Bilježeći svakodnevne situacije u razdoblju od 2008. do 2023. godine s asocijacijama na visoku umjetnost, Željko Badurina izradio je foto-knjigu ironičnog naziva Windows Explorer, posvećenu kontradiktornostima svakidašnjeg okruženja i kulture.

“Promatrajući tehnološke tvorevine kao alate za pretraživanje društvenih datoteka, autor se u širokom rasponu radova ponajviše dotiče produkata konzumerističkog društva. Paletu simbola potrošačke kulture ogoljava kroz njene najbanalnije manifestacije, a djelomično ih pronalazi i u asocijacijama na radove hrvatskih i stranih umjetnika”, stoji u popratnom tekstu.

U širokom rasponu radova, autor se ponajviše dotiče produkata kulture potrošačkog društva, a presjek od 30 najzanimljivijih fotografija izdvojenih iz foto-knjige čini istoimenu izložbu koja sugerira kaotičnost i paradoksalnost modernog urbanog života. 

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 18. rujna u 20 sati, a moguće ju je razgledati do 29. rujna, radnim danima od 16 do 20 sati. Ulaz je, kao i uvijek, besplatan.

Osim kao “najzabavniji umjetnik na Facebooku”, Badurina slovi za jednog od prvih pripadnika hrvatske umjetničke scene srednje generacije koji je svoj rad gotovo u potpunosti odlučio odašiljati putem internetskih društvenih mreža. Prije samog čina prelaska na internet, od 2005. godine provodio je projekt Post-art u okviru kojeg je prijateljima, umjetnicima i kustosima diljem Hrvatske poštom slao vlastoručno izrađene razglednice u formi kolaža.

Društvenim se mrežama Badurina aktivno priključio 2012. godine, čime je dobio priliku znatno neposrednije i masovnije komunicirati sa stručnom publikom, kao i veoma širokim krugom korisnika suvremenih komunikacijskih platformi. Iako izrazito duhovite i zabavne, šaljive dosjetke o društvenoj, političkoj, umjetničkoj i estradnoj sceni zapravo su vrlo ozbiljna kritika svakodnevnih izljeva gluposti i malograđanštine, društva spektakla i masovnih medija, potrošačkog društva, lošeg ukusa i kiča.

Za potrebe izložbe na kojoj se radovi iz vitualnog svijeta interneta premještaju u fizički svijet galerije, autor je selektirao samo mali dio od nekoliko tisuća objava na Facebooku te ih “tehnikom” digitalnog ispisa prenio na kapafix ploče. Pritom je iz nepregledne količine materijala odabrao postove koji su mu osobno najomiljeniji, kao i one koji su na Facebooku dobili najveći broj oznaka “sviđa mi se” i bili najviše puta dijeljeni. Pojedinim dvodimenzionalnim screenshotovima također su pridruženi prigodni ready-made objekti i kratki video uradci.

Željko Badurina je rođen 1966. godine u Zagrebu. Godine 1996. diplomirao je na grafičkom odjelu ALU u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Dosada je nastupio na dvadesetakak samostalnih izložbi i akcija te na brojnim skupnim izložbama. Dobitnik je Nagrade Gradskog ureda za kulturu na 3. hrvatskom trijenalu grafike 2003., te Nagrade HDLU-a za najbolju izložbu 2013. godine. Radovi mu se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti Filip Tradea i HYPO banke. Član je HDLU-a i HZSU-a.  Živi i radi u Zagrebu.

Internetske društvene mreže od početka godine punili su postovi posvećeni brojnim umjetnicama i umjetnicima koji su nas nažalost napustili, stvaraocima u različitim sferama: glazbi, filmu, likovnim umjetnostima… Među preminulima našlo se i nekoliko naših sunarodnjaka i sunarodnjakinja, izuzetnih kreativnih osobnosti koje su višestruko obogatile i oplemenile hrvatsku i regionalnu kulturu. Početkom svibnja napustila nas je Magda Dulčić, rođena Hvaranka i svestrana strip-autorica, nagrađivana animatorica i redateljica te plodna ilustratorica, umjetnica nesvakidašnjeg stvaralačkog nagona koja je trima temeljnim područjima kojima se bavila dala izrazito osoban pečat i ostavila djela neprolazne vrijednosti. Pozornost je na sebe isprva svrnula osamdesetih, objavljujući stripove u požeškom časopisu Patak, vrlo brzo se afirmirajući kao ključna predstavnica tzv. ženskog stripa (uz Helenu Klakočar), rušeći spolne i rodne barijere u dotad mahom maskulinom okruženju. Njena karijera otad je polako ali sigurno napredovala, da bi dvijetisućitih godina bila prepoznata kao relevantna umjetnica mimo svih socijalnih, stilskih i žanrovskih kategorija. Njezin posljednji objavljeni strip, ambiciozni i opsežni crtani roman Složeni predosjećaj, nastao u suradnji s također pokojnim suprugom Zvonkom Todorovskim, takvu je ocjenu samo potvrdio.

Prvog listopada preminula je ikonička filmska i televizijska glumica, redateljica te akademska slikarica i dizajnerica Jagoda Kaloper, jedna od najsnažnijih ličnosti hrvatskog i jugoslavenskog filma, ali i likovnih umjetnosti i kulture. Radeći do samog kraja, svoju posljednju samostalnu izložbu Bulevar sumraka u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održala je prošle godine, a valja spomenuti da je 2010. primila jedno od najvažnijih domaćih priznanja za suvremenu umjetnost ― glavnu T-HTnagradu@msu.hr, za video rad Žena u ogledalu, što potvrđuje utjecaj njezine umjetnosti sve do zaključnog desetljeća života, a vrijeme će pokazati ― i poslije. O njezinim epohalnim filmskim ulogama kao što su one u Ključu Vanče Kljakovića, Lisicama Krste Papića ili WR: Misterijama organizma Dušana Makavejeva još će se pisati, kao i o njenoj ulozi na sceni Nove umjetničke prakse sedamdesetih i osamdesetih godina, radu u dizajnu, scenografiji i kostimografiji, itd. U svakom slučaju, otišla je umjetnica koja je svojom prisutnošću višestruko utjecala na razdoblje kasne jugoslavenske moderne i postmoderne, u nekoliko stvaralačkih grana.

Krajem mjeseca listopada napustila nas je i Nives Kavurić-Kurtović, jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih poslijeratnih slikarica i grafičarki, i to neposredno nakon velike retrospektivne izložbe u Galeriji Klovićevi dvori, Putovanja zakutcima trajanja (uvijek na zavoju), dok je praktički usred ljeta, 18. srpnja, otišao i jedan muškarac ― Mladen Stilinović. Odavno jedna od presudnih umjetničkih pojava u regionalnim okvirima, Stilinović se početkom dvijetisućitih počeo afirmirati u Europi i SAD-u, podjednako kao član kultne Grupe šestorice autora (s Borisom Demurom, Željkom Jermanom, Vladom Martekom, Svenom Stilinovićem i Fedorom Vučemilovićem) te kao samostalan autor, prvenstveno s ciklusom Eksploatacija mrtvih iz osamdesetih, vrlo često izlaganom i interpretiranom (među ostalim i na Documenti u Kasselu 2007). Zahvaljujući rastućem zanimanju međunarodnih povjesničara umjetnosti, kustosa i galerista za umjetnost iz bivših socijalističkih zemalja (što je fenomen koji se dan-danas donekle smirio, no svejedno ne jenjava), ali i prikladnoj lokalnoj kontekstualizaciji njegovog rada u drugoj polovici devedesetih, Stilinović je široko prepoznat kao jedan od ključnih predstavnika europske konceptualne i neoavangardne umjetnosti. Njegova smrt potakla je kustoski kolektiv WHW ― Što, kako i za koga? da u suradnji s Kathrin Rhomberg, kustosicom privatne austrijske zbirke Kontakt (specijalizirane za modernu i suvremenu umjetnost srednjeeuropskih te istočnoeuropskih zemalja) osmisli ciklus izložbi Janje moje malo ― sve što vidimo oko sebe moglo bi biti i drugačije, naslovljen prema jednom Stilinovićevom radu. Ciklus se sastoji od šest epizoda među kojima su dvije jesenas već održane, dok je treća još uvijek u tijeku, a cijeli projekt prepoznat je kao jedan od zanimljivijih događaja u drugom polugodištu umjetničke 2016. Izložbe se temelje na radovima Mladena Stilinovića u posjedu njegove životne partnerice, povjesničarke umjetnosti Branke Stipaničić, te onima uvrštenima u zbirku Kontakt, kao i na djelima drugih umjetnika i umjetnica koji ju čine. U suštini, izložbe su pružile publici priliku da sagleda određeni raspon neoavangardne umjetnosti iz bliskih joj zemalja te poveže fragmente opusa nekolicine hrvatskih umjetnika/ica (pored Stilinovića, tu su i Tom Gotovac, Sanja Iveković, Ivan Kožarić…) s paralelnim primjerima iz sličnog kulturnog i povijesno-političkog konteksta. K tome, još veća vrijednost ovih izložbi samo je iskustvo njihovog gledanja i viđenja, s postavima raspoređenima na pomno odabranim lokacijama u gradu, koje uključuju podjednako galerijske prostore i privatne stanove, objedinjujući kretanje njima u neobičnu koreografiju kušanja urbanog pejzaža. Takav izvedbeni aspekt ono je što ističe projekt među drugim prezentacijama slične građe, potičući posjetitelje da sami izgrade svoj modus razgledavanja i razumijevanja izložbi.

Godina je donijela i nekoliko projekata s fokusom na internet-art, odnosno proizvodnju i distribuciju (vizualne)  umjetnosti putem interneta, što mi se čini dobrodošlim ovdašnjim prepoznavanjem fenomena koji je na međunarodnoj mreži odavno uzeo maha, postajući polako temom dana. Izložba Napokon se isplatilo! u velikogoričkoj Galeriji Galženica, u kustoskoj koncepciji Irene Borić, Martine Kontošić i Renate Šparade, posvetila se problemu izlaganja računalno kreirane i diseminirane umjetnosti u tradicionalnoj “bijeloj kocki”, dok je teorijski adresirala goruća pitanja digitalno posredovane ekonomije u kontekstu prekarnih modela rada za većinu vaninstitucionalnih stvaraoca u kulturnom i civilnom sektoru. Umjetnici/e Željko Badurina, Maja Čule, Hrvoje Hiršl, Dina Karadžić, Tea Stražičić i Igor Štromajer odgovorili su na kustoske premise svatko na svoj način, zaokružujući raznoliko polje razumijevanja interneta ― od šarolikog campa, preko satiričnog softvera do politički intoniranih instalacija. Dok je izložba Napokon se isplatilo! posjedovala ponešto od decidiranosti društvenog aktivizma, međunarodna izložba koju su Dina Karadžić i njezin suradnik Vedran Gligo kurirali u Galeriji Siva pri AKC-u Medika u sklopu godišnjeg festivala Fu:bar/expo pristupila je internet-artu iz perspektive virtualnog eskapizma i strastvenog uranjanja u slojevite baze podataka. Donoseći radove više desetaka sudionika sa svih strana svijeta, izložba je iščašenim projekcijama i pomaknutim prezentacijama pokazala kozmopolitizam zajednice online umjetnika, praktički slaveći komunikaciju kao vrijednost per se.

