Knjiga je rezultat dugogodišnjeg predanog i posvećenog bavljenja Butlerinim (nerijetko zakučastim) idejama, ali i, kako kaže sama autorica, “proizvod višegodišnjeg iskustva kolektivnog promišljanja o delu Džudit Batler, na zvaničnim ili alternativnim programima studija roda i ženskih studija u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kotoru, Sarajevu, Zagrebu i Rijeci.” Zaharijević je za knjigu dobila Nagradu Anđelka Milić za 2021. za najbolji znanstveni rad koji predstavlja značajan doprinos rodnim studijima, a mi smo iskoristile tu priliku da porazgovaramo o knjizi.

Za početak, možeš li nam ispričati kako je nastala i kome je namijenjena ova knjiga?

Knjiga je proizišla iz dugodišnjeg rvanja i grljenja s tekstom Džudit Batler i pokušaja da druge takođe nagovorim da se u taj strasni susret upuste, prevodima, predavanjima. “Namenjena” je filozofima koji misle da filozofija ima omeđene i čvrste granice, društvenim teoretičarima koji ne vole hibride, feministkinjama koje veruju da materijalna stvarnost naših jajnika propisuje našu sudbinu, ali najpre svima koji su radoznali, koji imaju više pitanja nego odgovora, koji žele da misle jednakost na radikalan način i koji bi promenu sada.

Kako vidiš evoluciju njezine misli i tematskih preokupacija od ranih 1990ih do danas?

Osamdesete nipošto ne treba preskakati! Tada je nastalo sve ono što će ugraditi u Nevolju s rodom, iako na značajno pitkiji način. U knjizi nudim jednu prilično samorazumljivu podelu koja njen rad deli na “teoriju performativnosti”‘, gde spada i zaokupljenost rodom, dok bi se druga faza mogla nazvati “teorijom prekarnosti” u kojoj nenasilje ima ključnu ulogu. To, naravno, ne znači da su rod i performativnost sasvim nestali iz vidokruga, međutim, nešto se zbilja dogodilo 2004. kada u isto vreme izlaze Undoing Gender (Raščinjavanje roda, prev. Jasmina Husanović) i Precarious Life (Neizvjesni život, prev. Brina Tus; Prekarni život, prev. Adriana Zaharijević). Prva knjiga je “poslednja reč” o rodu, dok je druga otvorila jedan sasvim novi horizont, novu terminologiju, nove dileme. Umesto performativnosti roda, ključni pojmovi su u narednim godinama prekarnost, razvlašćenost, međuzavisnost, nenasilje. Batler je neobična teoretičarka ne samo zato što je svojim radom uspevala da proizvede tektonske promene u disciplinima, znanjima, praksama, već i zato što je svet uspevao da proizvede tektonske promene u njenom delu, da ga preusmeri, promeni, da sasvim nov rečnik. Ta osetljivost na zbivanja oko nas zbilja suštinski odlikuje njeno čitavo delo.

Otkud tijelo u naslovu? Ipak je riječ o autorici koja je velik dio svog rada posvetila upravo raščinjavanju tijela…

Telo je zapravo poveznica među svim fazama rada Džudit Batler. To što se u njenom delu raščinjava nije telo, daleko od toga. Račinjava se rod, njegov suštinski karakter, kao i suštinski karakter pola – onog što se sad već poslovično naziva “biologijom”. Telo se ovde oslobađa kako svoje društvene, tako i svoje prirodne sudbine. To ne znači da smo potpuno slobodni da budemo šta hoćemo ili da danas možemo biti ovo, sutra ono. Društvene norme su ono što na najtemeljitiji način usmerava i prožima živote tela, ograničavajući naše mogućnosti, sputavajući nas da u svom telu živimo i slobodni i jednaki. Pa ipak, ne postoji nikakva unutrašnja istina, polno sidro, rodna kotva u tom telu koja ima karakter sudbine. Pokušala sam da pokažem da je u središtu interesovanja Džudit Batler, od početka do danas, upravo život telā kao beskrajno pluralnih, neistovetnih, ranjivih, uvek izloženih javnom pogledu, sposobnih za užitke, izloženih nasilju. Telo nije samo ono što menstruira, već i ono što radi, govori, uživa, izvodi na ulice gde s drugim okupljenim telima protestuje. Nisu tela raščinjena – samo tela imaju moć da raščine stvarnost u kakvoj smo se, ne birajući je, obreli rođenjem.

