U fokusu rada Paule Tončić nalazi se začudna osoba po imenu Lou, čiji je izgled neobičan, a modni izričaj intrigantan, povezan s queer estetikom, pa pobuđuje poglede i izaziva društvene norme. Slika se o njoj stvara na temelju kožne jakne umjesto tjelesne prisutnosti, fotografskog otiska njezinog lika na aluminijskoj ploči, iščezavanja vizualnih dokaza o fizičkom postojanju po uzoru na estetiku niskobudžetnih horor filmova ili, primjerice, stilskih tragova iz fetišističkih časopisa koje umjetnica i Lou strastveno skupljaju.

Ivana Završki u tekstu o izložbi piše: “Ocrtavajući lik protagonistkinje tek naznakama stilskih odrednica koje povezuje s identitetskim pitanjima, autorica preispituje kako nas vizualna kultura oblikuje te kakvu ulogu u tim iščitavanjima slojeva percepcije može imati umjetnički izraz.” Rad istražuje odnose između gledanja, zajedništva, izolacije, fizičke i virtualne prisutnosti, dokumentacije, trajnosti i potrošnosti te stvaranja perceptivnih veza koje postaju alati za promišljanje o slici društva. “Temu ženskog pogleda, u onom smislu u kojem ga feministički diskurs počinje problematizirati krajem 1970-ih godina, kada ‘objekt’ promatranja postaje subjekt, ovdje zapažamo kroz preispitivanje vođenog kreiranja vlastitog prikaza za ‘druge oči’. U tom smislu dolazi do razilaženja s ‘očekivanim’ modelima ponašanja, djelovanja ili stvaranja, a složeni sustavi unutarnjih i vanjskih podražaja (de)konstruiraju sliku društvene stvarnosti.”

Paula Tončić diplomirala je animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svom umjetničkom radu istražuje arhiviranje, klasifikaciju i dokumentaciju začudnih predmeta. Izdvajajući njihove groteskne elemente, bavi se granicama stvarnosti i fikcije s fokusom na djevojačko iskustvo, ženski pogled i intimnost. Inspirirana je fikcijskom literaturom i trash horor kinematografijom.

Izložba ostaje otvorena do 28. veljače, a više o njoj pročitajte ovdje.

Centralna tema festivala posebno je usredotočena na ideju ženskog pogleda (female gaze). Ovaj fenomen javlja se prvenstveno u filmskoj industriji, kao odgovor na uvriježenu praksu takozvanog muškog pogleda na koju je prvi put upozorila filmska kritičarka Laura Mulvey 1975. godine, istaknuvši kako muški pogled dominira filmskom industrijom, a konstruiran je u svrhu zadovoljstva muškog gledatelja. Žene se pritom tretira kao erotski objekt za likove u filmskoj priči ili erotski objekt namijenjen pogledu muške publike. Od revolucionarnog članka Laure Mulvey sve više redateljica i drugih vizualnih umjetnica dekonstruira fenomen muškog pogleda, istovremeno propitujući ideju i stvarajući novi kanon takozvanog ženskog pogleda. Ovogodišnjim izdanjem Organa vida tako se želi “preispitati aktualna uloga fotografije u reprezentaciji i artikulaciji ženskog iskustva, objediniti, ali i suprotstaviti različite generacijske i kulturne perspektive te kritički preispitati kako digitalna kultura transformira feministički pristup slici”.

Ženski pogled u velikoj mjeri podrazumijeva reprezentaciju ženskog lika ili ženskog tijela, ali isto tako uključuje i različite teme koje u patrijarhalnom društvu ne dobivaju veliku pažnju. Primjerice, Španjolska umjetnica Laia Abril izložbom Povijest mizoginije, 1. poglavlje – O pobačaju predstavlja svoj dugoročni projekt kojim dokumentira i konceptualizira opasnost i štetu prouzročenu manjkom sigurnog, legalnog i slobodnog pristupa pobačaju. Abril prati povijesni razvoj kontracepcije i mogućnosti pristupa pobačaju od 19. stoljeća. Ilustrirajući kako je unatoč velikom medicinskom napretku i znanju o ženskom tijelu i trudnoći, zbog restriktivnih zakona, političke i religijske ideologije i sveprisutne mizoginije, pobačaj za mnoge žene još je uvijek opasan, pa čak i smrtonosan. U svom radu umjetnica kombinira prikaze uobičajenih predmeta korištenih za sprječavanje i prekid trudnoće, kao i osobna iskustva osoba diljem svijeta koje su svjedočile ili bile žrtve mizoginih napada protivnika pobačaja. Za izložbu predstavljenu u Les Rencontres d’Arles 2016. godine dobila je nekoliko fotografskih nagrada, a trenutno radi na drugom poglavlju projekta pod nazivom On Rape Culture.

