila kao sladak uvod u trake s albuma Lustful Expanse. Ohana je izveo većinu pjesama s izdanja Evanore: Unlimited i Marjorie W. C. Sinclair, a njegova je nesvakidašnje karizmatična izvođačka prisutnost nosila cijeli koncert, istovremeno pristupačna i neuhvatljiva u svom galvanizirajućem katartičnom potencijalu. Velik dio publike otpočetka nastupa se nagurao u prve redove i potpuno prepustio izvedbi, od neobuzdanog skakanja i poganja na Evanorin repertoar do skupljanja oko umjetnika u intimnom krugu prilikom izvedbi materijala Marjorie W. C. Sinclair. Iako je nastup pred kraj postao pomalo repetitivan, Ohana ga je šarmantno zaključio ponavljanjem misteriozne mediteranske balade sa samog početka.

Nastup Containera nadovezao se na toplu ekscentričnost nastupa Evanore: Unlimited, ali ju  je odveo u sasvim drugom smjeru. Projekt Rena Schofileda, koji je The Quietus prikladno opisao kao savršen rejv za punkere ili punk za rejvere, kombinira hipnotičke atmosfere mračnog techna sa visceralnoću noisea, istražujući njegov potencijal da bude naprosto neozbiljan. Iznikao iz underground noise i improvizacijske scene Providencea, Container elektronici pristupa ponajviše “bendovski”. Na mjestu suzdržanosti i repetitivne čistoće forme, nalazi se promišljena zaigranost kompozicije i tendencija testiranja granica najagresivnijih zvukova, zbog čega njegova izdanja imaju gotovo organsku kvalitetu, gradeći neurednu, euforičnu dinamiku u relativno ograničenom registru. Ukratko, Containerova muzika je zabavna.

 To je posebno došlo do izražaja u live nastupu, koji se realizirao kao ona petominutna disruptivna sekvenca klasičnog techno seta rastegnuta na pola sata kontroliranog kaosa, stabilan influks distorzije bez trenutka predaha. Ponajviše baziran na prošlogodišnjem albumu Yacker, Containerov nastup je nasuprot standardnih rock i metal perkusija konstantno sudarao i uslojavao najkreativnije iteracije frekvencija na granici slušljivosti i grube teksture u propulziju začudno koherentnih melodija, potičući publiku na skakanje i mahnito lelujanje. Na trenutke je podsjećao na bolji industrial metal da bi prešao na teritorij crossover soundtracka iz coming of age filmova 90-tih, a čak su i (uvjetno rečeno) monotoniji, više technom obojeni odsječci nastupa tretirani s opuštenošću kakva rijetko prati pokušaje rekontekstualizacije noisea u neki lakši, plesniji tip izvedbe. Nastup je u maniri punk koncerta završio jednako iznenadno kako je i počeo, prigodno zaokruživši koncertni dio večeri.

Osmo izdanje ZEZ festivala raznolikim je programom unijelo prijeko potrebnu svježinu u ponudu događanja na domaćoj eksperimentalnoj sceni te je maštovitim i pomalo riskantnim izborom izvođača_ica uspjelo privući velik broj mlađe publike koja se pokazala izuzetno entuzijastičnom i zainteresiranom za nove oblike eksperimentalne glazbe. Atmosfera ovogodišnjeg ZEZ-a bila je nekako lakša i zaigranija u odnosu na prošla izdanja bez kompromitiranja kvalitete njegove provedbe, naznačujući još znatiželjniji, avanturistički nastrojen smjer kuracije festivala.

Festival se otvara u srijedu, 1. listopada, u Grofu Melinu, koji će u prilagođenom interijeru poslužiti kao prostor za duhovnu transformaciju kroz glazbu Penelope Trappes i Masme Dream World. Penelopin trio donosi meditativne pejzaže i gotički ambijentalni pop, dok Masma Dream World završava ovu glazbenu ceremoniju u avant-drone žanru.

Drugi dan festivala odvija se u Kontejneru, gdje će kontrast digitalnog i analognog oblikovati večer. Program otvara Martha Skye Murphy, art pop i avant-folk kantautorica. Zatim slijedi nastup kolektiva Živa Voda, koji donosi interpretaciju i rekonstrukciju albuma Angel’s Breath Milana Mladenovića i Mitra Subotića Sube.