Neuobičajeni element knjige svakako je postskript drugom poglavlju koje čine glasovi čitateljica Nevolja s rodom, danas predavačica, aktivistkinja i spisateljica. Prestravljenost, očaj, nerazumijevanje, preispitivanje vlastitih intelektualnih kapaciteta neke su od emocija koje su pratile njihov (a i moj!) prvi susret s Butler, da bi kasnije evoluirale u ekstatičnost, začaranost, otvaranje drugačijih perspektiva. Čini se da je mnogima od nas ova knjiga promijenila način na koji uopće promatramo svijet. Kada je započela tvoja “romansa” s Butler, čime te je “osvojila”?

Jako je teško odgovoriti na to pitanje. Verujem da se to dogodilo već pri prvom susretu na alternativnom programu ženskih studija 2001. godine. Romansa je doduše bila nalik svim pravim romansama: uz očaj i ekstaze, bilo je mnogih udaljavanja, preispitivanja odnosa, razočaranja, vraćanja. Međutim, radikalni egalitarizam upisan u delo Džudit Batler ostao je centralna misao vodilja u svemu što sam kasnije i sama radila, bilo da sam se na nju pozivala ili ne. To je, rekla bih, pomalo i generacijska stvar stasavanja u Beogradu ranih 2000-ih. Antimilitarizam, antinacionalizam, queer, alterglobalizam bili su sastavni deo feminizma tog vremena, uz ideju da se stvari mogu učiniti sada, štaviše, da se bar nešto mora učiniti sada. Zanimljivo je i važno razmisliti o tome koje nam knjige danas na generacijskom nivou menjaju pogled na svet, i zašto se sve više zatvaramo, zašto se dobro osećamo kao žrtve umesto kao borci, zašto se ponovo snažno odvajamo u svojim i samo svojim kategorijama.

Urezala mi se u pamćenje jedna Butlerina izjava (iako se, nažalost, ne mogu sjetiti izvora): upitana smatra li se aktivistkinjom, odgovorila je “Teorija je moj aktivizam.” Što misliš o tome, kako se ti pozicioniraš u odnosu između akademskog i aktivističkog djelovanja?

Džudit Batler je svakako neko ko može reći da je teorija aktivizam, bar u smislu u kojem teorija pokreće na prakse, umnožava ih ili preispituje, iako je i ona sama tvrdila da praksa nikada ne može biti sasvim svedena na teoriju. Jedna od osnovnih teza koju sam zastupala u knjizi jeste da nas, dok je čitamo, Batler temeljno angažuje, podstičući nas da mislimo, a onda možda i delamo drugačije. Međutim, Batler je poslednjih godina učinila mnogo i u domenu aktivizma, koristeći svoj međunarodni značaj za razne ciljeve, nikada se doduše ne odmičući previše od teorije. Verujem da aktivizam često podrazumeva da smo tu, da reagujemo, da dajemo glas i jezik idejama koje se potiskuju ili zabranjuju, i da je posebno važan kao poziv da to radimo zajedno, imajući u vidu razna ugnjetavanja, lišavanja, omalovažavanja, nekad svesno odbijajući da kažemo kojem kao najvećem pripada ekskluzivno pravo na istinu. Mi smo složena bića koja žive posledice složenih istorija. Zato mi se čini da ‘teorijsko delovanje’ najpre treba da doprinese borbi za pravo da se diskusija zakomplikuje, kako je jednom rekla Džoan Nesl. Nema prostih identiteta, prostih rešenja, prostih podela. Život nije prost.