Tijelo i misao kao proces oduvijek su bili u središtu zanimanja Ekstravagantnih tijela, festivala u organizaciji [KONTEJNER]-a, biroa suvremene umjetničke prakse, čije se četvrto izdanje održalo u Zagrebu (izložba), Beogradu (performansi) te Skoplju (predavanja), a za 2017. planira se predstavljanje projekta u Londonu, budući da ovaj put za njegovu koordinaciju brine međunarodni kustoski tim. Pod egidom Zločin i kazna, kustosi/ce predvođeni Olgom Majcen Linn odmaknuli su se od dosadašnjeg promišljanja tijela kao materijalnog entiteta sa svim njegovim mogućnostima i ograničenjima te krenuli tragom načina na koje zakonodavni sustav mijesi i usmjerava individualne i kolektivne identitete. Je li službena društvena jurisdikcija u skladu s kategoričkim moralnim imperativima? Ako čovjek počini zločin, je li taj čin sve što ga određuje? Gdje se nalaze granice dopuštenog i gdje bi trebale biti povučene u slučajevima kada nije ugrožen ničiji život? Kako pravosuđe utječe na umjetničke slobode? Kada i kako se provodi cenzura u svijetu gdje je pravo glasa nominalno zakonski zajamčeno? Ima li umjetnost pravo nadići opreke poželjnog i prokletog? Bila su to samo neka od pitanja kojima su se četvrta Ekstravagantna tijela pozabavila, istodobno otvarajući lokalne aspekte ovih problema globalnim očištima te svodeći međunarodna geopolitička pitanja u intimne interpretacije uvrštenih umjetnika, od magijskih invokacija Vladimira Dodiga Trokuta do oporih ready-made aranžmana Milijane Babić kao dvaju karakterističnih ekstrema.

Ovogodišnji program MSU-a Zagreb uključivao je nekoliko vrijednih i zamijećenih izložbi, a među njima ćemo izdvojiti tekuću kritičku retrospektivu Dalibora Martinisa pod kustoskom palicom Leile Topić ― Data Recovery, koja je de facto započela još na proljeće zajedničkim projektom umjetnika, MSU-a i Umjetničkog paviljona ― iznimno zanimljivom izložbom Request_reply.DM/2077. Martinis je u nizu videa umješno postavljenih u prostoru paviljona na različite načine te u raznovrsnim prostorno-vremenskim okruženjima postavljao pitanja svom budućem ja u 2077. godinu, dotičući se podjednako kompleksnih socijalnih problema i naizgled banalnih dosjetki, režirajući tako slojeviti showreel (svog) svijeta u sasvim sadašnjem trenutku. Svakako valja spomenuti i retrospektivnu izložbu dizajnera i slikara Borisa Bućana Doručak u štampariji, na kojoj su možda po prvi put bili ujedinjeni značajni plakati iz svih faza njegovog rada, od studentskih do kazališnih, od konceptualnih do ilustrativnih, posluživši kao podsjetnik na jedan bogat i važan opus koji je odavno postavio vrlo visoke standarde u oblikovanju kulturnih sadržaja, ali u cijelosti nije bio dovoljno dostupan da bi mlađim generacijama dizajnerica i dizajnera zaista poslužio kao živi orijentir i jedna od temeljnih referenci u vlastitoj stvaralačkoj disciplini. Ovom izložbom taj propust je djelomično ispravljen.

Dizajnerima je godina općenito bila blagonaklona, za što je dobrim dijelom zaslužno Hrvatsko dizajnersko društvo koje je prijestupne 2016. organiziralo dva zahtjevna, no zahvalna projekta ― sedmi po redu Dan D, međunarodni festival dizajna usmjeren na studente/ice i mlade autore/ice te revijalnu Izložbu hrvatskog dizajna 1516. Dok je Izložba hrvatskog dizajna tradicionalno predstavila probrane primjere oblikovanja nastalog u protekle dvije godine u različitim medijima i tipologijama, djelujući tako kao sukus zaokruženog razdoblja i njegov arbitrar dodjeljivanjem nagrada najzaslužnijima od strane međunarodnog žirija, Dan D se ovaj put održao u Pogonu Jedinstvo i klubu Močvara. S ponešto izmijenjenom koncepcijom i temom Otvoreni dizajn, Dan D se još više udaljio od skupine kuriranih i natječajnih izložbi s popratnim programom nego prijašnjih godina. Baveći se područjem slobodnog softvera, open-source metodologijama i strategijama dizajniranja, spekulativnim dizajnom i dizajnom interakcija, socijalnim dizajnom i tome slično, Dan D je sam sebi stvorio šansu da ojača kao doista relevantna platforma čiji sudionici istodobno promišljaju dizajn mimo suhih tržišnih datosti i samodopadnog socijalnog aktivizma. K tome, trodnevni festival s idealnim predljetnim tajmingom jednostavno je bio itekako zabavan! No, festivali i revijalne izložbe nisu bili jedino čime se HDD bavio protekle godine ― voditelj HDD galerije Marko Golub može biti zadovoljan sezonom iza sebe i svojih suradnika. Među čak petnaest izložbi održanih ove godine u malom HDD-ovom sjedištu izdvojit ću dvije recentne, koje povezuje znalački izvedena i prikladno postavljena kontekstualizacija dizajna i oglašavanja iz doba samoupravnog socijalizma. Riječ je o veoma vrijednoj građi koja slikovito pripovijeda o iznimnom nasljeđu domaće vizualne kulture, u međuvremenu potisnutom ili potpuno zaboravljenom. Izložba Dizajn s feedbackom: OZEHA ― Primijenjena umjetnost u službi propagande i publiciteta približila je publici bogati arhiv OZEHA-e, zagrebačke “promidžbene” agencije čiji je rad dosegao vrhunac sedamdesetih i osamdesetih godina, s njezinim Kreativnim odjelom i Odjelom za istraživanje tržišta te s projektima brendinga i kampanja za Borovo, Donu i druge jugoslavenske tvrtke. Sve je to na izložbi bilo prikazano plastičnim simuliranjem tadašnjeg radnog okruženja, što je uključivalo i radionicu pod vodstvom OZEHA-inih stručnjaka Slavka Henigsmana i Igora Laha, čiji su sudionici premostili jaz između suvremenog shvaćanja marketinga i njegovih bitno drugačijih nekadašnjih postulata.

Druga istaknuta HDD-ova izložba još uvijek traje, a posvećena je jednom segmentu opusa pokojnog dizajnera i umjetnika Željka Borčića, posthumnog dobitnika bijenalne HDD-ove Nagrade za životno djelo. Borčić je tijekom svoje četrdesetogodišnje karijere dotaknuo i definirao sve bitne segmente dizajnerske prakse u Hrvatskoj i Jugoslaviji, dajući istodobno važna ostvarenja u sferama kulture i tržišnog vizualnog komuniciranja te postavljajući standarde na kojima se i dan-danas temelji dizajn nekih bitnih domaćih tvrtki (primjerice Kraša ili Leda za koje je godinama osmišljavao ambalaže i kampanje). Kao u slučaju drugih doajena hrvatskog dizajna, kritička kontekstualizacija ovog golemog opusa nasušni je prioritet, a s ovom izložbom i knjigom Željko Borčić: dizajn, umjetnost, fotografija, autora Marka Goluba i Gorana Martina Štimca, učinjeni su prvi, prijeko potrebni koraci. Spomenut ćemo još jednu izložbu održanu u kontekstu dizajnerskog događanja, prvog festivala Design District Zagreb u lipnju mjesecu, a to je Slika od zvuka u gradu kustosice Eveline Turković i suradnice Marijane Stanić, postavljena u Staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici, inače prostoru gdje se protekle dvije godine održavao Dan D. Svima koji prate lokalnu umjetničku scenu Slika od zvuka dobro je poznata kao dugogodišnja emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, u kojoj urednica Turković kontinuirano predstavlja sound-art hrvatskih i međunarodnih umjetnika, kurirajući jedinstveni stvaralački prostor na radijskim valovima. Njegova materijalizacija u živopisnim hodnicima Vojne bolnice pokazala je kako se jedan zapušteni prostor može oplemeniti umjetnošću eterične prirode.

Kad je o nagradama riječ, zabilježit ćemo one koje se tiču mladih umjetnika/ica jer su njima uostalom i najpotrebnije. Zahvaljujući međunarodnom renomeu i dvomjesečnoj rezidenciji u New Yorku za laureata, Nagrada Radoslav Putar koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost još uvijek drži reputaciju najvažnijeg domaćeg priznanja za umjetnike/ice do 35 godina starosti, a ove godine uručena je Niki Mihaljeviću. Zvanjem dizajner, a vokacijom umjetnik u konceptualnim vodama, Mihaljević predstavlja primjer suvremenog razvijanja neoavangardne tradicije od Stilinovića naovamo, nalazeći vlastiti jezik u metafizičkom tumačenju profanih motiva i situacija, služeći se čitavim nizom medija, od knjiga preko zvuka i videa do raznorodnih instalacija, itd. Drugi finalisti bili su Marija Ančić, Mario Matoković i Luka Kedžo, a potonji je umjesto “Putara” osvojio Grand Prix ovogodišnjeg Salona mladih za rad KYKLOP G.M.B.H., koji autoironično spaja analognu fotografiju i instalaciju u skladu s “Troškovnikom”, temom Salona koju su raspisale Martina Miholić i Mia Orsag. Tema se ticala iznimno otežanih uvjeta rada u kojima sada i ovdje djeluju umjetnici, ne samo mladi, kao što smo natuknuli na početku teksta, što se slobodno može shvatiti kao lajtmotiv cijele godine.

Naposljetku, brzopotezno ćemo se osvrnuti na još samo nekoliko pojava i događaja koji su po mom mišljenju obilježili godinu na izmaku. Prvo, udruga [BLOK] ― Lokalna baza za osvježavanje kulture (značajna po dugogodišnjem organiziranju UrbanFestivala i brojnim drugim projektima) na gradskom je natječaju napokon dobila samostalni radni i izlagački prostor u Adžijinoj ulici u Zagrebu ― Bazu, otvorenu u siječnju. Baza se ubrzo potvrdila kao jedno od središta kritičkog mišljenja u lokalnoj sredini, s izložbama i programima koji prvenstveno tematiziraju socijalne aspekte proizvodnje umjetnosti i kulture, opredijelivši se za poziciju na izrazito lijevoj strani političkog spektra. Baza je praktički tek počela s radom, no za nadati se je da će Blokova agitacija za samoorganizaciju umjetnika i kulturnih radnika oko pitanja njihovog opstanka u sve nepovoljnijim društvenim okolnostima rezultirati, za početak, upravo bazom za daljnje djelovanje. Drugo, studentice Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta napokon su pokazale da više nemaju namjeru sjediti i čekati da se nešto dogodi, pa su pokrenule vlastiti portal posvećen suvremenoj umjetnosti ― Kulturflux, zasad u potpunosti volonterski projekt koji međutim raste. Urednice Klara Petrović i Luja Šimunović pokazale su se agilnima u organizaciji radionica likovne kritike za sve zainteresirane te manjih izložbi s Kulturfluxom kao medijskim poligonom, no i općenito u poticanju zdravije klime za komunikaciju o umjetnosti i s njom povezanim temama. Treće, nedavno pristigli sramotni rezultati natječaja Ministarstva kulture za financijsko poticanje tiskanih časopisa i likovnih djelatnosti u 2017. godini samo su potvrdili ono što se unaprijed znalo ― čistka bivšeg ministra hrvatske kulture od svega što se ne busa o prsa junačka i ne svršava na puščani prah nastavlja se biranim rječnikom i uvijenim manirima. Doduše, časopisu Život umjetnosti Instituta za povijest umjetnosti financiranje je u potpunosti ukinulo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (usprkos svjetloj tradiciji dugoj više desetljeća i činjenici da je riječ o jednom od rijetkih preostalih stručnih časopisa te vrste u nas), no zato je MK renomiranim subjektima poput Galerije Miroslav Kraljević, poznate po inovativnom pristupu umjetnosti i kozmopolitskom duhu, za nove programe dodijelilo malo ili ništa novaca poreznih obveznika. Moramo li brinuti za svoju budućnost uz omladinu koja pokreće projekte poput Kulturfluxa ostaje za vidjeti, no jedno je sigurno ― budućnost, nažalost, neće ovisiti samo o njoj.