Drugi dio festivala tijekom vikenda se okreće prema glasnijim i neobuzdanijim izražajima. U petak, 3. listopada, klub Dva Osam bit će baza za noise večer. Nastupaju Hexenbrutal, prekmurski industrial noise duo, Granpa Abel te noise glazbenica Bride.

Posljednji dan festivala fokusira se na istraživanje elektroničke glazbe u digitalnoj eri. U subotu, 4. listopada, program u AKC Attacku bit će podijeljen na koncertni i klupski dio. Koncertni dio čine Julek Ploski i Evanora:Unlimited te Container. Klupski dio preuzimaju dvoje DJ-eva ljubljanskog kolektiva Nimaš Izbire, msn gf i gabi98, u back-to-back postavu. Večer zaključuje Bansha iz kolektiva 42Hz, čiji setovi sežu od drum’n’bassa do industrijskog techna.

Ulaznice su dostupne na poveznici, a više detalja pronađite ovdje.

Otvorenje je 9. listopada u Močvari, a nastupa Deli Girls, agresivni queer elektronički punk duo iz New Yorka. Od 2022. projekt predvodi Danny Orlowsky čiji solo, agresivni nastup i suradnje s drugim producentima rezultiraju “dosad neviđenim ekstremima moderne tvrde elektronike”, pojašnjavaju organizatori u najavi. Iste će im se večeri u Močvari pridružiti i SsmKOSK, slovenski glitch multiinstrumentalist čiji umjetnički identitet sadrži odmjerene doze glitcha, bizarne vokalne samplove, nešto flamenca i breakcorea.

Program drugog dana, 10. listopada, odvijat će se u Primarius pivovari gdje nastupa kolaborativni death industrial nastup The Body & Dis Fig, koji su nedavno objavili album Orchards of a Futile Heaven na kojem istražuju nove horizionte mračne i ranjive heavy glazbe. Pridružit će im se zagrebački Naum Toga, nov peteročlani noise rock bend koji uključuje članove iz bendova Shell, Bongorodica, Nokti i Hesperian Death Horse.

U petak, 11. listopada, u klubu Kazališta Komedija, a u okviru nove programske linije – Žarište, ZEZ se vraća akustičnim tonovima uz Jelenu Popržan, vojvođansko-austrijsku violinisticu, vokalisticu, improvizatorku i skladateljicu. Osim nje nastupa i /kry, iransko-bečki fusion trio koji uobičajenom klarinet-bubanj-bas scenariju pridružuju i poneka elektronička iznenađenja.

Posljednji dan, u subotu 12. listopada u AKC Attacku, bit će direktnije posvećen elektroničkoj glazbi. Nastupa kinesko-američka producentica Otay:onii te bugarski prog-noise-rock sastav TDK. Poslije će za provod do kasno u noć biti zaduženi mladi lokalni dark ambient producenti Natalij4 i A’jitam Da’a, koji će pružiti vlastite interpretacije digitalnog minimalizma popraćene generativnim vizualima iz (također) vlastite radinosti.

Ulaznice za sve festivalske dane i festivalske ulaznice dostupne su preko sustava CoreEvent, a moći će se kupiti i na ulazu na koncerte. Za sve ostale informacije o festivalu možete posjetiti ZEZ – Zavod za eksperimentalni zvuk ili ovu poveznicu.

Poljski duo SIKSA čine pjesnikinja i vokalistica Alex Freiheit i basist Piotr Buratyński, koji su zajedno nastupili na petom izdanju ZEZ festivala u KSET-u, a više o koncertu i sastavu možete saznati u osvrtu Silve Milostić. Milostić navodi da su tekstualni i audio materijali nastali potaknuti aktualnim borbama protiv nasilja nad LGBTQ+ zajednice u Poljskoj. “Nesigurnost, socijalna anksioznost, nelagoda i otuđenost proždiru ljudsku psihu, a možda je suočavanje s ekstremnim verzijama nabrojenih osjećaja najbolji način da ih se barem na kratko, kroz katarzičnu lekciju nadiđe”, stoji u najavi koncerta.

Ulaznice za koncert u pretprodaji koštaju 7, a na dan koncerta 10 eura.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Program je pandan festivalskoj Izložbi zvuka, koja se specijalizirala za zvučnu umjetnost manje koncertnog karaktera, dok program Čuješ?! Drugačije uzima u obzir samo nastupe i performanse autorske glazbe uživo, a na prvom će izdanju svoje radove predstaviti kolektivi Layka, žuж, Dronišnica i Krekativ.