U knjizi navodiš da se Butlerino djelo često tretira kao kruna feminističke teorije, kao svojevrsni kraj ili impasse feminizma. To i nije baš poticajna misao za mlađe generacije feministkinja! Kako dalje, što nam je činiti?

Tačno je da u uvodu tvrdim da se na našim prostorima njeno delo tretira kao kruna, kao nešto passe ili kao blokada na putu smislenijih borbi. Ne slažem se ni sa jednim od ovih stavova. I u ovom i u drugim slučajevima se protivim idolizovanju “knjige”, jedne istine, vrhunske mudrosti iza koje više ništa nema da se kaže. Ako dobro čitam Batler, i ona sama bi se takvom stavu protivila. Imamo svašta da kažemo: o našem delu sveta i njegovim specifičnostima i životu tela baš tu, o vremenu koje možemo pokušati da tumačimo iz drugih vremena, ali da bismo razumeli svoje vreme – koje je jedino naše vreme, o raznim načinima udruživanja, koalicijama koje su nam neophodne pred cunamijem “porodičnih vrednosti” i povrataka u “bolju prošlost”. Takođe, teorije nisu moda pa da budu passe. One nam daju mogućnost da postavimo pitanja, da pokušamo da razumemo zašto smo tu gde jesmo. Birati radije ovu nego onu jer je ta druga već pomalo demode, vrlo je konzumeristički pristup svetu ideja. To važi još i više kada neko, kao Batler, piše mnogo i dugo, transformiše svoje mišljenje, reaguje na stvarnost oko sebe, menja sagovornike. Najzad, izrazito se protivim ideji o prepreci. Za razliku od antidženderista, ja ne verujem da feminizam ima agendu da zavede društveni inžinjering i da to radi planski, temeljito, reprogramiranjem umovama. Feminizam se ne oglašava kao jedna neprikosnovena istina, već u mnoštvu glasova. Sva je prilika da feminizmi koji u tome vide prepreku imaju problem – i to ne samo teorijski – s mnoštvom, različitošću, a često i jednakošću.

Ovaj intervju objavljen je u suradnji s Kulturpunkta s portalom Vox Feminae. Izvorna verzija članka nalazi se ovdje.

Obrazovni program Ženskih studija provodi se već dvadeset i tri godine, a svaki puta putem plakata novim polaznicama upućuje poziv za sudjelovanje. Distribucijom plakata u javnom prostoru i šira se javnost upoznaje sa ženskostudijskim temama, a poruke koje plakati pronose o ženama, rodu, moći i drugim feminističkim poljima interesa na taj način opstaju kao sveprisutan vid ne samo oglašavanja, već i kao način prenošenja vrijednosti.

Putem plakata Ženskih studija brojne umjetnice i dizajnerice komunicirale su važne poruke oblikujući pritom prepoznatljiv vizualni izričaj ne temu ženske kulture i ženskih znanja, osobito među mlađom publikom.

Izložba će obuhvatiti radove nastale u razdoblju od 1995. godine do danas, a otvorenje će obilježiti razgovor s Vesnom Pavlaković i Sanjom Bachrach Krištofić, dvjema od mnogih autorica plakata Ženskih studija.

Razgovor će voditi Jasminka Pešut iz Centra za ženske studije.

Iako u Hrvatskoj ne postoji cjelovit program ženskih ili rodnih studija na akademskoj razini, u sklopu pojedinačnih se studijskih programa ipak održavaju kolegiji posvećenih feminizmu, teorijama roda, pokretima za ženska prava, feminističkoj književnoj kritici i praksi. Centar za ženske studije već dvadeset godina provodi izvaninstitucionalni obrazovni progam iz ženskih studija na kojemu ugledni predavači i predavačice zainteresiranima prenose znanja iz područja roda, spola, klase, aktivizma, politike, teorije i popularne kulture, a protekle su akademske godine, kao dio obrazovanog programa, polaznici i polaznice proveli istraživanje o stupnju integracije ženskih/rodnih sadržaja u kolegije koji se izvode na Akademiji likovnih umjetnosti, Filozofskom fakultetu, Fakultetu političkih znanosti te Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 

