Nakon nedavnih sagorijevanja SDP-ove Vlade koja su u svečanom i demokratskom duhu prigušeni tijesnim izbacivanjem Slavka Linića iz stranke, idealno je na pozornicu političkog cirkusa gurnuti barem jednu figuru koja će svojom pojavom i nastupom zaokupiti punu pažnju publike kako bi se težište javnog fokusa odvuklo u smjeru koji je svjetlosnim godinama udaljen od afera kojima se tereti dojučerašnjeg Milanovićeva sekundanta.

Gašenje unutarnjeg požara i šminkanje stida na džonovskim obrazima nastavljeno je paničnom smjenom dvojca Ostojić – Jovanović koja je od strane patronizirajućeg premijera opravdana njihovim navodno kroničnim umorom. Bivši ministri su se zadihali, potrošili i popucali od silne želje za valjanjem u blatnoj političkoj areni, kao da je htio poručiti Milanović prije turističkog azila u Brazilu.   

Tu na scenu uskače instant ministar Vedran Mornar, koji je za vrijeme svog dvotjednog stolovanja u kabinetu na Donjim Sveticama uspio posve relativizirati SDP-ovu Vladu, Plan 21, uvođenje građanskog, spolnog i zdravstvenog odgoja, koncept sekularne države te čak najaviti mogućnost domoljubnog uzdizanja učeništva kroz kolektivno uživanje u taktovima Lijepe naše. Osim što je bučna distrakcija uspjela, Mornarov nastup zapravo je dokaz kako ova Vlada nije ništa napravila niti posjeduje stvarne volje za učiniti neko konkretno djelo po pitanju obrazovanja.

Podsjetio me Vedran Mornar na britansku satiru Yes Minister, jedan od najdražih udžbenika iz studentskih dana na Fakultetu političkih znanosti. Tamo ministar Jim Hacker svom zamjeniku, beskrupuloznom činovniku sir Humphreyju Applebyju (igra ga veliki kazališni i televizijski glumac Nigel Hawthorne) naivno postavi pitanje: “Što bi ministar zapravo trebao raditi?”. Appleby mu odgovara: “Ništa. Mi smo tu da mislimo, radimo i vodimo posao umjesto vas”.

Poput Applebyja, ministar Mornar na svako direktno pitanje odgovara politički korektno, elokventno i potvrdno da, ali onda uvijek slijedi neki ali… koji najčešće završi na ekonomiji ili bespućima zakonodavne procedure. Svu zamršenost, zatupljenost i kalvariju obrazovnog sustava Mornar nastoji podčiniti iznosu BDP-a kao da jedno nema nikakve uzročno-posljedične veze s drugim.

Time se automatski pere ruke od preuzimanja odgovornosti za Jovanovićeva obećanja koja su uporno dolazila iz ovog resora, kupuje se vrijeme i pecaju glasovi pred nadolazeće parlamentarne izbore. Otvorena je sezona koketerije s Crkvom i desnim biračkim tijelom. S Kaptola stižu vesele vijesti o srdačnom susretu nadbiskupa Bozanića i ministra Mornara, te obnavljanju odnosa između crkvenog vrha i Ministarstva obrazovanja kao da se radi o iskoraku u hladnoratovskoj diplomaciji i spasonosnom pomirenju nuklearnih sila. Mediji papagajski prenose biskupsko priopćenje i nitko ne postavlja pitanje o čemu su zapravo tako diskretno čavrljali Bozanić i Mornar. Ako to ikada i bude obznanjeno, tada će sve završiti u proceduri kao Uredba / Pravilnik / Zakon o čuvanju domoljubnih otkucaja srca uz Lijepu našu ili obvezatnih osam Zdravo Marija za odličan uspjeh na polugodištu.  

Ministar se, dovitljiv poput Humphreyja Applebyja, nakon svega izrečenog ponovno ograđuje u svojim javnim nastupanjima retoričkim pitanjem da što ljudi očekuju od njega u 18 mjeseci povjerenog mandata.   

Možda je ministar mislio na ona očekivanja ili obveze prema učeništvu koje prema najnovijim pokazateljima pluta ispod europskog prosjeka pismenosti i na (degradirano, složit će se Mornar) nastavništvo koje se mjesecima pripremalo na jesensko uvođenje građanskog odgoja u školama. Tko će i kada razgovarati s njima?