Iz najave: “Layka je instrumentalni post-nešto bass i drum duo braće s plodnih ravnica Slavonije, u jednakoj mjeri totalni jam koliko i uhodana noise rock ritam jedinica. Live nastupi su obilježeni energičnim sviranjem uz česte izlete u improvizaciju. Layku čine Ante Bilonić na bubnjevima i Ivor Bilonić na basu i efektima te trenutno rade na snimanju albuma.

žuж (ŽUŽ) je novi multimedijski projekt između interdisciplinarne umjetnice Dore Fodor i francuskog umjetnika Huga Barangera. Organizam koji postavlja odgovor, ali i izazov utemeljenim društvenim konstruktima kroz potrgane beatove, trap i noise eskapade te tradicionalne, poetičke vokalne fraze, popraćen konfrontacijskim nastupom i vizualima.

Drone noise audiovizualni performans ‘Tko je Kandela W. Simoniti’ grupe Dronišnica odražava naš svakodnevni susret s tehnologijom koja sama rješava svoje probleme, dok ih sama ne počne stvarat. Kolege iz Slovenije svoje naramenice ne koristi za tregere ni harmonike, nego modularne synthove i zvučnike, tako da nema bijega od buke.

Nakon sviranja punka i kafanskih hitova u bendovima, mladi trio Krekativ uzima sljedeći logični korak i rade noise. Ispada da im jako dobro ide.Krekativ su Nikola Kaužljar (bass/synth), Eugen Kalebić (gitara/synth) i Fran Halambek (bubnjevi).”

Više informacija pronađite ovdje.

Novoosmišljeni program pandan je festivalskoj Izložbi zvuka, koja se specijalizirala za zvučnu umjetnost manje koncertnog karaktera, dok program Čuješ?! Drugačije uzima u obzir samo nastupe i performanse autorske glazbe uživo, omogućavajući lokalnim glazbenicima direktnu prijavu za nastup koji će se održati 23. studenog u prostoru kluba Attack.

Prijave su otvorene svim avangardnim, eksperimentalnim i subverzivnim glazbenim projektima, a za sudjelovanje je bitna nekonvencionalnost neovisno o žanru.

Više informacija o natječaju možete pronaći ovdje. Prijaviti se možete putem online obrasca do subote, 11. studenog u 16 sati.

Uz entuzijazam i promišljenost pri biranju izvođača_ica, aktualnosti događanja pridonose upravo suradnje s drugim kolektivima iz institucionalne i nezavisne sfere, otvarajući prilike za razmjenu znanja, povezivanje umjetnika_ca iz regije te miješanje vrlo različitih publika. Prostor KSET-a u kojem se odvija većina ZEZ-ovih aktivnosti pritom funkcionira kao protuteža zahtjevnosti i ozbiljnosti eksperimentalnih praksi jer nudi opuštenu atmosferu, omogućuje i oprašta greške, te prigrljuje nepredviđene ishode. S obzirom na to da je ZEZ festival posljednjih godina postao žariše aktivnosti, kolektiv je u svojoj desetoj slavljeničkoj godini posvećen održanju kontinuiteta događanja i prisutnosti na sceni i izvan festivalskog formata. Pokrenuo je emisiju Slušaj drugačije na Radio Studentu s ciljem dodatnog približavanja svog rada publici, a koncertni program ZEZ festivala održan početkom svibnja ovaj je put odvojen od Izložbe zvuka i rezidencijalnog programa koji će se održati najesen.

Četiri tematski zaokružene koncertne večeri festivala u trajanju od 3. do 6. svibnja bile su posvećene različitim aspektima eksperimentalne glazbe po kojima je ZEZ kroz godine postajao prepoznatljiv. Svi oblici noisea, ambienta i (post)klupske elektronike unutar tih se labavih vremenskih i žanrovskih okvira zvučno, idejno, namjenski i estetski miješaju na manje ili više uspješne načine, a kompaktan i fokusiran raspored izvođača_ica omogućio je da takva zanimljiva odstupanja posebno dođu do izražaja. Na ovogodišnjem je izdanju festivala tipični deconstructed club rezerviran za partyje završio kao produženi jamming session, a metal koncert postao je rejv zaokružen opuštenom klupskom večeri. Ono što se dogodilo između dvije su komplementarne varijante elektroakustike, čija sanjiva ali ustrajna ambivalencija još danima poslije ostaje sa slušateljem_icom.