Nešto drugačijim vidom ženskog pogleda bave se fotografkinje kao što su Amalia Ulman i Arvida Byström koje kroz svoj rad istražuju utjecaj i mogućnosti djelovanja putem društvenih mreža, posebno Instagrama kao fotografske platforme. Ulman se prije nekoliko godina proslavila fotografskim performansom Excellences and Perfections kada je isključivo kroz objave na Instagramu kreirala imaginarni lik mlade djevojke koja se iz provincijalnog gradića seli u Los Angeles u potrazi za manekenskom karijerom, ispričavši priču o razočaranjima i neuspjehu. Reakcija publike i pratitelja Ulmaninog alter ega pokazale su problematičnost reprezentacije na društvenim mrežama i lakoće stvaranja imaginarnih likova. U Muzeju suvremene umjetnosti Ulman se predstavlja izložbom Privilegij u kojoj je prikazan njen kasniji online performans. Performans je izvela kao pretjerana, gotovo karikaturalna verzija sebe u tipičnom uredskom prostoru. Ključna za rad te funkcionirajući kako svojevrsna vremenska pozadina Privilegija bila je umjetničina vlastita performativna trudnoća.

Byström se također obilno koristi društvenim medijima. U Fotografijama koje objavljuje na svom profilu koristi takozvanu “djevojačku” estetiku s ciljem redefiniranja normi prihvatljive i poželjne ženske vizualne reprezentacije. Iako njeni radovi uključuju estetiku kojom dominira roza boja, cvijeće i autoportreti u formi “selfija”, žensko tijelo prikazuje iz pozicije vlastite seksualnosti, umjesto prilagođeno muškom pogledu i objektivizaciji. Čest motiv njenih radova su menstruacija i ženska dlakavost, a zbog Adidasove reklame u kojoj je fotografirana dlakavih nogu, a kojom se tematizirao negativan stav prema ženskoj dlakavosti u modnoj industriji, primala je prijetnje nasiljem putem društvenih mreža. S umjetnicom Molly Sodom 2017. godine uredila je knjigu Pics or It Didn’t Happen: Images Banned From Instagram u kojoj su objavile fotografije žena i ženskih tijela koje su zbog “pravila objavljivanja” uklonjene s Instagrama. Na festivalu ćemo imati priliku vidjeti njenu izložbu Cherry Picking (Samo birane trešnje). Naziv izložbe simbolizira ženskost kao konstrukt, ženstveno kao fetiš, ali i aludira na pitanje selekcije i prezentacije sebe u digitalnom dobu. Izložba tako govori o vrsti subjektiviziranog otpora, kao i o mogućnosti upravljanja reprezentacijom uopće.

U sklopu bogatog popratnog festivalskog programa održat će se i konferencija o suvremenoj fotografiji pod nazivom Ženske perspektive, a kroz tri panela fokusirat će se na sjecište teorijskih tumačenja ženskog pogleda i njegova proučavanja u radu umjetnica koje izlažu na festivalu, kao i na promjene u ulozi i položaju suvremene fotografkinje. Centralna izložba Organa vida, kao i prošle godine održava se u Muzeju suvremene umjetnosti, dok je ostatak programa raspoređen na šesnaest drugih zagrebačkih lokacija. Uz program Organa vida najavljeno je i kako je organizacija konačno dobila prostor u Gradu Zagrebu koji će omogućiti kontinuirano cjelogodišnje održavanje programa radionica, predavanja, izložbi i gostovanja umjetnika mimo samog festivalskog programa.