Biti ministrom u nekoj hrvatskoj Vladi postalo je odabranima privilegija za nošenje odijela, suknji, skupocjenog sata ili nakita, uživanje u kaloričnim ručkovima, ispijanje posvećenog vina i mlaćenje prazne slame. Da, ministre?

Javna rasprava o Pravilniku o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi trajala je do 9. ožujka. Umjesto objave pristiglih komentara, primjedbi i prijedloga na mrežnim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, aktualni ministar 17. ožujka donio je Pravilnik koji, kako ispada, ne sadrži nikakve promjene u odnosu na predloženi nacrt.

Prvi dio Pravilnika, članci 1-23, odnose se na sljedeću školsku godinu, dok su članci 24-53 prijelazne i završne odredbe koje se primijenjuju do kraja ove školske godine. Ukratko, što se tiče norme učitelja i stručnih suradnika, od sljedeće se godine ukida plaćeni rad učitelja glazbene kulture za vođenje pjevačkog zbora, plesnog ansambla i orkestra, učitelja likovne kulture za poslove estetskog uređenja škole, profesora tjelesnog odgoja za vođenje sportskog kluba ili školskog sportskog društva, nastavnika tehničke kulture i informatike za dodatne sate i predmetnih nastavnika za vođenje učeničkih zadruga. 

Pojednostavljeno, u osnovnim će školama bez posla ostati barem jedna osoba, minimalno će ih pet prijeći na nepuno radno vrijeme, tome treba dodati i povećanje norme odnosno tjednih radnih obaveza učitelja koji uspiju ostvariti puno radno vrijeme te posljednje, no ne i najmanje važno, najvjerojatnije ukidanje svih nabrojanih izvannastavnih aktivnosti učenika. 

Primjera radi, u Republici Hrvatskoj registrirane su 332 školske zadruge koje zahvaljujući novom pravilniku ili više neće postojati ili će ih voditi učitelji s već preopterećenom satnicom, a koji za taj rad neće biti plaćeni jer vođenje školske zadruge više ne ulazi u tjedne radne obaveze učitelja. Kolika će šteta time biti nanesena samim učenicima, čija će školska satnica biti temeljena na stjecanju znanja koje se tiče isključivo “činjenica”, a ne više toliko vještina ili iskustava, kreativnog rada ili kritičkog mišljenja, za sada je nemjerljiva.

Nakon učitelja i stručnih suradnika, na redu je administrativno i tehničko osoblje. Djelokrug rada odnosno broj zaposlenih ljudi na mjestima tajnika, administratora, kuhara, domara i čistača odsada će se računati prema broju učenika odnosno kvadraturi školske površine, a njihove će ugovore o radu najvjerojatnije preuzeti državno poduzeće tijekom prijelaznog perioda, nakon kojeg ih preuzima privatna firma. Javna rasprava o Pravilniku djelokruga rada tog školskog osoblja također je bila otvorena do 9. ožujka, no ni ona nije polučila objavljene prijedloge ni komentare na stranicama MZOS-a. 

Nadležno ministarstvo ponavlja činjenicu smanjenja broja učenika u svim školama kao osnovni argument za smanjenje broja zaposlenih, a povećanje norme onima koji uspiju zadržati radna mjesta naziva “povećanjem plaće”. Time, ističe MZOS, “Vlada pokazuje da joj je unatoč teškoj gospodarskoj situaciji u zemlji koja nalaže mjere štednje obrazovanje na prvome mjestu”. 

Analitički desanti na rezultate zadnjeg referenduma o ustavnoj definiciji braka krenuli su odmah po objavi očekivanih rezultata. In nuce: priobalni zapad Hrvatske te urbane sredine sjevera države glasale su “protiv”, ostatak države je bio “za” s manjim ili većim postotnim razlikama. Očekivano, liberalno zgražanje nad demografijom i njenom političkom rezultantom započeto već u samoj kampanji, nastavljeno je infografikama i topografijama podijeljene Hrvatske u kojoj odnos protivaša i zaša tobože odgovara obrazovnoj strukturi stanovništva.