Zaključimo stvar s prisjećanjem na vesele vijesti iz bijelog svijeta! Budući da smo pri kraju retrospektivnog teksta, iskoristit ću priliku i praktično citirati sam sebe iz starijeg teksta Postanje kao poslanje, posvećenog Facebook postovima Željka Badurine: “Jedan od recentnih primjera koji najslojevitije i najpoetičnije ilustrira brdo nebranog grožđa gdje se (ponovno) našao muzeološki kontekst suvremene umjetnosti, svagda opterećen materijalnošću usprkos svim konceptualnim i post-konceptualnim stremljenjima, događaj je koji se zbio krajem svibnja ove godine u Museum of Modern Art u San Franciscu. Simbolika tog začudnog slučaja ne bi bila ni približno toliko važna da nije putem društvenih mreža (posebice Twittera) postao tzv. viralni hit, uz neposredno sudjelovanje ‘fizičke’ i virtualne publike čija je recepcija zapravo bila ključna da bi se događaj uopće odredio kao umjetnički čin. Tijekom razgledavanja muzejskog postava, dvojica tinejdžera, šesnaestogodišnji Kevin Nguyen i sedamnaestogodišnji TJ Khayatan odlučili su se našaliti s ostalim posjetiteljima i upravom institucije, pa je Khayatan jednostavno odložio Nguyenove naočale na pod galerije, ispod A4 papira na zidu s određenim službenim tekstom. Skrivajući se u blizini, smartphoneom su fotografirali reakcije publike, koja je pak spremno fotografirala njihovu intervenciju (misleći da je riječ o eksponatu), i promptno ih postali na Twitteru. Naravno, reakcije nisu izostale. Štoviše, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones ocijenio je da Naočale u galeriji nisu samo umjetnički rad, nego i remek-djelo. Kako god vrednovali taj akt spontane preobrazbe uvriježenih predožbi o suvremenoj umjetnosti, činjenica je da su njegovi autori iznova podcrtali sljedeće — u doba kad su virtualno i materijalno ravnopravne sfere konstitucije čovjekove stvarnosti, svatko s internetskom vezom pozvan je da u svijet odašilje sadržaj kakav god želi, a ‘svijet’ je onaj koji se prema tome treba odrediti, bilo reagiranjem svojih obrambenih mehanizama, bilo postupnom transformacijom načina vlastitog funkcioniranja.”

Dok dekadentni Zapad uživa u slobodi bavljenja problemima prvog svijeta, mi se s ove strane žičanih ograda bakćemo s donekle drugačijim pitanjima, no u suštini je sve to jedno te isto — od svijeta je nemoguće skloniti se koliko god neki to pokušavali, a globalno umrežavanje više se ne može usporiti. Bez suvišne patetike možemo ustvrditi kako su internacionalizam i kozmopolitizam osnova svega što bi dogodine trebalo činiti, dok umjetnost ima nezgodnu sposobnost da proklija i na golom betonu — nezgodnu za one koji joj pristupaju selektivno, a zgodnu za nas koji bismo ju rado cijelu obuhvatili. Kakve ćemo karte izvući iz špila 2017, uskoro ćemo saznati!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Možeš li nam opisati svoje formalno i neformalno umjetničko obrazovanje i koliko ga smatraš važnim za svoju umjetničku praksu?

Vrijeme kad sam išao u srednju školu, a prve dvije godine sam išao u MIOC, početak je ozbiljnije naobrazbe u mojem životu. To je škola koja mi je do danas ostala u odličnom sjećanju jer sam tamo svoje dotadašnje radne navike podigao na bitno višu razinu. To je također škola koja me je naučila učiti i škola koja je imala vrlo vrlo stroge kriterije, ne samo iz matematike, fizike, hrvatskog, biologije, kemije, već i iz likovne umjetnosti. To je škola u kojoj je predavala profesorica Dubravka Janda i, na sreću, ona je svoj predmet Likovna umjetnost tretirala jednako ozbiljno kao da predaje matematiku, fiziku ili nešto drugo. Općenito MIOC mi je bio važan u smislu da sam se ozbiljno pozabavio samim učenjem. Nakon dvije godine otišao sam u jezičnu gimnaziju na Šalatu. Nakon što sam maturirao uslijedilo je, blago rečeno, lutanje. Želio sam studirati arhitekturu, a ispalo je da sam upisao Ekonomski fakultet. Tamo sam bio nekoliko godina i u tom sam međuperiodu ipak otkrio interes za likovne umjetnosti i konačno se upisao na Akademiju.

Likovna akademija je u tom periodu mog razvoja bila vrlo važna, i što je najvažnije, bio sam u klasi profesora Miroslava Šuteja. Njemu danas mogu zahvaliti što sam u to doba već imao slobodu u smislu korištenja raznovrsnih medija, formata, istraživanja unutar forme u svim smjerovima. Sloboda uz puno rada koju je on kao profesor zagovaro, bila je važna i dragocjena ne samo meni već i drugim kolegama studentima. Istovremeno, on je jako dobro pratio i imao uvid u sve što smo radili jer smo u kontaktu s njime bili svakodnevno. Nakon što sam diplomirao uslijedio je period samoedukacije koji traje do danas. Ondašnja akademija nas je, s obzirom na program koji je imala, uputila i podučila umjetničkim pravcima negdje do sredine prošlog stoljeća, do kasnog modernizma. Novu, suvremeniju umjetnost nismo apsolvirali, uopće nismo bili u doticaju sa svim kretanjima u suvremenoj umjetnosti.

Nažalost, godine mog studija na Akademiji likovnih umjetnosti poklopile su se s nemilim i teškim ratnim godinama tijekom kojih je bilo vrlo teško doći do bilo kakvih informacija o zbivanjima na međunarodnoj likovnoj sceni u izoliranoj i ratom porušenoj Hrvatskoj. To je naravno bilo još doba bez interneta. S obzirom na sve te okolnosti, educirali smo se doma, učlanili smo se u razne knjižnice iz kojih smo posuđivali sve što je imalo ikakve veze sa suvremenom umjetnošću. Sjećam se da nam je posebno draga bila knjižnica i čitaonica Goethe Instituta. Tamo smo najviše posuđivali Kunstforum, art magazine, monografije i tako dalje, i zapravo smo najviše upravo kroz taj kanal dobivali informacije o tome što se događa u Europi i svijetu. Od tada do danas kontinuirano se informiram, educiram, posjećujem izložbe, čitam razne stvari. Znači, taj proces nije stao nakon Akademije nego to traje i danas.

KP: Na koji si način doživljavao kulturnu scenu u vrijeme svojih prvih izložbi devedesetih, i kako se taj stav mijenjao tijekom godina?

Tijekom studija uzori su mi bili moji profesori na akademiji. Njihov rad mi je kao studentu u to doba bio vrlo poticajan i vrlo zanimljiv. Zatim sam nakon diplome ušao u svojevrsnu krizu jer sam osjećao da sam u raskoraku s vremenom. Znao sam i vidio da se stvari u umjetnosti događaju na jedan drugačiji način nego što smo učili na akademiji i svjesno sam ulagao veliki trud i rad nastojeći dosegnuti to svoje vrijeme, u smislu da vidim koje su to bile umjetničke prakse, stilovi, pravci koji su se desili od pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina pa sve do 1996. I tako sam se malo po malo u nekom trenutku počeo više zanimati za smisao i sadržaj radova koje radim, a ne samo za čistu formu. Počeo sam se zanimati više za to što želim reći s time što radim, koje su teme i područja mog interesa, zašto koristim baš određene materijale i tehnike i tako dalje. Već na prvih nekoliko samostalnih izložbi možda se iz daleka moglo naslutiti koje su mi teme bliske i zanimljive. Prve izložbe su bile nekakva razmeđa, niti su bile samo forme niti su bile čist i jasan koncept. S vremenom se taj pristup malo po malo razvijao i mijenjao.

KP: Prvu samostalnu izložbu naziva Prva izložba u klubu Fanatik održao si 1993. u Zagrebu. Ako se ne varam, to je bio kultni klub na Ribnjaku, je li tako? Koliko ti je bilo važno izlagati na takvim netipičnim mjestima, a koliko si tada kao mlad umjetnik ciljao prema institucijama?

Kao studenti smo bili vrlo neuki, neusmjereni i neupućeni. Nismo uopće znali kako funkcionira taj galerijski sustav tu kod nas, kako izlagati u službenoj galeriji. Mnogi moji kolege su prihvaćali ponude za izlaganje u takvim noćnim klubovima, kafićima i slično. Tada mi je to bilo zanimljivo jer je tadašnji vlasnik imao običaj izlagati mlade umjetnike. Uvjeti izlaganja su bili više nego skromni, ali je nama mladim umjetnicima bilo važno da se izlaže, da se napravi nekakav muving, da se družimo, da to vidi i određena skupina ljudi. Bio je to dosta popularan klub u to vrijeme tako da je meni bilo zanimljivo napraviti prvu izložbu u neformalnom prostoru upravo iz tih razloga. Znači, komunikacija s brojnom publikom se dogodila, prodao sam nekoliko slika i, naravno, tu je bitan i taj vaninstitucionalni moment gdje nisam bio opterećen s nekom velikom galerijom pregovarati, javljati se na natječaj, čekati odluku komisije i tako dalje. Sve je bilo vrlo neformalno, u hodu su se dogovarali svi detalji. U tom smislu mi je bilo simpatično tamo izlagati i to je bilo nevjerojatno. Sjećam se i danas da je atmosfera na otvorenju bila sjajna, osjećao sam se gotovo kao celebrity!

KP: Jesu li devedesete godine bile godine učenja i istraživanja ili postoji izložba ili rad koji bi ti bio značajan i paradigmatski za to vrijeme tvog stvaranja?

Ne postoji. Cijeli taj period, od početka devedesetih, kad sam upisao akademiju pa sve do diplome, bilo je istraživanje formi i igranje s njom: simo, tamo, dva lijevo, pet desno, malo žuto malo zeleno malo plavo i tako dalje. Baš bujno igranje formom. I onda je to negdje zapelo. Devedeset i šeste, sedme ponavljanje, forme i kombinatorike i tako dalje u nedogled meni je postalo dosadno, nezanimljivo. Znao sam da nekako moram krenuti dalje. U drugoj polovici devedesetih počeo sam čitati, educirati se, da bih naposljetku u svoj tadašnji rad inkorporirao stvari koje su me se dojmile, koje su mi bile inspirativne, kao što su elementi pop arta, konceptualne umjetnosti, Marcela Duchampa, ready madea i tako dalje, da nabrojim samo neke stvari. Znači, izložbe su se u to vrijeme doticale upravo tih utjecaja.

KP: Primjetila sam crticu iz 1998. godine, izlaganje na Hrvatskom trijenalu akvarela u Ozlju. Koji su radovi tada bili aktualni?

U to doba su već došli kompjutori, Photoshop i slični programi za obradu slika. Tada sam se počeo zanimati za raznovrsne mogućnosti koje nudi Photoshop, manipulaciju fotografijom i tako dalje. Bilo mi je intrigantno na jednu tako tradicionalnu manifestaciju poput Trijenala akvarela prijaviti rad koji je bio simulacija akvarelne tehnike: jedan dan otišao sam u Maksimir, fotografirao sam labudove i na osnovu tih fotografija, u photoshopu, digitalnom manipulacijom dobio efekt akvarela. E sad, naravno da postoji opcija da klikneš akvarel pa dobiješ taj efekt, međutim ja sam radio predfaze, proces koji sam istražio za sebe ne bih li dobio što uvjerljiviju simulaciju akvarela. I taj rad je prošao. Prijavio sam tri printa, tri simulirana akvarela labudova na finom pamučnom papiru. Komisija je to objasnila kao otvaranje novim medijima, novim tehnologijama, jer naravno, ostali autori su prijavili klasične, tradicionalne akvarele slikane vodom i akvarel bojama. Ovo je bio odmak u tehnologiji. Meni je to bilo jako zanimljivo i u to doba sam počeo jako puno eksperimentirati baš u Photoshopu. Tako se počelo u tom smjeru sve više razvijati sve što radim.

KP: Gdje bi u svojoj praksi pozicionirao Misu za MSU iz 2008. u kontekstu intenzivnijeg ekspresivnijeg izlaganja sebe javnosti? To je jedan od tvojih rijetkih, javnih happeninga izvan galerijskog prostora.