Istraživanje – provedeno prema mjernom instrumentu koji je izradila doc.dr.sc. Valerija Barada s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru – koordinirala je Andreja Gregorina, terenski je dio istraživanja vodio Ivan Tafrić, a na prikupljanju podataka radili su Ana Zbiljski, Anita Prša, Lea Horvat, Leopold Rupnik, Mateja Pribanić, Neda Novosel, Roberta Nikšić i Zorana Unković, redom polaznici i polaznice ovogodišnjeg programa Centra za ženske studije. 

Prva faza istraživanja pokazala je da se ženskim i rodnim temema sustavno bavi jedino Akademija likovnih umjetnosti koja, zajednički s Centrom za ženske studije, provodi nastavni modul “Kreativni kritički laboratorij – feminističke teorije i prakse” na preddiplomskoj i diplomskoj razini studija. 

“Analizom zastupljenosti kolegija sa ženskom/rodnom tematikom koji te teme komuniciraju u samom naslovu utvrđeno je da je njihov broj manji od očekivanog (od 14 organizacijskih jedinica na njih sedam nema takvih sadržaja), ali da se na svim istraživanim visokoškolskim institucijama i ustrojbenim jedinicama unutar kolegija koji nisu u cijelosti posvećeni ženskim/rodnim temama mogu pronaći sadržaji predmetni za ovo istraživanje”, ističe se u priopćenju Centra za ženske studije te upućuje na detaljnu interpretaciju rezultata koju je izradila Valerija Barada.

Drugi dio istraživanja nastavit će se i kroz obrazovnu godinu 2016/2017., obuhvatit će Akademiju dramske umjetnosti, Pravni fakultet, Ekonomski fakultet, Hrvatske studije, Pedagošku akademiju i Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a istraživački će tim ponovno biti sastavljen od polaznika i polaznika Ženskih studija pri CZŠ-u.

Ovo je istraživanje dio projekta Znanjem do društvene dobrobiti – obrazovanje mladih o rodnoj ravnopravnosti koje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta podržalo u sklopu natječaja u području izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja djece i mladih u školskoj godini 2015./2016.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Leda Sutlović

“Neformalni program nudi bolji i zanimljiviji praktični dio obrazovanja te mogućnost upoznavanja s temama koje se inače ne obrađuju na fakultetu”. 

Martina, Hrvatski studiji/Školica

U moru neformalnih obrazovnih programa, u stoljetnoj tradiciji pučkih učilišta i drugih narodu otvorenih mjesta, izdvajanje primjera nelagodna je zadaća. Takve programe karakterizira dobrovoljnost, vezuje ga se uz profesionalni, ali i osobni razvoj, naglasak je na procesu učenja, uči se i u grupi, od kolega, i što je glavno, po završetku se ne stječe prepoznatljiva kvalifikacija. I iako pod neformalnu kapu mogu spadati i treninzi poslodavca, tečajevi stranih jezika i Excela, ples na svili ili origami, ovdje je fokus stavljen na neformalne obrazovne programe koje pružaju organizacije civilnog društva. Takvi programi smješteni su na sjecištu teorije i prakse, interdisciplinarnog su karaktera, u svom radu primjenjuju akademske kriterije rada, a sadržaj kojeg nude u drugim je zemljama odavno dijelom visokog obrazovanja. Ne zadržavaju se samo na teoriji, kroz mentorski rad primjenjuju je u praksi, razvijaju kulturu komunikacije i pismenosti, njeguju vrijednosti jednakosti, inkluzivnosti, raznolikosti, općeg dobra. Svake godine, a neki već dugih dvadeset godina, upisuju nove polaznike. Važnost neformalnih obrazovnih programa prepoznata je i u Novim bojama znanja, Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, u kojoj se, pod cjeloživotnim učenjem, navodi cilj razvijanja procesa i sustava priznavanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina. Namjera je, kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir i ishode učenja, omogućiti transparentnost, usporedbu i prenosivost kvalifikacija između različitih obrazovnih institucija na nacionalnoj i europskoj razini. “Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih, a omogućuje lakša vertikalna prohodnost u obrazovanju, čime se ostvaruju uštede za pojedinca i zajednicu”. Programi kojima se ovdje bavimo su Ženski studiji, Kulturpunktova novinarska Školica i Mirovni studiji, a zašto ih vrijedi upisati i što se sve može dobiti otkrili su nam njihovi polaznici.