Tomislav Medak je takve ishitrene i površne geografije domaćih političkih preferencija zgodno nazvao “eskapističkim enklavizmom” čija je izvedba najčešće svedena na dva koraka: prvi bi bio zgranutost padom Zagreba pred najezdom crkvene reakcije, a drugi rezolutni raskid s ostatkom matice domovine i preseljenje u onaj dio Istre koji još nije pokriven golf-terenima i privatnim selima. Logično, ali političko-rakursno vrlo problematično, glavni grad svih Hrvatica i Hrvata poslužio je pritom kao ogledan primjer referendumske kartografije prenijete s državnog nivoa na mikrostrukturu grada.

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. koje su analizirali u Grupi 22, očekivano, Grad Zagreb je najobrazovanija jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, ali s drastičnim razlikama između centra i periferije grada na što upozoravaju i sociolozi iz ovog stručno-aktivističkog kolektiva: u Donjem i Gornjem gradu broj visokoobrazovanih prelazi 50% dok u gradskom području Brezovica on jedva prelazi 10%, a u Donjoj Dubravi i Sesvetama nešto je manji od 20%. Trebalo bi, međutim, napraviti oprezan korak unazad od srednjestrujaških medijskih generalizacija koje će jednostavno uspostaviti znak jednakosti između visokog postotka glasova protiv i stupnja obrazovanja određene sredine i sagledati širi kontekst i sve “historijske devijacije” domaćeg obrazovnog sustava u posljednjih pola stoljeća. A ako se te ekvivalencije i pokažu matematički točnim, s njima bi trebalo jako oprezno baratati – jer tanka je granica između liberalnog zgražanja i urbanog rasizma, a nema utjehe u istarskoj malvaziji.

Kad se analizira obrazovna struktura domaćeg stanovništva i njihovi politički odabiri, onda ni jedno ni drugo ne treba izolirati u zasebne parametre izvan nekog šireg društvenog konteksta i povijesno zacrtane institucionalne putanje kontinuiteta državne politike, kao i samog njenog sadržaja predstavljenog kroz stranačku demokraciju, ali i sadržaja samog obrazovnog sustava kao jedinice hegemonije: od nekih općih ideoloških preambula, strukture samog sustava pa do konkretnih kurikularnih rješenja. Koliko nam se god činila “neosmišljenom” i bez čvrste infrastrukturne i ideološke armature, obrazovna politika je upravo u svojoj pojavnoj i prividnoj fragmentiranosti i besperspektivnosti dosljedno pravocrtna bez obzira tko sjedio u fotelji u Donjim Sveticama ili gdje god ta fotelja u budućnosti bila, ako je uopće bude.

Pogledamo li samo naše čitanke (čak) od pedesetih na ovamo (o razdoblju prije toga da i ne govorimo), vidjet ćemo da su rijetko kad koncipirane tako što su u prvi plan stavljale vlastite korisnike (učenike) ili samu materiju, tj. struku, često uzimajući visokopolitičke principe kao jedino mjerilo vlastitih rješenja i odabira. I danas se jednako korisnim čini komentar našeg teoretičara književnosti Svetozara Petrovića koji je u javnoj raspravi o saveznom prijedlog odluke o gimnazijskom planu i programu (u ovom slučaju iz književnosti) davne 1959. upozorio na to da se “teren” ne treba prilagođavati nekim vrhovnim strateškim principima često izoliranim u stratosfere politikantske apstrakcije, nego obrnuto. Bojim se da se nismo daleko odmakli bez obzira na nove, kako se to voli reći, “povijesne okolnosti”.