Prvu večer festivala otvorio je Kenji Araki, digitalni umjetnik iz Austrije, porijeklom iz Japana koji se predstavio inačicom modernijeg deconstructed cluba s dozom samosvjesnog ironijskog odmaka. Inspiraciju vuče iz vizualnih umjetnosti, visoke mode te žanrova 90-ih – od black metala i grungea do eurodancea i popa, ali i labela poput austrijskog Ashida Parka, već godinama posvećenih spajanju tih utjecaja s razlomljenim ritmovima, industrialom i trapom. Na prošlogodišnjem albumu Leidenzwang, Araki je maštovito nadogradio atraktivne trope postklupske glazbe, ujedno ostavljajući dojam velike želje da predstavi baš sve svoje  većinom zabavne i kvalitetne ideje. U live nastupu ta je nadobudnost rezultirala umjetnikovom hiperfokusiranošću na samu izvedbu, a zatim i njenim neplaniranim produženjem zbog nemogućnosti ili nezainteresiranosti da čita prostoriju i publiku. 

Prvi je dio nastupa funkcionirao kao solidno zaokružena cjelina, zanimljiva u pogledu predstavljenog materijala i lakoće kojom se kretao od citata noisea i ambienta do glitcheva, dubstepa, terrorcorea i megalomanskog pop senzibiliteta, atmosferski i teksturalno prožetih abrazivnom aurom black metala. Iako je eklektičnim setom u maniri whiterosea držao pažnju publike i potaknuo je na ples, Araki je već ovdje pokazao zaista puno i približio se granici zamora. Stoga je neočekivano dug nastavak nastupa, koji se strmoglavio na prožvakano ispovijedan teritorij grungea i jamming sessiona s prijateljem, primarno izazvao nestrpljenje i iritaciju. Samozaokupljenost tog dijela izvedbe, u kombinaciji s nedovoljnom zanimljivošću dodatnog materijala, nikako nisu mogle opravdati količinu dobivenog prostora. To je zaista šteta jer je riječ o umjetniku koji u ustaljenu estetiku unosi određenu svježinu, a ona je zbog hiperprodukcije ideja i mladenačke potrebe da ih predstavi bez pomne selekcije i brige o kontekstu pala u drugi plan.

Iščekivan nastup noise umjetnice Puce Mary tako je dobio nezahvalan zadatak razračunavanja s intenzivnim zasićenjem publike, koje je srećom uspjela prometnuti u katarzično iskustvo neumoljive fizikalnosti svog zvuka. U usporedbi s nekim površno ekstravagantnijim pristupima ambijentalnom noiseu, rad Puce Mary zbog svoje bi elegantne rezerviranosti mogao prvoloptaški djelovati nedovoljno avanturistički. Ipak, riječ je o rijetkom primjeru umjetnice čiji se unikatan stil s godinama nije razvodnio u estetske klišeje scene koju je uvelike oblikovala. Prepoznatljivost njenog zvuka, započetog na danskom labelu Posh Isolation, nastavlja se profilirati u sve dublju osobnu poetiku uvijek bar malo izvan dohvata slušatelja_ice. Upravo ta dinamika između distance i ranjivosti, visoko kontrolirano razotkrivanje, na izdanjima i u live nastupu proizvode efekt vođene sesije, gdje se lirski melodični dijelovi prirodno isprepliću s intenzivnim periodima vibrirajuće buke na granici tolerancije. Tjelesni impulsi koji se spontano javljaju nisu ples ili skakanje nego duboko disanje. Količina i frekvencija abrazivnosti su opuštajuće. 

Zagrebački nastup bazirao se na prošlogodišnjim izdanjima Stuck i You Must Have Been Dreaming, izdanih ispod radara na Bandcampu umjetnice u razmaku od jednog dana. Trake poput If No One Knows ili The Alphabet u live su okruženju dobile intrigantnu dimenziju intimnosti neovisne o participaciji publike i baš taj izostanak eksplicitnog zahtjeva za povezivanjem omogućuje uranjanje u iskustvo. Nasuprot Arakievu nastupu koji je zbog nedovoljnog praćenja publike s pristupačnijim materijalom proizveo nervoznu otuđenost, fina samozatajnost Puce Mary rezultirala je odlično odmjerenom izvedbom, a možda i festivalskim vrhuncem.

