Za početak, CrossFit (skraćeno za cross-discipline fitness) je, kako se navodi na stranici teretane CrossFit ZG, dinamičan i izazovan pristup tjelesnom vježbanju koji spaja različite discipline poput dizanja utega, gimnastike i kardiovaskularnih aktivnosti kako bi stvorio sveobuhvatan trening visokog intenziteta (eng. HIT). To znači, kako dodatno pojašnjava članak o HIT-u na Wikipediji, da se vježbe izvode s visokom razinom truda, odnosno intenziteta, jer se smatra da će to potaknuti tijelo da proizvodi veće i jače mišiće.

“Kada se CrossFit pojavio ranih 2000-ih, bio je percipiran kao stereotipno muško okruženje obilježeno teškim utezima i intenzivnom kompetitivnošću,” stoji na stranici teretane 7×7 iz San Francisca. Međutim, taj narativ se značajno promijenio; prema novijim podacima, kažu iz 7×7, “žene danas čine oko polovice svih vježbača_ica CrossFita.” To potvrđuju i istraživanja¹, kao i sama natjecanja, koja su često strukturirana na način da obuhvate jednak broj natjecatelja i natjecateljica (primjerice, u najpoznatijem američkom CrossFit natjecanju sudjeluje 30 žena i 30 muškaraca).

Tvrdnja Marije Ristić da je CrossFit previše agresivan za žene odražava dugotrajna kulturna uvjerenja da bi žene trebale izbjegavati treninge snage ili vježbe visokog intenziteta, kako objašnjava Patricia Vertinsky u knjizi The Eternally Wounded Woman². Povijesno gledano, žene se obeshrabrivalo od dizanja utega ili napornih tjelesnih aktivnosti, često pod izlikom očuvanja ženstvenosti ili izbjegavanja navodnih zdravstvenih rizika (npr. ugrožavanja reproduktivne sposobnosti), navodi Vertinsky.

Pišući o normativnim idejama orođenog tijela, profesorica Leslie Heywood ističe da bi “muško tijelo svojom veličinom i mišićavošću trebalo predstavljati moć i dominaciju, dok žensko tijelo treba odražavati podređenost i slabost”³. U tom smislu, sport može postati poprište “nevolja s rodom” budući da pruža mogućnost propitivanja tradicionalnih ideja muškosti i ženskosti – u slučaju CrossFita, to je mišićavo žensko tijelo. Popularizaciji žena u CrossFitu svakako su pridonijele i istaknute pojedinke kao što su Annie Thorisdottir, Katrin Davidsdottir, Samantha Briggs, Laura Horváth i Tia-Clair Toomey, koje su pokazale da žene mogu biti jednako kompetitivne i uspješne u ovoj vrsti treninga kao njihovi muški kolege.

Kako bi se borili protiv rodnih stereotipa, organizacija International Women’s Day i fitness aplikacija BoxMate 2020. su organizirali zajedničku kampanju kojom su se željeli suprotstaviti predrasudama o tome da mišići nisu “ženstveni” ili privlačni na ženi, te su poručili da biti ženstvena također može značiti biti snažna, mišićava i moćna. U sklopu kampanje aplikacija BoxMate je provela anketu među više od 500 žena koje redovito sudjeluju u CrossFitu i treningu snage kako bi saznala njihova mišljenja o tome kako društvo doživljava mišićave žene. 94 % ispitanica izjavilo je da se zahvaljujući CrossFitu osjećaju osnaženije, snažnije i sigurnije u vlastitom tijelu, a 77 % ih smatra da u svojoj teretani mogu ravnopravno trenirati s muškarcima bez osuđivanja. CrossFit, kako navodi Heywood, nanovo ispisuje ideale ljepote, u kojima se tjelesna snaga cijeni više od slabosti (“strong is the new beautiful“).

Što se tiče utjecaja visokointenzivnog treninga na tijelo, istraživanja pokazuju da žene stječu sličnu snagu, aerobni kapacitet i kondiciju kao muškarci. „Ne postoji inherentni razlog zašto bi intenzitet ili ‘agresivnost’ [treninga] bila rizična za žene,“ navode Feito i sur⁴.

Istraživanje⁵ fizičke, psihološke i društvene dobrobiti od prakticiranja CrossFita za žene pokazalo je da je 81,2 % ispitanica primijetilo da im se povećala snaga, a 83,2 % ih je prijavilo veći aerobni kapacitet. Uz to, 95 % ispitanih izjavilo je da im se smanjila razina stresa; 73,3 % prijavilo je veću kvalitetu sna; a više od 90 % ispitanica kazalo je da im je poraslo samopouzdanje i dnevna razina energije.