Kategorije “političke nezrelosti” i “traljavosti” kojima je u to vrijeme Petrović šibao birokrature nekdanje centralne države, ne mogu se prišiti najnovijem dokumentu iz manufakture vladajuće administracije. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije proizašla iz rada širokog tima ljudi pod vodstvom Nevena Budaka, dokument je koji je pazio na vlastiti jezik, što će reći da je politički promišljen i birokratski pedantan – međutim, od jezika se nekad ne može pobjeći, a niti daleko stići što, čini mi se, nije ni bila namjera “ideatora” ove strategije. Dokument je to, predviđam, “kratkog daha” i to ne zato što njegov sadržaj ne puca na neke dugoročne provedbene planove, nego zbog ritmike izmjena vlasti i kontinuiteta njihovih politika koje su svima jasne, ali rijetko kad su ovjekovječene pristajanjem uz neki dokument prethodne administracije. Drugim riječima, ova strategija koliko god apelacijski usmjerena nekoj, kako u njoj eksplicitno stoji, “neizvjesnoj budućnosti”, ona je prije svega proizvod trenutnog političkog stanja i važeće nezavidne razine političke “inventivnosti” koja je zajednički nazivnik svim ministarstvima Milanovićeve vlade i svim njihovim strateškim planiranjima.

Čitajući sam dokument, podsmjehnuo sam se nepredviđenoj ironiji one “neizvjesne budućnosti” koja se iščitava na fonu recentnog izvoda iz upravljačke nesposobnosti Željka Jovanovića koja je radnike u cijelom obrazovnom sustavu ostavila bez dodataka iz granskog kolektivnog ugovora. Umjesto da se uvaženom ministru uruči ostavka s požurnicom, cijela situacija se svodi na psihologizaciju temperametnog i “idealističnog” ministra i njegov šegrtsko-podanički stav prema Slavku Liniću od koga je zaradio tek pismenu packu zbog svojih loših proračunskih planiranja. I sve bi to bila toplo-slatka životna priča o jednom epistolarnom prijateljskom odnosu da ne košta ionako ugrožene i marginalizirane učenike s posebnim potrebama (i njihove roditelje) te njihove učitelje. Tim činom i sinkroniziranim politikama svih resora – socijalna država je ispustila svoj predzadnji izdah. Neizvjesna budućnost je bila danas.

Daljnim iščitavanjem Strategije lako se dođe i do općih primjedbi i zaključaka. Cijelu izvedbu možemo odrediti solidno odrađenom kamuflažom nedostatka političke hrabrosti kroz ideologeme evropskog tranzicijskog projekta koji je zašao u ćorsokak vlastite kolonijalne uskogrudnosti i konceptualne ograničenosti. Pojmovnik njegove izvedbe to jasno potvrđuje: “društveno odgovorno” obrazovanje kao sektor od “javnog interesa” tek je retoričko taktiziranje u kozmetičke svrhe i s izraženom dnevnopolitičkom pragmatikom. Na partikularne nedostatke Strategije strpljivo i dosljedno su uputili svojom reakcijom članovi i članice sindikata Akademska solidarnost pa ih ne treba ovdje posebno ponavljati niti podvlačiti. Ono što je osnovni i polazišni nedostatak ovog dokumenta njegovo je referentno polje koje – ne postoji. Obzor na koji dokument cilja svojim “reformskim” mjerama, spekulativna je ideološka izmaglica modernizacijske bajke o gospodarskom rastu i društvenoj stabilnosti do koje će nas dovesti tako postavljen i izgrađen obrazovni sektor. Već spomenuta reakcija sindikata Akademska solidarnost označuje to sintagmom “tehnokratskog instrumentalizma” koji znanost i istraživanja ne pretpostavlja čak ni nekom dugoročnijem gospodarskom i društvenom razvoju nego što lakšem i profitabilnijem kratkoročnom i nereguliranom iskorištavanju koji bi onda trebao kumulativno dovesti do ostvarenja konačne liberalne arkadije “društvene stabilnosti, ekonomskog napretka i osiguranog kulturnog identiteta”.

Uza sve “lijepe” riječi i zagovore tolerancije, inovativnosti, kreativnosti te ostvarenja ljudskih potencijala, Budakova strategija je dokument s nedvosmislenom ekonomističkom potkom koja obrazovanje i znanost vidi kao mehanizme ostvarenja gospodarskog rasta stvaranjem ljudskog kapitala, ili zaoštrenim rječnikom rečeno: reprodukcijom visokokvalificirane radne snage za male pare i fleksibilizirano tržište rada. Vizija budućnosti (društva, gospodarstva i obrazovanja), u tom slučaju tek je refleks oslužbenjene inercije koja je postala jedini princip funkcioniranja cijele Milanovićeve vlade. Zaključno, riječ je o jednoj liberalnoj bajci koja ne mora biti ni politički realizirana čime bi hrvatski obrazovni sustav ostao u stalnom procjepu između vječnog statusa quo i liberalnih projekcija napaljenih tehnokrata iz MZOS-a koji se prema postojećem sustavu odnose kao slonovi u staklarnici.