Dinamike i razmjeri dijeljenja i skrivanja – zvučnih detalja unutar soundspacea, značenja riječi kada se u izvedbu upliće glas, kao i njihova utjecaja na sam doživljaj nastupa i odnos između izvođačica i publike – na zanimljive su se načine nastavile propitivati i redefinirati kroz izvedbe Manje Ristić i Félicie Atkinson. U petak navečer, KSET je za potrebe njihovih nastupa preuređen u vrstu uvrnutog lounge rooma. Prostor je bio osvijetljen hrpom svijeća, a pod prekriven strunjačama za sjedenje ili ležanje da bi se publika mogla smjestiti u krug dometa kvadrofoničnog razglasa. Takav setup pokazao se pomalo izazovnim zbog nedostatka zraka i nemogućnosti uspostave osobnog prostora, podcrtavši suptilne tenzije u pozadini ovih dvaju pristupa elektroakustici. 

Beogradska interdisciplinarna umjetnica i pjesnikinja Manja Ristić svijet je klasične glazbe zamijenila onim sound arta, eksperimentalnog radija, ambijenta i improvizacije. Velik segment njenog rada čine terenske snimke koje u raznim projektima funkcioniraju kao signal sociopolitičkog konteksta i pripadajuće mu povijesti ili izvora, ali i usredišten, gotovo taktilni element kompozicije popraćen intrigantnom poezijom. Umjetnica je u nedavnom intervjuu za portal glazba.hr svoju raznorodnu praksu opisala kao zvučni dnevnik, personaliziranu povijest i medij povezivanja sa svijetom. Stoga ne iznenađuje da je u live nastupu fokus stavila na svojevrsnu demistifikaciju vlastitog pristupa stvaranju upućivanjem na materijalne aspekte izvedbe i njezina nastanka. Kroz čestu izmjenu instrumenata poput violine ili malog slatkog jazz bubnja i otkrivanje njihove prenamjene i zapostavljenih mogućnosti, uz sveprisutnost zvukova vode i kamenja otoka Korčule koji čine osnovu njenih recentnijih izdanja, Ristić je situirala publiku u neposrednu stvarnost, pozivajući je na meditaciju. Druga strana aktivnog osvještavanja okoline je hipersenzorna osjetljivost na svaki njen segment. Ristić je tu tenziju balansirala tipičnim ambijentalnim predasima i toplom ekspresivnošću te je ponudila iznenađujuće tečnu, pristupačnu i dinamičnu izvedbu.

Ako je dugoočekivani nastup francuske umjetnice Félicie Atkinson u usporedbi s onim Manje Ristić djelovao statično, to je primarno zato što se cijeli magijski proces odvija tik ispod površine. Kroz izdanja i live izvedbe, umjetnica se već godinama na inovativne načine poigrava idejom “skrivanja na očitom mjestu” (hiding in plain sight). Od suptilnih terenskih snimki pronađenih u ponovljenim slušanjima do šaptanog spoken worda sastavljenog od kolaža vlastite poezije, citata iz magazina i knjiga, intrigantni detalji stalno izmiču formiranju koherentnog značenja.

Već na početku nastupa, Atkinson je publiku uljuljala u rubno ugodnu koegzistenciju progresijom klavirske melodije i vlastita glasa, periodično remeteći krhko stanje transa strateškim ubacivanjem noisea, grubih tekstura, zvukova prirode i ptica. Kako u njenom radu šapat nije nimalo usputan element kompozicije već sveprisutan, jezivo senzualan šum u uhu sličan nerazgovijetnom toku svijesti, pri praćenju nastupa je gotovo nemoguće ne uplesti se u naivan i frustrirajuć proces potrage za dislociranim semantičnim smislom i hvatanja mnoštva prostornih i kulturnih referenci. Takva tenzija popušta kada se isječci riječi ili fraza počinju tretirati kao subjektivni asocijativni ključevi za aktivaciju glazbenih motiva. Efekt tih konfliktnih načina slušanja može se opisati kao trenutak intenzivne pažnje kompromitiran dezorijentirajućom obamrlošću na rubu padanja u san. Baziran na prošlogodišnjem albumu Image/Language, nastup Félicie Atkinson publiku je samouvjereno proveo kroz rekontekstualizaciju mjesta na kojima je album snimljen u ambivalentno uranjajuće iskustvo.