Što se pak tiče rizika od ozljeda, istraživanja pokazuju da se žene često brže oporavljaju od određenih vrsta visokointenzivnog treninga te da u dugotrajnim naporima mogu biti izdržljivije od muškaraca, “što zapravo ruši mit da je CrossFit “‘preagresivan’ za žene”, kako navodi Sandra K. Hunter⁶. Raspravljajući o istoj temi, Meyer, Morrison & Zuniga⁷ ističu da svaka fizička aktivnost nosi potencijalni rizik od ozljede, no podaci pokazuju da je stopa ozljeda u CrossFitu usporediva s onom u drugim rekreativnim sportovima (npr. dizanju utega, gimnastici ili trčanju), kao i da nije disproporcionalno veća kod žena.

Brazilsko istraživanje (2016) među sportaši(ca)ma koji se bave CrossFitom zaključilo je da nema značajnih demografskih razlika što se tiče ozljeda, dok je istraživanje iz Poljske⁸ (2023) pokazalo da je stopa ozljeda među muškarcima dvostruko veća nego kod žena, a osobito među muškarcima koji imaju treninge jačeg intenziteta i koji podižu teže utege. Najvažniji faktori u prevenciji ozljeda su odgovarajuće zagrijavanje prije vježbanja te pravovremeno reagiranje na bol (nastavljanje vježbanja unatoč boli češće dovodi do ozljeda).

Zaključno, tvrdnja da je CrossFit “previše agresivan” za žene nema uporište u znanstvenim dokazima, već odražava zastarjele rodne stereotipe. Treninzi su osmišljeni tako da budu skalabilni, što znači da se mogu prilagoditi osobama različitih razina kondicije i sposobnosti. Žene imaju koristi od CrossFita jednako kao i muškarci; stopa ozljeda je jednaka ili čak rjeđa nego kod muškaraca; a CrossFit ima i važnu ulogu u preoblikovanju kulturnih narativa o ženskoj snazi.

1. Knapp, B. A. (2014). Gender representation in the CrossFit Journal: a content analysis. Sport in Society, 18(6), 688–703. https://doi.org/10.1080/17430437.2014.982544 ↩︎
2. Vertinsky, P. (1990). The eternally wounded woman: Women, doctors, and exercise in the late nineteenth century. University of Illinois Press. ↩︎
3. Heywood, L. (2015). ‘Strange Borrowing’: Affective Neuroscience, Neoliberalism and the ‘Cruelly Optimistic’ Gendered Bodies of CrossFit. U: Nally, C., Smith, A. (ur.) Twenty-first Century Feminism. Palgrave Macmillan, London. https://doi.org/10.1057/9781137492852_2 ↩︎
4. Feito Y, Heinrich KM, Butcher SJ, Poston WSC. High-Intensity Functional Training (HIFT): Definition and Research Implications for Improved Fitness. Sports. 2018; 6(3):76. https://doi.org/10.3390/sports6030076 ↩︎
5. Amato A, Petrigna L, Di Gregorio L, Musumeci G. CrossFit® and Its Influence on Health Behaviors, Functional Capacity, and Psychosocial Outcomes: An Explorative Study of Gender Differences in Athlete Perspectives. Journal of Functional Morphology and Kinesiology. 2025; 10(2):196. https://doi.org/10.3390/jfmk10020196 ↩︎
6. Hunter SK. The Relevance of Sex Differences in Performance Fatigability. Medicine & Science in Sports & Exercise. 2016 Nov;48(11):2247-2256. doi: 10.1249/MSS.0000000000000928 ↩︎
7. Meyer J, Morrison J, Zuniga J. The Benefits and Risks of CrossFit: A Systematic Review. Workplace Health & Safety. 2017 Dec;65(12):612-618. doi: 10.1177/2165079916685568 ↩︎
8. Szajkowski S, Dwornik M, Pasek J, Cieślar G. Risk Factors for Injury in CrossFit®-A Retrospective Analysis. International Journal of Environmental Research and Public Health. 2023 Jan 26;20(3):2211. doi: 10.3390/ijerph20032211 ↩︎

Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxFeminae. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

“Zavirite prvi put u kuglanu ili se prisjetite kako je to stajati na parketu školske dvorane, otkrijte kako su trešnjevačke sportašice postale itekako vidljive na trešnjevačkim ulicama zahvaljujući kistu Ene Jurov!”, stoji u najavi šetnje.