Ako pak bude realizirana, uništit će do sada konzerviran, ali i dobrano nagrižen sustav koji je nekoć ostvarivao svoju društvenu funkciju pa čak i svojim bitnim udjelom u gospodarskom razvoju zemlje, ali u skladu s potpuno drugačijom “vizijom” budućnosti koja je u međuvremenu postala naša gorka sadašnjost s jednim od gorih obrazovnih sustava u Evropi. Kako god bilo i koji god smjerom krenuli – loše je po obrazovni sustav koji u ovakvom stanju i s ovakvom kvalitetom nema nekog društvenog efekta, a ako ga ima onda nam na njemu ne može nitko zavidjeti. A jedina alternativa koja se nudi, kao što vidimo iz ovog dokumenta i smjera djelovanja Jovanovićeve postave, dugoročno je pogubna i po socijalnu inkluzivnost i po misiju cijelog sustava. Tek jedan od neizravnih političkih proizvoda su nedavno potvrđene elektorske navike našeg stanovništva.

Jedini pravi smjer je očuvanje i unapređenje obrazovanja kao javnog dobra dostupnog svima uz ulaganje u infrastrukturu i socijalni institut potpora učenicima i studentima slabijeg imovinskog statusa, ali i nužnim promjenama kurikularnih jedinica i općenito odnosa prema najmlađim sudionicima sustava. Naša metodička nauka, jednako kao strategija samog sustava, pogubila se u praćenju pomodnih i olako preuzetih “saznanja” zapadne akademije kao egzaltiranog odgovora na konzervativne ognjištare čije se učenje nekad čini toliko duboko zasađenim u temelje našeg školstva i odnosa prema djeci da je svaka alternativa gotovo nemoguća. Vjeronauk i izostanak građanskog ili bilo kakvog sličnog odgoja kao i kompromisno mešetarenje sa zdravstvenim odgojem tek su u javnosti najprisutnije teme duboko zagađenog i nagriženog sustava s velikim razlikama kao posljedicama decentralizacije zemlje.

U svakom slučaju – svaki zagovor proračunskog financiranja obrazovanja i njegove socijalne osjetljivosti te zaštite radničkih prava učitelja, nastavnika i profesora mora biti i poziv na korjenitu promjenu sadržaja našeg obrazovnog sustava koji se guši u limbu nesustavnih i temporalnih rješenja kratkoga daha. Između zagovora poduzetničkog duha i sebičnog individualizma s jedne ili očuvanja nacionalnih i tradicionalnih vrijednosti s druge strane – djeci moramo ponuditi učionicu koja neće biti socijaldarvnistički takmičarski poligon niti katolička kapelica već zajednica koja funkcionira po principima solidarnosti sa slikom nekog bitno drugačijeg svijeta koji treba tek izgraditi.

Fotografija: Andres Musta

Vlada RH na zatvorenoj je sjednici potvrdila odluku o sanaciji SC-a te imenovala sanacijsko tijelo: Peju Pavlovića kao sanacijskog upravitelja Studentskog centra u Zagrebu, Vjekoslava Bratića kao predsjednika Sanacijskog vijeća te Ivu Grgića i Bertu Šalaja kao članove Vijeća. Prema odluci, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta provodi sanaciju SC-a, a ministar Željko Jovanović ovako je rezimirao odluku: ”Sadašnja uprava nije u stanju osigurati financijsku konsolidaciju i restrukturiranje Studentskog centra. Kad je prije 11 godina provedena sanacija, a dug iznosio 87,5 milijuna kuna, Studentski centar je završio u plusu od 21 milijuna kuna. Sanacija je trajala dvije godine. Nakon osam godina stvoreno je 110 milijuna kuna novog duga”’.