Branka nije obična studentica zagrebačkog Pravnog fakulteta. U slobodno vrijeme polazi obrazovni program Centra za ženske studije, jedino mjesto u nas koje nudi strukturiran program ženskih i rodnih studija, interdisciplinarnog znanstvenog polja koje je drugdje redovito dijelom visokog obrazovanja. Kod nas Branka nije imala tu opciju, svoj interes za feminizam i ženska prava može realizirati samo unutar dvosemestralnog, neformalnog obrazovnog programa kojeg provodi udruga. Centar za ženske studije nalazi se u srcu grada. Ulazak u prostor u zgradi na Dolcu još uvijek odaje dojam ulaska u neko drugo, elegantnije vrijeme u kojem je u tom istom stanu živjela velika Zagorka. Pogled s balkona u ljetno jutro razotkriva plac u čitavoj svojoj sezonskoj raskoši, veličanstvena ljepota svakodnevice samo na trenutak odvlači od pravog razloga dolaska na ovo mjesto, razgovora s polaznicama programa. Razgledavanje prostora započinje s Memorijalnom sobom posvećenom prvoj hrvatskoj novinarki i najčitanijoj književnici, soba sadržava njezina djela, dio originalnog namještaja i predmeta kojima se Zagorka koristila. Pažnju posebno privlači stara Remingtonka. Prolazak kroz prostor namijenjen održavanju različitih programa i predavanja dovodi do bogate knjižnice, s preko 4000 naslova, s područja ženskih i rodnih studija, i feminističke teorije. Pokrenuta radi podrške studenticama i suradnicama, kao osnova obrazovnog i istraživačkog programa, danas je otvorena svima. I upravo je knjižnica jedan od razloga koji su Branku, kao i mnoge druge, ponukali na upisivanje ovog programa – “Htjela sam dobiti detaljnija znanja o raznim oblicima feminizama kroz kombinaciju raznih teorija i praksi. Također, htjela sam naučiti argumentiranije zastupati stavove u koje čvrsto vjerujem te steći nove i različite načine pristupa raznim problematikama”, pojašnjava. Zastupanje stavova, argumentiranje, sve se to čini kao dobar odabir za mladu pravnicu. No, generalno gledano, zašto bi itko upisivao program koji se “ne priznaje”, koji ne daje službenu diplomu, prepoznatljivu potencijalnom poslodavcu? Kome treba još jedna obaveza, još jedan papir, u zemlji u kojoj ni s onim pravim ne možeš naći posao? Postoji, očigledno, nešto veće i značajnije od samog komada papira, što već godinama privlači ljude na upisivanje ovakvih programa.  