I za taj rad je ključna dobra ideja, koje se naravno treba sjetiti. Kod mene su uvijek bitne ideje. Nikad ne radim nešto eto tako, a da se pritom ne pitam o čemu se radi, što bih htio time reći, na što reagiram. Ova Misa za MSU je upravo to. Esencija tog rada je isprovociranost dugogodišnjim nezavršavanjem nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Dakle, opet je bila moja vlastita reakcija u pitanju, gdje sam samom sebi rekao, u šali, da bi trebalo platiti misu za taj muzej, ne bi li se sam Bog smilovao da se nova zgrada muzeja konačno završi. Nakon nekoliko dana nisam odustao od ideje nego sam razmišljao o tome kako bi bilo da se to stvarno i napravi. Krenuo sam u organizaciju, svećeniku platio misu i tako je nastao rad. Na misu je došlo dosta zainteresiranih kolega, kustosa i novinara. Ova akcija/happening bila je moja reakcija i komentar kao umjetnika na tadašnju situaciju vezanu uz Muzej suvremene umjetnosti, koja je poprimila formu happeninga ili akcije.

Bilo je dosta reakcija. HTV-ova ekipa je došla istu večer snimati moju izjavu jer je medijima bila vrlo intrigantna tema da neki umjetnik plaća misu tematski vezanu uz Muzej suvremene umjetnosti. To je bila tema koja je u to doba bila vrlo aktualna i svako malo se povlačila po medijima i stalno se pričalo o muzeju jer se godinama nikako nije završavao. Mislim da su to ljudi sve dobronamjerno shvatili. Svećeniku sam unaprijed objasnio o čemu se radi, da bih platio misu, na dobre nakane, to se tako stručno zove. Objasnio sam mu iskreno da se taj muzej nikako ne dovršava, da to traje godinama i da bih, ako mogu ikako, uplatio misu ne bi li on u molitvi spomenuo muzej i tak dalje. I on je zaista u propovijedi spominjao muzej i izgradnju zgrade i pripomoć Boga Stvoritelja da se to dovrši jer je kultura u Hrvatskoj bitna, da je to hram umjetnosti gdje se trebaju čuvati umjetnička djela i tako dalje. Vrlo je lijepo inkorporirao temu u svoju propovijed i to je vrlo ugodno, lijepo ispalo.

Iako je cijela akcija bila ironično intonirana, bilo je tu i iskrene potrebe da kao umjetnik kojeg se ova tema itekako ticala ipak nešto poduzmem, ako ništa drugo da na drugačiji, pomalo bizaran način skrenem pažnju javnosti na temu koja je u tom trenutku bila važna široj kulturnoj javnosti i cijeloj zajednici. Kad se na ovoj svjetovnoj razini problem nije dao razriješiti zbog brojnih političkih i ekonomskih razloga, preostalo mi je prizvati Boga u pomoć. Akcija je bila medijski vrlo popraćena pa mogu reći da je cilj ostvaren, o temi se opet počelo više javno razgovarati, a u konačnici se i MSU konačno otvorio na novoj lokaciji. Bilo mi je bitno da se misa održi u Katarininoj crkvi na Trgu sv. Katarine jer je ondašnji MSU bio upravo gore preko puta, vrata do vrata.

KP: Jesi li vjernik?

Ne, ne aktivni. Ne u ovom tradicionalnom smislu. Poigravam se s temama vezanim uz religiju i crkvu i Isusa Krista, to mi je uvijek negdje tu u fokusu. Imam puno radova na Facebooku na tu temu.

KP: Danas si jedan od rijetih umjetnika u Hrvatskoj koji koristi internet, konkretno društvene mreže kao medij komunikacije i izražavanja. Kakav je bio tvoj doživljaj interneta u začecima, devedesetih, kada se javlja i regionalni neformalni pokret net.art?

Nama su te informacije bile apsolutno nedostupne. Uopće nismo imali doticaja s time. Počeo sam se baviti time iz svoje vlastite znatiželje. Internet kao takav uopće nisam doživljavao kao sredstvo razmjene ideja, razmišljanja, radova, glazbe, bilo čega. To je sve došlo dosta kasnije. U počecima mi je internet bio izvor informacija. To je bilo čisto pasivno korištenje interneta. Tek kasnije je počelo korištenje interneta kao medija, odnosno konkretno Facebooka kao društvene mreže, gdje sam počeo “izlagati” svoje radove. Znači, u devedesetima – nula bodova.

KP: Kada ili s kojim radom počinje intenzivnije samoizlaganje publici i što je poticalo na izbor takvog smjera izražavanja?

Sve je počelo s Post artom, razglednicama koje sam doma printao i slao na stotinjak adresa pravom, fizičkom poštom. To je trajalo od 2005. do 2012. godine. Često sam imao ideje koje su bile, kako bih rekao, manjeg obima. Dakle, radilo se o većem broju pojedinačnih ideja koje su nastajale postupno u dužem vremenskom periodu, nisu bile dovoljne za pojedinačno izlaganje, a još manje za samostalnu izložbu. To je bio glavni razlog zašto sam počeo koristiti medij mail-arta. S druge strane, stalno prijavljivanje na natječaje pa čekanje godinu dana da dobiješ termin ako to komisija odobri, bilo mi je presporo, pretromo i zamorno pogotovo u ovom slučaju kada se radilo o idejama koje su često bile vezane uz neki aktualni događaj i trebalo je odmah reagirati. Uglavnom, dogodilo se da sam se upravo iz tog razloga prešaltao na mail art, koji sam ja preimenovao u Post art. To mi je omogućilo da doma u kućnoj produkciji ostvarim te “male ideje”. Bile su male u smislu obujma, nisu zahtijevale razradu u smislu cjeline pa da se kao serija izlažu u galeriji. Bilo je dovoljno napraviti jednu razglednicu-prototip, isprintati ju u stotinjak primjeraka i poslati ju. I tako je to krenulo. Nije bilo potrebe jednu temu razrađivati pa napuniti cijelu galeriju, kao što sam to radio prije, nego sam 2005. odlučio prijeći na mail art i te svoje samostalne pojedinačne ideje koje su mi često padale na pamet počeo sam slati kao razglednice, kao post artove, odnosno mail artove.

Budući da živimo u doba interneta, Twittera, Facebooka, s vremenom sam shvatio da bih se mogao osloboditi i tog materijalnog, papirnatog dijela razglednica, da ih ne moram više printati, rezati i slati poštom, već da sve novonastale radove na dnevnoj bazi mogu objavljivati na Facebooku. S Facebookom je započelo kad sam išao u Ameriku. Ljudi su mi rekli da otvorim Facebook da vide kaj radim po tom New Yorku. Tek 2012. sam malo intenzivnije počeo pratiti što ljudi tamo stavljaju, čemu služi. Jedno vrijeme sam pratio sa strane i vidio da svi uglavnom stavljaju mačke i pse, mačke i pse, mačke i pse… E, onda kad sam i ja počeo raditi svoj Facebook i iz zezancije počeo stavljati, naravno ironično, slatke mace, slatke peseke. Napisao sam: “Vidim da na Facebooku svi stavljaju mace i peseke pa reko, da i ja stavim jednu macu”. I onda sam stavio macu, mislim da je to valjda bio jedan od prvih postova. I svi su lajkali tu macu. Onda sam drugi dan stavio “Vidim da svi na Facebooku vole male peseke pa reko, da i ja stavim jednog”. I tak su ljudi počeli lajkati te peseke i mace. Tako sam u početku samo stavljao svaki dan “maca za utorak”, “pesek za srijedu” i tako dalje. Pa onda “maca za četvrtak”, “pesek za četvrtak”. I onda bih nalazio te peseke i mace na internetu i stavljao kod sebe, svaki dan jednog peseka i macu. I to je tako krenulo, kroz zezanciju. Zatim sam opet imao pauzu, pa ništa nisam objavljivao. Uopće nisam to ozbiljno tretirao. Onda sam skužio da bi to što sam slao poštom, zapravo mogao staviti na Facebook. I tako je krenulo. Vrlo logično, slijedom svega toga, odlučio sam se koristiti Facebookom kao platformom za komunikaciju svojih ideja.

Toj odluci je prethodila i još jedna skupna izložba u Galeriji Miroslav Kraljević 2003., na temu “šteta što nikad nisu objavljene”. Ideja je bila da se u printanom obliku izlože različite ideje, simulacije ili fotomontaže radova koje iz razno-raznih razloga mi umjetnici nismo mogli realizirati. Ili zbog neodobravanja gradskih vlasti ili, naravno, financijskih razloga. Izložio sam nekoliko fotomontaža gdje sam onaj legendarni monolit iz Odiseje 2001. stavio na frekventne lokacije u Zagrebu. I to su možda prve fotomontaže koje su bile na izložbi, izlagane kao printevi na papiru. To su bile prve konkretne naznake da bih se mogao nastaviti baviti umjetnošću koristeći mail art, a kasnije Facebook.

Ima jedna jako simpatična izložba s početka mog bavljenja tim poslom, Remiks u Galeriji Matice Hrvatske 1999. godine. Tada nisam znao da bi se to moglo jako lijepo razviti u ovom smjeru. Radilo se o izložbi gdje sam izložio puno malih formata. To je bio friz oko galerije. Radilo se o razno-raznim vizualnim predlošcima koje sam u to doba opsesivno skupljao iz različitih kataloga, knjiga, časopisa, novina itd. Osnovni kriterij po kojem sam skupljao sve te sličice bio je da su mi vizualno zanimljive. Bilo je tu raznovrsnih reprodukcija iz povijesti umjetnosti, reklama, eksterijera, karikatura, religijskih kič sličica. Za potrebe izložbe napravio sam selekciju od dvjestotinjak sličica koje nisu tematski bile povezane, ali su u grubo donekle pokazale veći dio tema i područja interesa koja će me zanimati u skoroj budućnosti. Ta je izložba u formalnom smislu, budući da se radilo o jako malim formatima, bila preteča kasnijim razglednicama.

KP: Svaki dan, od 2012, objavljuješ na Facebooku. Koliko je pritom riječ o činjenju vlastite prakse dostupnom, a koliko o interaktivnom radu koji bez tog konkretnog medija ne bi imao smisla?

Budući da je mojem umjetničkom radu svojstveno gotovo svakodnevno komentiranje i objavljivanje na FB, nije neobično da sam često na toj društvenoj mreži. FB omogućava objavljivanje novih radova kadgod imam nešto novo za staviti i podijeliti s ljudima. Objavljivanje radova na FB ne košta gotovo ništa, omogućava gotovo trenutno reagiranje na neku aktualnu temu, u sekundi je nakon objave rad dostupan svima koji su na FB i isto tako svima njima je omogućeno šerati moje, kao i bilo čije radove dalje i tako širiti publiku. Važna mi je komunikacija između mojih radova i publike.

KP: Kažeš da ne postoji selekcija s obzirom na frekventnost radova. Znači li to da ne kuriraš te radove? Možda možeš povući paralelu s ciklusima u post artu? 

U Post artu sam morao više paziti što šaljem, ne u smislu auto-cenzure nego zato što je u fizičkom smislu bilo nemoguće sve poslati iz financijskih razloga. Davao sam prioritet idejama koje su mi bile u tom trenutku zanimljivije i bitnije, a ne zato jer su bile lošije. Često sam bio u velikim dilemama što poslati jer nisam mogao poslati sve. Tako je i nastala ona izložba 2011. godine, Preveously Unreleased kod Janke Vukmir u galeriji Academia Moderna, odnosno Institutu za suvremenu umjetnost. Tamo sam izložio sve one razglednice koje su se nakupile tijekom vremena, a nisam ih mogao poslati poštom.

KP: Reagirajući na aktualne društvene situacije tvoja umjetnost je neposredno politična. Misliš li da svako umjetničko izražavanje nosi društvenu odgovornost?

Mislim da mnogi umjetnici nisu društveno odgovorni jer ih to ne zanima. Pritom mislim na društvenu odgovornost u smislu angažiranosti, u smislu da reagiraju na društvenu situaciju, kontekst i tako dalje. Po meni ne moraju nužno svi umjetnici i umjetnice biti takvi. Ako se umjetnik ili umjetnica žele baviti drugim temama, drugim područjima umjetnosti, neka se bave. Ja sam se počeo time baviti zato što me to u nekom trenutku počelo zanimati. Zanima me promatrati i na svoj način reagirati na svakodnevne društveno-političke teme, između ostalog. Neki ne reagiraju, njima je potpuno svejedno gdje su, tko je na vlasti, tko je ministar kulture… Mnogim umjetnicima to je potpuno nebitno ili im nije toliko nebitno koliko ne znaju kako te teme uključiti u svoj rad. Načelno, da bi umjetnici morali biti društveno angažirani i da bi se svi morali baviti bitnim društvenim temama, mislim da to nije istina. Ne moraju svi biti društveno angažirani jer ti ljudi očigledno misle da je to što oni rade važno i dobro na način kako rade. Ne mogu ulaziti u njihovo područje, u njihov senzibilitet ili način na koji doprinose umjetnosti. Da mogu drugačije, vjerojatno bi radili drugačije, o tome se radi.

KP: Što misliš kakav je potencijal umjetnosti i može li ona biti katalizator promjene u društvu?

Iako ne radim s tim ciljem, nije isključeno da to što radim utječe na neke mlađe kolege i druge ljude. Na Facebooku mnoge ne poznajem. Možda to što radim može na nekog utjecati na način da proba drugačije sagledati realnost. Ipak, meni cilj nije direktno ljudima sjesti na mozak i reći da sam u pravu, ovo tako treba biti, ovo je loše, ovo je dobro, ne, jednostavno na stvari reagiram na svoj način, a hoće li to netko propoznati kao nešto dobro i poticajno, to je individualno. Mislim da dugoročno umjetnost može djelovati na promjene u društvu – nisam pesimist. Umjetničke ideje mogu djelovati na mlade ljude, da počnu promišljati život i svijet oko sebe na kritičniji način, da traže više odgovora, da osjete da imaju svoju poziciju iz koje mogu ponekad direktno, ponekad indirektno djelovati na okolnosti, na promjene. Konkretno, da se ne mogu baš sve stvari, da ne kažem sranja, tako slobodno napraviti. Ponekad je dovoljno samo dići glas i pokazati da ne mogu baš sve stvari proći tako. Mislim da vrijedi raditi taj posao.

KP: Izlagao si na 24. i 25. Salonu mladih, 1996. i 1998. godine. U 2014. svojim si radovima problematizirao koncept 32. Salona koji je bio isključiv prema angažiranoj suvremenoj umjetnosti. Što misliš kakvo je značenje Salona mladih za mlađu generaciju umjetnika? 

Salon mladih je važan za mlade umjetnike, mnogima od njih to je prva relevantna skupna izložba i znam koliko im to puno znači. Mislim da je bitno tko je kustos izložbe i koji su kriteriji odabira radova. Nikako ne treba zanemarivati i zapostavljati radove mlađih kolega s obzirom na medij u kojem se izražavaju. Neka uljana slika može biti idejno i zanatski jako dobra, ali i ne mora. Ista stvar je i s videom, instalacijom, fotografijom ili nekim drugim suvremenim medijem. Radovi nastali u tim medijima također mogu biti jako dobri i zanimljivi, ali i ne moraju. Te 2014. objavio sam nekoliko radova na FB u kojima sam se kritički osvrnuo na tadašnjeg selektora Salona mladih Feđu Gavrilovića kojem je upravo medij (slikarstvo) bio primarni kriterij. Mladi su jako osjetljivi na takve podjele.

KP: Kakav oblik podrške institucije trebaju pružati umjetnicima?

Treba pomoći mladim ljudima. Kad izađu s Akademije često se ne znaju snaći u sustavu natječaja, prijava za izlaganje, traženja novaca, barem je tako bilo prije. Njima je užasno teško uopće ući u taj sistem. Naravno, neki su spretniji, neki se izgube. Uostalom, uopće sustići svoje vrijeme je veliki problem, danas se jako puno toga događa u suvremenoj umjetnosti. Akademija bi ih trebala bolje osposobiti za rad, za život nakon diplome jer su institucije trome, nepokretne, često puta nezainteresirane.

Mlađe generacije nezavisnih kustosa i kustosica shvatile su kako treba surađivati i pomagati umjetnicima. Velike institucije i muzeji mogle bi puno više poraditi na tim oblicima suradnje ili posredovanja između umjetnika i, naprimjer, stranih muzeja, galerija, rezidencijalnih boravaka, razmjena, da nabrojim samo neke oblike posredovanja i pomoći. Za razliku od kustosa u velikim kućama na stalnoj plaći, mladi kustosi s nezavisne scene moraju zaslužiti svoj novac iz ministarstva, iz gradskog proračuna, moraju opravdati sve svoje izdatke, moraju se potruditi da stvari funkcioniraju i razvijati kolegijalni, prijateljski i profesionalni odnos, kako među sobom, tako i s umjetnicima. Oni se trude puno više. Dobar savjet bi bio da kustosi u velikim kućama samo kopipejstaju metode i načine kako rade nezavisni kustosi u manjim udrugama ili galerijama, ali to je nemoguće.

KP: Kakva su tvoja iskustva s medijatorima, s kustosima i galeristima?

Ovo što radim na Facebooku to je mimo svih institucija pa je izvan dosega kustosa. Meni to odgovara jer sam slobodan. Cijeli taj institucionalni kompleks, odnosno cijelu tu situaciju vezanu uz institucije i kustose sam na neki način zaobišao, ali ne jer sam htio nego se to tako dogodilo. Imam taj slobodan kanal komunikacije, objavljivanja svojih radova i tu sam potpuno nesputan. Znači, nekako sam sam dospio izvan institucija ne radeći previše na tome, ali ta mi pozicija odgovara jer sam potpuno neovisan kako o natječajima tako i o sudu i mišljenju raznih žirija, selektora. Sam odlučujem o svemu i ta situacija je u krajnjoj liniji puno odgovornija jer sam sam odgovoran za sve što stavim na Facebook. Nemam kustosa ili tampon zonu koja bi bila tu u smislu nekakve kritike, koja bi stala u moju obranu. Na Facebooku sam sam pred svima, što i kako napravim – direktno se meni vraća.

S druge strane iskustva s kustosima su kao i s drugim ljudima u životu, s nekima bolja, s nekima lošija. Najčešće sam se uvijek uspijevao dogovoriti s kustosima i uvijek sam imao sreću dogovoriti suradnju na način da odgovara i kustosu i meni. Mislim da je to stvar bazičnog ljudskog dogovora i uvažavanja suradnika. Na nedavnoj samostalnoj izložbi u Galeriji Forum kustos mi je bio Antun Maračić koji je ujedno i voditelj galerije. Budući da sam imao dosta jasnu ideju o postavu radova, a on ima bogato kako umjetničko tako i kustosko iskustvo, vrlo jednostavno smo se dogovorili o svim detaljima.

KP: U predgovoru za izložbu Kava i kolači u Galeriji Miroslav Kraljević 2008, Antonija Majača i Ivana Bago su napisale kako taj rad upućuje na istovjetnost pozicije kulturnih radnika i da podsjeća na koncept uzajamnosti u vrijeme prije nego što je koncipiran pojam viška ili oskudice. Doživljavaš li ti pozicije kulturnih radnika, recimo pozicije kustosa i umjetnika, kao istovjetne?

Ako su freelanceri onda da. Ako ne, onda nismo istovjetni. Ta situacija u Galeriji Kraljević je bila dosta izvrnuta i bizarna jer tu se radilo o tome da pokažem kako umjetnik pomaže galeriji, a ne galerija umjetniku, kako bi trebalo biti. Eto, to je bila poruka, ne konkretno Majači i Bago nego tom galerijskom sustavu. Umjetnici često moraju sami raditi produkciju. Tako sam i ja htio napraviti “dobro djelo” za galeriju, pomoći galeriji, što je u jednu ruku bizarno.

KP: To nije jedini put da si radio nešto slično. Godine 2007. u Ateljeima Žitnjak za rad Artist Aid umjetniku Marijanu Crtaliću kupio si odjeću i obuću. Na tom tragu je i rad Knjige za knjižnicu iz 2008. gdje ili kupuješ  knjige ili posredno iz Muzeja suvremene umjetnosti doniraš knjige, dakle opet se događa neka inverzna situacija.

Da, u tom periodu sam napravio nekoliko izložbi/akcija na sličnu temu, kako ja kao umjetnik mogu pomoći drugima. Galerija dobije od Ministarstva i Grada Zagreba određeni iznos za produkciju, pozivnice, katalog i tako dalje. Ja se kao autor prijavim na natječaj, prođem, dođem tamo sa svojim slikama, crtežima, fotkama i to nakon dva tjedna kad je izložba gotova uzmem i spremim doma. Počeo sam razmišljati kako svemu tome pristupiti na neki drugačiji, korisniji način. Zato sam htio napraviti nešto konkretno, praktično i korisno pa sam tako novac za pozivnice u prvom slučaju prenamijenio u pomoć siromašnom umjetniku jer se on u to doba stalno žalio kako nema što obući i kako mu fale cipele… Ta je gesta zapravo ironično mišljena. Naravno da s tih nekoliko tisuća kuna ne možeš pomoći umjetniku, to je samo bila nekakva estetska kamuflaža, kozmetička pomoć i privremena promjena. Mnogi kolege umjetnici ne žive ništa bolje ni danas. To što sam pomogao Crtaliću u tom trenutku nije bilo mišljeno kao kritika već kao komentar sveprisutne i općepoznate teme o teškom materijalnom status većine umjetnika. Mislim da će proći barem jedno 17 000 godina da u Hrvatskoj bude drugačije. Da, institucije bi mogle puno toga napraviti, ali bismo se svi zajedno trebali jako promijeniti, evoluirati da bi se kultura i umjetnost, konačno i umjetnici, počeli drugačije tretirali. To je prastara tema.

U Galeriji Prozori sam opet htio napraviti nešto korisno za zajednicu – prenamijenio sam novac koji je galerija dobila za moju izložbu, predviđen za produkciju rada, pozivnica i kataloga, i potrošio ga na kupovanje literature vezane uz suvremenu umjetnost koju knjižnice najčešće nemaju. Često se radi o vrlo skupim knjigama koje bi knjižnice čak i mogle nabaviti, međutim interes publike nije toliko velik da bi se novac ulagao u takve knjige. Zato sam iskoristio taj novac, mislim da se radilo o oko 3000 kuna, da bih kupio knjige vezane uz suvremenu umjetnost. Pritom sam imao uvjet da se te knjige, budući da su to bila luksuzna izdanja, moraju posuđivati ljudima koji ih mogu uzeti doma na tih par tjedana koliko se knjige posuđuju, da to bude knjiga kao i svaka druga i neka se dopusti da ljudi mogu učiti kod kuće. U G-MK je također motiv druženja bio važan. Ljudi često dođu na otvorenja, pa gledaju što ima za pojesti i popiti. Caffe aparat sam donirao ne samo za tu priliku nego da se i inače, kad dođu posjetitelji u galeriju, može skuhati kava i uz nju porazgovarati, pogledati izložba. Znači, to je taj trolist, te tri izložbe.

KP: Koristeći društvenu mrežu kao medij imaš priliku neposrednog i svakodnevnog kontakta s publikom, ali i uvid u njihov profil – dostupni su ti njihovi podaci i izvan onog što ostave kao komentar ili like. Koliko takve okolnosti utječu na tvoju produkciju, produktivnost i smjer u kojem se tvoja praksa razvija?

Osim ovog kruga ljudi koje znam, ostatak ljudi koji su mi prijatelji na Facebooku upće ne poznajem. Ne uvjetuju svi ti ljudi na Facebooku što ću ja stavljati, dapače. S vremenom sam reducirao postove jer nisam želio ljude zatrpavati svim i svačim. Mada mi se čini da je to ljudima uvijek bilo zanimljivo. Možda mnogima i nije, ne znam. Ali, meni je postalo malo dosadno stavljati previše toga na svoj zid. Odlučio sam reducirati objave na one koje su mi zaista jako zanimljive. Izbjegavao sam stavljati manje važne stvari, nekakve moje eksperimentiće. Iako se prijašnjih godina nisam suzdržavao sve stavljati, ne bih volio postati ljudima naporan i zatrpavati ih svakodnevno sa svim i svačim. Često se zna dogoditi da ljudi snažno reagiraju na aktualne teme i političare. Ljudima je to urnebesno zabavno. Ali, ne bih volio objavljivati samo zato što je to ljudima zabavno. Često mi se čini da je pametno i korisno stavljati radove iz našeg područja – vizualnih umjetnosti. Prije svega, korisno je. Imam prijatelja na FB koji uopće nisu iz naše struke, koji se bave potpuno drugim stvarima i koji možda jedino kroz praćenje mojih statusa dolaze u kontakt s izložbama, umjetničkim izričajima, umjetnicima i suvremenom umjetnošću, dakle stvarima s kojima možda nikada ne bi došli u doticaj. Drago mi je ako prosječnom posjetitelju Facebooka malo proširim uvid u suvremenu umjetnost, u suvremene umjetničke prakse i pokažem da suvremena umjetnost ne mora biti nerazumljiva i nedostupna, kako se njima možda čini.

KP: Kolika je tvoja svijest o intenzivnoj izloženosti publici i samim time različitim interpretacijama koje tvom utjecaju više izmiču na Facebooku nego kad je riječ o reprezentaciji unutar galerijskog prostora? Tvoji su radovi često kritika postojećeg stanja kroz satiru – ne bojiš li se da će biti shvaćeni doslovno ili krivo?

Bojim se, naravno da se bojim. Lagao bih kada bih rekao da sam ravnodušan prema tome. Uvijek se svojim stavom izlažem kritici. Facebook je Trg bana Jelačića, tu su svi. To je naprosto medij kao i svaki drugi i svatko može komentirati moj rad. Nužno se izlažem kritici kad god objavim nešto, a ponekad mi nije jednostavno. Pogotovo ovaj zadnji period s tom podivljalom vlašću, s tim urnebesnim cirkusom. Sad je ta vlada pala, ali to je bila katastrofa. Jedno vrijeme sam bio totalno blokiran jer više nisam znao na koji način doskočiti toj situaciji koja je bila izmakla kontroli. Oni su svjesno cenzurirali i slobodu govora i slobodu medija i tako dalje i tako dalje. U tom periodu bilo mi je neugodno uopće što poduzimati i izlagati. Nisam baš tako hrabar kako se ljudima možda čini, stvarno nisam. Ipak, svakim sljedećim postom kao da probiješ tu granicu. Nakon toga vidiš o kojoj hrpi čudaka i da ne velim čega drugog se tu radi.

Svjestan sam da sam izložen publici, jako sam svjestan. Čini se kao da sam doma u dnevnoj sobi, a zapravo sam izloženiji više nego prije, dok sam radio samostalne izložbe. Ovo je viša razina izloženosti čak i od mog mail arta koji je redovito išao na dosta adresa i ljudi su ga često komentirali. I to je izloženost, ali jedno je biti izložen pred stotinjak svojih kolega umjetnika i kustosa koje znaš, a drugo je biti izložen Facebook publici – svi su tamo. Donedavno uopće nisam znao da mi je gospođa Karamarko frendica na Facebooku. Vjerojatno sam ju confirmao ni ne znajući tko je Ana Šarić. I tako, nužno idem s tim da se potencijalno mogu zamjeriti bilo kome – stvarno ima različitih ljudi. Neki mogu na bezazlene stvari jako burno reagirati i obrnuto. Srećom, do danas je bilo sve ok. Nekim čudom.

Manje si izložen kad si u galeriji, apsolutno. Recimo, imao sam izložbu u Forumu, galeriji s tradicijom, u centru grada na frekventnoj lokaciji, ali galerija kao prostor danas u Hrvatskoj je jedan vrlo intiman, zatvoren, skrovit prostor. Izložba je imala veliku posjećenost u nekakvom prosjeku u kakvom galeriju Forum posjećuju ljudi, ali ta posjećenost nije onolika kao kad objavim post pa dobijem 200, 300, 400 lajkova i ne znam koliko komentara. To je direktna, živa komunikacija bez posrednika. Na izložbi je bilo puno ljudi, ali sam tijekom ta tri tjedna koliko je izložba trajala na Faceu objavljivao i dalje, i te stvari koje sam stavljao na Face je vidjelo neusporedivo više ljudi nego u samoj galeriji. O tome se radi.

KP: Upravo za izložbu u Galeriji Forum, ali i u Muzeju suvremene umjetnosti za nagradu T-HT-a, prevodio si iz medija u medij. Misliš li da je moguće internetski rad prenijeti u fizički prostor, a da se pritom ne izgubi izvorna ideja, poruka?

Ne, isto kao što je nemoguće Mona Lisu doživjeti preko reprodukcije, kao što je nemoguće performans doživjeti preko video dokumentacije. Ili bilo što drugo. Mislim da je nemoguće. To što radim je na Facebooku i to se treba gledati na Facebooku. Opet, imao sam potrebu rezimirati taj četverogodišnji rad i vidjeti u realnom prostoru odabir i međuodnose koji su se dogodili, kao i presjek medija kojima sam se bavio cijelo to vrijeme. To mi je bilo zanimljivo i jako važno. Bilo mi je zanimljivo izložiti odabir radova nastalih za FB u realnom galerijskom prostoru, također i zbog ljudi koji nisu na Facebooku. Ima ljudi starije generacije koji nisu na FB, kojima je to vrlo apstraktno, koji žele doći u fizički prostor galerije pogledati što radim. Ipak, mislim da je nemoguće u potpunosti prenijeti tu stvar s Facebooka u galerijski prostor. Mislim da se gubi autentičnost medija, ali s druge strane se dobije nešto drugo. Dobije se preglednost, mogućnost povezivanja naoko nespojivih stvari, dogode se novi međuodnosi između radova. Dogodi se potpuno novi rad koji je za potrebe galerije adaptiran u tom fizičkom prostoru. Ali, kad sjediš u tramvaju i na Faceu na mobitelu gledaš nečiji novi post – to se u galerijskom prostoru ne može desiti. Mislim da je galerija nešto drugo. Ali, moram priznati da mi je bilo jako lijepo i ugodno pogledati presjek tih radova u galeriji. Postav je bio vrlo pregledan, gotovo minimalan, što je bilo neophodno s obzirom na brojnost i “buku” koja je dolazila iz radova. Bio sam jako, jako zadovoljan kako smo Antun Maračić i ja uspjeli sve to dogovoriti i postaviti. Nisam znao kako će se moći uopće iz Facebooka u kojem obliku, u kojoj formi napraviti, a da bude dosta vjerno. Da ne bude Facebook, a da opet funkcionira u galerijskom prostoru. Nikad nisam imao takvo iskustvo.

KP: Izložbom Insider u Muzeju za umjetnost i obrt 2012. ušao si u dio stalnog postava muzejske institucije. Možeš li kroz opis tadašnjih intervencija opisati svoj odnos prema autoritetu, konvencionalnom, prema institucionalnoj kulturi?

Muzeju za umjetnost i obrt pristupio sam vrlo razigrano, gotovo dječje zaigrano. Tamo mi je sve bilo zanimljivo. Nemam strahopoštovanje spram vrijednih umjetničkih djela, ali to ne znači da ih ne cijenim i da nisam svjestan njihove vrijednosti. Jednostavno mi to nije nešto sveto i nedodirljivo. Cijela zbirka prepuna je raznoraznih umjetnina iz raznih perioda povijesti umjetnosti, sve sam to slobodno koristio bez straha i zadrške ili strepnje nad dragocjenom relikvijom, slikom, skulpturom, tepihom, vazom, iako sam u svakom trenutku bio itekao svjestan da se radi o iznimno dragocjenim radovima. U tom smislu ne bih rekao da za mene postoji takav autoritet. Poigrao sam se baš sa svime. Baš poigrao. Mislim da nisam bio zločest i da je sve što sam tamo izložio koristeći radove iz stalnog postava bilo dobronamjerno. Razigrao sam malo taj muzej u njegovoj drevnoj uspavanosti. Da se nekakvog života udahne, nešto šašavo. Jako sam se dobro zabavio u tom muzeju. Bilo mi je zaista interesantno reagirati na sve te stvari. Ljudi u MUO su bili jako susretljivi i vrlo profesionalni tako da mi je s njima s te strane bilo jako lijepo i ugodno surađivati. Svi su bili spremni i voljni pomoći u realizaciji baš svake ideje koju sam predložio, razgovarali bismo o svakom pojedinačnom radu i dogovarali se o svemu do najmanjih detalja. Upravo ljude iz MUO, od ravnatelja, kustosa, tehničara i pomoćnog osoblja istaknuo bih kao odličan primjer kakav bi trebao biti odnos spram umjetnika kada se radi na nekom projektu. Mislim da rezultat nije izostao jer su se posjetitelji jako dobro zabavili posjetivši izložbu. Autoritet su mi ljudi od kojih sam učio, od kojih još dan danas mogu puno učiti.

Sve na što sam naišao razgledavajući stalni postav u MUO učinilo mi se kao potencijalni materijal za neki rad, za nekakvu spačkicu, za izvrtanje, za instalaciju, print ili nešto slično. Šetao sam po muzeju i zapisivao sve kaj mi je palo na pamet. Bilo je tu više ideja, ali sam se ipak fokusirao na pedesetak intervencija koje sam i realizirao. Bilo je tu poigravanja s rokokoom, kičem, opet neke teme koje me vječno zaokupljaju. Pa onda i Mona Lisa… Često radim takve vrlo komunikativne geste, a ovo mi se činilo vedro i duhovito. Netko bi rekao da je populizam stavit Mona Lisu u MUO, a meni je to bilo odlično, ako postoji soba renesanse, pa zašto ne staviti Mona Lisu unutra. To je taj trenutak začudnosti, gdje posjetitelj dolazi u jedan takav muzej usred Zagreba i vidi Mona Lisu kako visi pod staklom, a da ne zna o čemu se radi. Ja bih se zaista začudio, ostao bih zbunjen pred tim prizorom. Ništa mi ne bi bilo jasno, pogotovo kad bih vidio čarape u komodi kako vire i onaj radnički gablec na onom bidermajer stoliću.

KP: Spomenuo si kič – što je on za tebe?

Kič je stanje svijesti i što je u društvu veća erozija moralnih vrijednosti, to je kič intenzivniji i prisutniji na apsolutno svim razinama. Od političkog, religijskog, umjetničkog kiča na dalje. Kič je oko nas, u jako prikrivenom, vrlo pritajenom obliku. Shabby chic je isto kič. Kako pišem te misli dana kao jednu od rubrika na svom Facebook profilu, tako sam prije nekog vremena napisao da je kič naša sudbina. Čini mi se da nema spasa od toga jer smo totalno potopljeni na najnemogućnije načine u kič. A ja ga volim, uvjetno rečeno volim, jer mi je zabavno njime se poigravati i otkrivati ga tamo gdje ga možda ljudi ne prepoznaju, ne primjećuju. Volim ga kao temu, često ironiziram kič u svom radu.

KP: Izražavaš se često kroz ready made, neo pop art i reference na radove drugih umjetnika. Kakav je tvoj stav prema orginalnosti u umjetnosti, autorstvu i autorskim pravima, osobito zato što radiš na internetu?

Volim kad me nešto iznenadi, nešto što nisam prije vidio. U tom smislu mi je originalnost zanimljiva, koliko je danas moguće biti originalan. Autorstvo u smislu da je nekakva autorska ideja autohtona, izvorna, to mi je isto drago, to cijenim. Treće pitanje o autorskim pravima… Informirao sam se u vezi toga i bitno mi je bilo kad sam saznao da je u svijetu ta praksa vrlo, vrlo prisutna u smislu korištenja tuđih radova za reciklažu i uvjetno rečeno je načelno odobrena. Čitao sam neke američke pravilnike i zakone i gledao priloge na temu autorskih prava danas na Youtubeu. Nisam znao, naprimjer, da ako napraviš screenshot neke fotografije na internetu, to je tvoja fotografija, tvoj rad. Dakle, to se pravno tako tretira. Posebno ako se nekom preinakom ili komentarom daje dodana vrijednost i drugo značenje nekom radu, fotografiji s interneta kojoj nisi autor. S novom intervencijom dobiva se nešto autorski novo, nekakav novi odmak. Znači, to je vrlo ležerno u današnjem svijetu interneta. Ipak, više sam puta kontaktirao fotografe koje poznajem da mi dopuste da koristim njihov rad. Na žalost, ove materijale na internetu ne mogu sve pohvatati. Trebalo bi mi pet života samo da dođem u kontakt sa svim fotografima čije sam radove koristio i preradio. Opet, s druge strane, svi moji radovi su javno dobro jer ne postavljam limit u smislu šeranja ili moguće reinterpretacije. Bilo je svega na Facebooku u tom smislu. Slobodan sam uzeti jer smijem uzeti i preraditi, a onda s druge strane isto tako odobravam ljudima da uzmu od mene, vesele se s tim, rade s tim kaj hoće. Isprintaju, stave si na zid ako ih veseli. Ili opet naprave novi rad od toga. To je lanac koji je u mom slučaju neprekinut. Održavam taj lanac, u smislu šalji dalje. Ako uzmem od nekoga, napravim nešto svoje, opet dam dalje.

KP: Je li na tvoju radnu rutinu tijekom godina više utjecala promjena u medijima izražavanja ili promjena administriranja kulturne produkcije? 

Prije svega mediji. Kad sam se uštekao u Facebook to je već bio debeli mainstream, ali nema veze. Ipak je moju rutinu diktirala pristupačnost u komunikaciji, to što svakodnevno mogu komunicirati svoje radove. To je bilo presudno, ta čisto tehnološka strana i medij komunikacije. Tada više nisam morao štancati razglednice doma na printeru pa ih rezati i slati nego sam jednostavno mogao objavljivati na Facebooku. Često mi je kriterij jesam li ili nisam zadovoljan time što sam napravio. Ako to još mnogo ljudi lajka i voli – super. Ako, opet, manje ljudi lajka – super. Važno mi je da je meni dobro.

Administracija je vječna tema umjetnika. Financiranje projekata, jesu li dobili lovu ili nisu, kad će, hoće, neće, treći mjesec, ljeto, jesen… To je užasna zavrzlama, žderač živaca, koje sam pošteđen budući da radim u ovom mediju u kojem radim. Mučno je to, ali je nužno zlo. Razumijem proces, ali bi me ubijalo, mrcvarilo. Sretan sam da sam našao prikladan oblik za sebe, gdje ne moram nužno u tome sudjelovati svake godine, nego možda rijeđe izlagati, ali biti non-stop prisutan. To mi je jako važno. Jer inače, napraviš izložbu, nema te godinu dana i već su svi zaboravili što si izlagao prije godinu, ne daj bože, dvije godine.

Najdragocjenije je većinu energije ulagati u bavljenje umjetničkim radom i što je manje moguće administracijom. Ovo što radim na Facebooku na dnevnoj bazi je vrlo praktično jer mi omogućava biti neovisan u svakom smislu, pa tako i financijskom. Kad mi je važno izlagati u galerijskom prostoru, pobrinem se za sve što to podrazumijeva. Ali, moj rad se nužno ne svodi na prezentaciju rada od izložbe do izložbe, meni je to preposredno, presporo iako ponekad važno za određeni tip radova. Ovo mi je taman po mjeri. I ništa ne košta u produkcijskom smislu. Ovo je nekakakv kontinuitet koji ja, ovisno o svom ritmu stalno održavam, pa čak i kad imam pauzu od par tjedana. Potrebna mi je. U zadnje vrijeme sam se malo odmaknuo od Facebooka, prorijedio sam objave, a onda mi opet dođe pa napravim nekaj. Ne silim se da svaki dan moram raditi. Nekako sam si dopustio da više radim kako mi dođe, kad mi nešto padne na pamet, kad mi se nešto spoji i tako.

KP: Sa suprugom, također vizualnom umjetnicom Boženom Končić Badurinom, pripremaš potencijalne studente za upis na Akademiju i pritom preuzimaš mentorsku funkciju. Koliko je fokus na vještini i ima li prostora za koncept, ideju? Koji je tvoj pristup?

Pa ovisi o tome na koji smjer kandidat želi ići. To je presudno. Ako netko želi ići na nove medije i na našu Akademiju onda prilagodimo programe i pristup radu prema tom kandidatu upravo s obzirom na to koji smjer koji upisuje. Pokušavamo kod tog kandidata pobuditi interes ili preusmjeriti interes na nove medije, nove tehnologije koje se tamo traže i koje su dobrodošle. Ako nekoga spremamo za grafički odsjek onda je to opet malo drugačiji pristup. Možda je tu više težište na tradicionalnijim tehnikama, otiscima, crtežu, kvaliteti crteža, kolažiranju, tradicionalnijim oblicima umjetničkog izražavanja koji su prilagođeniji grafičkom odsjeku. Tada potičemo potencijalne kandidate da istražuju medij u kojem žele raditi i onda ih podržavamo na način da afinitet prema nekom mediju, nekoj temi i dalje razvijaju, usavršavaju, uslojavaju i tako dalje. Ipak, primarno je jako važno znanje crtanja po promatranju i na tome inzistiramo jer je taj element prijamnog ispita na svim odsjecima vrlo važan. Dakle, moraju biti dobri crtači. Moramo ih prije svega naučiti dobro crtati. Uvijek nastojimo individualno pristupiti svakome od njih jer mislim da je to pristup koji kod njih može potaknuti najveću želju za radom i za istraživanjem i da se na taj način mogu u relativno kratkom vremenu najbolje realizirati i krenuti u svijet umjetničkog istraživanja tema i tehnika koje ih zaokupljaju.

KP: Djelovao si i djeluješ uglavnom na području Hrvatske bez prihvaćanja danas uobičajenog imperativa mobilnosti.

Najdragocjenije mi je biti tu i raditi to što radim, smisliti nekaj, napraviti novu fotomontažu, biti u tome, pratiti kaj se dešava, reagirati na stvari, zapisivati… Znam da nije uopće lako ići uokolo po rezidencijalnim boravcima i graditi međunarodnu karijeru. Meni bi to oduzimalo previse vremena i ne bih se mogao baviti svojim umjetničkim radom koliko mi je potrebno. Nikada me nije osobito zanimalo otići u inozemstvo, osim turistički. Djelujem tu gdje živim, moji radovi su najčešće vrlo lokalnog karaktera i, kao što sam spomenuo, često su vrlo “time specific”, odnosno komentiraju trenutne, aktualne događaje vezane uz razna područja. Ipak, mislim da je jako pozitivno i korisno da mlađi umjetnici idu na međunarodne razmjene, rezidencijalne boravke i prikupljaju znanja i iskustva.

Tijekom razgledavanja muzejskog postava, dvojica tinejdžera, šesnaestogodišnji Kevin Nguyen i sedamnaestogodišnji TJ Khayatan odlučili su se našaliti s ostalim posjetiteljima i upravom institucije, pa je Khayatan jednostavno odložio Nguyenove naočale na pod galerije, ispod A4 papira na zidu s određenim službenim tekstom. Skrivajući se u blizini, smartphoneom su fotografirali reakcije publike, koja je pak spremno fotografirala njihovu intervenciju (misleći da je riječ o eksponatu), i promptno ih postali na Twitteru. Naravno, reakcije nisu izostale. Štoviše, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones ocijenio je da Naočale u galeriji nisu samo umjetnički rad, nego i remek-djelo, dok je Twitter-korisnica Rhymes&Oils predložila autorima da naočale brendiraju i prodaju muzeju kao galerijski suvenir. Kako god vrednovali taj akt spontane preobrazbe uvriježenih predodžbi o suvremenoj umjetnosti, činjenica je da su njegovi autori iznova podcrtali sljedeće — u doba kad su virtualno i materijalno ravnopravne sfere konstitucije čovjekove stvarnosti, svatko s internetskom vezom pozvan je da u svijet odašilje sadržaj kakav god želi, a “svijet” je onaj koji se prema tome treba odrediti, bilo reagiranjem svojih obrambenih mehanizama, bilo postupnom transformacijom načina vlastitog funkcioniranja. Dakako, proces je dvosmjeran, pa su mnogi formalno obrazovani umjetnici odavno shvatili da je internet moćno oruđe za distribuciju njihovog rada, pogodno za djelomično ignoriranje standardne, institucionalne prezentacije umjetnosti, što je bilo prisutno još sredinom devedesetih, primjerice u radu neformalne međunarodne grupe net.art (Vuk Ćosić, Jodi.org, Alexei Shulgin, Olia Lialina i dr.). U hrvatskom i regionalnom kontekstu, individualni umjetnik srednje generacije koji se najpotpunije upustio u plasiranje svog rada na internetske društvene mreže, toliko da ga možemo smatrati predvodnikom, ako ne pionirom, svakako je Željko Badurina.

Ne znam pouzdano, ali pretpostavljam da se Badurina slatko i zadovoljno nasmijao spački koju su priredili tinejdžeri iz San Francisca, budući da su brisanje granica između materijalne i virtualne stvarnosti, humorna i satirička kritika svjetova umjetnosti te pozivanje publike na izravnu participaciju u genezi umjetničkog djela osnovne postavke njegovog modusa operandi. Pritom je posljednja, treća točka konstanta umjetnikovog rada od devedesetih nadalje, ali mijenjali su se mediji pomoću kojih je publici odašiljao svoje poruke, ponekad naglašeno intimne ili opskurne, namijenjene točno određenom, uskom krugu ljudi, a katkad svjesno populističke, lako i trenutno čitljive, s najširom javnosti na umu. Ovisno o svojoj socijalnoj funkciji, od paleolitika do dana današnjeg, svako je umjetničko djelo bez daljnjega nastalo s određenim recipijentom na umu, barem u ulozi konzumenta ili komentatora. No internetska umjetnost, stoga i Badurinina, najčešće računa na sudionike o kojima u mnogočemu zavisi njezin doseg, njezino značenje, pa čak (kako smo vidjeli na primjeru Naočala u galeriji) i sama njezina priroda, možda fluidnija nego ikad prije u povijesti umjetnosti. Badurina to zasigurno vrlo dobro zna i premda na mreži objavljuje uglavnom dovršene, zaokružene slike, one ne bi bile to što jesu, niti bi cjelina (veća od zbira svojih dijelova) bila potpuna i smislena bez iscrpnog feedbacka drugih korisnika društvenih mreža, koji i sami na svojim profilima plasiraju sadržaj hijerarhijski ravnopravan njegovom. Na sebi svojstven način, sasvim specifičan, Željko Badurina naposljetku ipak čini isto što i toliki drugi internet-kroničari — bilježi stvarnost jednakim intenzitetom kojim ona sama teče, tako da njegove bilješke više nisu samo njezino zrcalo; dapače, one su drugačiji, ali logični vid jedne te iste stvarnosti.

Strast kojom je posljednjih godina prigrlio internet kao svoju primarnu umjetničku platformu prvenstveno svjedoči o Badurininoj živoj stvaralačkoj znatiželji. Rođen 1966. godine, Badurina je stekao klasično umjetničko obrazovanje, diplomiravši 1996. na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Moje osobno zanimanje za autorov rad koincidiralo je s jačanjem njegove komunikacije na Facebooku, iako Badurinino virtualno djelovanje proizlazi izravno iz analognog mu opusa, posebno iz dugogodišnje serije Post-Art, sastavljene od autorskih dopisnica koje je Badurina na odabrane adrese počeo slati još 2005., točno godinu dana poslije lansiranja Fejsa i godinu prije početka rapidnog rasta popularnosti najznačajnije društvene mreže današnjice. Premda je Badurina tijekom dva desetljeća umjetničkog rada realizirao niz različitih izložbi i projekata, a djela mu se (među ostalim) nalaze i u relevantnim privatnim zbirkama domaće suvremene umjetnosti, u nastavku teksta koncentrirat ću se na autorov Facebook-Art kao najaktualniji, nadalje rastući segment njegovog opusa te spomenuti analogni projekt kao svojevrstan “ulaz” u umjetnikovo promišljanje mogućnosti interneta.

U čestitkama i razglednicama poslanima u sklopu projekta Post-Art, Badurina je istaknuo nekoliko tematskih polja, koja je s nesmiljenim intenzitetom nastavio razvijati i na Facebooku. Prvo, to je autoreferentno mišljenje vlastite autorske pozicije s obzirom na socijalne, ekonomske, političke i druge kontekste proizvodnje umjetnosti i kulture; a time i propitivanje i provociranje same lokalne umjetničke scene, koju Badurina promatra iz satiričkog, ali principijelno naklonjenog kuta. Drugo, to je upijanje utjecaja masovnih medija i društva spektakla, koje Badurina svojim fotomontažama s jedne strane izvrgava ruglu, no s druge, dovodeći ih kvalitativno u rang istovjetan sa suvremenom umjetnošću, on ih percipira kao legitimne izraze kulture najširih slojeva pučanstva, na čiju recepciju posredno također cilja, tj. predviđa potencijal da se ona dogodi. I treće, a koje se temelji na logici drugog, premještanje je granica između “lijepe” umjetnosti i tzv. kiča u estetskom smislu, koje rad Željka Badurine dovodi do samog ruba campa, ali ga nikada ne prelazi. Na stranu velike riječi, izbrusivši koncept u seriji Post-Art, Badurina ga je prenamijenio za Facebook, imajući na umu da se svojim subverzivno duhovitim rebusima tako obraća mnogo širem krugu ljudi nego šaljući poštu na pojedinačne, dobro poznate adrese. Mada i distribucija radova Facebookom ima svoje granice, s većom mogućnošću momentalnog feedbacka raste i rizik što ga umjetnik podnosi. U svijetu gdje između autora satire i njezine target-publike (pa čak i mete) ima sve manje i manje korisnika, težnja za masovnim reagiranjem followera dvosjekli je mač, jer kao što mogu brzo uzdignuti određeni rad, oni ga mogu i pokopati ili još ubojitije — ignorirati (iako su Badurinini Facebook-radovi dosad nailazili uglavnom na odobravanje). No, paradoksalna priroda interneta ogleda se i u promjeni umjetnikove stvaralačke odgovornosti — naime, kako puka nepregledna količina informacija uzrokuje negativnu entropiju njihove sveukupnosti, oslobađajuće je znati da će sve što objaviš uskoro neminovno biti istisnuto novim i još novijim. Ali, ne stvara li to nerealan pritisak da baš svaki post mora biti sudbonosan?

Znajući da virtualno okruženje zapravo nije najsigurnije za skladištenje važnih informacija, postavlja se pitanje kako očuvati i stvoriti alternativnu javnu arhivu umjetnosti producirane na internetu te je li to uopće potrebno, s obzirom na njezinu izrazito potrošnu prirodu (još jedan zanimljiv paradoks!). Badurina na ovo odgovara periodičnim priređivanjem offline izlaganja svojih online radova, a među njima, dva su se ovogodišnja istaknula kao povodi za kritičko zaokruživanje autorovog Facebook-opusa: sudjelovanje na kolektivnoj izložbi T-HT nagrada@MSU.HR (u ožujku 2016.) i samostalna izložba Lajk end šer u Galeriji Forum (u travnju i svibnju 2016.). Dok je u MSU bio predstavljen tek najreprezentativniji izbor iz nekoliko tisuća Badurininih Facebook-radova, u Forumu je bilo postavljeno “od svega po malo” — tzv. memovi (u njegovom slučaju zasebne slike, najčešće fotomontaže sa strip-oblačićima kao nositeljima jednostavnih dijaloga između likova) skupa s pratećim komentarima ostalih fejsbugdžija, zatim video-radovi (mahom autoironične, veoma duhovite dnevničke zabilješke), kao i snimke i fotografije iz serije Vikend slikar (u kojoj Badurina publici nesebično daje upute kako naslikati savršenu i tržišno potentnu sliku), potom odabrani postovi iz serija Nulla dies sine linea i Misli za jedan dan, itd. Bilo je neobično iskustvo vidjeti ispisane i ovješene na zidovima galerije .jpgove koje smo ranije neprekidno scrollali na različitim Facebook-zidovima; a pretakanje iz medija u medij ovom prilikom nije se činilo tako prirodnim kao što bi se očekivalo, pokazujući da za prezentaciju takve umjetnosti u galerijskom okruženju ipak nije dovoljno realizirati materijalni skup virtualnog sadržaja, jer izostaje ono što smo ranije prepoznali kao ključno za umjetnost na internetu — neposredna interakcija sa sudionicima koja pritom odmah biva dokumentirana. Mada se Facebook-Art tako otvara prema publici koja (još) ne koristi društvene mreže, izmještanjem iz njegovog prirodnog staništa zasigurno se dosta i gubi, prvenstveno doza neobaveznosti i spontanosti koja i dan-danas karakterizira takvu vrstu virtualne komunikacije. Na tom tragu, pitanje s početka teksta možemo postaviti i ovako: je li određeno internetsko djelo umjetničko ako opravdava svoje izlaganje u drugačijem kontekstu, dokazujući tako svoju univerzalnost? No, nije li pogrešno o specifičnoj vrsti umjetnosti suditi pomoću kriterija koji su izvan nje same i ne dotiču se onoga što joj je imanentno? Je li stoga publika (laička ili stručna, svejedno) konačni demiurg umjetnosti na internetu, jedina koja umije pokazati do koje se mjere neko djelo može uslojavati i tako izražavati svu svoju kompleksnost? Kako vidimo, lakog i jednostavnog odgovora zasad nema, a moguće je da ga neće ni biti.

Željko Badurina, čiji smo umjetnički credo ovaj put iskoristili kao povod za ontološko-poetička promišljanja, za sve to skupa možda i ne mari previše. Njegova satira univerzalna je pristupom, a partikularna od primjera do primjera — neki rezoniraju s više ljudi, a neki s manje, ali tako su u začetku i zamišljeni. Autor koji podrobno razmišlja o reakcijama publike, svjesno ih nastojeći potaknuti i usmjeriti te privući ju da sudjeluje (premda nikada ne može u potpunosti predvidjeti tijek tog procesa), možda je paradigmatski primjer online umjetnika — onaj koji zna da je komunikacija početak i kraj svake kreacije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razumijevanje se u pitanjima humora s druge strane ukazuje kao ključni moment koji potiče na razmišljanje o relacijama lokalnih i globalnih kodiranja smiješnoga, kao i o odnosima njegovih profanih, popularnih oblika s onim edukacijski zahtjevnijim, višim izričajima što je opet, uvijek u zavisnosi od kulturoloških matrica (političkih, psiholoških, tehnoloških) unutar kojih se humorni sadržaji formuliraju.

Post Art projekt Željka Badurine započeo je još 2005. godine, i sad dok je u šestoj godini svojeg trajanja, autor ne misli da će projekt uskoro biti završen. Post Art je serija razglednica, koje u najboljoj maniri mail arta, autor svakih dva do tri tjedna šalje poštom, uglavnom svojim prijateljima, umjetnicima, kolegama i raznim likovima koji djeluju na području suvremene likovne umjetnosti u Hrvatskoj.

Format razglednice koja se šalje je redovito identičan, 10 x 13cm, i šalje se poštom. Primatelji razglednica, koji su do sada već naučili omotnice prepoznavati od prve – prema obliku i boji slova, imaju tako redovito priliku osjetiti onu napetost koju poznajemo iz vremena kada je sva korespondencija stizala poštom, trenutak u kojem otvaramo omotnicu, znatiželjno očekujući upoznati se sa njezinim sadržajem.

Ovim mail art projektom Badurina ispunjava sve povijesne funkcije ove vrste komunikacije, od namjere umjetnika da djeluju grupno i da osobni komentar zamijene zajedničkim, da sagrade međusobno povezanu grupu pojedinaca koja međusobno komunicira, svojevrsnu mrežu istomišljenika, da omogući komunikaciju nekomercijalnom formom, te da realizira slobodnu komunikaciju.

Otvorenje izložbe je u ponedjeljak, 14. studenog u 19 sati. Razgovor s umjetnikom najavljen je za srijedu, 23. studenog također u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 26. studenog.

Gosti ovogodišnjeg izdanja su pisci koji su u proteklom desetljeću obilježili europsku kratku priču – svjetski i europski poznati autori kao što su dobitnik Bookerove nagrade James Kelman (UK), Yiyun Li (USA/Kina), Olga Tokarczuk (Poljska), Julia Franck (Njemačka), Arnon Grunberg (Nizozemska), Etgar Keret (Izrael), Frode Grytten (Norveška), Andrej Blatnik (Slovenija) te domaći majstori pisane riječi Zoran Ferić, Senko Karuza, Robert Perišić, Boris Dežulović, Maja Hrgović, Tanja Mravak, Zoran Malkoč i dr. Čitanja, druženja, okrugli stolovi, predstavljanja i razgovori održavat će se u zagrebačkoj Booksi, Močvari, Studenskom centru, Profil Megastoreu te Filozofskom fakultetu, dok su za splitski dio programa zaduženi Gradska knjižnica, Klub Ghetto i Klub Quasimodo. Osim književnog programa, ovogodišnje izdanje nadopunit će i domaći likovni umjetnicima izložbom Short Images u Ateljeima Žitnjak na kojoj sudjeluju Mladen Stilinović, Boris Cvjetanović, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Željko Badurina, Vlasta Žanić, Božena Končić Badurina, Ben Cain, Marko Ercegović, Rino Efendić i Siniša Labrović.

Neformalno otvorenje ovogodišnjeg FEKP-a održat će se u nedjelju, 29. svibnja s početkom u 15 sati u Ateljeima Žitnjak, Žitnjak 53 (stara škola Petruševec).

Izvor: FEKP / Na fotografiji: Arnon Grunberg

Na prošlom T-HT natječaju umjetnik je pokušao “podmititi” Stručno povjerenstvo stereotipnim poklonima – muške članove žirija viskijem i svilenom kravatom, a ženske svilenim maramama i bombonijerom Bajadera – kako bi bio uvršten na izložbu. Rad je bio zamišljen kao kritika i metafora opće korumpiranosti hrvatskog društva, čije posljedice osobito osjećamo posljednjih godina. No Stručno povjerenstvo se nije dalo “potkupiti”, mito je vraćeno, a umjetnik nije izlagao na THT izložbi.

Za ovogodišnju izložbu, Badurina Stručnom povjerenstvu šalje na razmatranje svoj prošlogodišnji rad o mitu, koji se sastoji od materijalnih ostataka pokušaja podmićivanja (boce viskija, Bajadere, svilene marame i kravate) i pisma žiriju, dakle, dokumentacije rada kao umjetničkog djela.

Što je politično u radu Željka Badurine – sadržaj ili metoda? Je li se promjenom konteksta promijenilo i značenje rada, koji se temelji na postduchampovskoj ready-made strategiji, karakterističnoj za Badurinu? Kako taj rad funkcionira sada kao “umjetnička dokumentacija”? Ova pitanja otvorit će diskusija u MSU-u u srijedu, 16. ožujka u 17 sati. Razgovor će moderirati kustosica Danijela Bilopavlović.