Potaknuti prijedlogom odluke o sanaciji, djelatnici programa Kulture promjene SC-a obratili su se nadležnim institucijama u otvorenom pismu. ”Zainteresirani za nastavak normalnog funkcioniranja djelatnosti Kulture koji može biti vođen motom stručnosti i iskustva ili pak političkim kadroviranjem želimo postaviti, po nama, važna pitanja nadležnim institucijama”, navodi se u pismu u kojem je, među ostalim, postavljeno pitanje premijeru Zoranu Milanoviću, ”Kako to da ste putem sanacije odlučili nadležnost nad SC-om predati MZOS-u koji je uzrokovao probleme u financijskom poslovanju SC-a?”, te ministru Jovanoviću, ”Kako to da ste Vladi RH predložili sanaciju ustanove kojoj ministarstvo koje vodite duguje 45,8 mil. kuna?”.

Osim direktne optužbe nadležnog ministarstva za probleme u poslovanju, a zbog kojih je isto ministarstvo predložilo sanaciju ustanove, u pismu se postavljaju pitanja o budućnosti vođenja odjela kulture SC-a, nastavku realizacije umjetničkih projekata koji su odobreni i sufinancirani sredstvima EU fondova, nastavku rada SC-a kao važnog čimbenika na hrvatskoj i međunarodnoj kulturnoj sceni te potrebi izdvajanja sredstava za kulturni program SC-a čime će se podržati afirmacija i prvi profesionalni radovi studenata umjetničkih, društvenih i humanističkih usmjerenja.

Od važnijih primjedbi koje je ministar znanosti, obrazovanja i sporta uputio upravi, možda se upravo u detektiranju ”objektivnih problema” poput činjenice da se cijena studentskog obroka nije mijenjala petnaest godina, a smještaj u domu devetnaest godina, te povećanja broja zaposlenih, iako je nadležno ministarstvo zahtijevalo ”racionaliziranje zaposlenih”, nalazi odgovor na pitanje čime će se novoimenovano Sanacijsko vijeće prvenstveno pozabaviti.

Međutim nije važan konkretan broj dana, koliko druge vrste kontinuiteta što ih sugeriraju kratkoća i žurba, a zadiru u sadržaj predloženih zakonskih promjena. Osim što navodna interventnost i brzina služe proizvodnji dojma ozbiljnih reformskih napora, predlagač očevidno računa na zbunjenost i inertnost aktera u sustavu koji, zahvaćeni “zakonodavnom olujom”, postaju objektom promjene prije negoli se uspiju snaći.

Pod krinkom laganih kozmetičkih osvježenja i vatrogasnih mjera, opravdanih brzinom i efikasnošću, provodi se model legislativnog uređenja sustava, posve sukladan onome što ga je zagovarao ministar Fuchs u jednodušno odbačenom paketu zakona. Vatrogasno uvođenje navodnog reda ima u ovom Nacrtu tri jasno izražene tendencije s dubinskim i dalekosežnim posljedicama. 

Prva je politička: nastavak povlačenja države iz javne sfere i prepuštanje zajedničkih dobara i područja znanosti i visokog obrazovanja hirovitosti tržišta s ciljem svođenja čitavog sustava na njegovu kratkoročnu isplativost. Umjesto donošenja strategije uz sudjelovanje svih aktera u sustavu i jasno definirane politike očuvanja javnog dobra u predstojećem razdoblju, i dalje se nameće varijanta istog neoliberalnog modela, doduše stilski nešto dotjeranija.

Druga je ekonomska: tretiranje znanosti i visokog obrazovanja kao nepotrebnog troška u strukturi javnih financija i u skladu s tim reduciranje kadrovskih potencijala i socijalnih prava, dobna i rodna diskriminacija, čime se pokušavaju sanirati posljedice višegodišnje katastrofalne politike u području visokog obrazovanja i znanosti. Jedino se tako može opravdati odredba prema kojoj za provedbu zakonskih izmjena nisu potrebna dodatna financijska izdvajanja (koja su odavno niža od minimuma), jer počiva, izgleda, na logici da sredstava u načelu ima dovoljno, ali su zapravo loše raspoređena i namijenjena prevelikom broju nekorisnih i lijenih radnika.