Program Ženskih studija okuplja ljude uistinu raznovrsnih profila. Većinu polaznica čine mlade žene, studentice različitih, pretežno društveno-humanističkih fakulteta, no program je otvoren i svim ostalima, pa tako nije rijetkost susresti curu s agronomije, medicine, glume. Potraga za literaturom u svrhu pisanja sinopsisa za doktorat do Centra za ženske studije dovela je i Zoranu sa zagrebačke Likovne akademije – “Izvrsnost programa o kojem sam čula samo sve najbolje i specijalizirana knjižnica Centra bili su mi prava motivacija za prijavu što se na koncu pokazalo odličnom odlukom. Kroz neformalni obrazovni program želim steći iscrpna znanja o temama koje nisu zastupljene ili nisu popularne na razini Sveučilišta”. Slično mi govori i Iva, polaznica Kulturpunktove Školice, nezaposlena profesorica filozofije i slavistike – “Prvenstveno mi je bila bitna tematska orijentacija Školice, dakle fokus na suvremene umjetničke prakse. To doduše jest širok pojam, ali čitava kulturna produkcija danas postavlja težište na hibridne forme koje zahtijevaju prilično poznavanje raznorodnih pravaca, odnosno širinu kakva se kroz formalne obrazovne programe, zbog sve veće specijalizacije, gotovo da i ne stječe. Školica je definitivno naznačila ulaze u problematiku i načine kako to u budućnosti sagledavati”. 

Ivu susrećem u Mami, u Preradovićevoj. U dvorištu pozdravlja nasmiješeni barba vulkanizer. Ispred, uz kavu, odvijaju se svakodnevni, uobičajeni razgovori o aktualnostima. Unutra, sjedi se u crvenim foteljama, vlada opuštena, ali radna atmosfera. Duhovita Rutina signalizacija usmjerava nas u plavu prostoriju lijevo, gdje su već polaznici Školice. Ovaj otvoreni i nekomercijalni prostor na slobodnom je raspolaganju raznim udrugama i inicijativama. No ovo nije priča o Mami. Kulturpunktova novinarska Školica relativno je nova zvijezda zagrebačke neformalno-obrazovne scene. Prvi ciklus pokrenut je prije sedam godina, cilj je bio objediniti upoznavanje s medijima, novinarstvom i novinarskim formama sa znanjem o suvremenim umjetničkim praksama, koje još nisu postale dijelom službenih obrazovnih kurikuluma. Program se iz godine u godinu ponešto mijenjao, no okosnica je ostala manje-više ista: upoznavanje s različitim pod-područjima suvremenih vizualnih i izvedbenih umjetnosti (i to od strane samih aktera/ica), pregled kulturnih politika i razvoja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, medijska pismenost, radionice pisanog i radijskog novinarstva, te učenje kroz praktičan rad, uz mentorstvo. Sve to zvuči jako interesantno i primamljivo, da nije jedne velike kvake – novinarstvo, pogotovo ono u kulturi, odavno nije mjesto za naći kruh u ovoj zemlji. No, mladi ipak žele svoje slobodno vrijeme provoditi i uz takve, iz ove vizure besperspektivne programe. “Željela sam steći neke osnove novinarskog posla, ali i neke osnove rada na samom tekstu. Iako se seminari na faksu i novinarski tekstovi naravno razlikuju, izrazito rijetko sam na faksu dobila bilo kakav fidbek na tekst”, kaže mistična djevojka sa Školice. Za njezinog kolegu Martina, studenta Filozofskog, osnovna razlika rada na faksu i u neformalnom programu vidi se u “manje formalne odgovornosti u sudjelovanju i više vlastite motivacije, zbog čega su polaznici zainteresiraniji i neusporedivo aktivniji u diskusijama kojih je na fakultetskim predavanjima drastično malo”.

Leopold, student Filozofskog i Ženskih studija, pojašnjava svoje razloge upisivanja ovog programa – “Najveća motivacija mi je upravo bilo stjecanje novih znanja koje mi formalno obrazovanje nikad ne bi moglo dopustiti – znanje koje mogu sagledati kritički, propitivati, prihvaćati, nadograđivati i znanje koje nije suhoparno, faktično znanje, već primjenjivo znanje iz teorije i prakse”. Zahvaljujući promjeni organizacijske politike, od prije nekoliko godina, upis na program otvoren je i za muške studente. Leopold tako može nadopuniti svoje znanje “kritičkim alatima, nužnima za dekonstrukciju jednoobraznih tumačenja, kakvima često možemo svjedočiti na fakultetima”, kako sam navodi. Bliži pogled na studente tako otkriva izrazito motivirane ljude, širokih interesa, koji žele kvalitetno provoditi vrijeme sa sličnim pojedincima, umrežiti se, i ostvariti daljnju suradnju po završetku programa. 

No što je točno na neformalnim programima različito od fakultetskih predavanja? Ovo je posebice zanimljivo jer, primjerice, ženskostudijski program primjenjuje akademske kriterije, na njemu mahom predaju sveučilišne profesorice. Za razliku od rada na fakultetu, Anita, studentica Filozofskog, ocjenjuje rad na programu Ženskih studija kao “drugačiji, opušteniji, kreativniji, poticajniji”. Zorana smatra kako je znanje pruženo kroz ovaj program akademski izvrsno, te ujedno konkretno i praktično – “Neformalni obrazovni programi poput ovoga odličan su spoj teorije, prakse, historije i aktualnih praksi i zbivanja koji produbljuju prethodno znanje, a zbog dinamike i metoda rada, otvaraju mnoga druga pitanja i interese uže ili šire vezane za teme interesa”. I Suzana, polaznica Mirovnih studija i studentica Pravnog fakulteta, kao najbitnije karakteristike ovakvog obrazovnog procesa ističe iskustveno učenje i interaktivnost “koja je na našim fakultetima onemogućena izričitim položajem nadmoći profesora u odnosu na studente. U takvoj situaciji se o slobodi govora, izražavanju različitog ili kritičkog mišljenja može samo maštati. Sustav ocjenjivanja je nepravedan i nerealan, a timski rad se ne potiče. Studiranje Mirovnih studija podsjetilo me na davno zaboravljeno učenje, koje je zabavno, kreativno i korisno istovremeno”, ističe. 

Suzanu i njezinu kolegicu Barbaru, studenticu pedagogije i komparativne književnosti, susrećem u Centru za mirovne studije, u Kući ljudskih prava, na Trešnjevci. Okolina je živopisna, sirotinjski par sjedi na pragu svoje drvene kućice, do njih pas na lancu. Unutrašnjost kuće kao da egzistira u nekom drugom svemiru od onog izvanjskog, prolazak dugačkim hodnikom otkriva ubrzanu, radnu atmosferu malih, personaliziranih ureda. Transparenti s nedavnih prosvjeda kipe iza ormara, prilazi mi pas Maja, pozdravlja. U hodu Barbara mi pojašnjava načine rada s mirovnih – “Uz teoriju smo se uistinu mnogo bavili praktičnim radom, osvijestili smo koliko je aktivizam široko područje i koliko je bitna priprema za djelovanje”. Obrazovni program Mirovnih studija provodi se gotovo dvadeset godina i obuhvaća interdisciplinarno područje između političkih znanosti, sociologije, povijesti, antropologije, psihologije, filozofije, i što je najvažnije, izrazito je aktivistički orijentiran. Negativno određenje mira kao odsustva nasilja i rata u mirnodopskim je vremenima zamijenjeno onim pozitivnim, posvećenim društvenoj integraciji i otklanjanju uzroka sukoba. Analiza, kritičko promišljanje i dijalog, artikuliranje postojeće aktivističke prakse, međusobno učenje, te poticanje na solidarnost i organiziranje za društvenu promjenu, njegove su glavne odrednice. Nije ni čudno da se Mirovni studiji oglašavaju kao program za nemirne građane. 

Slično ozračje vlada i na druga dva programa. Angažirani i motivirani sugovornici ujedno su i studenti nekog fakulteta. Njihova motivacija i očekivanja od programa koje polaze tako razotkrivaju nedostatke službenog obrazovanja. Prednosti ovakvog obrazovanja Barbara s mirovnih vidi u raznovrsnosti “metoda i oblika rada, čime je rad dinamičniji, interaktivniji i na taj način se lakše i kvalitetnije uči”. Svi sugovornici ističu važnost uspostavljanja pravila rada na samom početku, jer time i sami polaznici snose velik dio odgovornosti za uspjeh programa. Iz toga također proizlazi uvažavanje i podrška među sudionicima, što i čini jednu od komunikacijskih lekcija programa. Iva sažima – “Ukratko, [na fakultetu] niti potiču, niti upozoravaju na pogreške, niti usmjeravaju studenta ovisno o preferencijama. Naravno, na Filozofskom velik broj mlađih asistenata i docenata mijenja ustaljeni pristup, no institucionalna ograničenja, kojima pridonosi upravo Bolonja sa srednjoškolskim metodama rada, onemogućavaju slobodno istraživanje i znanstveni razvoj većine studenata. Čini mi se da neformalni programi inzistiraju baš na poticanju ljudi u daljnjem radu i osvješćivanju problema društva koji ih se direktno tiču”. Polaznice tako rad u neformalnom programu ocjenjuju angažiranijim i, paradoksalno, znanstvenijim od onog na pojedinim fakultetskim kolegijima. 

U sve skučenijim prostorima za realizaciju interesa u kulturi, umjetnosti, aktivizmu i novinarstvu, polaznici ovih programa izrazito su motivirani, vide nekakvu perspektivu, žele raditi i razvijati se. Teško je ne primijetiti kako samo druženje sa sličnim ljudima predstavlja i proizvodi vrijednost po sebi. Čini se da su konkretni rezultati rada, bilo tekstovi i radovi rađeni uz mentorsku podršku, ili sudjelovanje u nekim od aktivnosti organizacija, prepoznati kao dovoljno važan rezultat, bez obzira na “valjanost” papira kojeg se na kraju dobije. I tu se, u praktičnom dijelu, i to posebno u razini posvećenosti predavača polaznicima, jasno razdvaja priroda rada na fakultetu i na ovakvim programima.

Vratimo se na početak i na priču o nepostojanju ženskih i rodnih studija na našim fakultetima. Postoji veliki interes za navedene teme, postoji i potreba za institucionalizacijom ovakvog programa. O tome polaznice imaju podijeljena mišljenja. Po njima, takav pothvat bi zahtijevao prilagodbu postojećeg programa krutim institucionalnim formama, čime bi on neminovno izgubio upravo ono što ga čini kvalitetnim, autentičnim i kritičnim. S druge strane, sve prepoznaju i suprotan smjer djelovanja, potencijalnog pozitivnog utjecaja ženskih i rodnih studija na širu akademsku zajednicu, te na dobrobiti dostupnosti takvog programa širem krugu ljudi. Zašto ne bi mogle postojati obje verzije? “Bilo bi super kad bi program ušao u visoko obrazovanje i istovremeno postajao kao neformalan, kako bi i dalje bio dostupan ljudima različitih obrazovanja i pozadina”, ističe Lana. 

Iako je sam sadržaj druga dva programa, Školice i Mirovnih studija, relativno lako prenosiv na fakultete gdje se često u drugim zemljama i nalazi, sam model rada je, sukladno zakonu malih brojeva, teško prilagodljiv sveučilištu. “Ulaskom na fakultete, neki oblici neformalnog obrazovanja postaju obavezni za sve, a to se odnosi i na one koje to ne zanima, što često onemogućuje kvalitetan rad”, kaže Martina, polaznica Školice. Barbara s Mirovnih kaže da bi institucionalizacija uvela birokraciju, cezuru, smanjila slobodu predavačima i polaznicima te zaključuje: “Možda iza ovoga nemam titulu, ali imam znanja, a iz formalnog obrazovanja sve češće izlaze ljudi s titulama, ali bez znanja”.

Ovo je drugi tekst trodijelnog istraživanja o provedbi bolonjskog procesa na hrvatskim sveučilištima, cjeloživotnom obrazovanju i neformalnim obrazovnim programima. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH.