Središnja tema ovogodišnjeg izdanja, gubitak/tugovanje, povezana je s desetom obljetnicom smrti osnivača festivala, intermedijalnog umjetnika Željka Zorice Šiša, te promišljanjem i sjećanjem na njegov rad i specifičan pristup umjetnosti. Tako će festival otvoriti pitanja vezana za osjećaj gubitka zbog izgubljenih značajnih ljudi, pojava i stvari.

Izložbeni program otvorit će se 7. listopada u 19 sati u Galeriji Događanja. U tehnikama od performansa i ready-madea, preko instalacija i umjetničkih knjiga, do asemblaža, fotografija, animacija i slika, predstavit će se dvanaest umjetnica i umjetnika. Osim “prvih” radova u KIC-u će se od 10. listopada moći vidjeti i devet radova tzv. “drugih”, medijski i žanrovski već etabliranih izlagača i izlagačica.

Iz izvedbenog segmenta programa organizatori ističu participativni performans Radnička tužbalica Vladimira Šojata iz beogradske umjetničke grupe artterror te Kitove Anamarije Levak, kombinaciju stand-upa, pripovijedanja, poezije, glasa i pokreta. Glazbeni dio programa posvećen je koncertu i pjesničkom recitalu Vibora Čeriča i Stanislava Habjana Kafka i sin koji će se održati 11. listopada u 20 sati u koncertnoj dvorani u KNAP-u.

U diskurzivnom dijelu programa u razgovoru pod vodstvom Josipe Bubaš predstavit će se ovogodišnje autorice i autore, a održat će se i Žalovanje i borba za društvenu pravdu – razgovor s Eminom Bužinkić, Marijanom Hameršak i Mirjanom Bijelić koji će moderirati selma banich. Na programu je i razgovor o prostornim resursima nezavisne kulture u Hrvatskoj. U njemu će sudjelovati Antonija Cvitan Vuletić (Platforma Doma mladih), Domagoj Šavor (Mreža društveno-kulturnih centara), Denis Mikšić (KA-Matrix) i Janja Sesar (Pogon).

U radioničkom će se programu istraživati glas kao medij zajednice (radionica Naricanje prvih), dok će polaznici_e radionice Transformacija tugovanja pod vodstvom Kristine Kamale Babine učiti prikazati svoja transformirana sjećanja pomoću recikliranog i ručno rađenog papira od biljnih vlakana.

Ulaz na sve programe je besplatan, dok se za radionice potrebno prijaviti e-mailom na festivalprvih@gmail.com.

Detaljniji program Festivala prvih, kao i detalje o mjestu i vremenu svih segmenata programa možete pronaći ovdje.

Jedini problem koji je Kugla oduvijek imala i nije ga uspjela razriješiti nalazio se u prijeporu: treba li se baviti teatrom kao nadopunom egzistenciji ili kao radom na egzistenciji?

Mekani brodovi vješto isprepliću zvučni i vizualni arhivski materijal s razgovorima (koje su vodili Željko Zorica i Suzana Marjanić) ne samo s “kuglašima” – Zlatko Burić, Anica Vlašić-Anić, Damir Bartol Indoš, Krunoslav Mavar, Milan Vukšić, Naco Oster… – već i brojnim suvremenicima i su-djelovateljima; tu su “coccolemoccovci” Branko Matan, Branko Brezovec, Gordana Vnuk teatrolozi, filmolozi, filozofi, kulturni radnici poput Ivana Ladislava Galete, Jovana Ćirilova i Borke Pavičević.

Film je svjetsku premijeru imao na Human Rights Film Festivalu 2022. godine, o čemu možete pročitati u tekstu Nore Čulić Matošić.

Nakon projekcije u Dokukinu KIC u četvrtak, 27. travnja održat će se razgovor s članom Kugla glumišta i dobitnikom nagrade Europske filmske akademije, Zlatkom Burićem Kićom te producenticom filma Anom Zoricom.

Materijal filma složen je kronološki, uključuje okvirni period rada Kugle tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, od osnutka do prestanka aktivnog djelovanja grupe. Film vješto i zorno uspijeva prikazati pa i prenijeti duh Kugla glumišta i njezinih sudionika, koji se opisuje sintagmama “nevjerojatnog kreativnog kaosa” gdje bi “uvijek netko nešto zabrijao”. Anica Vlašić-Anić, jedna od članica, ističe kako je cilj bio prije svega publici prenijeti spomenuti duh i energiju grupe, a ne nekakvu dramsku priču ili ideju. Iz tog je razloga, za vrijeme izvođenja, često bila pod dojmom kako izvođači znaju manje od gledatelja što će se u predstavi dogoditi. Nekoliko se puta tijekom filma ponavlja i motiv “krivih vrata”, odnosno da su članovi po dolasku u Studentski centar u Zagrebu u želji da se uključe u Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK) pogriješili vrata i završili u Satiričkom glumištu, kasnije preimenovanom u Kugla glumište. 

Promjenom imena grupa se distancirala od satiričke odrednice, da bi u kasnijim fazama razvoja svoje estetike/filozofije/koda dodatno raskinula s konvencionalnim institucionalnim kazalištem tog vremena tako što su izašli na ulice, tj. napustili su uobičajeni zatvoreni kazališni prostor i stvarali predstave na otvorenom, u javnosti među građanima. Film ilustrira prijateljsku atmosferu koja je vlada među “kuglašima” i želju za bavljenjem kazalištem primarno iz čiste ljubavi prema toj umjetnosti, što pokazuje iskustvo Damira Bartola Indoša koji je u trupu došao isprva na prijateljski poziv, bez scensko-izvedbenih ambicija. Jak osjećaj kolektiva isto tako se čita iz napomene kako je autorstvo Kuglinih projekata zajedničko, a popularnost i vidljivost stjecali su bez potrebe za marketingom svojih akcija, performansa tj. happeninga.

Iako ispočetka i dugo vremena tijekom svog djelovanja zanemareno od strane domaćih medija i kritike, Kugla glumište priznanje je dodijeljeno Posebnom nagradom na BITEFU 1978. godine za predstavu Mekani brodovi i Orlandom na Dubrovačkim ljetnim igrama 1980. za najuspješnije glumačko ostvarenje u dramskom programu Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak dodijeljeno Dunji Koprločec. Uz dvije nagrađene predstave spominju se još Ljubav i pamćenje, Doček proljeća, Bijela soba i Cirkus plava zvijezda koji su obilježili rad ovog uzbudljivog kolektiva, koji je karakterizirala angažiranost i nepredvidljivost otvorenih izvedbi pred nerijetko slučajnom publikom. U razgovoru nakon projekcije, koji je moderirala teatrologinja Agata Juniku, spomenulo se kako je prvotni cilj snimanja dokumentarca bio bilježenje točnih podataka, činjenica i svjedočanstva zarad negiranja neispravnih informacija koje kruže internetom pa je tom prilikom najavljeno i potencijalno objavljivanje knjige o Kugli. 

Vezano uz to, bilo je zanimljivo čuti i raspravu o uključenosti Kugle glumišta u akademske kurikulume s obzirom na važnost koju su imali na kulturnoj sceni za vrijeme svog postojanja. Usprkos utjecaju i pažnji koju su privukli za vrijeme djelovanja, Kugla i dalje ima status opskurne fusnote u povijesti hrvatske kazališne scene; do podataka i materijala teško se dolazi, a u današnjoj široj javnosti (čak i onoj kulturnoj) gotovo da nema interesa za taj uzbudljiv teatar. Zanimljiv je kuriozitet da je dva dana nakon premijere filma jedan od pokretača i spiritius movensa Kugle Zlatko Burić Kićo osvojio Europsku filmsku nagradu za najboljeg glumca, a to bi priznanje moglo potaknuti i interes za njegovim počecima u okviru zagrebačke studentske kazališne scene. Filmom Mekani brodovi sjećanje na važnost Kugla glumišta zapravo je tek otpočelo svoju plovidbu.

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Godine 2015., Branko Kostelnik i Feđa Vukić nazivom izložbe u Domu HDLU-a čiji su autori-kustosi bili, Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, tako su označili rečeno epohalno brisanje. Izložbom su skupa sa suradnicima dokazali kako sveobuhvatno predstavljanje tako slojevitog razdoblja u slučajevima većine kulturnih polja nije nimalo jednostavan zadatak, dok “maksimalistički” pristup temi u kontekstu muzejsko-galerijske reprezentacije dokumenata, artefakata, umjetnina i poruka više pospješuje gustoću šume koju valja raskrčiti da bi se doprlo do suštine doba nego što utire nove puteve u prošlost. Ipak, i tom prilikom su se iskristalizirale dvije bitne iznimke. Prije svega, bili su to dijelovi izložbe posvećeni kazališno-izvedbenim umjetnostima te performansu, autora/ica Ivice Buljana i Suzane Marjanić, koji su mlađim generacijama posjetitelja/ica putem rijetko viđenih fotografskih, filmskih i video te medijskih materijala približili realnost i kontekst stvaralaštva ponajprije Kugla glumišta i njegovih nasljednika u Hrvatskoj (neovisno o tome što izvorni period rada te teatarske grupe pripada drugoj polovici sedamdesetih, a završava početkom osamdesetih), te rad unutar okvira slovenske grupe ili pokreta Neue Slowenische Kunst (NSK) kazališnog režisera Dragana Živadinova i grupa Gledališče sester Scipion Nasice (od 1982.) i Rdeči pilot (od 1987.) (danas Kozmokinetički kabinet NOORDUNG). Druga iznimka, važnija za tekst koji slijedi, bio je segment izložbe posvećen likovnim ili vizualnim umjetnostima (smješten u današnjoj Galeriji PM), koji je kurirao Željko Kipke, i čija je najpamtljivija karakteristika bila provokativno osporavanje lokalnih rukavaca nove slike ili transavagarde kao dominantne poetičke paradigme osamdesetih, priznajući i dalje primat relevantnosti, pa i aktualnosti, postkonceptualnim kretanjima utjelovljenima (što se tiče Zagreba) prvenstveno u sceni okupljenoj oko Radne zajednice umjetnika Podroom, a potom i izvorne Galerije PM na Trgu Ante Starčevića, koju je kroz osamdesete suvereno i beskompromisno vodio Mladen Stilinović. Zanimljivo je što je baš Kipke, kao jedan od lokalnih protagonista “novoslikarskih” strujanja, iznio takvu tezu na izložbi nesumnjivo “srednje struje” te neizravno povukao pravac kojim se ovim tekstom želim kretati.

Puno prije 2015. i izložbe Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, ugrubo tijekom prve polovice dvijetisućitih, u hrvatskom, pa i regionalnom privatnom medijskom sektoru trajalo je određeno prevrednovanje povijesne uloge pokreta Novog vala ili talasa u nastavku liberalizacije jugoslavenske (masovne i popularne) kulture u godinama nakon Titove smrti. Odnosno, radilo se o izravnoj medijskoj valorizaciji pokreta kao ključnog kulturnog fenomena desetljeća, koju su gurale ponajprije ekonomske, pa i političke posttranzicijske društvene elite što su se već uvježbano gibale u ritmu ideologije koju su osamdesete inaugurirale na nivou globalnog sela – neoliberalizma. U procesu ispisivanja povijesti namijenjene recepciji najširih slojeva konzumenata medijskih sadržaja prednjačila su tiskana izdanja Europapress holdinga, prije svih Jutarnji list kao jedna od najtiražnijih i najutjecajnijih privatnih novina. Preciznije, bili su to njegovi urednici, kolumnisti, novinari te sam vlasnik – većinom iskusni protagonisti predratnog medijskog polja, koji su pravila igre upijali u omladinskoj štampi, poimence Poletu i Studentskom listu, što su u Zagrebu i Hrvatskoj bili središnje “agit-prop” platforme novovalnih kulturnih i umjetničkih kretanja. Okej, i što sada sa svim tim?, opravdano je pitanje. Odgovor možda leži u, primjera radi, hijerarhiji koju su na tragu navedenih napora medijskih “mogula”, “bezecirali” film (Gerila DV Film, 2003.) i knjiga (Fraktura, 2004.) Sretno dijete Igora Mirkovića. Imena glazbenih grupa koje su zaslužile isticanje na naslovnici potonje – Azra, Bijelo dugme, Električni orgazam, Film, Haustor, Idoli, Pankrti, Patrola i Prljavo kazalište – prva su liga regionalnih muzičkih osamdesetih, reklo bi se.

Međutim, srednjoškolska logika kaže: ako je nešto istaknuto, nešto drugo je nesumnjivo izostavljeno. Zašto? Ako ostanemo na ovom, sad već davnom primjeru, pitanje glasi: zašto su istaknute upravo te grupe, a ne neke druge? A kad su posrijedi te grupe, pitanje je također: kako su uspjele kreirati tako sugestivne kulturne sadržaje, što je potaknulo njihovo nastajanje, kakve osebujnosti lokalnog i širokog konteksta, kakve socijalne, političke, ekonomske i druge karakteristike? Poetičnije rečeno, kakva je to energija kolala ulicama gradova da bi kreativnim sokovima ispunila “mlade i visoke” drugove i drugarice orne za rad u kulturi? I tko su ti koji su – jer logika nalaže promišljanje obrata – u tom prvom “prevrednovanju” niti dvadeset godina poslije bili isključeni ili naprosto zaboravljeni, i zbog čega? Zašto je, mada je o osamdesetima navodno već sve poznato, u kolektivnom pamćenju ostalo neosvijetljeno toliko sivih i maglovitih područja, posebno kako se današnji, mlađi promatrači/ce, pri svom slijeđenju uspostavljene naracije, počnu približavati kraju osamdesetih, Ratu za raspad i poraću? Što se odvijalo u svojevrsnom podtekstu supkultura i kontrakultura, riječju – alternativne kulture osamdesetih godina, i zbog čega o građi koja na ovaj ili onaj način nije obrađena dvijetisućitih do danas postoji tako malo pouzdanih pisanih podataka? Zaključno, što se zbivalo u relativnoj pozadini, među fenomenima koji nisu nužno ostali na margini sjećanja, ali većinom se nisu ni probili – čemu, moguće, nisu niti težili – čak ni predvorju na bilo koji način shvaćene elitne kulture?

Nakratko ću još ostati pri glazbenim i šire-kulturnim primjerima teme čiji okvir pokušavam uspostaviti. Nazvana prema pjesmi Prljavog kazališta s istoimenog drugog albuma (1980.), jedna od najpopularnijih hrvatskih (i HRT-ovih) humorističnih TV-serija druge polovice “desetih” (čije je emitiranje započelo 2015., iste godine kada je održana Kostelnikova i Vukićeva izložba, dok je četvrta sezona krenula na zimu 2020.), Crno-bijeli svijet režisera i scenarista Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića nastavila je trasom utabanom Sretnim djetetom u smjeru relativne fikcionalizacije osamdesetih. S druge je strane, s daleko manje izdašnim produkcijskim mogućnostima, tijekom godina prošlog i tekućeg desetljeća režiserka Ines Pletikos realizirala dva vrsna dokumentarna filma koji prikazuju “drugu stranu medalje”, odnosno pozadinu i podtekst sadržaja na koje upućujem, obogaćujući domaći medijski, uvjetno rečeno mainstream informacijama kakve na takvoj razini ranije nisu bile dostupne. To su filmovi Kad Miki kaže da se boji – tko su junaci Johnnyevih pjesama (HRT, 2004.) i Kako smo ušli u Europu – slučaj SexA (Kinematograf, 2012.). Prvi film obrađuje pozadinu Štulićevog i Azrinog postupnog uspona na vrh hrvatske i jugoslavenske rock i pop scene, odnosno pedantno prikupljajući sjećanja živih svjedoka autentično evocira “prednovovalno” razdoblje prijelaza sedamdesetih na osamdesete, pronicljivo pridajući veliku pažnju političkom kontekstu post-šezdesetosmaških i post-proljećarskih gibanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje su studirali Branimir Štulić i većina muškaraca i žena koji prolaze kroz film. Drugi film nudi prozor u dio podteksta osamdesetih, odnosno ključnog prijelaza osamdesetih na devedesete, i to kroz prizmu gospićko-zagrebačke grupe SexA (Sedativ ex Apoteka), jedne od pripadnica tzv. “druge generacije” zagrebačkog Novog vala, zvučno znatno eksperimentalnije i zahtjevnije od prve, koja je prije pada Jugoslavije većinom tavorila na margini medijske i kritičke zainteresiranosti. Tek “desetih” počela je doživljavati primjetnu revalorizaciju, ne samo zahvaljujući naknadnim filmskih i knjiškim dokumentima, već i vinilnim reizdanjima izvorno mahom kazetnih glazbenih izdanja, za što se zajedno s nizom suradnika/ca uglavnom brine zagrebačka nezavisna glazbena etiketa Dirty Old Records, uz (re)izdanja epohalnih grupa poput impro te free-jazz kolektiva Cul-de-Sac, post-punk i noise manijaka Trobecove krušne peći, Korowa Bar / Karlovy Vary, Pingvinovo potpalublje i drugih. Znakovito je da se, nakon raštrkanosti devedesetih i dvijetisućitih, nekoliko tih grupa 2010-ih iznova aktiviralo, ohrabreno entuzijastičnim zanimanjem mlađih generacija kolega/ica za njihovu glazbu, koje ih doživljavaju kao prethodnike i učitelje/ice puno više nego “prvu generaciju” zagrebačkog Novog vala. Spomen ovih glazbenih grupa nipošto nije samo informativne naravi: tijekom osamdesetih (kao i dan-danas) više ih je, posebno Cul-de-Sac i SexA, često surađivalo s kolegama/icama umjetnicima/ama na realizaciji djela likovnih i izvedbenih, tj. multimedijskih umjetnosti, koje su osamdesetih krenule dominirati umjetničkim poljem. Na tom tragu, inspirativno je što muzička frakcija “nepoznatih osamdesetih” proživljava stalni rast interesa i proučavanja, dok je moj osobni dojam kako likovne umjetnosti tek trebaju ući u taj dugotrajni proces.

Za kraj paragrafa, spomenut ću iznimno važan prilog interpretaciji glazbene produkcije osamdesetih koji je dala knjiga splitsko-solinskog akademskog slikara i strip-autora Vinka Barića Hrvatski punk i Novi val 1976 – 1987 (samostalno izdanje, 2011.), s čitavim spektrom informacija koje su prije toga bile nedostupne u mediju knjige. Isto je s kultnim blogom Stražarni lopov Gorana Polaka,^[1] čiji autor, pored pravog obilja rijetkih glazbenih i video materijala iz raznovrsnih kućnih arhiva, nerijetko posta uvjerljive prozne zapise sa subjektivnim evokacijama epohe, čime je s mapiranjem podteksta scene donekle blizak piscu, dizajneru, filmskom režiseru i multimedijskom umjetniku Borisu Greineru. Njegova nova prozna knjiga Zeleni val (Petikat, 2020.), mada prirodno sasvim subjektivna, svejedno je relevantan prilog pročišćavanju pogleda na “duhanski put” Blato–Zvečka–Kavkaz, odnosno urbanu mizanscenu zagrebačkog Novog vala, pri čemu je velik trud uložen u nadahnuto podastiranje spoznaja o vrlo materijalnim te u tom smislu itekako dalekosežnim promjenama kroz koje je središte grada prolazilo od kasnih sedamdesetih do danas.

Kad se pak govori o kulturnim radnicima/cama i umjetnicima/cama, treba istaknuti kako je pitanje alternativne scene likovnih umjetnosti zagrebačkih osamdesetih (o čemu ću primarno pisati u ostatku teksta) ujedno i pitanje o mogućnostima njihove (samo)organizacije, u čemu se, osim po pitanjima estetskih opredjeljenja i uspostavljanja osobnih mitologija, ponajviše očituje njezin utjecaj na kasnije generacije kulturnih radnika/ica, onih koje će tijekom i posebno krajem devedesetih sudjelovati u formiranju zagrebačke (i hrvatske) nezavisne kulturne scene. Premda za socijalističke Jugoslavije okupljanje građana/ki u samostalne udruge kao pravne osobe nije bilo moguće (što je jedan od razloga zašto za vrstu kulture o kojoj pišem do 1991. koristim pridjev alternativna, a potom nezavisna, iako ni prvi ni drugi termin nisu sasvim zadovoljavajući), mimo izložbenih i izvedbenih prostora institucija, ali i u njima, kontinuirano su se uspostavljale inicijative, manje ili više spontane, koje su predstavljale vježbanje horizontalnih principa organiziranja, rada i odlučivanja u okruženju likovne i performerske umjetnosti, s ciljem što slobodnijeg javnog djelovanja umjetnika/ica i kolektiva, koji su zbog umjetničkih praksi kakve su razvijali teže ulazili u reprezentativne javne prostore i strukovne udruge te teže dolazili do šire publike. Najjednostavnije rečeno, publika progresivne likovne i performerske umjetnosti, kakva je nastavila rasti na tragu jugoslavenske neoavangarde i Nove umjetničke prakse šezdesetih i sedamdesetih te do danas predstavlja neprolaznu vrijednost u hrvatskom i regionalnom kulturnom polju, stasala je zajedno s umjetnicima i ostalima uključenim u “svijet umjetnosti” kroz osamdesete. Umjetničko polje u kojem se okupljaju protagonisti/ce zagrebačke alternativne likovne scene (kako ću ju do kraja teksta zvati) tada se od strane institucija i javnosti još ne doživljava kao važna kulturna činjenica u lokalnom kontekstu, reprezentativna i za međunarodnu kulturno-umjetničku scenu. Drugim riječima, sudionici/e scene kreću gotovo od nule.

Radna zajednica umjetnika Podroom i Galerija PM

Takva priča o “osamdesetima” zapravo započinje 1978. godine, pokretanjem Radne zajednice umjetnika Podroom, najranijeg primjera samoorganizacije grupe umjetnika/ica u Zagrebu oko zajedničkog izlagačkog i radnog prostora, koji su inače kao atelijer koristili umjetnici Dalibor Martinis i Sanja Iveković, na adresi Mesnička 12, u samom središtu grada. Projekt Digitalizacija ideja zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i suradničkih institucija pod natuknicom Podroom kaže: “Podroom je okupljao istomišljenike, uglavnom pionire Nove umjetničke prakse, koji su željeli da prostor funkcionira ne samo u smislu galerijskog, već da u njemu dominiraju neke do tada nepostojeće ili zapostavljene forme umjetničke komunikacije poput otvorenih razgovora, diskusija, izdavanja publikacija te strukturirane borbe za društveno-ekonomski položaj umjetnika”.^[2] Isti izvor navodi da su članovi/ce Podrooma bili Boris Demur, Vladimir Dodig Trokut, Ivan Doroghy, Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Željko Jerman, Željko Kipke, Antun Maračić, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Marijan Molnar, Goran Petercol, Rajko Radovanović, Mladen i Sven Stilinović, Goran Trbuljak, Fedor Vučemilović i Mirjana Zorić.

Među umjetnicima se prepoznaju članovi Grupe šestorice autora, koja je sedamdesetih pionirski radila u smjeru izvedbi umjetnosti u javnom prostoru grada, odupirući se izlaganju u galerijama te brišući, u skladu s temeljnim načelima neoavangarde i povijesnih avangardi, granice između umjetnosti i (svakodnevnog) života. Prepoznaju se i umjetnici koji su djelovali individualno ili u paru, ili pak u sklopu drugih grupa i kolektiva (Penzioner Tihomir Simčić (od 1969.): Goran Trbuljak (s Bracom Dimitrijevićem); Kinoklub Zagreb i Genre Film Festival (GEFF): Tomislav Gotovac i dr.). Premda nevelika, krajem sedamdesetih u Zagrebu je nesumnjivo postojala kritična masa likovnih umjetnika/ica koji su težili izvaninstitucionalnom povezivanju i djelovanju, usprkos mogućnostima koje je za stvaraoce Nove umjetničke prakse nudila, primjerice, Galerija SC. Uostalom, Galerija SC, o čijem će programu tijekom osamdesetih kasnije biti više riječi, na nivou Hrvatske je najizravnije i inaugurirala Novu umjetničku praksu, i to ključnom zaslugom svog voditelja za prijelomnog dijela šezdesetih godina, Želimira Koščevića. Zbog toga, upravo je fenomen izvorne samoorganizacije umjetnika/ica oko urbane činjenice kakva se danas na engleskom jeziku, pomalo i pomodno, naziva artists-run space, najznačajnije nasljeđe Podrooma, čija se današnja relevantnost očituje prvenstveno u kritičnom nedostatku sličnih prostora u centru Zagreba, bilo da je riječ o izlagačkim ili radnim aktivnostima. Izuzeci su Galerija Greta (Ilica 92), Galerija Kamba (smještena u maloj garaži obitelji Kamber u dvorištu Ilice 37), te Galerija Siva i pojedini atelijeri Autonomnog kulturnog centra Medika (Pierottijeva 11), čiji je rad u potpunosti ili većem opsegu osujećen razarujućim potresom u ožujku 2020. i, naravno, pandemijom bolesti COVID-19.

Prisjećajući se postanka Podrooma, kustos, kritičar i voditelj Instituta Tomislav Gotovac Darko Šimičić rekao je za Abecedu nezavisne kulture: “Mjesto koje sam otkrio na uličnom plakatu (nakon dolaska u Zagreb na studij iz Slavonskog Broda, op.a.), zvalo se Podroom. (…) Došao sam i na njihovu prvu izložbu. Iako sam znao neka imena tih umjetnika, to je vrijeme kad se tek upoznajemo i kad je Podroom stvarno bio podrum, atelje Dalibora Martinisa veličine 3 na 4 metra. Kako su Dalibor i Sanja Iveković išli na jednogodišnju stipendiju u Kanadu, u dogovoru s umjetnicima formirali su udrugu Radna zajednica umjetnika koja je djelovala u tom prostoru. To je nešto više od godinu dana funkcioniralo super jer su program radili umjetnici samoorganizirano, ili kako danas malo sa samoironijom kažem – sa samoupravljanjem na djelu. (…) Danas nemam ništa protiv da se to nazove samoupravljanje u umjetnosti jer smatram da je to (…) pozitivna tekovina civilizacije ovog dijela svijeta”.^[3] Antun Maračić, (između ostalog) voditelj Galerije PM od 1998. do 2001., u tekstu PM 1981―1989, praveći poveznicu između prestanka rada Podrooma i osnutka PM-a, precizno ističe kako je “aktivnost unutar Podrooma trajala od svibnja 1978. do veljače 1980. godine kada uslijed nekih koncepcijskih nesporazuma vlasnici otkazuju gostoprimstvo ostatku Radne zajednice umjetnika. U te nepune dvije godine, u Podroomu se održalo 35 izložbi i ostalih događanja, a na kraju su izdane i zajedničke novine (sadržavale su tekstove i radove umjetnika) pod nazivom Prvi broj koji je, nažalost, bio i posljednji”.^[4]

Posebno za današnje doba vrijedi spomenuti kako su u sklopu aktivnosti Podrooma, Iveković i Martinis kao članovi/ce RZU-a još 1979. predložili Ugovor o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada, čime su željeli regulirati potrebe predstavljanja i (ekonomskog) vrednovanja umjetnosti (tada) novih medija, koja pored rijetkih primjera poput Galerije SC, Galerije suvremene umjetnosti (danas MSU-a) te Galerije Nova, nije bila institucionalno prihvaćena ni poticana. Zahvaljujući okupljanju većine zagrebačkih umjetnika/ica Nove umjetničke prakse u RZU-u i njihovom jasnom zajedničkom javnom istupanju, postupno su stvoreni preduvjeti za osnivanje Sekcije proširenih medija unutar HDLU-a, što su, prema Maračiću, inicirali članovi tadašnjih upravnih organa, umjetnici Goran Petercol i Damir Sokić, a svojim autoritetom presudno podržali članovi starije generacije, Ivo Gattin i Stevan Luketić. Time su, dakako, postavljeni i temelji skorog pokretanja Galerije PM u okviru generalnog programa HDLU-a. Iz suvremene perspektive, možda je važnija činjenica da je novoosnovana sekcija primala članove bez akademskog umjetničkog obrazovanja, pa i formalne umjetničke naobrazbe uopće, kakva je, primjerice, bila većina članova Grupe šestorice autora. Na taj način, dugogodišnji javni umjetnički rad u negalerijskim i nemuzejskim izlagačkim i predstavljačkim uvjetima članova/ica sekcije, ali i njihovih kolega/ica – koji je istodobno bio ideološka i pragmatična nužnost i neminovnost jer na umjetničke nastupe u prostorima institucija zbog poetike i politike svoga rada tada nisu ni mogli računati – naposljetku je doveo do promjene institucije. Maračić poentira: “Bilo je to 25. 1. 1981. Praktički, jezgra sekcije i prvi korisnici prostora PM-a bili su, uglavnom, preostali članovi RZU-a, uz neke pridošlice, bez vlasnika Podruma i još nekih umjetnika koji su odustali u međuvremenu”.^[5] Zahvaljujući toj “mekoj” institucionalizaciji zagrebačke Nove umjetničke prakse, veza između gradske alternativne i institucionalne likovne scene bila je definitivno uspostavljena, te će svojim dijalektičkim odnosom međusobne naklonosti i netrpeljivosti utjecati na dinamiku scene sve do danas.

Prije povratka na ulicu i stranice omladinskog tiska, treba napomenuti da epitet “alternativno”, primjerice, opetovano koristi koprivnički povjesničar umjetnosti i kustos Marijan Špoljar kako bi još 2001. opisao suštinu programa i poetike Galerije PM: “Alternativna umjetnička scena u Zagrebu početkom osamdesetih godina 20. stoljeća našla je u novootvorenom prostoru PM-a ambijent i sadržaj gdje je mogla nastaviti ne samo izlagačku nego i svaku drugu djelatnost koja je komplementarno vezana uz inovativne oblike umjetničkih realizacija.”^[6] K tome, “izlaz je nađen u spasonosnoj formuli sljedećeg tipa: treba ustanoviti galeriju koja je prirodni okvir rada suvremenog umjetnika, ali ne “monopolizira društvenu moć”, koja se organizira prema načelu korespondencije s djelom, ali je ne zarobljava i ne čini zavisnim od fizičkih koordinata, koja pomaže u relativizaciji čvrstih granica djela, ali sama postoji kao stabilan okvir. Ukratko, načelo “da, ali ne”, načelo paradoksa i alogičnosti, podjednako vrijedi i za umjetničku alternativu osamdesetih, kao i za prostore u kojima ona izlaže.”^[7] Za takvo bi se načelo, artikulirano na putu od RZU Podroom do Galerije PM, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, moglo reći da vrijedi i danas za manje zagrebačke galerijske prostore koji baštine svjetonazor Nove umjetničke prakse, kao što su, naprimjer, galerije Nova i Miroslav Kraljević (GMK), povlačeći skupa sa sestrinskim prostorima pravac što vodi od centra do periferije te opisuje suvremeni smjer kretanja umjetničke “alternative”: sve šire i sve dalje od središta grada, u svojevrsnom prstenu oko spomenika gentrifikaciji Zagreba, “zelenovalno” posebno istaknutih nakon prijelomnog potresa u ožujku 2020. godine.

Dvadeset godina prije, osvrćući se na dvadesetu godišnjicu postojanja Galerije PM (dakle, 2021. njena je četrdeseta obljetnica!), Špoljar je ipak ustvrdio da retrospektivno upravo “alternativa” otkriva svoju centralnu poziciju unutar gradskog, hrvatskog i svjetskog umjetničkog polja: “Moglo bi to značiti konačnu potvrdu da se shvaća kako je tzv. alternativa najvitalniji dio umjetnosti te da je povijest moderne umjetnosti uistinu povijest njezinih alternativnih umjetničkih pokreta i tendencija.”^[8] Nažalost, prije tako optimistične ocjene, zbio se gotovo fatalan lom koji je, ako je početak Podrooma 1978. njihov simbolički start na alternativnoj sceni likovnih umjetnosti, označio kraj osamdesetih i dotadašnjeg djelovanja Galerije PM (čije će se postojanje nastaviti 1994. u današnjem prostoru Doma HDLU-a). “Ujesen 1991. došao je rat i stari kultni prostor PM-a na Starčevićevom trgu zauvijek je izgubljen. Paravojska Dobroslava Parage ušla je 13. rujna u zgradu bivšeg Starčevićevog doma koju je, pozivajući se na učenje “Oca Domovine” – svojatala, te je s izgovorom njezine ‘obrane’ zaposjela. Tako je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, do tog časa sa sjedištem u toj kući, izbačeno na ulicu, a s njime i Galerija proširenih medija.”^[9]

Prije toga, opet, kakav je alternativni umjetnički život bujao “na ulici” i kako je izgledalo i djelovalo nešto što bi se, možda, moglo nazvati “alternativom alternative”?

Grupa ZZOT

Jedan od mogućih odgovora na to pitanje krije se u i dalje nedovoljno prepoznatom radu Grupe ZZOT, koja istodobno predstavlja jednu od najjasnijih poveznica između Nove umjetničke prakse šezdesetih i sedamdesetih godina i poslijeratne nezavisne umjetničke i kulturne scene te jedan od najkarakterističnijih izdanaka “likovne alternative” zagrebačkih osamdesetih, posve u duhu pretapanja raznovrsnih medija, proširenja mogućnosti tradicionalnih medija novima, fluidnosti među poljima “visoke” i “niske” kulture, “elitne” i “popularne”… Relativna neprisutnost njihovog zajedničkog opusa u prevladavajućem narativu o postmodernističkim likovno-umjetničkim strujanjima tijekom osamdesetih čudi tim više ako se istakne činjenica da je upravo Grupa ZZOT krajem desetljeća izlagala na nekima od najvažnijih svjetskih smotri suvremene umjetnosti, poput izložbe Grupenkunstwerk u sklopu Documente 8 u Kasselu 1987., te dvije grupne izložbe Abbatoirs u Marseilleu 1989. i 1993., ali i samostalno-grupne u bolonjskoj Galeriji Neon 1991., koja je označila njihov labuđi pjev, jer se grupa definitivno razišla 1993. godine. Mali, ali bitni val obnovljenog zanimanja za rad grupe među srednjom i mlađom generacijom lokalnih i regionalnih umjetnika/ica, kustosa/ica i kritičara/ki dogodio se tek 2014./15., kad je prvo na beogradskom festivalu nesvrstanog stripa Novo doba postavljena retrospektivna manja izložba, da bi zatim još jedna izložba sličnog postava u zagrebačkoj Galeriji VN nastala na inicijativu samih članova/ica i njihovih kolega/ica. Tada sam za (zasad) posljednju epizodu emisije Transfer na Trećem programu Hrvatske televizije uradio prilog o toj temi, iz čega crpim većinu dostupnih mi informacija.

Kada se i kako Grupa ZZOT okupila? Svojim djelovanjem ostavili su osebujan trag u području stripa, animiranog filma, grafike i dizajna, performansa, ali i drugih, srodnih medija. Jedan slobodni umjetnik i tek diplomirani studenti likovne akademije, arhitekture i građevine nisu odviše marili za tržišnu prođu svojih radova, iako su se, znakovito, prvi put okupili 1983. kao grupa NOVAC u sastavu: Željko Zorica Šiš, Mirjana Vukadin i Helena Klakočar. Potonja o tom izvornom istupu grupe kaže: “Dogodilo se da su Mirjana Vukadin i njezin tadašnji dečko Željko Zorica, koji je bio član Kugla glumišta čija smo mi bili vjerna publika, dobili mogućnost preko Vladimira Gudca [tadašnjeg voditelja Galerije SC, op.a.] raditi unutrašnje uređenje, odnosno oslikavanje zidova Studentskog centra, njihovog Kluba SC na prvom katu. Dok smo to radili smislili smo ime grupe koja se zvala NOVAC. Bila je to šala, kao, radimo samo za novac.”

Članovi/ce grupe već su tada pokazali da su upoznati s najvažnijim trendovima u grafičkoj umjetnosti. Svoju su nišu prirodno vidjeli u tadašnjem omladinskom tisku, razgranatoj grafičkoj djelatnosti i razbarušenoj inspiraciji koju je pružala neobuzdana Kugla. Njihova rješenja podjednako su namigivala stripovima iz kultnog underground časopisa Raw Arta Spiegelmana i chiaroscuro crtežu genijalnog argentinskog stripaša Joséa Muñoza, a svejedno su proizlazila iz prepoznatljive atmosfere studentskog kazališta, glazbene i uopće umjetničke scene. Valja spomenuti da su tada, sredinom osamdesetih, bitna mjesta obrazovanja i prozora u svijet bile Kinoteka i novopokrenuta knjižara Moderna vremena, koja se nalazila u atriju Kinoteke u Kordunskoj ulici, uz kultni kafić čiji je višegodišnji identitet upravo ugrožen, u novom nastavku nerazumijevanja institucija kontinuitet postojanja prostora koji čine živo tkivo grada. Apostrofira to i tekst pozivnice na spomenutu izložbu u Galeriji VN 2015. godine: “Zamijećeni su, redom: u publici Festivala animiranog filma u Lisinskom, na projekcijama filmova u Kinoteci (osobito Fassbinder, Chabrol, Lang), na koncertima Zagrebačkog muzičkog bijenala. Carinici su zamijetili kako iz inozemstva donose časopise čudnih imena Raw, Frigidaire i slično.” Sljedeći zajednički rad Grupe ZZOT bio je nagrađivani animirani film Pleši, čudovište, na moju nježnu pjesmu ili 11 minuta opsjene. Tek 1989. u produkciji Zagreb filma Helena Klakočar i novi član grupe Milan Manojlović Mance realizirat će još jedan film, Tai-Chi Zoot. Klakočar: “Tu smo malo ozbiljnije počeli razmišljati o grupi, o stripu, o tome što ćemo raditi i što bismo htjeli raditi, što nas veseli, od kakvih je talenata sastavljena grupa, tko želi surađivati i na koji način, i nazvali smo se Grupa ZZOT. To ime dao je Željko Zorica i mi smo ga prihvatili.”

Članstvo u grupi bilo je fleksibilno i počivalo je na zajedničkim interesima i prijateljstvu. Kada je Ivan Doroghy, tadašnji grafički urednik Poleta, 1984. pozvao Grupu ZZOT da za časopis napravi strip-separat (što ističe vezu i naklonost između starije generacije umjetnika/ica okupljenih oko RZU Podroom i mlađih snaga), pridružili su im se arhitektica Nina Haramija, inženjer građevine Kruno Mavar i grafičar Milan Manojlović Mance, i tada su krenuli ozbiljno raditi. Cijelo vrijeme je u blizini bio i kipar Miljenko Sekulić Sarma, koji je s Grupom ZZOT nastupio na njihovoj prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji Karas 1986. godine. Već je ta izložba pokazala svu puninu njihovog multimedijskog djelovanja – od skulpture, preko grafike do stripa, ili pak svega toga u jednom. Specifičnost odnosa unutar grupe komentira Ana Janjatović Zorica, supruga pokojnog Željka: “U jednom intervjuu rekao da je Grupa ZZOT zapravo bila vezana iznimno labavim vezama. To su bile prijateljske veze, nije to bila, kako da kažem, strogo organizirana grupa, zato se i moglo dogoditi da su kasnije neki ljudi ušli, jer su cure naprosto zvale ljude da sudjeluju, da se projekt napravi, dakle sve je to bilo dosta ležerno i na nekim prijateljskim vezama, s jednom anarhističkom notom.”

Slijedeći svoj stvaralački poriv, Željko Zorica napustio je grupu još prije izložbe u Kasselu; nažalost preminuo je 2013. ne dočekavši obnavljanje interesa za rad grupe (Mirjana Vukadin umrla je 2010.). Ipak, kao suosnivač i umjetnički ravnatelj Festivala prvih, kroz vlastitu umjetničku organizaciju Studio Artless, 2011. u sklopu njegovog devetog izdanja samostalno je inicirao početak proučavanja nasljeđa ne samo Grupe ZZOT nego i nekolicine drugih neopravdano zanemarenih umjetničkih fenomena osamdesetih, o čemu je Suzana Marjanić uradila vrijedan intervju, dostupan na web-stranici ugaslog dvotjednika Zarez.^[10] No usprkos tome, o Grupi ZZOT premalo je relevantnih pisanih podataka, pa su oni objavljeni u katalozima izložbi i najiscrpniji. Nezanemarivo je, naravno, što su pojedini članovi/ce grupe ostali itekako prisutni u životu alternativne, odnosno nezavisne gradske umjetničke scene; pored Željka Zorice, nezaobilazna osobnost (p)ostao je Mance, čiji se nesvakidašnji kantautorski opus od kasnih devedesetih počeo probijati do nešto šire publike, uvelike zahvaljujući podršci glazbenih nakladničkih kuća Kekere Aquarium i Zvuk Močvare, koje su sva tri njegova kultna albuma premijerno objavile na kazetnom (Čovjek iz Katange, 1996. i Plavi bar, 2000.) te CD formatu (Melodije sobe i predsoblja, 2003.). Kasnije su i prva dva albuma iznova objavljena na CD-u, a urednik svih izdanja bio je Kornel Šeper. Na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite, Mance je u ulozi strip-autora bio aktivan i kao član tada tek pokrenutog kolektiva Komikaze, ponovo predstavljajući živu sponu između prijeratne i poslijeratne scene, a kao takav je bio i personifikacija čvrstih veza među glazbenim i likovnim poljem onog i ovog, iz perspektive scene de facto jednog te istog doba. Bio je, primjerice, treći pjevač (prvi je bio Davor Gobac, a drugi Igor Zambeli Slojmun) već spomenute post-novovalne grupe Korowa Bar, koja dolaskom Varje Orlić na mjesto pjevačice mijenja ime u Karlovy Vary te pod tim imenom 1985. objavljuje svoj jedini LP La Femme (PGP RTB, 1985.). Kratku i jasnu ocjenu Manceovog utjecaja na kulturu sredine u kojoj živi i radi dao je, primjerice, Emil Tedeschi u reportaži Jonathana Bousfielda za Jutarnji list 2016.: “Upravo ljudi kao Mance čine Zagreb gradom, a ne nekom provincijalnom rupom, i ovdje nemamo puno ljudi poput njega. Generalno gledano, u Zagrebu se stvari pogoršavaju. Međutim, Manceov rad nam pomaže da se održi nada kako nije sve do kraja izgubljeno”.^[11]

Alternativno krilo stripa i animiranog filma

Animirani film Tai-chi Zoot Klakočar i Mancea – za koji je glazbu skladao Damir Prica Kafka, zvan Capri, saksofonist Haustora i Trobecovih krušnih peći, suosnivač (s pokojnim gitaristom Draganom Pajićem Pajom) impro i free-jazz kolektiva Cul-de-Sac te pokretač i sudionik brojnih eksperimentalno-glazbenih inicijativa i projekata – izvan svoje filmske poetike značajan je zbog bar dvaju razloga. Prvo, označio je kratki, ali intenzivni prodor alternativne umjetničke scene u produkcijsko okruženje institucije kao što je Zagreb film, koja je tada nasušno trebala svježu autorsku krv. Drugo, obilježio je utjecaj progresivnih kretanja u mediju stripa na animirani film, još jednom u njegovoj lokalnoj povijesti, zahvaljujući preokretu što ga je sa sedamdesetih na osamdesete izvela strip-grupa Novi kvadrat na stranicama omladinskog tiska (prvenstveno Poleta u Zagrebu i Vidika u Beogradu). Bivši članovi Kvadrata Joško Marušić i Krešimir Zimonić, koji su se u Zagreb filmu ubrzo posvetili “crtićima”, ondje su također privukli mlađe autore/ice (posebno potonji!) koji su se do tada donekle afirmirali većinom objavljujući stripove u zagrebačkom omladinskom tisku (Studentski list, Polet) te magazinu Patak (pokrenutom 1986.) koji je Društvo autora stripa SR Hrvatske objavljivalo u Požegi (glavni urednik bio je Zimonić). Patak je potkraj osamdesetih bio jedini koliko-toliko stabilan medij posvećen poticanju isključivo domaćeg stripa.

Neki od autora ranije su se proslavili, poput grafičkog dizajnera i ilustratora Milana Trenca, diplomanta filmske režije pri ADU, poznatog po izvrsnim crtežima u tjednicima Start i Danas te strip-serijalu Milan Blenton, kao i po posljednjem antologijskom prijeratnom crtiću Zagreb filma, Veliki provod (1990.). Drugo nezaobilazno ime je ono pokojne Magde Dulčić (1965. – 2016.), koja je u Zagreb film došla s već zamjetnim iskustvom strip-autorice, te je prvo skupa sa Zimonićem kao koscenaristica i animatorica realizirala nagrađivani film Leptiri (1988.), da bi se u samostalne režijske vode upustila u narednom desetljeću. Dulčić, porijeklom iz Starog Grada na Hvaru (gdje se kasnije vratila živjeti sa suprugom, također pokojnim književnikom, strip-autorom i likovnim umjetnikom Zvonkom Todorovskim (1960. – 2010.)), važno je spomenuti kao sudionicu jezgre strip-autora/ica koji su još prije rata postigli osjetniju prisutnost na alternativnoj umjetničkoj sceni, objavljujući stripove u Patku i bliskim, ne nužno specijaliziranim strip-časopisima, a svjetonazorski i poetikom bili su bliski ranije stasaloj Grupi ZZOT. Ovu neformalnu grupu autora/ica također je obilježio rani istodobni nastup više žena na domaćoj strip-sceni, što je kod nas napokon bilo potaknulo javni govor o “ženskom stripu”, odnosno “ženskom pismu” u mediju stripa, koje se se do danas razvilo više nego dovoljno da bi prestalo biti shvaćeno kao zasebna, izdvojena kategorija medija.

Pored Dulčić i Trenca, bili su to sami Helena Klakočar i Željko Zorica, zatim Dubravko Mataković i posebno Danijel Žeželj; njihovi su stripovi odražavali karakterističan postmoderni popkulturni duh osamdesetih, osjetan ponajviše u slobodnom poigravanju različitim žanrovima kao pripovjednim okvirima (krimi-triler ili noir bio je jedan od najomiljenijih, potom komična parodija, pa čak i travestija kod Matakovića i Zorice) te izraženom, prepoznatljivom grafizmu koji se nerijetko temeljio na naglašenim ekstremima između crnog i bijelog, svjetla i sjene, sljedeći tako, a katkad i anticipirajući iskustva nekih od najistaknutijih europskih i američkih autora/ica. Danas, kada se može reći da je strip u Hrvatskoj u prijevodnom, ali i autorskom smislu odavno uhvatio korak sa svjetskim zbivanjima (taj je zahtjevan zadatak uglavnom ispunjen tijekom druge polovice dvijetisućitih i prve polovice desetih godina), tek treba izvršiti izdašniju revalorizaciju ove specifične “škole” i označiti ju kao to što je doista i bila: autentičan domaći strip-postmodernizam, čiji je kontinuitet i izvjesni uspon grubo prekinuo rat.

Među zanimljivim strip-serijalima koje je Dulčić kreirala osamdesetih za Patak, ovom prilikom ću spomenuti Mali saksofon i Grad žena (prema scenariju Dubravke Senčić), dok se Helena Klakočar istaknula stripom Vlaga, mraz i sol te drugima koji su 2016. zahvaljujući izdavačkoj kući Vedis sabrani u albumu Vlaga, mraz i sol i drugi rani stripovi 1983. – 92. Naposljetku, unutar kruga “pačjih” strip-autora/ica, neophodno je istaknuti uvijek prisutnog, no i osjetno izdvojenog Dušana Gačića i njegove serijale Dnevnik, Kuća paukova i Grad u mraku, koji u vlastitim, fanzinskim izdanjima traju do dana današnjeg! Ako je Grupa ZZOT širila medij stripa sofisticiranim kombiniranjem postkonceptualnih umjetničkih elemenata, Gačić je svoje širenje tada izvodio krajnje gerilski, sprejajući šablonama serijal Wall-strip na zidovima novozagrebačkih zgrada i pothodnika u Zapruđu, Utrinama i Travnom, gdje danas živi i radi.

Cul-de-Sac su osmislili glazbu i za prva dva profesionalna filma Nicole Hewitt, svestrane multimedijske umjetnice koja od sredine osamdesetih, između ostalog, radi na granicama filmskih rodova, od animiranog i eksperimentalnog do dokufikcijskog. Unatoč tome što je rođena u Londonu, Hewitt je formativne godine provela u Zagrebu osamdesetih, a njezino djelovanje, i tada i sada, poticajno svjedoči o raznovrsnim modusima suradnje između sudionika/ica alternativne likovno-umjetničke i eksperimentalno-glazbene scene, kao i o ženskom iskustvu razvoja scene, koje je do danas također ostalo nedovoljno istraženo te se znanje o tome uglavnom temelji na osobnim svjedočanstvima. Hewitt je pak za Cul-de-Sac isprva kreirala analogni grafički VJ-ing koji je pratio nastupe uživo (kasnije je tu ulogu naslijedio, i do danas je osebujno ispunjava, slikar-grafičar Nikola Vincelj Jinks). O tom odnosu Hewitt kaže: “Moje prožimanje s eksperimentalnim formama koje su bile uzbudljive i nove kako meni tako i drugima, bilo je kroz suradnje s Cul-de-Sac, (…) grupom što je okupljala ogroman broj muškaraca koji su svirali vrlo eksperimentalnu, slobodnu i često teško slušljivu glazbu. Iz nekog razloga sam se i ja upetljala u to društvo i za njih radila mnogo grafičkih uradaka, od fanzina do postera, razne tipografije, omota za kazete…”^[12] Neovisno o suradnji i druženju, međutim, Hewitt zagrebačke osamdesete također bez krzmanja demistificira i demitologizira iz perspektive rodnih uloga, koje su tada bile zadane u još mnogo većoj mjeri nego što su to danas, uz izostanak samoorganizacije žena oko pitanja društvene jednakosti na razini zajedničkih platformi i udruga: “Moje iskustvo vrlo mlade žene ’80-ih u Zagrebu bilo je kroz postojanje nekih momenata tzv. alternativne ili progresivne kulture. Međutim, ona je bila vrlo isključiva, vrlo patrijahalna, šovinistička, rasistička. Vladao je snobizam. (…) Postojala je proizvodnja alternativnog u odnosu na režimsku proizvodnju vrijednosti i umjetnosti. Postojale su alternativne i samoorganizirane scene i to je vrijednost tog vremena. (…) Ali opet mislim da je za žene koje su tada bile mlade taj svijet bio vrlo nepristupačan. (…) S jedne strane postojala je želja biti dijelom alternativne, progresivne, hedonističke scene, ali istovremeno i nemogućnost da se u njoj vidim. Ideja nevidljivosti o kojoj i dan danas razmišljam i na kojoj radim, krenula je tada. Bila je to ideja, osjećaj nevidljive žene čega sam bila svjesna.”^[13] Dakako, takva vrsta raskoraka do danas je tek donekle svladana, čemu je i Hewitt doprinijela kako svojim autorskim i producentskim radom u sklopu Pangolina,^[14] tako i predavačkim pri Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Nadalje, drugi presudan moment za (ne samo) njenu generaciju umjetnika/ica i kulturnih radnika/ica, koji ona u intervjuu ističe, jest neprevladana trauma rata i ratova devedesetih te raspada nekadašnje zajedničke države, odnosno kulturnog prostora, što je uzrokovalo “bolne rezove” još dublje od ekonomskih, kao i raštrkavanje važnih sudionika/ica alternativne umjetničke scene na više strana Europe i ostatka svijeta. “Dogodilo se nevjerojatno, nezamislivo ispoljavanje grozota koje nas je razmjestilo posvuda. Da smo ostali na okupu kao ekipa možda smo se mogli širiti u drugim modelima razmišljanja. Možda se mogao dogoditi više emancipatorski pristup sceni, kulturi i njenoj proizvodnji. Svi ti mogući putevi bili su odrezani oštro, agresivno i naglo. Postoji neka crna rupa u kulturnom kontinuitetu koji se mogao dogoditi, a nije. Istovremeno su te crne rupe bile i osobne. Svi smo osobno doživljavali prestanke života koji su trajali godinama. Na nivou zajedničke (…) proizvodnje dogodili su se, kao što svi znamo, (…) strašni prekidi, (…) upadi u mogućnost kreativnosti, života i zajedničkog stvaranja.”^[15]

Greiner & Kropilak

O takvim rezovima i odlascima, manje oštro i borbeno, više poetski i melankolično, pripovijeda i Boris Greiner (povlačeći paralele sa suvremenom kulturnom emigracijom), opisujući kako se snalazio jedan od protagonista zbivanja, njegov pokojni prijatelj, slikar Davor Mindoljević, zvan Tigar. “Krajem osamdesetih i početkom devedesetih najveći je broj odlazaka bio vezan za Nizozemsku. Mnogo je njegovih [među ostalima, većina članova/ica kolektiva Cul-de-Sac, op. a.] ondje provelo petnaestak godina, da bi se, jedan po jedan, većina njih i vratila. Usporedbe radi, u Englesku ih je otišlo mnogo manje, ali iz Engleske se nitko nije vratio. U današnje je vrijeme situacija drukčija, njegovi po posao uglavnom odlaze u Irsku i nikad se ne vraćaju. Po umjetničku potvrdu idu u Berlin, ondje postaju građanima svijeta, pa stoga slobodno ponekad i navrate (…), baš poput onih prije njih, koji su (…) odlazili iz svjetonazorskih razloga. (…) Nije se micao zato što mu je bilo posve jasno da to što ima ovdje, poziciju u kojoj se nalazi s ljudima što ga okružuju, da to ne može imati nigdje drugdje. Takav ga je doživljaj postavio nasuprot ostalima koji su redom smatrali da je drugdje bolje. (…) Vrijeme ga je, međutim, zateklo u situaciji kad je njegov ugao prodan. Nema više Blata, a s njegovom je eliminacijom nestao i razlog, pa i označitelj njegove filozofije ostanka. No, ako je nestala platforma, nije nestala i filozofija što je iz nje proizašla, profiće iz Nizozemske čeka na sekundarnoj lokaciji u Balkan prolazu.”^[16]

Greiner je također bio među onima koji su ostali. Ovaj osebujni diplomirani kineziolog i sportski trener, u mladosti vrhunski atletičar (viceprvak Jugoslavije u skoku u vis 1980.), devedesetih kao urar nasljednik obiteljskog obrta, u umjetnosti je bio potpuni autodidakt (grafički dizajn, proza i poezija, publicistika, film i performans). Sa Stanislavom Habjanom alias Kropilakom (također dizajn i književnost, glazba i izvedba, režija i ilustracija) u sklopu djelovanja njihovog dvadesetogodišnjeg konceptualnog multimedijskog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office (1983. – 2003.) osamdesetih je određeno vrijeme već proveo u tuđini, preciznije u SAD-u, najviše u Chicagu, gdje su obojica bili fizički radnici. Ova zajednička pustolovina, koja isprva možda i nije bila motivirana umjetničkim i izvedbenim pobudama, postupno je postala, kao i sve drugo što su Greiner & Kropilak činili dvadeset godina, svojevrsni performans, specifično ponašanje u realnom vremenu predstavljeno kao umjetnički čin, te sekvenca oživotvorenja prepoznatljivih likova kakvi istodobno i jesu i nisu personifikacija svojih autora, odnosno izvođača (s karakterističnim kaputima te Greinerovim oblim i Kropilakovim ravnim polucilindrom kao glavnim vizualnim označiteljima). Zbog toga je njihovo djelovanje izuzetno nezahvalno te vjerojatno potpuno nepotrebno, pa i neopravdano nastojati užeumjetnički, žanrovski i rodno definirati, već treba prihvatiti interpretaciju kako upravo u neprekidnoj protočnosti identiteta i značenja G&K-a i medija kroz koje su sadržaj kanalizirali leži tajna možda najležernijeg, ali i najneuhvatljivijeg pristupa postmodernoj epohi domaćeg arta.

Upravo zato, radi obilja materijala raštrkanog kojekuda (časopisi, knjige, katalozi izložbi, plakati, Internet…), kao najčvršća referenca za rad Greinera & Kropilaka vjerojatno i dalje funkcionira “njihov epitafni” Quorum iz 2003. Pored detaljnih CV-ova i bibliografije, u njemu se nalazi i niz zapažanja o njihovim likovima i djelima iz vizure ravnopravnih sudionika/ica zagrebačke alternativne umjetničke scene, čiji izbor vrijedi citirati da bi se potpunije shvatila suština svjetonazora koji je dvojac svojim, najtočnije bi bilo reći bivanjem prenosio svijetom. Dalje, bitno je što najduži dio egzistencije projekta G&K Mailart Office spada u devedesete, pa time uglavnom izlazi iz okvira teksta, stoga ću samo spomenuti da je za taj period presudna i njihova suradnja s Danijelom Žeželjem u trojcu Slipa konfidenca, koja je ponajviše odredila dizajnerski dio rada G&K-a. Pokretanje umjetničke radionice Petikat, što ju osim ove trojice čine i fotograf Boris Cvjetanović te likovnjak Hrvoje Đukez, već ulazi duboko u dvijetisućite i beskompromisno traje do danas, na produkcijski održiv način (izdavaštvo raznovrsnih umjetničkih te proznih i/ili poetskih knjiga, filmovi, izložbe…) baštineći birane aspekte rada G&K-a – prvenstveno suverenu interdisciplinarnost i narativnost, tj. jasnu naklonost simultanom pripovijedanju riječju i slikom.

Riječ ponovo dobiva Antun Maračić: “Ono, naime, što nam nude u svojim nomadskim i nestalnim, nestvarnim pojavljivanjima i nisu drugo nego inačice mašte i sna, neuhvatljivosti, ali i nježnosti i nenasilja. Oni se, uostalom, više ponašaju nego što stvaraju, više su (kao fizičke, mentalne i temporalne činjenice) sami sebi odskočna daska za pokretanje prevrtljivog procesa preobrazbi, negoli zalog sistematskog pravocrtnog razvoja koji bi im omogućio bezbolniju afirmaciju u ozbiljnom okružju koje voli izvjesnost sistema; da se netko jasno identificira kao književnik ili slikar, kipar ili muzičar. Greiner & Kropilak dosljedno nas lišavaju takve mogućnosti lake identifikacije, pa utoliko i arbitrarnog smještaja na rang listi vrijednosti. Služe se tekstom, slikom, objektom, svojim tijelom i glavom, ali još više fikcijama o sebi i svijetu kojega preoblikuju po svojoj volji, negirajući njegovu tvrdoću, utege i vreće pijeska, kao i sve drugo što mu onemogućava solidno napredovanje”.^[17] Evelina Turković, povjesničarka umjetnosti, kustosica i kritičarka te radijska i TV-urednica, zaokružuje misao: “Svakodnevnica je tu imaginaciji tek podatan materijal, a u toj osmozi ponajprije stradavaju jasne granice stvarne egzistencije i kreativnog izraza. Iako su njihovi stvarni likovi redovito i protagonisti, sve što rade brižljiva je gradnja slike o samima sebi. Imaginarna nadogradnja, predstava u tom procesu, postaje jednako stvarna, ako ne i stvarnija od realnosti”.^[18]

U užem smislu likovnosti i dizajna, Greiner & Kropilak bili su autentični lokalni predstavnici estetike dekonstrukcije tipografije kao temelja kultivirane vizualne komunikacije, koja je osamdesetih uzela maha na zapadnoeuropskoj i američkoj sceni, da bi potpuno eksplodirala devedesetih (Neville Brody, David Carson, Vaughan Oliver i dr.). Korijene u duhu spontane postmoderne pomalo je počela puštati i kod nas, uglavnom u okrilju bujajuće produkcije časopisa, nosioca progresivnih društvenih i kulturnih tendencija, a među njima je sredinom osamdesetih prednjačio upravo Quorum. Svojim radikalnim otvaranjem književnog polja kritičkom čitanju najraznovrsnijih medijskih i umjetničkih praksi, dehijerarhizirao je na tragu ranije naznačenog “sjaja epohe” čitavo kulturno polje, ističući upravo horizontalnu recepciju kulturnih sadržaja bez ikakvih vrijednosnih odredbi a priori kao centralnu svjetonazorsku paradigmu svoga doba. Najprije stidljivo, a zatim sve sigurnije, i dizajn časopisa i popratnih materijala (mahom plakata, ali i glazbenom scenom inspriranih fanzina drugačijeg sadržaja, tj. umjetničkih samizdata), stao je odražavati takvo prožimanje i široko kolažiranje, kao i citatnost tema i motiva, nerijetko preuzimajući i tehnikom xeroxa (fotokopiranja) vizualne materijale iz različitih stilskih i poetičkih razdoblja, suprotstavljajući se vrijednosti originala umjetničkih djela, a slaveći životnu mogućnost pogrešaka do kojih je redovito dolazilo pri tadašnjim tehnikama kopiranja te slaganja tipografskih i dizajnerskih kompozicija.

Osvrćući se na dizajnersko-likovni rad G&K-a, generacijski kolega Željko Serdarević ocjenjuje: “Sretni vlasnici jednog od najkonzistentnijih opusa grafičkog dizajna u posljednjih nekoliko desetljeća kod nas, kao dizajneri Nomada svoje su iskustvo raygun [epohalni američki glazbeni magazin, čiji je umjetnički direktor bio dizajner David Carson, op.a.] kulture devedesetih interpretirali na posve osoben način. Na mjestu na kojem Arkzin i Godine povremeno zapadaju u dizajnerski aktivizam, G&K nude intimističku grafičku poeziju i briljantne crteže Danijela Žeželja”.^[19]

Studio Imitacija Života / Krici i šaputanja

Što se koliko-toliko nastavilo devedesetih, začeto je osamdesetih. Dok su Greiner & Kropilak, iako nedvojbeno informirani o tada kurentnim trendovima u dizajnu, i u tom polju svoga rada djelovali u najvećoj mjeri intuitivno, kolege poput Darka Fritza i Željka Serdarevića te Dejana Kršića češće su nastupali programski manifestno što se tiče estetike i politike za koju su se zalagali. Nekoliko godina mlađi od G&K-a, Serdarević i Fritz u duetu su djelovali kratko, od 1988. do 1990., predstavljajući se kao Studio Imitacija Života ako su proizvodili naručena djela, iliti dizajn, a kao Krici i šaputanja ako su kreirali umjetničke, danas bi se katkad reklo samoinicirane radove. Na alternativnoj umjetničkoj sceni donekle su se doimali kao “komplementarni antipod” Greineru & Kropilaku. Gdje su G&K ponajprije pripovijedali, redovito dopuštajući sadržaju da bira formu, odnosno trudeći se oko prožimanja “vanjskog” i vlastitog sadržaja kako bi postigli cjelovitost i nedvojivost svoje originalne naracije, istodobno ne zanemarujući potrebe naručenog sadržaja, Studio Imitacija Života su pozornost polagali prvenstveno na formu izlaganja, tj. aranžiranja, dovodeći i dizajn i svoje identitete unutar biranih medija do više razine apstrakcije i sofisticirane stilizacije nego što je to bio slučaj s G&K-om.

Greiner & Kropilak mnogo su inspiracije crpili iz stripa i literature: kratke stripove rađene tehnikom fotokopiranja i samo ponekim crtežom objavljivali su, primjerice, u Studentskom listu. Habjan / Kropilak autor je antologijske domaće zbirke kratkih priča osamdesetih, Nemoguće varijante (Biblioteka Quorum, Zagreb 1984.), koju je, nota bene, dulje vrijeme bilo gotovo nemoguće nabaviti, a upravo ju je kao prošireno izdanje iznova objavio Petikat. Zaključni izdanak suradnje G&K-a također je bila zajednička prozna knjiga Greiner & Kropilak Interkonfidental (Faust Vrančić, Zagreb 1999.). Studio Imitacija Života bili su više vezani uz glazbu i kazalište, štoviše, elektroničkom glazbom su se i autorski bavili, definirajući jedan od segmenata svoga rada kao glazbeno-scenske priredbe, čime su bili jedni od domaćih pionira u tom području. Kao dizajneri su se pak prvenstveno afirmirali dizajnom za teatar, preciznije za Eurokaz, prijelomni festival novog kazališta pokrenut 1987. godine (u sklopu programa Univerzijade), što se uskoro proširilo i do drugih manifestacija, poput Tjedna suvremenog plesa, ili dizajna za Slovensko narodno gledališče Maribor. Vrijedi spomenuti da je Fritz, prije nego što se udružio sa Serdarevićem, nastupao s plesačicom i pjevačicom Varjom Orlić u duetu Zodiac art for Jarrvil K., koja je performans Peep show izvela 1986. u Galeriji SC i Klubu SC, na katu zgrade iznad kina: ona je plesala, a on je vodio projekcije.

Za razliku od G&K-a, koji su sebi priuštili dulje trajanje, Krici i šaputanja kao da su si programski zacrtali bitno kraće zajedničko djelovanje: svaka od njihove tri godine samoiniciranog umjetničkog rada riješena je pod različitom, jedinstvenom egidom (1988: Saltomortale, 1989: Protupomak, 1990: Interpunkt). Smisao rada G&K-a bilo je (i) performativno bivanje u vremenu kao neizravni način iskaza specifičnog umjetničkog i životnog svjetonazora, s ciljem konceptualnog sjedinjenja raznovrsne stvaralačke prakse. Fritzov i Serdarevićev projekt bio je, čini se, “dizajniran” kao kratkoročan, odnosno pomno osmišljen stvaralački pristup, čiji je bljesak također trebao demonstrirati suvereno vladanje odabranim medijima s jedinstvenim, precizno utvrđenim konceptualnim uporištem, na prijelazu povijesno-avangardnih i modernih utjecaja u smjeru upotrebe njihovog nasljeđa kroz optiku postmoderne, slobodnim (auto)referencama premrežene logike. Zbog toga je manifestno nastupanje, kakvo se ogleda i u “programskom” određenju njihovih zajedničkih radnih godina, karakteristično za Serdarevićevo i Fritzovo djelovanje u duetu uopće.

U tom su “samoiniciranom” segmentu svog rada, pored glazbeno-scenskih priredbi, u izložbenim i uličnim javnim prostorima izlagali i instalacije. Amblematska izložba Lontano dagli occhi, lontano dal cuore (1989.) u uličnim izlozima paralelno je postavljena iste godine i kao izložba Ekranizacija u Galeriji suvremene umjetnosti s fotografskim reprodukcijama uličnih instalacija. Nakon izlaganja u jednoj od reprezentativnijih galerija u gradu i zemlji, sljedeći izbor dua bio je izlagati u potpuno anonimnom ili off-prostoru, derutnom podrumu stambene zgrade u Petrinjskoj 73, koji je tada koristio body-building klub. Njihova prva izložba dizajna u Galeriji Nova također ih je potaknula na eksperiment s metodama izlaganja – trajala je samo tri večeri, a svaka je večer imala zaseban čin otvorenja: prvu je uživo putem Radija 101 otvorio voditelj Siniša Švec, drugu večer uobičajenim govorom Tihomir Milovac, a treća je večer otvorena tiskanim intervjuom književnice Đurđe Otržan s Fritzom.

Eklektičnost izričaja i suzdržana, no jasna melodramatičnost ugođaja i značenja (na tragu različitih imenovanja identiteta dueta, prema filmovima Douglasa Sirka i Ingmara Bergmana), u kombinaciji s rafiniranom likovnom i tipografskom estetikom te zanatskom izbrušenošću, koje su, u usporedbi s njihovim generacijskim suborcima, bile ponajmanje udaljene od čitkosti i sofisticiranosti visokog modernizma, ponajviše su, moj je osobni dojam, utjecale na suvremene generacije dizajnera. Mali, ali veoma značajni opus Studija imitacija života sa svojom slojevitom, ali ipak na sebi svojstven način hermetičnom alternativnom estetikom najizrazitije je “preusmjerio” središnji tok razvoja dizajna u Hrvatskoj.

I Serdarević i Fritz su se kasnije, samostalno i radeći s drugima, nastavili plodno baviti dizajnom i raznovrsnom vizualnom umjetnošću (Fritz se bavi i kustoskim radom, dok Serdarević u suradnji s današnjim ortakom Draganom Mileusnićem nerijetko izvodi kazališne scenografije te VJ-ing). Valja zabilježiti da je Serdarević, prije nego što je iz Splita uopće došao u Zagreb studirati povijest umjetnosti i engleski jezik, bio klavijaturist i grafički dizajner grupa Vojnici olovnih nogu i Tužne uši (nazvane prema evergrinu riječkih Parafa, 1982. – 1987.), tako sudjelujući u trasiranju prvih konkretnih post-punk, synth-pop, EBM i electro-industrial glazbenih pravaca u nas. Napokon, za razliku od drugih, nedovoljno dokumentiranih podviga pionira osamdesetih – Studio imitacija života / Krici i šaputanja danas imaju sasvim solidno strukturiranu Tumblr stranicu, na kojoj su svima dostupne reprodukcije većine njihovih radova.^[20]

Nova Evropa / NEP

Svojom poetikom i politikom, ali i strukturom (samo)organizacije, otprilike između Greinera & Kropilaka te Studija imitacija života / Krikova i šaputanja, stajao je fluidni kolektiv Nova Evropa (NEP), koji je djelovao od 1982. do 1992. Poput nekoliko drugih alternativnih umjetničkih fenomena osamdesetih već obrađenih u ovom tekstu, i oni su recentno iskusili obnovljeni val zanimanja istraživača/ica za svoj rad i zaslužili postavljanje do sada možda i najozbiljnije istražene izložbe na takvu temu, NEP / NOVA EVROPA: Kunst ist zeitlos, Europa endlos u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, u lipnju i srpnju 2020. (kustos: Marko Golub). To pridonosi dojmu da je tek unatrag nekoliko godina (a svakako tijekom ovog desetljeća) suvremena vizualna scena počela stvarno “hvatati korak” s protagonistima koji su joj, uistinu, izravno prethodili, pa se takvo prožimanje može držati i određenim razlogom za optimizam. Nova Evropa od svog je početka bila čvrsto zagledana u budućnost, ali se istodobno, poput većine generacijskih suboraca/kinja, inspirirala (i) prošlošću, prije svega povijesnim avangardama (posebno ruskom) kao pokretima koji su do sada najuvjerljivije, najutjecajnije i najdjelotvornije nastupali revolucionarno putem umjetnosti, čime su uvelike odredili paradigmu suvremene (likovne) umjetnosti gdje se progres poistovjećuje sa subverzijom.

Poput svojih, usudio bih se reći, najbližih sugovornika u Jugoslaviji, kolektiva Neue Slowenische Kunst, Nova Evropa u tome je bila sasvim eksplicitna, nastupajući manifestno tamo gdje su mnogi kolege/ice preferirali suptilniji pristup komunikaciji s javnošću. Njihove dvije najzvučnije parole bile su “Svatko je uključen u brutalni elektronski intimizam nove evrope, čak i oni koji toga nisu svjesni” i “Svi su stilovi dozvoljeni”, a podcrtavale su dvije premise. Prvo, karakteristični paradoks deklarativnog obraćanja “širokim narodnim masama” upotrebom namjerno limitiranih, intimnih medija i alata^[21] koji su svejedno pretendirali na najveću moguću umnoženost u raspoloživim uvjetima (mahom tehnikom xeroxa), obavezno promičući vrline kopija spram originala, inkluzivnosti prema ekskluzivnosti, demokratizacije “svijeta umjetnosti” nasuprot nepristupačnosti i elitizmu. Druga premisa utjelovila je potpuni melanž korištenih stilova i estetika, u rasponu od, kako je već istaknuto, povijesnih avangardi do tada aktualne popularne kulture i njenih korifeja (koji su simbolizirali upravo takvo pretapanje): Laurie Anderson, Loua Reeda, Andyja Warhola, Kraftwerka i dr. Navedeni su se pojavljivali i kao fotokopirani likovi u radovima Nove Evrope, kao i čitav niz anonimnih lica i stvari skupljenih s otpada masovne kulture: reklamnih magazina, oglasa, naslovnica… Rekontekstualizirajući ih slijedeći najčišće postmoderne principe, NEP-ovci su tvrdo dehijerarhizirali kulturne kanone čije su motive i simbole upotrebljavali, tako nadahnuto oblikujući alternativni pejzaž (vizualne) kulture (ne samo) zagrebačkih osamdesetih.

Napokon, tko je činio Novu Evropu? Bili su to Dejan Kršić, dizajner, novinar i publicist; Gordana Brzović, filmska i TV redateljica i montažerka; Jane Štravs, slovenski fotograf (danas službeni fotograf grupa Borghesia, Laibach i drugih članova/ica NSK) te glazbeni novinar i teoretičar Neven Ćulibrk kao “organizator i propagandist”^[22] (danas otac Jovan Ćulibrk, episkop slavonski). Kako bi se do kraja artikulirali korijeni angažmana Nove Evrope, vrijedi citirati Marka Goluba iz pratećeg teksta Glava umjetnika kao radar: elektronički intimizam Nove Evrope 1982. – 1992. “U svojim radovima Nova Evropa zagovarala je ideju ‘postmoderne kao nove epohe’, evocirala forme i ideologije historijskih avangardi, miješajući ih s elementima suvremene pop-kulture, medijske teorije, glazbe, filma, konceptualne umjetnosti, dizajna i oglašavanja. Na mjestu mita o umjetniku kao geniju nastojala je afirmirati ideju umjetnika kao radnika i medijskog operatera, dekonstruirajući ideju o umjetničkom djelu kao jedinstvenom i neponovljivom u kopije, kopije kopija, kopije kopija kopija ‘vjernih originalu’ [u tom smislu, na NEP je zasigurno utjecala izložba Glasnici apokalipse – kopije u Galeriji PM iz 1981. godine, koja je predstavila rad Gorana Đorđevića, umjetnika koji je kopiranje uzeo za temeljnu temu svoga rada i stvaralački credo, op. a.]. (…) Teorijsku, diskurzivnu proizvodnju smatrala je podjednako umjetničkom kao i proizvodnju slika, artefakata. Između umjetnosti, pisanja, grafičkog dizajna, glazbe, i svih drugih oblika umjetničkog i medijskog djelovanja nije vidjela razliku. (…) NEP-ovi slogani, tekstovi i slike (…) sadržajno su govorili o nekoj novoj poziciji i značenju pojma umjetnika – (…) kao proizvođača, radnika i proletera.”^[23]

Upravo je to nastojanje demistifikacije i dehijerarhizacije društvene uloge umjetnika/ica, po mom mišljenju, najvažnija politička poruka Nove Evrope i generacijskih im suputnika/ica, koju je prijeko potrebno iznova misliti u današnjem vremenu, bez ikakvih bojazni da bi takvo inkluzivno i antiautoritarno shvaćanje moglo dodatno ugroziti težak ekonomski položaj umjetnika/ica kao kulturnih radnika/ica. Baš naprotiv, svrha takvog pristupa trebala bi biti analiza klasnih pozicija umjetnika/ica u cjelini s drugim drušvenim grupama proizvođača i korisnika raznih dobara, kako bi se ispravno prepoznali razlozi zajedničke deprivilegiranosti (ako postoje, tj. kada su posrijedi umjetnici/e koji ne nastupaju iz privilegirane društvene uloge, a takvi su ovdje većina) te kako bi se inspirirala međusobna solidarnost. Premda je takva politika u paradigmi Nove Evrope ipak bila implicitna, oni su joj umjeli naći komplementarnu estetiku odgovarajuću njihovom vremenu, odnosno avangardnu za vrijeme koje dolazi, a sada je svakako tu.

Težnja prema prožimanju masovnog i elitnog, kao i demitologizacija romantičarskog poimanja umjetnika i umjetnosti, neka su od središnjih stremljenja alternativne kulture osamdesetih o kakvoj se ovdje piše. Grupa ZZOT široj se publici predstavila strip-separatom u Poletu (1980.), a NEP podlistkom u također važnom omladinskom časopisu Pitanja (1982.), što upućuje na zaključak da su unatoč relativnim razlikama u estetskim opredjeljenjima između dvije grupe (najopćenitije govoreći, neoekspresionizma kod ZZOT-a i neokonstruktivizma kod NEP-a) njihova medijska ishodišta ista ili barem iznimno slična. Duh NEP-a u kolektivnom pamćenju po svoj prilici najtrajnije se zadržao na naslovnicama (opet!) Quoruma i Biblioteke Quorum, koje je Kršić samostalno potpisivao, ali na NEP-u svojstven način oblikovao od 1986. do 1988. Epohalno je izdanje (i naslovnica) debitantska knjiga priča Ponoćni boogie Ede Popovića (1987.), za koju mnogi kažu da je na stranicama proze najuvjerljivije utjelovila vrijeme u kojem je objavljena; u poeziji bi se slično moglo reći i za debi-knjigu Sezona otrova Sime Mraovića (1986.), također sa sjajnom, apstraktnom Kršićevom naslovnicom. Medijski su to proizvodi koji svojom likovnom estetikom oštrih kontrasta i ekstremnog kolažiranja kao da pomalo naslućuju katastrofu što vreba iza ugla.

Galerija SC 1981. – 1991.

Sukus pripovijesti o zagrebačkoj alternativnoj umjetničkoj sceni osamdesetih, kao pretpovijesti (ne samo) gradske nezavisne kulturno-umjetničke scene, privest ću (zasad) kraju crticom o novim “danima ponosa i slave” Galerije SC, nakon većeg dijela šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je galeriju vodio povjesničar umjetnosti i kustos Želimir Koščević i kada su taj prostor i njegov kustoski pristup označili početak trajanja Nove umjetničke prakse u Hrvatskoj. Nakon Koščevićevog prelaska u Galeriju suvremene umjetnosti 1980. (danas MSU Zagreb), Galeriju SC kraće vrijeme je vodio Mladen Lučić, čija je zasluga kao voditelja bila konkretna integracija likovnog (računajući i strip, ponajprije rad grupe Novi kvadrat), glazbenog, pa i kazališnog, tj. izvedbenog “krila” Novog vala unutar galerijskog programa. Tada tavanski prostor (danas nažalost zatvoren za javnost) postaje mjesto proba glazbenih grupa poput Haustora i Trobecovih krušnih peći,^[24] dok kazališni umjetnici/e okupljeni oko Kugla glumišta i Damira Bartola Indoša kao predvodnika njihovog “tvrdog krila” redovito surađuju s glazbenicima i likovnjacima. Prema dostupnim izvorima, u to doba najmanje su posjećene izložbe suvremene likovne umjetnosti u užem smislu (mada vrijedi spomenuti kuriozitet da je sveprisutni Mance tijekom tog perioda za program Galerije SC katkad oblikovao plakate),^[25] za razliku od prethodnog, Koščevićevog razdoblja. Umjetnik, kritičar i teoretičar Vladimir Gudac postaje voditelj galerije 1980. i tu dužnost obnaša tijekom cijelog desetljeća, sve do 1990. Na nesreću, upravo se iz tog razdoblja do danas sačuvalo najmanje pisanih i fotografskih materijala te arhiva uopće, pa je kao gotovo jedina upotrebljiva referenca ostao njegov intervju dan kustosici i kritičarki Leili Topić za monografiju objavljenu povodom četrdesete obljetnice osnutka Galerije SC.^[26] Iz intervjua je razvidan tadašnji nesrazmjer nastojanja voditelja i materijalnih uvjeta koji su mu bili na raspolaganju, kao i suprotstavljenost njegova pristupa programskoj koncepciji galerije i shvaćanja uprave SC-a, što je s određenim prekidima nažalost obilježilo položaj Galerije SC (i kulture SC-a uopće) sve do danas, neovisno o neprijepornoj relevantnosti njenog programa za gradsku (alternativnu) likovnu scenu od kraja devedesetih godina. Ipak, i tijekom takvih, za galeriju turbulentnih osamdesetih, ondje su se nastavili profilirati važni multimedijski umjetnici poput Edite Schubert, Željka Kipkea, Jelene Perić, Siniše Majkusa, Mrđana Bajića, Marjetice Potrč i drugih,^[27] djelujući u sferama (Nove) slike, ambijentalnih instalacija, videa i sl.

Nakon naglog Gudčeva odlaska, vodstvo galerije “za prvu ruku” preuzima njegov povremeni pomagač D. B. Indoš, kojem se pridružuju Zlatko Burić Kićo (suborac iz Kugla glumišta), Sonja Hindkjaer (danas Lucien) i Helena Klakočar (Grupa ZZOT), kao i mnogi drugi. Njihov vrlo intenzivan jednogodišnji angažman (1990./1991.) svojim izvanrednim efektom i, iz današnje vizure, dugotrajnim utjecajem, postaje skoro paradigmatski primjer uzornog pristupa vođenju javnih prostora za kulturu. Odjeci njihova koncepta lako se prepoznaju na svim nezaobilaznim mjestima gdje je takva kultura u Zagrebu boravila i boravi: nekolicini skvotova (Kuglana, Taxi remont, Vila Kiseljak, Reci:klaonica, BEK…), Rupi na Filozofskom i KSFF-u, KSET-u, Močvari (u Runjaninovoj 2 i na Trnjanskom nasipu, u prostoru bivše tvornice Jedinstvo gdje Parainstitut Indoš i dan-danas koristi prostor za probe), “starom” Krivom putu, Autonomnom kulturnom centru Medika i Attack!-u, Pogonu Jedinstvo i drugima. Novi su voditelji/ce svom angažmanu pristupili kao potpuno novom dobu života i rada Galerije SC, preimenovavši je u svim materijalima i nastupima u eSCe. Lucien i Klakočar oblikovale su današnji znak i logo Galerije SC, kao i većinu deplijana i plakata, a bile su i najaktivnije pri osmišljavanju i organizaciji programa.

Suština programskog koncepta bila je u tome da se stvari događaju beziznimno svakoga dana, bilo da je posrijedi izložba, performans, kazališna predstava, koncerti alternativnog rocka (u koji je u međuvremenu evoluirala glazba tvrđe “druge generacije” zagrebačkog Novog vala) i eksperimentalne, improvizirane glazbe, filmske i videoprojekcije. Primjerice, Benjamin Perasović, danas doktor sociologije, svaki je tjedan vodio glazbene slušaonice, dok je Milan Vukšić vodio filmski i video program, koristeći materijale koje je posuđivao u Goethe-Institutu, te ih projicirao i simultano prevodio u Klubu Kamov, kako je imenovana prostorija za probe na katu Galerije. Na inicijativu Helene Klakočar, na programu lokalne televizije Z3 vrtjele su se autorske animirane reklame za program Galerije SC, što je isto tako privuklo dio novih posjetitelja/ica. U tom kratkotrajnom, no izvanrednom bljesku dogodio se veliki protok ljudi, među kojima su mnogi samo par godina kasnije već počeli “uzimati stvari u svoje ruke” te gotovo ni iz čega (zbog ratom uzrokovanog prekida i pustoši) graditi nezavisnu kulturnu scenu kakvu danas poznajemo. Uostalom, ova pripovijest pokazuje da su mnogi pojedinci koji su s radom počeli osamdesetih ili ranije, među kojima su Indoš i njegovi/e suradnici/e paradigmatski primjer, ostali aktivni i u poslijeratnom, promijenjenom kontekstu civilnog sektora i pripadajuće kulturne scene.

Kornel Šeper, radnik u kulturi, glazbenik i suosnivač Udruženja za razvoj kulture URK i Kluba Močvara, prisjeća se: “Uz Indoša i Helenu Klakočar Vukšić, Sonja Lucien (…) i ekipa iz benda SexA [bili su] ljudi koji su tada činili kreativnu jezgru ponovo pokrenute Galerije SC. (…) Ono što se događalo za tadašnji Zagreb je bila mala, ali dotad neviđena revolucija.”^[28] U organizaciji koncertnog programa sudjelovali su i glazbeni kritičari te izdavači (Search & Enjoy) Ante Čikara i Aleksandar Dragaš, a kroz galeriju su tada prodefilirali, među ostalima, neka od svjetskih imena alter-rocka, free jazza i eksperimentalne glazbe, kao što su Fugazi, The Jesus Lizard, Victims Family i Blurt. Najposjećeniji događaj ipak je bio regionalne vrste: nastup Discipline kičme i izložba crteža Dušana Kojića Koje, kada se prema pisanim podacima u Galeriji SC i oko nje okupilo čak četiri stotine duša. “U tom nevjerojatno kratkom periodu Zagreb kao da je postojao samo na jednom mjestu i zbog Galerije SC bio ravnopravan dio svijeta. Nakon te naizgled slučajne priče nastupilo je mračno razdoblje kada u Zagrebu nije bilo ničeg, a Galerija SC postala je opet samo galerija bez ovakvog šireg koncepta, ali i bez tolikog protoka različitih ljudi. Srećom, ipak je sve počelo bujati iz početka s nekim novim mladim ljudima i od sredine 90-ih počeli su se stvarati zameci današnje nezavisne kulturne scene.”^[29]

Nakon što se uprava SC-a “zahvalila na suradnji” Indošu, Klakočar i ekipi u travnju 1991., vodstvo Galerije SC nakratko je preuzeo Antun Maračić, koji je u prostoru pokušao obnoviti kontinuitet likovno-umjetničkog programa na tragu Galerije PM protjerane iz svog dugogodišnjeg prostora, no ni to nije potrajalo. Devedesete su došle da ostanu, a općom “nacionalizacijom” polivalentne lokalne i regionalne kulture od strane novih-starih političkih i ekonomskih elita, progresivna umjetnost i kultura internacionalnih stremljenja zadugo su bile onemogućene u postojanju unutar institucionalnih prostora. I gotovo bilo kakvih prostora uopće.

Umjetnost u privatnim i drugim off-prostorima

Ipak, Maračiću – kustosu, kritičaru i konceptualnom umjetniku-fotografu te akademskom slikaru i nastavniku – zasluženo pripada čast da priču do daljnjega zaokruži prikladnim epilogom. Pored svih prostora čiji je voditelj bio (zagrebačkih galerija SC, Zvonimir i Forum te Umjetničke galerije Dubrovnik), u drugoj polovici osamdesetih pokrenuo je izložbeni prostor u svom unajmljenom stanu na adresi Martićeva 14f (tik pored današnjeg Književnog kluba Booksa). Prepuštam riječ Antunu Maračiću, citirajući dio intervjua koji sam s njim uradio 2016. za web-stranicu projekta Design District Zagreb, gdje govori o svom prilogu toj priči koja tek treba biti napisana.

“Na križanju Martićeve i Bauerove iznajmio sam jedan prekrasan velik stan, s prostranim hodnikom. Bilo mi je prirodno da tamo počnem raditi izložbe. Bila je to možda prva ‘ilegalna’ galerija u Zagrebu. Nazvao sam je AM-M14f/1-Z, zvučalo je poput neke formule ili šifre, no bili su to tek moji inicijali i kratica adrese. Tamo sam napravio neke zanimljive stvari, kao na primjer izložbu portreta labinskih rudara. To se dogodilo 1987., nakon što je izbio prvi ozbiljan štrajk u staroj Jugi, štrajk rudara u Raši kraj Labina. Boris Cvjetanović, koji je surađivao sa Studentskim listom kao fotoreporter, bio je u Labinu, snimao rudare u štrajku te napravio izuzetne fotografije. Budući da je u reportaži u SL-u objavljen samo dio fotografija, gotovo preko noći napravio sam izložbu u PM-u koja se zvala Prvomajske labinske slike. Mislim da je i otvorena za sam Prvi maj. Ne znam ni sam kako sam to uspio. Poslije je Boris opet išao u Labin i ponovo fotografirao rudare, taj put snimio je seriju njihovih portreta koje sam odlučio izložiti u stanu, u svojoj galeriji. Te iste, 1987., u Sarajevu sam sudjelovao na izložbi Jugoslavenska dokumenta te se tamo upoznao i družio s (…) ekipom iz benda Zabranjeno pušenje. (…) Oni su taman na dan te Cvjetanovićeve izložbe nastupali u Zagrebu, u Kulušiću, pa sam ih pozvao da poslije koncerta dođu na otvorenje. Bilo je to suludo. Svirka je završila oko 23 h, no oni su još ostali tamo s obožavateljima, nisu se žurili, a ja sam čekao i čekao. Sve je bilo spremno za otvorenje za koje sam skuhao ogromni lonac graha, ljudi su mi dežurali u stanu… No izložba je otvorena tek oko 1 ujutro, hrpa fanova je došla s njima iz Kulušića, strahovao sam od reakcije ljudi iz zgrade, ipak – bio sam podstanar! Na koncu je sve dobro prošlo, svi su se najeli graha i pogledali izložbu. (…) Uz ostale, imao sam i izložbu mail-arta Greinera & Kropilaka, stvari koje su mi sami slali u velikim količinama. (…) Godine 1990. izložio sam seriju Kožarićevih crteža koji su nastajali prolijevanjem crteža iz bočice na papir obješen na zidu. (…) Bio je to i početak naše intenzivne kasnije suradnje i druženja. Na moj prijedlog da te crteže izloži kod mene Kožarić je, zezajući se, naravno, u svom stilu, pitao je li taj prostor dostojan njegovog rada.”^[30]

Mora se spomenuti, ipak, da primjer Maračićeve kućne galerije nije bio jedini takav u Zagrebu tih godina, jer su “domske izložbe” za uži krug ljudi, prijatelja/ica i poznanika/ica, u svom stanu katkad priređivali Branka Stipančić i Mladen Stilinović, što su nastavili činiti i nakon osamdesetih. Darko Šimičić ukratko svjedoči o takvim događajima: “Stilinović je napravio jednu izložbu u svom stanu u Voćarskom naselju još sedamdesetih, a sljedeće u stanu u Ulici Ljudevita Posavskog tek mnogo kasnije. Vlado Martek je u svom vrtu priredio više izložbi; jedna je bila neposredno nakon njegove velike samostalne izložbe u GSU 1985. Jedna izložba-akcija bila je napravljena u dvorištu kuće Željka Jermana, u Voćarskoj 5, također sedamdesetih.” Uopće, fenomen održavanja “polujavnih” kulturnih sadržaja u “poluprivatnim” prostorima poput osobnih kuća i stanova diljem Zagreba povijesno bi trebalo podrobnije istražiti, imajući na umu da će takva praksa, bilo to dobro ili loše, pretpostavljenim sužavanjem javnih kulturnih prostora kakvih poznajemo, vrlo vjerojatno postati učestalija. Spomenimo ovdje samo da je ta neeksponirana gradska priča o povremenom odvijanju umjetničkih zbivanja u privatnim i drugim off-prostorima doživjela 2016./17. svojevrsnu “formaliziranu” inačicu projektom Janje moje malo – Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije u produkciji kustoskog kolektiva WHW (Što, kako i za koga?) koji je obuhvatio seriju izložbi posvećenih tada nedavno preminulom Mladenu Stilinoviću, u trajanju od sedam mjeseci. Pojedini segmenti izložbe bili su postavljeni u izvorno stambenim prostorima u Zagrebu, poput Arhiva Sanje Iveković, stana obitelji Softić u Gajevoj 2/6 te Instituta Tomislav Gotovac smještenom u stanu gdje je umjetnik živio do svoje smrti 2010. godine.

Nastavit će se…

Naposljetku, kao fusnotu za jedno od budućih istraživanja podvući ću danas veoma slabo poznatu činjenicu o održavanju manifestacije Dućani kulture u novozagrebačkom naselju Sloboština 1985. godine, koju je u sklopu priredbe Proljeće u Novom Zagrebu organizirao Centar za kulturu Novi Zagreb pod vodstvom Vladimira Stojsavljevića, radnika u kulturi, pisca i kazališnog redatelja. Premda je Novi Zagreb južno od Save tada stajao već dobrih dvadesetak godina, Dućani kulture svejedno su jedan od ranijih primjera novozagrebačkih kulturnih događanja alternativnog predznaka, neovisno o tome što su bili organizirani u okviru jednog od gradskih centara za kulturu. Bio je to također vrlo rani primjer preobrazbe nedovoljno ili nimalo korištenih privrednih, maloprodajnih i obrtničkih prostora u prizemljima kvartovskih zgrada, u mikroprostore ne samo za izlaganje, izvođenje i projiciranje umjetničkih sadržaja (likovnih, filmskih, modnih…) već i za privremeni rad umjetnika/ica.^[31] Zvuči poznato? Da, mada ponešto različitih sadržaja i polazišta, recentne inicijative poput Design Districta Zagreb i Projekta: Ilica, ostvarene u suradnji udruga s privatnim obrtima i tvrtkama, mahom u prostorima u gradskom ili državnom vlasništvu, također su bile potaknute očitom i akutnom ispražnjenošću uličnih lokala duž dvije donjogradske žile kucavice od istoka do zapada šireg centra: Ilice i Martićeve ulice. Usprkos značajno drugačijem političkom i privrednom kontekstu te različitosti sadržaja i pristupa kulturi i umjetnosti unutar uspoređenih javnih programa, može se lako iščitati kako se u rasponu od najmanje trideset i pet godina ništa suštinski nije promijenilo u gradskom, pa i državnom upravljanju imovinom u javnom vlasništvu.

Isto je tako lako vidljivo da se suvremenoumjetnički programi nezavisnog predznaka (kao i kultura uopće, u Zagrebu i šire u Hrvatskoj) uglavnom proizvode i održavaju u ostacima ostataka javne prostorne infrastrukture nasljeđene iz doba samoupravnog socijalizma, koja je osamdesetih počela biti nagrizana na razini održavanja i upravljanja, što su politički i privredni procesi tranzicije i privatizacije javnih dobara svakako pospješili. Tek je nekoliko primjera proizvodnje kulture u Zagrebu koja nastaje u sprezi javnog i privatnog sektora. Svojim ulogama, dosezima i utjecajima na sceni, oni zasad nisu izrazitije referentni u usporedbi sa sadržajima koji nastaju u javnim prostorima u okviru civilnog sektora ili gradskih ustanova za kulturu. To je svakako argument za veću dostupnost javnih prostora za javne kulturne sadržaje. Vraćanje davnom primjeru kao što su Dućani kulture podcrtava neriješenost čitavog tog korpusa problema te neprekidnost štetne paradigme koja održava status quo: paradigme upravljanja javnim prostorima u smjeru ostvarivanja profita, dok bi prvenstvena svrha takvih prostora morala biti neprofitna i sasvim javna. Današnje je stanje, što se toga tiče, kudikamo gore nego prije, ne samo osamdesetih nego i dvijetisućitih, i zbog toga što o dostupnosti radnih, izvedbenih i drugih prostora, dakako, u najvećoj mjeri ovise mogućnosti (samo)organizacije umjetnika/ica, ali i njihove publike, odnosno sudionika/ica umjetničkih i kulturnih sadržaja.

Mada, naravno, pripadaju nemjerljivo različitom prijeratnom vremenu, Dućanima kulture su građani/ke Novog Zagreba i ostatka grada pokušali ispuniti potrebe koje su i danas više nego prisutne, neutažene i nezadovoljene zbog nepostojanja konkretnih predispozicija da se ostvare. Na tom tragu, svojim konceptom svakodnevnog oživljavanja gradskih čevrti sudjelovanjem lokalnog stanovništva u proizvodnji kulture i umjetnosti, Dućani kulture ostaju vrijedni putokaz prema opciji takvih sadržaja bez suvišnog spektakla ili malograđanskog, kolokvijalno rečeno snobovskog karaktera, koji svjedoci toga vremena u osobnim iskazima nerijetko pripisuju gradu u cjelini. Prema pristupu su Dućani kulture bili bliži nezaboravnoj Operaciji:Grad u bloku Badel-Gorica 2005. godine, koja je utjelovila značajnu promjenu razarajuće paradigme devedesetih te veliku konsolidaciju gradske nezavisne i civilne kulture. Kao maturanta, tada više promatrača nego sudionika scene, nepovratno me promijenila. Shvatio sam da je mnogo toga moguće.

^[1]strazarni-lopov.blogspot.com, pristupljeno 15.12.2020.–

^[2]https://digitizing-ideas.org/hr/istrazi/podroom, pristupljeno 15.12.2020.

^[3]https://www.kulturpunkt.hr/content/umjetnost-drugim-sredstvima, pristupljeno 15.12.2020.

^[4]Maračić, A.: PM 1981–1989, Recentni radovi (katalog izložbe); Galerija PM i Galerija Karas; Zagreb, 1989. (izvorna objava); PM 20, dvadeset godina 1981–2001 (katalog izložbe); Janković, I.R., Maračić, A., Tudor, N. (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb i Umjetnička galerija Dubrovnik; 2001. (citat)

^[5]Ibid.

^[6]Špoljar, M.: “Galerija PM: vitalnost izložbenog prostora”; PM 20, dvadeset godina 1981–2001 (katalog izložbe); Janković, I.R., Maračić, A., Tudor, N. (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb i Umjetnička galerija Dubrovnik; 2001.

^[7]Ibid.

^[8]Ibid.

^[10]http://www.zarez.hr/clanci/o-dobizmu-i-drustvu-razocaranja, pristupljeno 15.12.2020.

^[11]https://www.jutarnji.hr/globus/kultura/najveci-nepoznati-zagrebacki-kantautor-kako-je-hrvatski-syd-barrett-prije-20-godina-snimio-svoju-kultnu-plocu-covjek-iz-katange-5312039, pristupljeno 15.12.2020.

^[12]https://www.kulturpunkt.hr/content/logika-kapitalizma-preuzela-je-proizvodnju-umjetnosti, pristupljeno 15.12.2020.

^[13]Ibid.

^[14]http://www.pangolin.hr/hr/, pristupljeno 15.12.2020.

^[15]https://www.kulturpunkt.hr/content/logika-kapitalizma-preuzela-je-proizvodnju-umjetnosti, pristupljeno 15.12.2020.

^[16]Greiner, B.: “Tekst u off-u za TV reportažu, 2014.”; Zeleni val; Petikat, umjetnička radionica; Zagreb 2020.

^[17]Maračić, A.: “Teror ljubavi”; Vjesnik; Zagreb 1992. (izvorna objava); Quorum, časopis za književnost; godina XIX, br. 3 (98, sv. 78); Mićanović, Miroslav i Simić, Roman (ur.); Naklada MD; Zagreb 2003. (citat)

^[18]Turković, E., Transfer, HRT, 1999. (izvorna objava); Quorum, časopis za književnost; godina XIX, br. 3 (98, sv. 78); Mićanović, Miroslav i Simić, Roman (ur.); Naklada MD; Zagreb 2003. (citat)

^[19]Serdarević, Ž., Triptih, Treći program Hrvatskog radija, 1999. (izvorna objava); Quorum, časopis za književnost; godina XIX, br. 3 (98, sv. 78); Mićanović, Miroslav i Simić, Roman (ur.); Naklada MD; Zagreb 2003. (citat)

^[20] https://imitacija.tumblr.com/, pristupljeno 15.12.2020.

^[21] Poput fanzina, koje su nadahnuti etikom i estetikom post-punka proizvodili više i češće nego Greiner & Kropilak te Fritz i Serdarević, anticipirajući tako izvanredno plodnu fanzinsku scenu devedesetih, ali i separata te podlistaka u omladinskim časopisima i katalozima izložbi, grafika i plakata malih naklada, glazbenih kazeta, kratkih videa i dr.

^[22] http://dizajn.hr/blog/glava-umjetnika-kao-radar-elektronicki-intimizam-nove-evrope-1982-1992/, pristupljeno 15.12.2020.

^[23]Ibid.

^[24] Praksa ne-probi, ali da-povremenih manjih koncerata, bila je obnovljena za ranih godina rada Kulture promjene SC-a u dvijetisućitima, kada je čitav prostor SC-a iskusio izvanrednu živost kakvu nije uživao od osamdesetih, potvrdivši se kao ključni javni prostor kulture u Zagrebu. Prestankom rada Kulture promjene kao produkcijskog entiteta u sklopu SC-a iznova je najozbiljnije doveden u pitanje kontinuitet razvoja tog prostora.

^[25] Kršić, D.: Bachrach & Krištofić – dizajn i fotografija, povodom izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt; Zagreb 2016.

^[26] Galerija Studentskog centra – 40 godina; Glavan, D. i Topić, L. (ur.); SC, Zagreb 2005.

^[27] Jakšić, J.: “Galerija SC ili kako obnoviti prošlost”; Triptih, Treći program Hrvatskog radija, 2006.

^[28] Šeper, K.: “Galerija SC, paralelni zaboravljeni svijet”; Močvara i priča o URK-u; Šeper, K. (ur.); Udruženje za razvoj kulture “URK” i UPI2M BOOKS; Zagreb 2018.

^[29] Ibid.

^[30] https://designdistrict.hr/person/antun-maracic-art-anarchic-everything-art/

^[31] Budući da je u Dućanima kulture sudjelovao ogroman broj ljudi koje bi ovdje bilo nemoguće sve nabrojiti, ograničit ću se za informaciju na likovne umjetnike/ice, koji su ipak i bili glavni likovi teksta, a neki od njih u tekstu su se već pojavili: Breda Beban, Boris Cvjetanović, Markita Franulić, IRWIN, Helena Klakočar, Ljerka Kramak, Milena Lah, Dubravka Lošić, Vlado Martek, Radovan Matijek, Đani Mazarović, Vesna Pokas, U.G. Poskok, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Darko Šimičić, Goran Štimac, Jane Štravs, Manuela Vladić i Mirjana Vukadin. Izložbu stripa kurirao je Jure Ilić.

Upravo se na ovom prostoru jasno iščitavaju mehanizmi isključivanja koji djeluju na nekoliko razina: na heterogenu skupinu svakodnevnih korisnika trga, kao i na specifične skupine stanovnika okolnih zgrada i zaposlenika okolnih radnih prostora. U posljednjem slučaju, Trgu Francuske Republike, vrlo je jasno da se planskom deindustrijalizacijom i izgradnjom novih zgrada čije poslovne prostore zauzimaju uglavnom predstavništva osiguravajućih kuća i banaka, proizvodni sektor zamjenjuje uslužnim, a radništvo tzv. poslovnim ljudima. Ne samo tvornice, već i uslužni prostor niskog profita, poput malih obrta ili ZUSP-ovih kavana, kao i nekomercijalna kina i drugi kulturni prostori miču se sa suvremenih trgova pred diktatom tržišne vrijednosti prostora. Ovaj proces izravno utječe i na prve dvije skupine: svakodnevne korisnike nova okolina transformira u potencijalne potrošače, a stanovnici okolnih zgrada su i sami pod pritiskom tržišta nekretnina – ako su im plaće male ili nikakve, teško će odoljeti prilici da dobro prodaju stan u centru i isele se u periferne zone gdje je život ionako jefitniji. Tako se prostori trgova klasno homogeniziraju, a primjer Cvjetnog jasno ukazuje da se to događa pod maskom uljepšavanja i revitalizacije. Pod tim se parolama (nekad) zajednički/javni prostor, otvoren za sve, transformira prema zakonima tržišta u u strogo nadzirani trg namijenjen višoj klasi.

Let the History Talk, tako je Željko Zorica, poznatiji kao Šiš, nazvao svoju instalaciju koncipiranu za otvorenje drugog UrbanFestivala, 11. srpnja 2002. Umjesto domjenka, festival je trebala otvoriti jestiva instalacija popraćena audio radom koji jukstaponira Titove političke govore s govorima nove političke elite. Međutim, gradska uprava, točnije Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, odbio je izdati dozvolu za postavljanje instalacije opravdavajući se glasnoćom koja će remetiti javni red i mir. Nezadovoljni takvim objašnjenjem, kao organizatori smo na trgu protestirali protiv takve odluke sazivanjem press-konferencije na kojoj se zajednički pojeo instalacijski materijal, točnije lubenice. 

Izbor Cvjetnog trga za svečanost otvorenja festivala koji u središte svog interesa stavlja pitanje javnog prostora nikako nije slučajan, s obzirom da se radilo o društvenom centru na otvorenom, takorekuć gradskom dnevnom boravku, koji se na raspolaganje nudio najrazličitijim društvenim skupinima. U vrijeme ranih 2000-ih Cvjetni je još uvijek i strukturom stanovništa bio šarolik, a centar grada imao funkcije koje nisu samo administrativne ili turističke. Ipak, devastacija trga je već bila započela, preuređenjem iz 1995. godine prema projektu Mihajla Kranjca i Berislava Šebetića kojim je radikalno izmijenjen njegov urbani mobilijarij. Iako su se već tada mnogi nezadovoljni digli na noge, preuređenje je zadržano do danas. Degradacija trga kao javnog prostora nije poštedila ni okolne objekte koji, jedan po jedan, padaju pod pritiskom profita. Novi dizajn i pripadajući mu mobilijarij iz prostora je očistio sve nepoželjne elemente, od kolekcionara ploča i stripova koji su u Bogovićevoj držali štandove, preko nepoćudne klijentele koja se okupljala u legendarnoj Jazovki, zajedno s njom. Napuštena Stara tiskara Vjesnika odoljevala je neko vrijeme i služila povremenim izložbenim i izvedbenim programima, sve do 2006. i početka priprema za gradnju shopping centra Cvjetni.

Točno dvanaest godina prije zabranjene Šišove instalacije, 8. lipnja 1980. godine, na istom mjestu, koje se tada zvalo Trg bratstva i jedinstva, Tomislav Gotovac je izveo akciju pod nazivom Gledanje televizije, kao treću akciju-objekt u seriji akcija objedinjenih naslovom Hommage to Tito, usmjerenih na djelovanje medija kao ideoloških aparata u svakodnevici. Prethodne dvije akcije, Čitanje novina i Slušanje radija, izvedene su u Galeriji Nova (12. veljače, odnosno 1. travnja 1980. godine), a političko značenje istupanja izvan galerijskih zidova, ni najmanje neobičnog za Gotovca, pojačano je činjenicom da se u to vrijeme napeto pratilo zdravstveno stanje J. B. Tita – pa ipak nitko od nadležnih institucija nije ni pokušao spriječiti ovakvo potencijalno narušavanje javnog reda i mira. 

Umjetničke akcije u takozvanom dnevnom boravku grada nisu bile rijetkost, obzirom da je čitavih 1980-ih Cvjetni služio kao prostor za plasiranje agende. Nakon vakuuma ranih 1990-ih, u kojem se događalo spomenuto preuređenje i prateći protesti, poput onoga u organizaciji Zelene akcije protiv sječe stabala, kada je prikupljeno 8.000 potpisa protiv preuređenja, krajem desetljeća Cvjetni (ponovno) oživljava kao pozornica, ali u poprilično izmijenjenim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima. Jedna od akcija, koja predstavlja svojevrsnu prijelomnu točku, jest Knjiga i društvo – 22% u organizaciji Attacka! i Igora Grubića, održana 10. srpnja 1998. kao zajednički istup tridesetak umjetnika protiv novo-uvedenog poreza na knjige. Ono što je čini prijelomnom u odnosu na druge akcije tih godina jest kolektivno, udruženo djelovanje s vrlo jasnim povodom te, dotad neviđen, stupanj solidarizacije (vizualnih umjetnika s književnicima) kakav je u kulturnom polju determiniranom bespoštednim natjecanjem gotovo nepostojeći. 

Iako je sredinom i krajem 1990-ih Cvjetni trg intenzivno korišten kao pozornica za umjetnička i kulturna događanja, ona su uglavnom ponavljala umjetnička sredstva iz galerijskog prostora, a u najboljem su slučaju reagirala na fizičke karakteristike gradskog postora i otvarala mogućnost interakcije sa slučajnim prolaznicima. Čini se da je upravo akcija Knjiga i društvo – 22% skrenula pozornost na politički potencijal umjetničkog djelovanja na Cvjetnom trgu i pokrenula njegovo intenzivnije korištenje, kako za nezavisnu kulturnu scenu koja je početkom 2000-ih počela bujati, mada od tada do danas bez primjerenih prostornih uvjeta, tako i za politička okupljanja. U nemalom broju umjetničkih akcija s namjerom interveniranja u društveno-politički kontekst koje su kao svoju pozornicu izabrale Cvjetni trg, neke su situacije indikativne. Recimo, ona kad su, nakon velikih sindikalnih prosvjeda 20. veljače 1998. na kojima je policija postavila barikade kako bi spriječila dolazak prosvjednika na Trg bana Jelačića, Schmrtz teatar i Bijesne gliste planirali izvesti performans Crte, kolektivnu akciju obilježavanja mjesta postavljenih barikada. Međutim, kako izvještava Suzana Marjanić, zbog malog broja sudionika namjera im se izjalovila pa su spontano, na licu mjesta, odlučili povlačiti crtu po crtu, zasebno, i tako krenuli od početka Bogovićeve, na Cvjetnom trgu, gdje ih je dočekao policajac i nasrnuo na fotoreportera Novog lista koji je na koncu i priveden.   

Nezavisnoj kulturnoj sceni u nedostatku prostornih resursa Cvjetni trg je bio jedno od glavnih mjesta izvedbe, kako njegov otvoreni prostor, tako i njegovi okolni objekti, kao što je spomenuta Vjesnikova stara tiskara. Pritom valja naglasiti činjenicu da je i institucionalna kultura, kad je željela iskoračiti iz izložbenih prostora ili zakoračiti u ne-reprezentativne ili eksperimentalne formate, često birala Staru tiskaru i sam Cvjetni (vidi foto-galeriju). Tako je primjerice Muzej suvremene umjetnosti suorganizator Dana planeta Zemlje – T.EST, 1996. godine, a Galerija Josip Račić, smještena u jednoj od ulica koje vode trgu, 2002. godine organizira Guided Tour Romana Ondaka.

Jedna od izvedbi na Cvjetnom pred samu eskalaciju procesa njegove komercijalizacije bila je Protest BAD.co-a u izvedbi Ivane Ivković i Nikoline Pristaš, 9. rujna 2006. u okviru šestog UrbanFestivala. Performans Protest si je dao u zadatak da propituje semantičke granice protesta i načine na koji on može generirati javni prostor, direktno se referirajući na transformacije ovog gradskog prostora koje za posljedicu imaju i transformacije svakodnevne komunikacije na njemu, budući da se užurbano definirao isključivo svojom komercijalnom, a u kontekstu niza festivala i promotivnih akcija, i zabavljačkom funkcijom. U autorskom komentaru nalazimo sljedeće riječi: “Naš čin izvedbe nije i protestan čin sam, naša izvedba parazitira na ideji povijesnog i kulturnog nasljeđa protesta i prepoznatljivim reprezentacijama političkog protesta prizivajući protest kao moć ustrajavanja, moć da se svedenost pretvori u moć djelovanja” koje, u ovakvom naknadnom čitanju, postaju uvod u ono što je uslijedilo. Naime, nakon što je gradska vlast, unatoč obećanjima nakon manifestacije Operacija:grad 2005. godine, iznevjerila očekivanja nezavisne kulturne scene,  ista ta scena uviđa potrebu da pitanje prostora za svoje djelovanje proširi u polje prostorne politike. Oformljena inicijativa Pravo na grad poziva se na “Svjetsku povelju o pravu na grad¹“ i afirmaciju javnog prostora kao javnog dobra otvorenog za susrete i neformalna okupljanja (čl. 9), a takvo je inzistiranje na pravu na grad za sve zasigurno (bilo) veliki (is)korak nezavisne kulture. Izmicanje od ljudskopravaški obojenog aktivizma i partikularne problematike ka borbi za javna i zajednička dobra otvorilo je prostor za širu mobilizaciju. Ipak, dobro poznati ostatak priče nažalost je neveseo. Nakon gradnje shopping centra Cvjetni, prostor konzumacije nije se zaustavio iza njegovih zidova, već su Trg i okolne ulice pretvoreni u veliku terasu kojom se jedva prolazi, a na korištenje koje bi bilo izvan funkcije konzumacije teško da se može računati. “Ovo je moj najomiljeniji performance place. Trgač.”, rekao je jednom prilikom Gotovac. Na suvremenom trgu, kojemu se sve brže i sve brutalnije dokida svaka mogućnost postajanja zajedničkim prostorom, teško da možemo zamisliti takvu izvedbenu pozornicu. 

1 Svjetska povelja o pravu na grad, Socijalni forum dvaju Amerika (Quito, srpanj 2004.) i Svjetski urbani forum (Barcelona, 2004.), objavljeno u: Operacija: grad, priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti (grupa izdavača, ur. Leonardo Kovačević et al.), Zagreb, 2008.

Zahvaljujemo Janki Vukmir iz zagrebačkog Insitituta za suvremenu umjetnost, Tihomiru Milovcu iz Muzeja suvremene umjetnosti, kao i kustosici Sandri Križić Roban i umjetnici Kristini Leko na pomoći pri istraživanju i ustupljenim materijalima.

Bogat glazbeni program činit će: Dbindoš/Tanja Vrvilo (Zagreb): Šahtofonija za Ludbreške rode; Telepathic International Group – T.I.G. (Danska: Zlatko Burić-Kićo, Henning Frimann, Jørgen Rasmussen); Bic (Nizozemska: gitara – ex SeXa, Pink Noise Quartet); Capri (Zagreb; sax, keyboards – Kugla, Haustor, Cul de Sac, Pink Noise Quartet, De Reizende Verkoper, Trobecove krušne peći); Igor Pavlica (Zagreb; truba – Haustor, Cul de Sac, Jinx, Kawasaki 3P); Andreja Kurelec Košavić (Zagreb; vokal, truba – Pink Noise Quartet, Cul-de-Sac, Drunkboat Orchestra); Miro Mance (Zagreb; vibrafon); ciklon bleee (Zagreb); DJ Zdena; DJ ZOX.

Željko Zorica – Šiš (1957-2013), bio je multimedijalni umjetnik, antifašist i aktivist. Uključivši se kao srednjoškolac u proizvodnju predstava Kugla glumišta, iniciran u umjetničku i političku alternativu potaknutu nadrealizmom, dadaizmom, anarhizmom, rock’n’rollom i njegovim brojnim izvedenicama i subverzijama, te istinskom željom za stvaranjem drugačijeg svijeta, inficirano je gotovo 40 godina bio aktivan na kulturnoj sceni. 

Koncertno događanje će biti održano u ponedjeljak 9. prosinca u Klubu Močvara, s početkom u 20 sati

Radi se o 24-satnom kampiranju gdje će umjetnici, aktivisti i znanstvenici izvesti svoje performanse, izložiti radove i otvoriti diskusije na teme ekologije i grada, otpada i njegovog zbrinjavanja. Kampiranje će se održati u subotu i nedjelju, 14. i 15. rujna na Jakuševcu, u jednoj od ekološki najproblematičnijih gradskih zona. 

Projekt je posvećen nedavno preminulom umjetniku i prijatelju Željku Zorici Šišu čiji će performans 12 stolica biti izveden prema njegovim uputama. Uz BADco. svoje će umjetničke intervencije i radove izvesti Ana Hušman, Davor Sanvinčenti, Slaven Tolj, Alen i Nenad Sinkauz. 

O problematici zbirnjavanja otpada govorit će Tomislav Tomašević iz Zelene akcije, Saša Avirović iz čakovačkog komunalnog poduzeća ČAKOM i Svjetlana Lugar ispred projekta Mamutica za čist okoliš. Također, u nedjelju ujutro Parkticipacija, udruga za promicanje urbane agrikulture, održat će dvije kratke radionice na temu Hrana a ne smeće: Kućno kompostiranje i sijanje u reciklirane posude.

BADco. poziva sve zainteresirane građane da se pridruže kampiranju, pogledaju radove i performanse te sudjeluju na radionicama.

Namjera je kampiranja naseliti jednu od ekološki najproblematičnijih zagrebačkih zona zajedno s umjetnicima, aktivistima i stručnjacima koji će tijekom 24-satnog programa izvesti svoje performanse, izložiti radove i otvoriti diskusije na teme ekologije i grada, otpada i njegova zbrinjavanja.

Pridružite se kampu svojim šatorom, kamp kućicom ili vrećom za spavanje, sudjelujte u diskusijama, pratite izvedbe i provedite noć na lokaciji privremenog umjetničko-istraživačkog kampa.

U programu sudjeluju BADco., Ana Hušman, Davor Sanvicenti, Alen i Nenad Sinkauz, Slaven Tolj, Željko Zorica Šiš te brojni drugi stručnjaci i aktivisti. Zbog ograničenog broja mjesta, rezervacije su otvorene do 7. rujna, a mjesto za kampiranje je besplatno.

Rezervacije mjesta za kampiranje šaljite na adresu elektroničke pošte. 

Izvor: BADco. / Fotografija: Marina Kelava

Frakcija: to be moved bavi se emocijama, njihovom reprezentacijom, afektima, odnosima i pokretom u široko shvaćenom polju izvedbenih umjetnosti. Broj će predstaviti glavna urednica Ivana Ivković i urednica broja Una Bauer, a u sklopu promocije bit će izvedena i dva performansa: Brecht na Slobodi Željka Zorice Šiša i Auto, biografija Siniše Labrovića.

Časopis za izvedbene umjetnosti Frakcija podržavaju Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.