I treća, socijalna posljedica: nastavak komercijalizacije visokog obrazovanja i znanosti očuvanjem školarina koje se u postojećim uvjetima podrazumijevaju kao “dobrodošao znak” prijeko potrebne “poduzetničke klime” na fakultetima i institutima i jedini siguran izvor financijskih sredstava potrebnih za prividno funkcioniranje sustava. Tako svi deklarativni zagovornici besplatnog obrazovanja iznova pokazuju svoje pravo lice, ostavljajući trajno rješenje ključnog problema za neka bolja vremena. S druge strane, kao značajan resorni prilog jedinoj konkretnoj mjeri u dosadašnjoj politici koalicijske Vlade ozakonjuje se prekarnost akademskih radnika, najočitija u predloženom zvanju tzv. postdoktoranda i čeznutljivom usmjeravanju pretpostavljenog “viška kadrova” na burzu rada ili u mirovinu.

Predložene dorade samo pokazuju smjer u kojem će ići novo zakonodavstvo. Nisu posrijedi konkretna rješenja nego model koji se pokušava ozakoniti na sve moguće načine, jer će, navodno, jedino tako stvari napokon dobiti pravu dimenziju. Međutim, paradoksi hrvatskog znanstvenog i visokoškolskog sustava ne mogu se rješavati vatrogasnim mjerama, niti ridikuloznom politikom i regulativom na neoliberalnim načelima. Sustav mora u reformu, ali na posve drugim vrijednosnim pretpostavkama na koje smo uputili izradivši Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju. 

Napokon, još jednom se napominje da krivica za predložena rješenja nije samo na strani političkih aktera nego i svih elemenata sustava koji čekaju da se rješenja pojave sama od sebe. Demokratizacija sustava odozdo i odgovorna participacija u njegovoj reformi jedini su primjereni načini i prvi korak u očuvanju znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra.

U tom smislu ove zakonske intervencije Akademska solidarnost odbacuje jer ih razumije jedino kao pripremu terena za ono što slijedi, naime donošenje paketa zakona koji će se u većini rješenja minimalno razlikovati od odbačenih Fuchsovih prijedloga, a biti posve sukladni s njihovom osnovnom intencijom. Takvim zakonima i najavama njihove reanimacije Akademska solidarnost suprotstavit će se s jednakom odlučnošću i ustrajnošću s kojom se suprotstavila i prethodnim pokušajima njihova donošenja. Preostaje, dakle, tek upozoriti predlagače da nije potrebno razbacivati sredstva i trošiti vrijeme za silne fingirane strategije i radne skupine jer zakoni što ih žele donijeti već postoje u nekoj od ladica bivšeg ministra Fuchsa. 

Izvor: AS

Velik dio intervju posvećen je upravo Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, koju je Akademska solidarnost nedavno uputila Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a na koju se još nitko nije osvrnuo. Podsjetimo, Deklaracija je opsežan dokument koji nastoji pružiti kritički osvrt na širi društveni kontekst i posljedice koje taj kontekst ima za znanost i visoko obrazovanje, donijeti pregled poruka koje se upućuju akademskoj zajednici putem različitih normativnih i strateških dokumenata i ponuditi alternative tim porukama i polazišta za odgovorno uređivanje konkretnih mjera. Kako je i u razgovoru istaknuo Pavlić, u njoj članovi ovog sindikata traže “da se politike koje se bave, organiziraju i sistematiziraju područje visokog obrazovanja donose u konzultacijama s bazom, dakle odozdo, na način da se konzultira one koji su tim politikama pogođeni i one koji bi po prirodi stvari mogli o tome najviše znati”. 

Na pitanje o oblicima suprotstavljanja komercijalizaciji školstva, Goran Pavlić je odgovorio: “Ministarstvo očito nastavlja neke prakse koje smatramo problematičnima i koje su bile snažan mobilizacijski faktor za štrajk sveučilišnih radnika. Mi smo uvijek spremni na oblik najradikalnijih mjera, kao što je štrajk, ukoliko se pokaže da Vlada i tijela koja će se baviti novozakonskom regulativom ne pokažu razumijevanje i ne uključe sve od ovih načela u svoje razmišljanje i pokušaju to primijeniti u konkretna pravila”. 

Razgovor koji je s Goranom Pavićem vodila Jelena Šimac, možete u cjelosti pročitati ovdje. 

Izvor: Danas.hr