“Čitava ova ekipa je vrlo aktivna, a njihov zajednički rad među drugim ženama ima točno određene političke namjere. Njihova aktivnost na sportskom polju jedna je od mnogih manifestacija želja da pokažu kako žena može biti, na primjer, i sportaš. A da bi se to pokazalo u ono vrijeme, 1936., 1937., 1938. – trebalo je imati ogroman rezervoar borbenosti”, stoji u monografiji Zlatne godine RSD Metalca (1929.-1979.), izdanoj povodom pedesete obljetnice postojanja tog trešnjevačkog radničkog sportskog društva. Ekipa o kojoj se govori Metalčeva je sekcija hazene, igre slične rukometu koja je 1930-ih bila najpopularniji ženski ekipni sport na ovim prostorima.

Sekciju hazene u Metalcu je vodila sindikalna organizatorica Dragica Končar. Izvještaj sa skupštine društva održane 1937. pokazuje da je rezervoar borbenosti bio potreban i za rad iznutra, među drugovima. ‘Sekcija nije imala dvoranu za vježbe, pa je zbog toga otpalo dosta članica, a na dan skupštine bilo ih je samo osam. Dragica je kritizirala pojedine članove da nemaju dovoljno razumijevanja za ženski sport i da bi zbog nerazumijevanja sekcija mogla prestati s radom možda u najskorijoj budućnosti’, stoji u njemu.

U Metalcu su se kasnije razvijale razne ženske sekcije, ali nogometna nikad nije zaživjela, ni u tom društvu, ni u drugim sportskim kolektivima na području Trešnjevke. To ne znači da ženskog rada u nogometu nije bilo. U knjižici o tridesetoj godišnjici SD Trešnjevka (1926-1956) spominje se supruga oružara NK Trešnjevka Đuke Prpića, Julka Prpić. ‘Koliko stotina dresova i čarapa je prošlo kroz njezine prste. Ona već znade kakova je boja leša na igralištu Šibenika i Odreda, sve preko zamrljanih dresova igrača. Osim toga priprema uvijek za svoju veliku porodicu igrača čaj, a katkada i sendviče’, navodi se o Julki.

Fotografije sportskih radnica poput nje u arhivima je uglavnom nemoguće pronaći, jer su fotoaparati prema njima rijetko bili usmjereni. Njen je lik na materijalima za ovu šetnju stoga proizašao iz mašte ilustratorice Ene Jurov. U zaborav su brzo padale i sportske radnice prvog reda, igračice klubova koji su proslavili Trešnjevku, poput košarkaškog kluba poznatog pod nazivima Industromontaža, Jugomontaža i Monting. ‘Kada se govori o košarkašicama, ne mogu se zaboraviti ni imena iz vremena kada su titule bile samo pripremane. Zato ovom zgodom spomenimo već zaboravljena imena: Ankica Tortić, Ivka Tortić, Marija Barundić, Hermina Lisjak, Nada Kiš, Nada Marof, Mira Kupec, Zlata Plesničar, koje su među prvima oblačile zeleni dres’, stoji u monografiji izdanoj 1970., povodom 25 godina postojanja kluba.

Košarkašice Montinga bile su višestruke prvakinje Jugoslavije i osvajačice Europskog kupa 1980. godine. Njihova druga kuća bila je Kutija šibica, u kojoj su se družile s rukometašicama Trešnjevke i Lokomotive.
Mnoge su sportašice uz trešnjevački sport ostajale i po završetku igračke karijere. Rukometašica Lokomotive Nada Vučković radila je kao profesorica tjelesnog odgoja u OŠ Augusta Šenoe. Učenica te škole Lidija Sertić u sastavku Naprijed djevojke objavljenom u listu Naš polet 1966./1967. piše kako na igralištu treniraju često i naporno, ali im uz podršku profesora i rana ustajanja postaju draga. ‘I često poželimo osjetiti nervozu utakmice i glas sa strane koji nas vodi kroz igralište’, zaključuje Sertić.

Sve je ovo, i mnogo više toga što ne možemo jednom šetnjom i tekstom obuhvatiti, trešnjevački ženski sport. Od onih koji su prale dresove, organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista do osvajačica europskih titula, profesorica u školama i učenica s loptama u rukama”, piše Ivana Perić.