Nakon niza zahtjevnih nastupa, posljednja festivalska večer pružila je priliku za opuštanje uz uglavnom kvalitetne nastupe bez neočekivanih izvedbenih obrata. Od tri predstavljena noise projekta, posebno se istaknuo nastup festivalskog favorita Petbricka. Njihov zabavan spoj elektronike, metala i noisea negdje između koncerta i rejva rasplesao je punu dvoranu KSET-a i u velikom stilu zaokružio presjek ZEZ-ova desetogodišnjeg rada koji je festival uspješno iznio. U kontekstu njegovog šestog izdanja, odvajanje Izložbe zvuka od koncertnih večeri pokazalo se kao dobar potez koji omogućuje rasterećenje i jasnije definiranje svakog od tih programa. Na taj se način rješavaju i manje boljke ranijih festivalskih izdanja poput paralelne raspršenosti sadržaja i dominacije pojedinih žanrova kroz cijeli festival. Promišljenijim rasporedom izvođača_ica ove je godine osigurana ravnomjerna zastupljenost različitih pristupa zvučnim praksama i njihovo lakše smještanje u odnose razmjene i dijaloga. S još jasnijom vizijom te relevantnim i raznolikim gostovanjima, ZEZ  je ponovno podigao ljestvicu očekivanja i opravdao svoju poziciju na eksperimentalnoj sceni.

Tiše nijanse pokrit će delikatna elektronika i field recording Félicie Atkinson i Manje Ristić te ritualne perkusije vrhunskih improvizatora CZN (Valentina Magaletti & João Pais). U glasnije vrhunce skočit će emotivno nabijena filmska elektronika Puce Mary i Kenji Arakija, a bubnjiće će probiti primalni elektronički noise Petbricka – projekta Waynea Adamsa i Iggora Cavalere, legendarnog bubnjara Sepulture.

U srijedu, 3.5. ZEZ Festival će otvoriti će eksperimentalna elektronika cijenjene danske umjetnice Puce Mary (PAN Records) koja varira od razuzdanog harsh noisea do filmske kompozicije. Uz nju će u srijedu nastipiti i digitalni umjetnik i producent iz Austrije, porijeklom iz Japana – Kenji Araki. U svojem radu dekonstruira žanrovske granice – pa se tako na njegovom debitantskom albumu Leidenzwang mogu čuti elementi i utjecaji avangardne elektronike, popa, post-cluba, glitcha, industriala, eurodancea, grungea i metala.

U četvrtak, 4.5. u slijedit će ritualna perkusija dueta CZN koji čine perkusionisti Valentina Magaletti (Vanishing Twin, Tomaga) i João Pais Filipe (HHY & The Macumbas). Valentina je priznata perkusionistica, kompozitorica i multiinstrumentalistica čije suradnje pokrivaju sve od Thurstona Moorea i Kim Gordon do Nicolasa Jaara i Kamasija Washingtona. Jõao je portugalski perkusionist i “zvukovni kipar” koji djeluje na području eksperimentale, jazza i folka. Ovim utjecajnim imenima međunarodne impro scene pridružit će se i domaći projekt publici dobro znanih glazbenika s domaće impro/post-žanrovske scene The Anti-Teleological Rock Combo (Luka Čapeta, Pavle Jovanović, Šimun Matišić i Leo Beslać).

Meditativni petak, 5.5. bit će ispunjen delikatnom elektroakustikom i field recording praksama. Novomedijska umjetnica i glazbenica Manja Ristić ekstrahira zvukove prirode i koristi ih u kompoziciji elektroakustične glazbe, a na njen zvuk komplementarno će se nadovezati eksperimentalna elektroakustično-lirična drone umjetnica Félicia Atkinson.

U subotu, 6.5. nastupit će američki sastav Petbrick, elektronički noise duo legendarnog bubnjara Sepulture Iggora Cavalere i Waynea Adamsa (Big Lad, Death Pedals) na nabrijanim synthevima. Glasnu domaću podršku dat će noise performans slovenskog Bile Eatera i mistični noise duo OSOL. Nakon toga slijedi festivalski after party – nemilosrdno multižanrovski rave koju će omogućiti DJ-ica lilacube i DJ Extinction.

Ulaznice za ZEZ Festival 2023. su dostupne online preko sustava CoreEvent.

Za sve informacije o slavlju, poprati ZEZ na Facebooku i Instagramu, a više informacija nalazi se u Facebook eventu ZEZ Festival 2023. te na www.kset.org.