Kultura (bez) zajednice donosi pregled najvažnijih nalaza kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja provedenog s ciljem utvrđivanja potreba različitih skupina korisnika budućeg društveno-kulturnog centra u Zadru. Nadovezujući se na postojeći korpus znanstvenih i stručnih radova u kojima se promišljaju različiti modeli sudioničkog upravljanja u kulturi, knjiga je namijenjena ne samo akterima u kulturnom i civilnom sektoru grada Zadra nego i široj akademskoj i stručnoj javnosti, kao i svima koji sudjeluju u uspostavljanju novih modela sudioničkih praksi u kulturnom polju.

Kulturni centri prostori su koji imaju potencijal razvijati se na načelima otvorenosti, inkluzivnosti, intermedijalnosti i interkulturalnosti. Jedan od uvjeta efikasnijeg rada kulturnih centara njihovo je umreženo djelovanje, međusobno i s novim kulturnim centrima. Pod novim kulturnim centrima razumijemo nezavisne kulturne centre i društveno-kulturne centre po modelu civilno-javnog partnerstva. Upravo društveno-kulturni centri koji izlaze iz često restriktivnih okvira upravljanja i programiranja prostora, predstavljaju iskorak u praksama unutar kulturnog sustava te otvaraju vrata njegovoj demokratizaciji. Uloga gradova je ključna za razvoj tih prostora, a podrška zakonodavca presudna.

Upravo se tim temama bavila konferencija Kulturni centri i demokratizacija kulturnog sustava održana u Novinarskom domu u Zagrebu, 23. studenog. Konferencija je održana u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje koji Operacija grad provodi s partnerima od siječnja 2021. U sklopu projekta, uz različite istraživačke, edukativne, diskurzivne i promotivne aktivnosti, izrađena su dva dokumenta: Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva čiji je cilj donošenje smjernica za uspostavu takvih partnerstava, preporuka ustrojstva i upravljačkih procesa, te mjera koje osiguravaju transparentnost i etičnost rada, te Zakon o kulturnim centrima koji se odnosi na sve vrste centara za kulturu te na prostore kulturno-umjetničkog stvaralaštva i društveno-kulturnih djelatnosti koji nisu regulirani posebnim zakonima.

Konferenciju je otvorila panel rasprava pod nazivom Institucionalni i zakonodavni okvir kulturnog sustava: mogućnosti i perspektive koju je moderirala Željka Tonković, a o postojećim i mogućim policy rješenjima problema s kojima se susreće kulturni sustav u pogledu infrastrukture za kulturne i društvene djelatnosti govorili su Ana Žuvela, istraživačica i stručnjakinja u području kulturne politike, Davor Mišković, kulturni radnik i istraživač u području kulturnih politika, te Mirela Travar, kulturna radnica i predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Poseban fokus panela bio je upravo na izrađenom Zakonu o kulturnim centrima.

Prijedlog Zakona nastao je iz težnje da se cijeli kulturni sustav i sva kulturna infrastrutura otvore za suradnje o kojima se prije nije razmišljalo i da konačno krenemo prema prepoznavanju mjesta za kulturni razvitak zajednice, bili to kulturni centri ili društveno-kulturni centri ili pak prostori kulturno-umjetničkog stvaralaštva koje vode organizacije civilnog društva u kulturi, zaključno je iznijela Mirela Travar. Davor Mišković smatra da kulturne ustanove treba otvoriti građanima i različitim oblicima njihova sudjelovanja jer se trenutno nalazimo u stitaciji da javna sfera praktički ne postoji. “Uloga kulture je da re-kreira javnu sferu izvan postojeće subjektivne javne sfere, a prisutna je potreba da upravo građani sudjeluju u kreiranju sfere interesa neke ustanove i posljedično da sudjeluju u upravljanju i programiranju kulturnih centara, a pogotovo društveno-kulturnih centara”. Kulturni centri bi trebali biti utočišta za predstavnike svoje zajednice, smatra Ana Žuvela, i dodaje: “Kad govorimo o građanima, iz pozicije kulturnih ustanova treba postaviti fer odnos s njima, smanjiti razinu instrumentalizacije gdje građani postaju dio projeknih kućica u razvoju publike i umjesto toga postaviti pitanje što građani danas zaista žele”.

Audio zapis je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog zapisa isključiva je odgovornost udruge Kurziv.

Konferencija se održala u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje koji je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).

Pri pokretanju postupka izrade novog Zakona civilni sektor zagovarački je pravovremeno reagirao. Paralelno s organizacijom javne rasprave o donošenju postojećeg zakona, Operacija grad s partnerima provodi inicijativu kojoj je jedan od ciljeva izrada drugog zakona, posebnog Zakona o kulturnim centrima, čime bi se definirao njihov pravni položaj i osigurala njihova prepoznatost. Tim povodom u Novinarskom domu u srijedu se održala konferencija Kulturni centri i demokratizacija kulturnog sustava. U sklopu prvog panela raspravljalo se o postojećem institucionalnom okviru u kulturi, a posebice o odnosu novog prijedloga Zakona, proizašlog iz inicijative Operacije grad i suradnika, s novodonesenim Zakonom iz srpnja ove godine. Nakon prve panel-diskusije održale su se grupne diskusije u tri skupine o samom prijedlogu, da bi konferencija završila predstavljanjem iskustava iz prakse upravljanja kulturnim centrima na drugoj panel raspravi. Panel-rasprave moderirale su Željka Tonković i Iva Zenzerović.

Tijekom prve panel-rasprave, Ana Žuvela, jedna od sudionica te istraživačica Instituta za razvoj i međunarodne odnose, istaknula je kako nedostatak regulativnih okvira koji se odnose na djelovanje kulturnih centara zapravo prati i jednako slab akademski interes za bavljenje temom utjecaja i važnosti kulturnih centara za život zajednice u kojoj djeluju. To posebno zabrinjava jer znamo da dobar dio kulturnih centara u manjim sredinama zapravo vrši i općenitiju društvenu ulogu te predstavlja okosnicu i preduvjet za većinu društvenih aktivnosti. Kulturni radnik Davor Mišković dodao je kako zbog postojećih kriterija za financiranje, ali i vremenske ograničenosti projektnom logikom, u nezavisnim prostorima često dolazi do hiperprodukcije sadržaja te se oni izvana počinju promatrati kao vrsta servisa, bez ikakve vlastite agencije. Žuvela je na tom planu kasnije razjasnila kako sami kulturni centri publici trebaju pristupati iskreno i bez instrumentalizacije, odnosno ne reducirati publiku na puki argument za daljnje financiranje, već je aktivno uključiti i s njom biti u dijalogu.

Međutim, kako se aktualna regulacija tek ovlaš i ugrubo dotiče kulturnih centara uopće, ne iznenađuje da o hibridnim modelima upravljanja u kulturi, kao što je već više od desetljeća prisutno civilno-javno partnerstvo, u našim zakonima još uvijek nema nikakvog spomena, unatoč tome što takvih ustanova postoji već nekoliko i one predstavljaju značajan segment u kulture u našem društvu, a posebice one alternativne i nezavisne. U svibnju 2020. godine stoga se formirala i spomenuta Mreža društveno-kulturnih centara DKC-HR, koja objedinjuje i zagovarački nastupa u ime svih kulturnih ustanova koje funkcioniraju po modelu civilno-javnog partnerstva. Predsjednica Mreže Mirela Travar naglasila je kako je Mreža nastala i zbog akutnih potreba organizacija civilnog društva za prostornom infrastrukturom koja je nužna za organizaciju bilo kakvih aktivnosti, ali i rad općenito. 

Travar je istaknula i kako je društveno-kulturnim centrima u civilno-javnom partnerstvu, ali i svim ostalim  prostorima kulturno-umjetničkog stvaralaštva i društveno-kulturnih djelatnosti koji nisu regulirani posebnim zakonima, nužna “kvačica u sustavu” koju bi se posebnim Zakonom o kulturnim centrima osiguralo, dok je Žuvela naglasila da bi se adekvatnijom pravnom normiranošću olakšale prijave na natječaje, ali i uspostave raznih suradnji, o čemu nezavisni dio kulturnog sektora uvelike i ovisi. Kao drugi iskorak koji ovaj prijedlog sadrži spominje se pluralizacija, odnosno spuštanje donošenja odluka s lokalne na mjesnu razinu, te propisivanje mogućnosti suupravljanja u kulturi, dočim je suupravljanje zasad samo veoma općenito propisano Zakonom o ustanovama.

Povrh svih prijepornih točaka koje novi prijedlog Operacije grad i suradnika nastoji locirati, ostaje nam i pitanje postojećeg rješenja koje je srpanjski “megazakon” uveo u područje financiranja. Tako se u novonastaloj konstelaciji (o čemu se također već pisalo na portalu) kriteriji za dodjelu sredstava svode na javni poziv te se sukladno tome mogu uvelike mijenjati s obzirom na sastav članova pojedinih vijeća pri Ministarstvu kulture, čime je dokinut dotad važeći Pravilnik o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, te valja pratiti hoće li i kako će novi zakon odgovoriti na takvo stanje stvari.

Uzevši sve u obzir, detaljnijem sadržaju novog prijedloga Zakona o kulturnim centrima mogao bi se posvetiti zaseban tekst, a sam prijedlog uskoro će biti dostupan i javnosti na web stranici Operacije grad, njegovog inicijatora. Ova je konferencija ujedno predstavljala i jednu od završnih faza njegove artikulacije. Uključivanjem praktičarki u vođenju kulturnih ustanova u drugom panelu – konkretno, Pavlice Bajsić, ravnateljice Centra mladih Ribnjak te Stefane Došen iz Multimedijalnog kulturnog centra u sklopu Doma mladih u Splitu, publika i sudionici mogli su čuti kako o problemima na koje te institucije nailaze, tako i o mogućnostima osobnog rasta i transformacije osoba koje se takvom poslu iskreno posvete. Na drugom panelu također je sudjelovala i novoizabrana Pročelnica gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba Emina Višnić, koja je komentirala zapuštenost gradskog fonda kulturnih centara te najavila kako će se više ulagati u njihovu opremljenost.

Objedinjujuća misao cijele konferencije može se sažeti u izjavi Ane Žuvele: za dobre zakone potrebna je puno čvršća i konkretnija suradnja. Takva suradnja temelji se na kvalitetnoj komunikaciji i povjerenju te zajedničkom donošenju odluka. Ukoliko na nacionalnoj razini izostaje povjerenje u civilni sektor i njegove predstavnike pri izradi ključnih strateških dokumenata koji se na sve njih odnose, pa ih se onda ni ne zove, to nepovjerenje je utoliko veće u lokalnim sredinama, jer je prožeto manjkom osnovnog znanja kako o onima s kojima se može surađivati, tako i o vlastitoj (neostvarenoj) ulozi u stvaranju aktivnih građanki i građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trajno je obilježje naše (nacionalne) kulturne politike to da ne posjeduje nijedno svojstvo onoga što bismo kulturnom politikom mogli zvati: strateški dokument koji će definirati razvoj kulturnog sustava, konzistentno zakonodavstvo koje će taj sustav regulirati i kontinuirano praćenje njegovog razvoja i položaja. Ukratko, u našem je slučaju “kulturna politika” tek terminološka štaka koja nam pomaže pri označavanju jednog koncepcijski i proceduralno neproničnog niza odluka iz kojeg se tek zaobilazno i uvjetno mogu izvesti neki zaključci – prije o tome što ta politika nije, nego o tome što ona jest. Tako primjerice možemo s priličnom sigurnošću utvrditi da ona nije sklona nezavisnoj kulturi ili neprofitnim medijima, da nije inkluzivna spram dionika u kulturnom sustavu ili da nije pretjerano zabrinuta za radne uvjete u kulturi.

Odbijanje Ministarstva kulture i medija da mapira stanje u sektoru temelj je te gotovo programatske nekoherentnosti i netransparentnosti, utoliko što bi ga svako iscrpno istraživanje kulturnog polja obvezalo da adresira njegove pronalaske, koji sasvim sigurno ne bi bacali povoljno svjetlo na dosadašnje djelovanje Ministarstva. Činjenica da smo bili prisiljeni dočekati globalnu kataklizmu u obliku pandemije, koja je kulturu ostavila u potpunom rasulu, da bismo dobili prvi takav pregled na nacionalnoj razini, možda je i najbolji simptom odnosa Ministarstva prema vlastitom sektoru.

Ipak, to ni izbliza ne znači da tu vijest ne treba pozdraviti, jer istraživanje Utjecaj pandemije COVID-19 i potresa na kulturni sektor u Republici Hrvatskoj uistinu daje ključne temelje za raspravu o kriznoj, ali i budućoj kulturnoj politici. Indikativno je pritom da je njegova provedba prepuštena instituciji primarno vezanoj za nezavisnu kulturu – Zakladi Kultura nova, koja se već neko vrijeme pokazuje kao izvorište najrelevantnijeg institucionalnog promišljanja razvoja kulturnog sustava. Istraživanje je proveo isti tim koji je bio zadužen za njegovu testnu fazu, posvećenu isključivo nezavisnoj kulturi: dr. sc. Željka Tonković, dr. sc. Ana Žuvela i dr. sc. Krešimir Krolo. Voditeljica je bila upraviteljica Zaklade dr. sc. Dea Vidović, koordinatorica suradnica u Zakladinom Odjelu za istraživanje i razvoj Marta Jalšovec, dok su stručnu podršku sa strane Ministarstva pružili Nevena Tudor Perković i Dinko Klarić.

Podaci su prikupljeni u četiri osnovne kategorije, koje se tiču ranjivosti kulturnog sektora, prelijevanja krize u kulturi na gospodarstvo, otpornosti sektora te mjera javnih politika. Anketni upitnik ispunilo je 1050 aktera od njih 5640, koliko ih postoji u kombiniranim bazama prijavitelja na javne pozive Ministarstva za predlaganje javnih potreba u kulturi u 2019. godini te prijavitelja na Zakladine Programe podrške. Uzorak u najvećoj mjeri čini civilni sektor (35,9 %) i javne ustanove u kulturi (32,9 %), a nešto manje od trećine otpada na samostalne umjetnike i fizičke osobe (16,4 %) te na privatni sektor (13,7 %), što jasno ukazuje na to koji su nosivi elementi sustava. Indikativna je u tom smislu i distribucija kulturno-umjetničkih djelatnosti prema vrsti pravnog statusa, koja pokazuje da umjetnička produkcija u daleko najvećoj mjeri pripada civilnom sektoru, dok javni očekivano dominira u onim segmentima koji se oslanjaju na institucionalnu infrastrukturu, poput kazališta, baleta i opere te arhivske, muzejske i knjižnične djelatnosti. Privatni sektor nema isključivi primat ni u jednoj od kategorija, uključujući one djelatnosti koje su razmjerno komercijalizirane, poput arhitekture i urbanizma, audiovizualnog sektora ili izdavaštva.

Poglavlje izvještaja posvećeno ranjivosti kulturnog sustava podijeljeno je na segment koji se bavi posljedicama potresa i segment koji se bavi posljedicama pandemije. Što se prvog tiče, čak 38,6 % organizacija iz čitave države navelo je da je potresima pogođeno, što direktno, što indirektno. Razmjer utjecaja tih nemilih događaja na sustav postaje jasniji iz perspektive informacije da su se neizravno odrazili na aktere iz čak 18 županija, bilo da je riječ o otkazivanjima suradnji, smanjenom broju posjetitelja, nemogućnosti realizacije aktivnosti ili nekim drugim sličnim posljedicama. I na pojedinačnoj razini brojke djeluju duboko zabrinjavajuće – čak 57,7 % samostalnih umjetnika/ca i fizičkih osoba pogođenih potresima osjeća jaku egzistencijalnu ugrozu zbog posljedice krize.

Pandemija je pak drastično utjecala na gotovo sve aspekte funkcioniranja kulture u čitavoj državi. Najpogođenija je, očekivano, realizacija kulturno-umjetničkih aktivnosti, i to kod čak 83,2 % ispitanika. Slijede putovanja i mobilnost (78,1 %), organizacija svakodnevnog rada (73,4 %), suradnje i umrežavanja ( 64,5 %), međunarodni projekti i suradnja (56,5 %) i tržišni prihodi (54,4 %). Najmanje utjecaja je pandemija imala na prihode iz EU fondova i programa (8,7 %), dok samo naoko dobro zvuči podatak da se zapošljavanje nalazi na predzadnjem mjestu ovog popisa – gotovo trećina ispitanika (28,9 %) izjavilo je da je kriza poremetila i taj aspekt njihovog rada.

Vrlo su rječiti podaci koji nam daju točan uvid u stanje s aktivnostima, osobito u usporedbi s predpandemijskom godinom. Primjerice, broj realiziranih aktivnosti se više nego prepolovio od 2019. (80 640) do 2020. (36 372). Čak 31 412 aktivnosti je otkazano u 2020., dok ih je svega 5 628 prebačeno za 2021. godinu. Sve navedeno nažalost se odrazilo i na radnice i radnike u kulturi: ukupno 747 ugovora o radu i 11 182 ugovora o vanjskoj suradnji je otkazano uslijed otkazivanja ili odgađanja aktivnosti. Prevedeno u utjecaj na radnice i radnike, ovaj gubitak angažmana uzrokovao je pad broja članova, zaposlenih na određeno, zaposlenih na neodređeno, vanjskih suradnika i registriranih volontera, pri čemu su očekivano najgore prošli vanjski suradnici, čiji se broj smanjio za četvrtinu u 2020. godini (s 11 323 na 8470). Pad aktivnosti znatno je utjecao i na gospodarske grane s kojima kulturni sektor surađuje, poput ugostiteljstva, prijevoza, marketinga, tiska, najma opreme i slično: prema dobivenim podacima, u 2020. godini akteri iz kulture potrošili su čak 363 199 750 kuna manje u odnosu na ukupna planirana sredstva, što je zasigurno predstavljalo ogroman udarac za prateće djelatnosti.

Premda je razumljivo inzistiranje na noti afirmativnosti i pozitivnosti, poglavlje o otpornosti djeluje pomalo iščašeno u odnosu na ostatak istraživanja, ali i na svakodnevno iskustvo pandemijskog (ali i ne samo pandemijskog) rada u kulturi. Ponajprije se to odnosi na samu retoriku otpornosti – vrlo je upitno naime bi li sami akteri posegnuli za njom da bi označili skup improvizacija za čiju provedbu uglavnom nisu imali adekvatne uvjete ni kapacitete. Nešto od navedenog problema vidljivo je i u samoj strukturi tog dijela ankete, koja se mjestimično gubi u ne uvijek rječitim tipologijama prilagodbe kriznom kontekstu, dok bi možda bilo korisnije više prostora dati samom iskustvu tog procesa i načinima na koji ga akteri vrednuju. Slično bi se moglo prigovoriti i segmentu posvećenom mjerama javnih politika. Premda donosi više zanimljivih uvida u (ne)funkcioniranje sustava javnih potpora za kulturu tijekom pandemijske krize, čini se da bi mu dobro došao snažniji naglasak na evaluaciji mjera i potpora od strane ispitanika.

Svejedno, vrijedi izdvojiti najmanje dvije korisne spoznaje. Prije svega, istraživanje je potvrdilo ono što je akterima bilo očito i iz osobnog iskustva: lokalna i regionalna razina je uglavnom zakazala u pružanju podrške kulturnom sektoru tijekom krize, što je bio jedan od važnih faktora u otežavanju pandemijske situacije. Također, fleksibilnost financijera i administrativno opterećenje su se pokazali vrlo važnim stavkama kada je riječ o sposobnosti aktera da se nose s izazovima krize, a osobito se to odnosi na administrativno opterećenje koje dolazi s provedbom EU programa. U tom pogledu kao još jedan nadahnuti pucanj u koljena sektora – osobito njegovog nezavisnog dijela – vrijedi istaknuti ovogodišnje izmjene Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, kojima je, kako piše Matija Mrakovčić, sada omogućeno isti administrativni pritisak nametnuti i za projekte koji se financiraju iz lokalnih ili nacionalnih sredstava. Da je Ministarstvo kulture odlučilo proturječiti rezultatima vlastitog istraživanja i prije nego što je objavljeno sugeriraju i najavljene izmjene temeljnih zakona koji reguliraju kulturni sustav, kojima Ministarstvo kulture i medija “naglasak stavlja na kontrolu i nadzor” umjesto na poboljšanje radnih uvjeta i demokratizaciju upravljanja i odlučivanja, kako napominje Mrakovčić.

Ipak, neki pozitivni pomaci se ipak događaju pa je tako Ministarstvo kulture i medija u recentnom Pozivu za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske dijelom uvažilo apele za vraćanjem plaća radnica u kulturi među prihvatljive troškove. Premda je riječ o kompromisnom rješenju u smislu dozvoljenog udjela plaća u proračunu (20 %), kao i činjenice da se hladni pogon nije našao među dozvoljenim troškovima, ovakvu odluku treba nedvojbeno pozdraviti. Pitanje je međutim bi li do nje došlo da nije bilo pritiska nezavisnokulturnog sektora, ponajprije kampanje Za poštenu plaću – odnosno, takva odluka ne ohrabruje nužno u smislu očekivanja da će Ministarstvo samoinicijativno početi uvažavati okolnosti na koje ga sada upozoravaju i njegova vlastita istraživanja. Presedana, nam uostalom, ne nedostaje – primjerice, nakon smjene vlasti 2016. godine, Ministarstvo ne samo da je ignoriralo vlastite podatke i zaključke o potrebama medijskog sektora, nego je, štoviše, djelovalo direktno protiv njih ukidanjem natječaja za financiranje neprofitnih medija.

Ovog puta, Ministarstvo kulture i medija dobilo je jasne preporuke u pogledu buduće kulturne politike koja bi trebala odgovoriti na krizne, ali i postkrizne izazove. Dobar dio njih, poput povećanja transparentnosti institucija, participacije i ravnopravnosti svih aktera kulturnog sustava, poboljšanja radnih uvjeta, uvođenja inovativnih modela upravljanja, definiranja troškova plaća i administrativnih i materijalnih troškova kao prihvatljivih ili uspostave sustavnog praćenja stanja u kulturi, dio je višegodišnjih zahtjeva scene. U normalnim uvjetima, bilo bi izuzetno važno da su ti zahtjevi pronašli put do jednog službenog dokumenta produciranog u okviru Ministarstva, jer bi to značilo njihovo institucionalno uvažavanje, pa i stanoviti tip obvezivanja. Iskustvo nas nažalost uči da od Ministarstva kulture i medija ne treba očekivati takav tip dosljednosti. Ipak, ovo istraživanje ponudilo je iznimno vrijednu zagovaračku osnovu akterima nezavisne kulture, legitimirajući eksplicitno njihove argumente i sužavajući prostor institucija za ignoriranje zabrinjavajuće realnosti rada u kulturi – realnosti koju pandemija i potresi nisu proizveli, nego tek dramatično podcrtali.

Neki od rezultata tog istraživanja anticipirani su u publikaciji Klasika, punk, cajke: Kulturni kapital i vrijednosti mladih u gradovima na jadranskoj obali: preko 2600 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola iz Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika ispunjavalo je anketni upitnik, a autori Željka Tonković, Krešimir Krolo i Sven Marcelić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru nastojali su povezati njihov kulturni kapital i stajališta s glazbenim preferencijama te nam na taj način pružiti bolji uvid u pitanje što utječe na formaciju glazbenog ukusa kod mladih.

Teorijska polazišta ove bogate i razrađene publikacije nalaze se ponajprije u konceptu kulturnog kapitala francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, koji on dijeli na institucionalizirani (akademske titule i postignuća), utjelovljeni (znanje koje je pasivno usvojeno putem socijalizacije) te objektivirani kulturni kapital (posjedovanje kulturnih dobara). Kao važni alati za interpretaciju rezultata pojavljuju se i različite teorije individualizacije, koje suvremeno društvo vide kao fragmentirano i lišeno velikih priča koje su obilježile prethodne povijesne periode. Još jedna teorija koja se pojavljuje kao bitna u ovom istraživanju je ona o kasnom kapitalizmu Frederica Jamesona, prema kojoj dubina i povijesna podloga u svijetu koji nas okružuje gube na značenju te se ističe fokusiranost na neposredno iskustvo i aktualni trenutak, dok istovremeno potrošačka logika u području kulturnog sadržaja stvara dojam sve prisutnijeg i sve potpunijeg estetskog populizma.

Također, istraživači su se vodili i podjelom na “omnivore” i “univore” u konzumaciji kulturnih sadržaja, prema kojoj se, za razliku od klasične podjele na “višu” i “nižu” umjetnost, u suvremenom kontekstu podjela se odvija upravo na razini toga s koliko različitih žanrova je osoba upoznata, a upravo raznovrsniji ukus sugerira i veći kulturni kapital. Žanrovi koji u međuvremenu prestaju biti dio mainstreama – poput jazza, bluesa, punka  i sl. – prolaze kroz tzv. gentrifikaciju žanra – od masovnosti i stalne potražnje za novim sadržajima njihova publika fokusira se na očuvanje i legitimaciju samog žanra, a on postaje označitelj višeg kulturnog kapitala.

Imajući u vidu da se istraživanje provodilo u šest najvećih priobalnih gradova, istraživači napominju kako se, posebno u Dalmaciji, ističe problem prevelike centraliziranosti u županijskim središtima s obzirom na dostupnost kulture, dok istovremeno postoji čitav niz relativno velikih naselja bez kulturnih sadržaja, što predstavlja veliku prepreku cjelovitom razvoju kulturnih preferencija i ukusa. Međutim, problem kulturne deprivacije osjeti se i u većim gradovima – najslikovitiji primjer percepcije važnosti kulture u gradskim poglavarstvima jest spajanje sa sektorom sporta, tehničke kulture i slično (što je slučaj u Splitu, Zadru i Šibeniku), čime kultura u biti nema zaseban godišnji proračun na koji može računati, a pritom Zadar i Šibenik (za vrijeme provedbe istraživanja) nemaju ni društveno-kulturni centar koji bi okupljao udruge u kulturi. Sve veći pritisak turizma na svaki slobodan otvoreni ili zatvoreni prostor u priobalnim gradovima, ali i nepristupačnost koju stvaraju visoke cijene prilagođene turistima, dodatno otežavaju nastojanja da se negativni trendovi preokrenu.

Tako nepovoljna situacija, kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama, nužno rezultira slabom kulturnom participacijom mladih, ali i reduciranom žanrovskom ponudom glazbenih ili, recimo, filmskih sadržaja, što sve ustvari poput začaranog kruga rezultira gotovo apsolutnom dominacijom tradicionalno-popularnog ukusa, i to naročito kod omladine, jer se radi o skupini koja se nalazi u formativnom razvojnom periodu. To se možda i najvidljivije očituje u glazbi, a autori su u svojoj klasifikaciji nastojali što osjetljivije zabilježiti raspon glazbenih preferencija kod mladih, koje su razdvojili na posjećivanje koncerata i glazbeni ukus.

U rezultatima je vidljivo da najraznovrsnije glazbene, ali i kulturne preferencije općenito, kao i najveću stopu posjećivanja gradske knjižnice – što autori navode kao jedan od pokazatelja kulturnog kapitala – imaju mladi u Puli. To je u jednu ruku i očekivano s obzirom na razvijenost izvaninstitucionalne kulturne scene u tom gradu, čemu posebno doprinosi Društveni centar Rojc koji povezuje stotinjak udruga, od kojih mnoge iz područja kulture, a posebice suvremene i alternativne kulture te kulture mladih. Drugi važan čimbenik koji Pulu ističe kao pozitivan primjer poticanja kulturne participacije su glazbeni festivali, kao što su Outlook i Dimensions, ali i najpoznatiji i najstariji filmski festival u Hrvatskoj. Situacija u ostalim gradovima nešto je nepovoljnija za mogućnost kulturnog sudjelovanja i izražavanja mladih, što se očituje nedostatkom ili nedovoljnim materijalnim, prostornim i drugim resursima lokalnih “scena”.

Zanimljivo je istaknuti i kako kulturna razvijenost više ovisi o ekonomskoj razvijenosti kod gradova srednje veličine – poput Dubrovnika i Šibenika – nego kod Splita i Rijeke, u kojima je ponuda raznih kulturnih sadržaja puno bogatija, već kao rezultat većeg broja stanovnika. Pokazalo se i kako srednjoškolci u Šibeniku nešto češće posjećuju rock, punk i indie koncerte, kao i svirke demo bendova u odnosu na svoje vršnjake iz drugih dalmatinskih gradova, dok u Dubrovniku zbog prilagođavanja ponude turizmu manjka sadržaja koji su cjenovno pristupačni srednjoškolcima. To ukazuje na činjenicu da (ne)posjećivanje određenih koncerata, izložbi i drugih događanja umnogome ovisi i o materijalnom statusu, a ne samo o osobnim preferencijama.

U skladu s očekivanjima, glazbene i druge preferencije mladih pokazale su se gotovo u potpunosti usklađenima s razlikama u društvenom statusu njihovih roditelja, što upućuje na visoku razinu društvene reprodukcije. Podjela na one s pristupom raznolikim i globalnim sadržajima te one koji se oslanjaju na lokalne i tradicionalne sadržaje prilično je rigidna, i to upravo zbog neposredne roditeljske okoline, koja u odsustvu ili veoma slabom prisustvu zajedničkih kulturnih sadržaja uvelike određuje tko će što slušati i gledati, te hoće li uopće išta čitati. Na tom planu rezultati su, opet u skladu s očekivanjima, pokazali da najveći dio mladih preferira popularne i konzumerističke oblike potrošnje, što je najprisutnije kod onih koji se slabije koriste engleskim jezikom i nemaju želju odlaska iz grada, te su ustvari naviknuti na malu ili nikakvu ponudu.

Slabo sudjelovanje u kulturi također je popraćeno i slabom političkom participacijom koja se najviše očituje u prilično zabrinjavajućem podatku da preko 55 posto mladih u toj regiji, kad ih se pita jesu li politički više lijevo, u centru ili desno, odgovara da ne zna ili nije zainteresirano, dok njih gotovo 80 posto smatra da većini ljudi ne treba vjerovati, čime ustvari iskazuju ispodprosječnu razinu povjerenja u odnosu na opću populaciju u Hrvatskoj.

Plansko pristupanje složenim poteškoćama s kojima se mladi suočavaju, a koje uključuju i povećanje kulturne participacije te skupine, potaknuto je Strategijom omladinskog sektora Vijeća Europe. Međutim, kako piše H-Alter, glavni dokument koji se u Hrvatskoj odnosi na implementaciju Strategije, od obrazovanja i zapošljavanja do ljudskih prava i održivog razvoja – Nacionalni program za mlade 2020.-2024. – još nije usvojen, iako je na savjetovanje postavljen još početkom 2020., o čemu se na ovom portalu već pisalo. Također, u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH do 2030. godine mladi se najviše spominju u kontekstu demografske revitalizacije, a kultura je prošla posebno loše; naime, smještena u cjelinu 5.1. pod naslovom “Konkurentno i inovativno gospodarstvo”, na svega par ulomaka, zajedno s medijima. U skladu s položajem u samoj strategiji, kulturu se onda promatra u prvom redu kao kulturnu i kreativnu industriju s visokim izvoznim potencijalom i dobiti, u okviru produkcijskih kuća, dok se povećavanje razine kulturne participacije spominje u ciljevima, no iz ostatka teksta nije vidljivo kako se to nastoji realizirati. Stoga vjerojatno ne iznenađuje ni da se mladi u ovom kontekstu uopće ne spominju.

Autori u završnom poglavlju navode i nekoliko preporuka za javne politike, među kojima se ističu premošćivanje jaza u pristupu kulturnim sadržajima između učenika koji žive u urbanim i ruralnim područjima, otvaranje različitih programa neformalnog obrazovanja u kulturi, uvođenje građanskog odgoja, jačanje civilnog sektora u kulturi, a posebno suvremenoj kulturi i umjetnosti koja je u Jadranskoj Hrvatskoj, ali i Hrvatskoj generalno, izuzev eventualno Zagreba, ozbiljno podzastupljena. Također se predlaže i podržavanje medijskog sadržaja koji bi bio istovremeno poticajan u vidu kulturne participacije te pristupačan i prilagođen mlađoj publici, kao i suradnja kulturnih ustanova i civilnog sektora, a svugdje se naglašavaju projekti namijenjeni osuvremenjivanju i povećanju raznolikosti kulturnih sadržaja, zbog činjenice da su  takvi sadržaji u gradovima na obali često izričito prilagođeni turistima, a tiču se pretežno kulturne tradicije i baštine.

Čitajući o regionalnim razlikama kod pristupa kulturi i kulturnoj participaciji mladih u Hrvatskoj, od iznimnog je značaja imati na umu da kultura ne nastaje, ali ni ne nestaje u vakuumu, neovisno o širim društvenim procesima. Nestanak se dijelom može pripisati procesom pretvorbe društvene u državnu imovinu i njena prodaja u kojoj počesto nije bilo čak ni tržišne logike, a kamoli logike u užem smislu – tako je grad Split 1994. dao u privatizaciju sva četiri kina u gradskoj jezgri, od kojih su čak tri u relativno brzom roku prenamijenjena. Ovakvi primjeri upravljanja kulturnom infrastrukturom predstavljaju više pravilo nego izuzetak, a na nacionalnoj razini ne postoji volja da se situacija preokrene.

U tom kontekstu pozitivne sustavne prakse, poput ulaganja u kulturu koje nadilazi razinu održavanja “hladnog pogona”, etabliranje javno-civilnog partnerstva kao poželjnog modela upravljanja kulturnim dobrima te jasni planovi i strategije temeljene na suradnji donositelja istih s korisnicima i stvaraocima kulturnih sadržaja te stručnjacima u području kulture, i dalje ostaju tek daleki san.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Unatrag zadnjih nekoliko godina, osobito otkako se zahuktala reformska agenda Jedinstvenog digitalnog tržišta, mainstream govor o kulturnoj politici u Europskoj uniji i njezinoj orbiti gotovo je isključivo određen nastojanjem da se pojasni kako nipošto nije riječ o sektoru koji parazitira na poštenom proizvodećem narodu, nego o važnom “zamašnjaku” suvremene ekonomije. Prema tome, umjesto da sve te suvremenoumjetničke opskurante i sumnjivce pošaljemo na odavno zasluženo kopanje šanaca, trebalo bi da čuvamo njihov kreativni rad kako bi nas, sinergizirajuć’ sveudilj s povezanim industrijama, mogli povesti u novu etapu Digitalnog Blagostanja. Dakako, sve navedeno je iz perspektive ekonomskih prioriteta savršeno razumljivo, da ne spominjemo da je u specifičnom smislu i točno – trebalo bi da se potiču i razvijaju fantastično plodna područja primjene umjetničkog rada, kao što su videoigre i ostali oblici digitalnih proizvoda, kao što bi za dobrobit kulture i umjetnosti trebalo što prije napustiti bilo kakvu ekscepcionalističku retoriku kada je riječ o shvaćanju njihovih društvenih funkcija.

Potonje međutim ne znači da ne možemo osmisliti (i) neku specifičnu društvenu korist od kulture, koja će biti legitimirana izvanekonomskim kriterijima. Pitanje je to koje se na posebno ozbiljan način (ne) postavlja u ovom razdoblju krize bez presedana, osobito kada je riječ u analizi njezinih posljedica i zagovaranju mjera pomoći kulturnom sektoru. No diskurs institucija o pandemijskoj krizi, dosljedno promjeni naglaska s početka teksta, ipak se u najvećoj mjeri odvija na terenu kulturnih i kreativnih industrija, koji se samo dijelom preklapa s tradicionalnim terenom umjetnosti i kulture. U tom je smislu tipičan izvještaj o utjecaju pandemije na kulturni sektor, koji je konzultantska kuća EY izradila po narudžbi francuskog Europske grupacije autora i kompozitora (GESAC). Kako prenosi N1, u njemu se navodi da je kultura “ekonomija snažna poluga izvoza i širenja utjecaja Europske unije – izvoz kulturnih dobara vrijedio je 2017. više od 28,1 milijarda eura”. Prema riječima GESAC-oovog predsjednika Jean-Noëla Tronca, “Kulturne i kreativne industrije treba uzeti u obzir u ekonomskoj strategiji za globalni oporavak. Ponovno investiranje u kulturne industrije dio je rješenja”, dok autor istraživanja, EY-ov Marc Lhermitte lapidarno napominje: “Kulturu treba usidriti u gospodarstvo”. O razmjerima te usidrenosti jasno govore predpandemijski podaci: uz prihode “procijenjene na 643 milijarda eura i generiranom dodanom vrijednošću od 253 milijarda eura 2019., kulturne i kreativne industrije činile su 4,4 posto BDP-a Europske unije”, što čini “veći doprinos ekonomiji od telekomunikacija, visoke tehnologije, farmaceutske industrije i automobilske industrije”. Pandemija je međutim katastrofalno utjecala na ove brojke – prema EY-ovoj procjeni, prihodi kulturnog sektora u Europi pali su za oko 31%, više od ključnih dijelova gospodarstva poput turizma ili autoindustrije. Pritom su najviše pogođene glazba, koja bilježi pad od 76%, i izvedbene umjetnosti, s padom od čak – 90% prihoda!

Unutar ovih koordinata, međutim, prostora evidentno nema za ono djelovanje u kulturi koje tržištu izmiče, bilo svojom prirodom, bilo sistemskim faktorima koji uvjetuju da u određenim kontekstima govora o tržištu naprosto ne može biti. Posebno je to razvidno u slučaju ovdašnje kulture i umjetnosti, koja zbog niza razloga tržišno funkcionirati u velikoj mjeri ne može niti će ikada moći. Srećom, problem je to koji je u našem kontekstu direktno adresiran nedavno objavljenim istraživanjem koje su za Zakladu Kultura nova proveli dr. sc. Krešimir Krolo, dr. sc. Željka Tonković, dr. sc. Dea Vidović i dr. sc. Ana Žuvela, fokusirajući se, uz pandemiju, i na pogubne posljedice “zagrebačkog” potresa. Pišući u uvodnom poglavlju publikacije upravo o zanemarivanju polja suvremene, nezavisne kulture i umjetnosti u srodnim izvješćima, autorice napominju: “Nedostatak podataka i spoznaja o posljedicama epidemije na sve segmente kulturnog i umjetničkog djelovanja, a posebice onog utemeljenog na neprofitnoj, društvenoj i/ili estetskoj osnovi, može se negativno odraziti na planiranje kriznog upravljanja i financiranja kulture i umjetnosti, kao i na planiranje postkriznih smjernica kulturnih politika na svim razinama. Stoga se istraživanje o utjecaju krize na civilni sektor u suvremenoj kulturni i umjetnosti, koji kontinuirano djeluje u nestabilnim uvjetima, […] nameće kao izrazito važno za dobivanje uvida u učinke koronakrize na kulturno-umjetničku proizvodnju koja nije pokretana interesima stjecanja ekonomske dobiti, nego umjetničkim eksperimentiranjem i istraživanjem, kritičkim i refleksivnim praksama i/ili društvenim angažmanom i usmjerenošću na rad s lokalnom zajednicom, dakle onim vrstama djelovanja koje sudjeluju u izgradnji suvremenih identiteta lokalnih zajednica i doprinose njihovom održivom razvoju.” Kako navode, istraživačice su temi pristupile iz perspektive pet naglasaka: relevantnosti kulture i umjetnosti, njihove ranjivosti, otpornosti, zatim posljedica prelijevanja negativnih učinaka krize na njihovo neposredno okruženje te područja kreiranja politika.

Istraživanjem su obuhvaćene organizacije iz baze dobitnica Zakladinih potpora (od njih 172, 74 su dostavile svoje odgovore na anketni upitnik), odnosno njihov rad u razdoblju od 1. ožujka do 30. lipnja 2020. godine. Dakle, riječ je o podacima koji se odnose samo na prve mjesece pandemije, što znači da izostaje konkretnija refleksija nad učinkovitošću mjera pomoći kulturnom sektoru. Struktura uzorka više-manje je poznata: gotovo polovina organizacija djeluje u Gradu Zagrebu, oko 10% otpada na Zagrebačku, Primorsko-goransku i Istarsku županiju, Splitsko-dalmatinska udomljuje nešto više od 5%, dok iz svih ostalih županija zajedno dolazi svega šestina uzorka. Kao područja djelovanja najčešće su navođene interdisciplinarne, zatim novomedijske, vizualne i kazališne umjetnosti te ples i pokret. Važan podatak je da su na upitnike u ime organizacija u najvećoj mjeri – čak 70,3 % – odgovarale žene, što upućuje na njihovu visoku zastupljenost na vodećim funkcijama.

Da nezavisna kultura nije tek neki marginalan sektor koji se tiče uskog kruga ljudi pokazuje podatak da je s organizacijama obuhvaćenim istraživanjem “u 2019. godini bilo izravno povezano oko 3350 osoba (više od 1000 članova, oko 150 zaposlenih, preko 1200 suradnika i oko 1000 volontera), što ne uključuje i publiku koja je tijekom 2019. sudjelovala i bila angažirana u njihovim kulturno-umjetničkim programima, kao ni niz različitih subjekata iz drugih sektora koji su posredno povezani s radom tih organizacija”. Nažalost, to znači i da je kriza koja je pogodila otprije ranjivu nezavisnu kulturu utjecala na veliki broj života.

Kada je riječ o “zagrebačkom” potresu iz ožujka 2020. godine, njegove posljedice je osjetilo čak 56,1 % svih organizacija obuhvaćenih istraživanjem, što je uistinu velik udio uzmemo li u obzir da njih 52,7 % ima sjedište izvan Zagreba. Od toga ih je čak 80 % prijavilo štetu na uredskim prostorima, 57,1 % na prostorima za kulturno-umjetničke aktivnosti, 35% za uredski inventar, a 30 % za opremu i drugi inventar. Posljedica toga je da čak “75 % organizacija izravno pogođenih potresom rade od kuće, 45 % svoje aktivnosti provodi u drugom prostoru, dok je 90 % prilagodilo program online prostoru”.

Što se pak pandemije tiče, njezin utjecaj je bio sveobuhvatan i dramatičan. Od specifičnih aspekata rada, kao najpogođenija su očekivano navedena putovanja i mobilnost (89,1 % organizacija) te realizacija kulturno-umjetničkih aktivnosti (82,2 %). Oko tri četvrtine organizacija navele su i međunarodne projekte i suradnje, suradnje i umrežavanja te organizaciju svakodnevnog rada, dok preko pola njih ističe pad tržišnih prihoda, potpora i donacija te prihoda iz javnih proračuna, a oko 50 % upozorava i na negativan utjecaj pandemije na zapošljavanje. Podaci o aktivnostima također su rječiti: od 3585 planiranih, otkazano iz je 13,6 %, a odgođeno ili prilagođeno njih 86,4 %. Što se spasa u digitalnom prostoru tiče, kao i optimizma i pogledu takvog širenja kulturne participacije, vrijedi istaknuti da čak 76,7 % organizacija navodi da je pandemija pokazala da se “ne mogu sve kulturnoumjetničke aktivnosti prenijeti u online medije”, dok je upravo isti postotak istaknuo i da “nemaju svi jednak pristup kulturnim i umjetničkim sadržajima koji se odvijaju online“.

Dakako, poremećaj u provedbi aktivnosti ozbiljno je utjecao i na 2453 radnice i radnika u kulturi koji su na njima trebali biti angažirani, bilo da je riječ o zaposlenicima ili suradnicima. Tako je čak 58,9 % organizacija odgodilo angažman vanjskih suradnika, dok je 20,5 % prekinulo ugovore s njima. Žalosti i podatak da je 13,5 % organizacija bilo prisiljeno otpustiti dio svojih radnica, a isti postotak navodi i smanjenje naknade za rad.

Ovi negativni utjecaji neizbježno su se prelili i na vanjske usluge, pa je tako približno 40 % organizacija prekinulo neke ugovorne odnose s vanjskom uslugom, dok ih je oko 35 % odgodilo plaćanje računa. Konkretno, procjena neutrošenih proračunskih sredstava iznosi 4 801 524 kn, s razmjerno velikim iznosima (od 443 052 do 748 616 kn) koji nisu otišli na planirane usluge marketinga, najma opreme, dizajna, hotelskog smještaja i prijevoza kao najvećeg gubitnika, što vrlo dobro govori o širem efektu krize u nezavisnoj kulturi, koliko god ona bila malen faktor u ukupnoj ekonomiji.

Konačno, vrijedan su pokazatelj stavovi o odnosu kulturne politike prema krizi i mjerama pomoći, koji u potpunosti potvrđuju ono što nezavisna kultura već godinama ponavlja gluhim nadležnim institucijama: ključ za očuvanje sustava su direktna financijska pomoć radnicama i radnicima, institucionalne potpore i strateški dokument koji će artikulirati neki sistemski koncept podrške kulturi.

Nažalost, premda se Ministarstvo kulture i medija, uz sektorsku potporu strukovnih organizacija, pokazalo praktički jedinim osloncem sektora – lokalna i regionalna razina je u tom smislu sasvim zakazala – mjere koje je ono nastavilo u međuvremenu donositi pokazuju sve, samo ne postojanje takvog koncepta. Fragmentiranost, nelogičnost i isključivost mjera, o kojima smo na Kulturpunktu u više navrata pisali, zajedno s posebno toksičnim držanjem modela “najbržeg prsta” kada je riječ o postupku prijave na dio natječaja, posebno teško pogađaju nezavisnu kulturu. U tom smislu, premda se možemo složiti sa zaključkom Zakladinog izvještaja da rezultati istraživanja ukazuju na duboku ranjivost nezavisne scene, ali i na otpornost njezinih modela rada i solidarnosti, ipak se čini da je jedini mogući dugoročni ishod ovakve situacije sve izrazitije urušavanje organizacija pod udruženim djelovanjem krize i kulturne politike čiji obzor je ponajprije diktiran onim tržišnim okvirom s početka ovog teksta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako bi se sudilo prema vijestima koje dopiru do nacionalnih mainstream medija, Zadar je grad koji se nalazi u nekoj vrsti krize. Premda logici korporativnih medija koji pornografski izrabljuju priče o “gradovima-slučajevima” treba pristupiti sa zadrškom, nedvojbeno je da jezoviti zločini poput brutalnog premlaćivanja osamnaestogodišnje djevojke prošle godine u jednom zadarskom ugostiteljskom objektu – i to pred pasivnim vlasnicima i posjetiteljima – pozivaju na dublje problematiziranje stanja u Zadru.

Što se benignijeg aspekta funkcioniranja grada poput dostupnosti kulturnih sadržaja tiče, on je – tipično za naš devastirani kontekst – pretežito sveden na ionako podfinancirani minimum institucionalne kulture. Loše stanje kada je riječ o participaciji mladih u kulturi uvjerljivo oslikava istraživanje Kulturne potrebe mladih u Zadru, rezultati kojeg su predstavljeni u veljači ove godine. Istraživanje su proveli doc. dr. sc. Krešimir Krolo, doc. dr. sc. Sven Marcelić i doc. dr. sc. Željka Tonković s Odjela za sociologiju zadarskog Sveučilišta, koji su, kako prenosi Zadarski list, doši zaključka da postoji “velik raskorak između generacijske kulture i onoga što Zadar nudi. Mladi se ne smatraju pozvanima i uključenima, kažu kako nema posebnih programa i pogodnosti, a kao negativne primjere ističu HNK Zadar i Kneževu palaču”. Krolo također napominje da mladi problem dostupnosti kulture vežu i uz širi problem nerazvijenosti gradske infrastrukture, osobito prometa.

Istraživanje je, međutim, pokazalo da usprkos lošoj situaciji u Zadru postoje tri svijetle točke: Gradska knjižnica, koju su učenici izdvojili “kao pozitivan primjer participativnog djelovanja”, te Nigdjezemska i festival KvartArt. Riječ je zapravo o najbližim mogućim zadarskim kulturnim koordinatama – sve tri locirane su praktički u istom dvorištu u sklopu bivše vojarne na Voštarnici. No dok su GKZ i KvartArt primjeri inkluzivno zamišljene institucionalne kulture – organizator festivala je neobično otvoreni Koncertni ured Zadar pod vodstvom klasične glazbenice Melite Ivković – Nigdjezemska je, uz skejt park Menzu koji se nalazi u istom kompleksu, praktički jedini autonomni prostor nezavisne kulture u gradu. Riječ je o skvotiranom mjestu koje udomljava brojne kulturne, umjetničke i glazbene programe neprocjenjive za kulturni život Zadra, a sadrži i komunalnu kuhinju u koju se ljudi mogu doći nahraniti besplatno.

I dok bi se iole suvisla vlast pobrinula da se vrijedan komad samonikle kulturne infrastrukture izgrađene i razvijane odozdo, na inicijativu građana kojima u drugom najvećem gradu u Dalmaciji i jednom od najvećih gradova u državi nisu dostupni otvoreni prostori za alternativnu kulturu, ovih smo dana dočekali najpredvidivije moguće vijesti: prostor koji koriste Nigdjezemska i Menza bit će, sudeći prema najavama, prenamijenjen u dvoranu Županijske skupštine. Objavili su to prvo 19. lipnja na društvenim mrežama sami “Nigdjezemci”, koji su tada najavili da će, u slučaju da “dođe do potvrde o spomenutom planu, te se Nigdjezemska i Menza planiraju ukinuti, a time izbrisati jedini autonomni, socijalni i alternativni prostor u gradu”, početi “s kampanjom za obranu Nigdjezemske”.

Vijest je to koja stiže u trenutku kada se navodno bliži dugoočekivani početak rada na uređenju Centra za mlade, koji bi prema najavama vlasti trebao poslušiti (i) kao stanište nezavisne kulture. Međutim, to se čini samo dodatnim argumentom da se županijske i lokalne vlasti s posebnom pažnjom odnose prema Nigdjezemskoj i Menzi te da se upravo u suradnji s ljudima koji su tamo tijekom zadnjih godina udomljavali i oblikovali nezavisnu scenu osmisli jedan širi prostor za kulturu i mlade koji podjednako nudi institucionalnu sigurnost Centra kao i otvorenost skvotova. U takvoj bi konstelaciji i sâm Centar zasigurno mogao bolje ispunjavati svoju funkciju infrastrukturnog gravitacijskog središta kulture za mlade koje može samo profitirati od živosti njezinog vaninstitucionanog dijela.

Ako je vjerovati riječima zadarskog gradonačelnika Branka Dukića, koje prenosi portal 057info, gradska uprava prepoznaje vrijednost očuvanja autonomnih prostora u sklopu vojarne: “Želja je Grada Zadra da u vojarnu uđe aktivno i da svi javni prostori, mimo zgrada, pripadnu Gradu te da on upravlja i raspolaže njima onako kako najbolje zna. Samo Grad to može urediti na pristojan način kako bi ovaj prostor postao sastavni dio, odnosno centar grada. Summa summarum, Menza i cijeli ovaj dio ostaje ovakav kakav je, kakvim ga mladi vide i planiraju te zadovoljavaju potrebe ovog dijela kulture.”

Što god mislili o Dukiću i njegovim obećanjima, izvjesno je sljedeće: kada je riječ o velikim nekretninskim transakcijama na turistificiranoj obali, sva je prilika da postoji neki pozadinski investitorski interes koji diktira rasplet. Na tom tragu je Aleksandar Tešić iz portala Tris.hr kada komentirajući ovaj slučaj podsjeća na informaciju da će zadarska županijska administracija do kraja godine iseliti iz svoje zgrade na Poluotoku – praktički u najatraktivnijem dijelu Zadra. Iako o tome trenutno ne postoje nikakve idicije, ne bi, ukratko, trebalo nimalo čuditi kada bi rezultat svih ovih rošada bila privatizacija te zgrade i njezino pretvaranje u hotel ili neki drugi turizmu podređeni objekt. No o tom potom: što god bilo u pozadini ove priče, tko god bio uključen u planove oko gradskih prostora, sasvim je sigurno da će nezavisna kultura na popisu prioriteta pri njihovom definiranju biti – zadnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Anketiranje je provedeno na uzorku od 2650 učenika i učenica trećih i četvrtih razreda srednjih škola u šest velikih obalnih gradova: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik. Istraživanje je za cilj imalo mapirati kulturne potrebe uspoređujući gradove i regije (Istra, Kvarner i Dalmacija) te s obzirom na vrijednosne orijentacije mladih.

Na predstavljanju će se prikazati rezultati istraživanja o učestalosti posjećivanja kulturnih sadržaja (kazališta, kina, koncertnih događanja i slično) u Rijeci, ali i u usporedbi s drugim gradovima. Također, govorit će se o povezanosti glazbenog ukusa i vrijednosnih orijentacija, razlikama među školama te o utjecaju roditelja po pitanju stvaranja navika kulturne potrošnje i kulturnih potreba.

Po završetku predstavljanja rezultata istraživanja uslijedit će rasprava, s ciljem da se na osnovu prikazanih podataka naznače razvojni potencijali grada koji se mogu iskoristiti za osmišljavanje razvojnih strategija, posebice u svjetlu nedavno dobivene titule Europske prijestolnice kulture za 2020. godinu.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Od studenoga 2015. do ožujka 2016, troje znanstvenika s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru – dr.sc. Krešimir Krolo, dr.sc. Sven Marcelić i dr.sc. Željka Tonković – proveli su istraživanje o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih u gradovima na jadranskoj obali. U sklopu istraživanja ukupno je anketirano 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Istraživanje je pokazalo kako su mladi u dalmatinskim gradovima izrazito nezainteresirani za kulturne sadržaje te netolerantniji prema nacionalnim i seksualnim manjinama od svojih vršnjaka u Istri i na Kvarneru. Istovremo su i puno religozniji od njih. Izuzetak je Šibenik koji je daleko najtolerantiji i najotvoreniji dalmatinski grad.

S autorima istraživanja razgovaramo o rezultatima, obrazovnim politikama, dostupnosti i raznolikosti kulturne ponude, razlikama u stavovima između učenika gimnazija i strukovnih škola, političkoj pismenosti te razvojnim potencijalima gradova i lokalnim kulturnim politikama.

KP: Na koji je način provedeno istraživanje, kojim alatima i metodama?

Istraživanje je provedeno online i tiskanom anketom, ovisno o dostupnosti interneta ili računalnih učionica u školama. Instrument se sastojao od nekoliko različitih skala s kojima se mjerilo zadovoljstvo kulturnom i zabavnim sadržajima, učestalost odlazaka na različite kulturne događaje, preferencije prema glazbenim i televizijskim sadržajima te te skalom koja je mjerila žele li pojedinih sadržaja više ili manje u svom gradu.

KP: Među kulturnim su sadržajima uključenim u istraživanje interesa srednjoškolaca muzeji, galerije i kazališta. Koliko je slaba posjećenost tih sadržaja rezultat obrazovnih politika koje ne predviđaju ulaganje upravo u taj aspekt učenja, a koliko je mladima u jadranskim gradovima uopće dostupan taj vid kulture?

Teško je jasno odvojiti izravan utjecaj obrazovnih politika, iako neki parametri koje smo koristili u istraživanju navode na zaključak kako poveznica tu svakako postoji. Primjerice, vidljiva je veza između formalnog i neformalnog obrazovanja u kulturi (satovi klavira, gitare, slikarstva, pisanja, fotografije i sl.) i preferiranja pojedinih kulturnih sadržaja, a jednako tako se pokazala i razlika između gimnazijalaca i strukovnih škola što navodi na zaključak kako i institucionalni i izvaninstitucionalni parametri igraju ulogu u razvijanju takvih potreba, zajedno sa socijalizacijskim procesima unutar obitelji. Također, iz nekih podataka vidljive su razlike upravo po tome koliko su neki osnovni infrastrukturni parametri zadovoljeni, pogotovo po pitanju nezavisne kulturne scene i njezine prisutnosti u svakodnevici grada i mladih.

KP: Kino je na prvom mjestu kulturnih interesa srednjoškolaca. Jeste li istraživali i kakav im je repertoar dostupan te što biraju?

Ako je suditi prema preferencama televizijskog sadržaja, gdje su mogli birati i gledanje blockbuster filmova koji su s kino repertoara prešli na male ekrane, ali i art filmove, jasno je, no donekle i očekivano da prevladavaju akcijski spektakli sa super junacima. Riječ je o sadržajima koji jesu kreirani za takvu publiku i koji na nju najviše računaju. Pokraj stranih humorističnih serija i (iznenađujuće!) informativnih emisija, blockbusteri su izdvojeni kao sadržaj koji se najčešće gleda. 

KP: Što je s alternativnom, izvaninstitucionalnom kulturom? Dubrovnik ima Lazarete, Split Dom mladih, Šibenik vojarnu, Rijeka Palach i Filodrammaticu, Pula Rojc, Zadar Nigdjezemsku. Posjećuju li ih ispitivani srednjoškolci?

Nismo izravno to pitali, i sada uviđamo da je to bio propust u istraživanju jer bi se možda bolje vidila poveznica nezavisne scene s nekim oblicima kulturnih potreba. No, smatramo kako se i bez toga može jasno vidjeti razlika između gradova koji imaju takav oblik kulture duboko integriran u svakodnevicu, za razliku od gradova u kojima jedva egzistiraju ili su vječno dislocirani i marginalizirani. Primjerice, Pula, iako malen grad u odnosu na Split i Rijeku ima daleko najviše obrazovanih (formalno i neformalno) u kulturi, za razliku od Zadra koji ima najmanje. Uzmemo li u obzir da je Rojc sastavni dio pulske svakodnevice više od dvadeset godina, dok u Zadru jedva preživljavaju Nigdjezemska i aktivnosti u Jazinama, mišljenja smo kako se jasno može povući paralela između ta dva grada i ustanovljenih razlika. U Puli je takav oblik kulture i prostorno, ali i politički neproblematičan, dok je u Zadru dislociran, prostorno nesiguran i politički marginaliziran.

KP: Istraživanje potvrđuje svjetonazorske i vrijednosne razlike između gradova u Dalmaciji te Istre i Kvarnera. Može li se na koji način povući poveznica s turističkom orijentacijom života u gradovima u Dalmaciji, za razliku od, recimo, Rijeke?

Svi veliki primorski gradovi na neki su način vezani uz turizam. Premda je Rijeka kao lučki grad njemu najmanje izložena, liberalniji svjetonazor njezinih srednjoškolaca teško možemo objasniti tim parametrom, jer je Pula još liberalnija, a ima naglašeno turistički karakter. Premda smo u ranoj fazi s preciznijom obradom podataka, može se s velikom sigurnošću ustvrditi da turizam nije bitan dio objašnjenja svjetonazorskih razlika između gradova.

KP: Anketirano je 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola – vide li se kakve razlike u stavovima između učenika gimnazija i strukovnih škola?

Gimnazijalci se, očekivano, pokazuju kao najtolerantniji, najčešće posjećuju kulturne sadržaje vezane uz “visoku” kulturu i politički su češće lijevo orijentirani. Međutim, tip škole samo je jedan od pokazatelja, jer su spol i vjerska identifikacija snažno povezani i s političkim stavovima i s tolerancijom. Generalno gledano, najtolerantnija skupina su nereligiozne gimnazijalke, dok je najisključivija skupina vezana uz muške uvjerene vjernike iz trogodišnjih škola.

KP: Iako je većina nezainteresirana za politiku, kakvim ocjenjujete općenitu političku pismenost srednjoškolaca?

Nismo imali poseban pitanja vezana uz taj aspekt, ali iznenadilo nas je da razmjerno često gledaju informativni program. Preko trećine učenika svih tipova škola navodi kako vijesti gleda nekoliko puta tjedno ili svaki dan, a ako im dodamo i one koji to čine nekoliko puta mjesečno broj raste na oko 60% i to opet nevezano uz tip škole. Iz toga možemo pretpostaviti da nisu neinformirani o političkom stanju, ali konkretne političke stavove nismo ispitivali.

KP: Koji su im najvažniji izvori informiranja?

Nismo ih to pitali u ovom istraživanju jer se u prethodnom (Zadar, 2014) nije pokazalo relevantnim faktorom. Naime, ukoliko žele biti informirani, u sustavu digitalnih medija jednostavno dolaze do željenih informacija.

KP: Što navedeni podaci govore o razvojnim potencijalima gradova?

To je pitanje, koliko god zvučalo kao floskula, iznimno složeno. Samo kao ilustraciju možemo navesti da je Pula, osim što je najliberalniji i najtolerantniji grad, ujedno i sredina iz koje mladi najviše žele otići. S druge strane, Rijeka i Split, koji pokazuju prilično velike svjetonazorske razlike, imaju mlade koji ne pokazuju takvu želju za odlaskom. Čini se da, ako promatramo mlade kao potencijalni razvojni resurs, više šanse imaju oni gradovi koji imaju infrastrukturu da ih i zadrže – to se prvenstveno odnosi na obrazovne šanse i raznolikost ponude. Stoga gradovi poput Pule i Šibenika, koji imaju tolerantne i razmjerno kritične mlade, ali slabu mogućnost za nastavak školovanja i, u usporedbi s većim sredinama, slabiju ponudu zabavnog i, barem dijelom, kulturnog života, imaju najveći postotak mladih koji iskazuju želju za odlaskom.  

KP: Kakve se pouke iz podataka mogu izvući za kulturnu politiku gradova? 

Gradske uprave često percipiraju kulturu kao trošak. Takvo bi razmišljanje trebalo promijeniti i shvatiti da su kulturni resursi, institucionalni i izvaninstitucionalni, važni ne samo za prepoznatljivost i pozicioniranje grada nego i za stvaranje poticajnog i progresivnog okruženja. Premda nam tek predstoje detaljnije analize, s velikom sigurnošću možemo kazati da je posebno važna raznolikost kulturne ponude. Drugim riječima, u donošenju kulturnih politika trebalo bi težiti zadovoljavanju različitih kulturnih potreba. Također, bilo bi važno kada bi se mlade više integriralo u kulturni život grada i pružilo im se prostora za razvoj kreativnih potencijala. U tome nezaobilaznu ulogu ima nezavisna kultura koja je u mnogim gradovima marginalizirana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

Odgovore na ova pitanja možete saznati u posljednjem predavanju ciklusa Javne sociologije 6. lipnja u 17 sati u Gradskoj knjižnici Zadar gdje će dr.sc. Krešimir Krolo, dr.sc. Sven Marcelić i dr.sc. Željka Tonković predstaviti rezultate nedavno provedenog anketnog istraživanja o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih u gradovima na jadranskoj obali. U svrhu istraživanja ukupno je anketirano 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika.