Mrzim istinu! je jedna od onih predstava koju su svi pogledali (ili barem kažu da jesu). Nije nemoguće budući da je u zadnjih 13 godina izvedena preko 200 puta. Mene je do ovog siječnja nekako uvijek zaobišla (ili ja nju, tko bi to znao). Možda sam ju gledala davno, pa nisam ništa razumjela, pa me bilo sram. Iako je nerazumijevanje najnormalnija pojava koja nikako nije povod osjećaju srama, budući da predstave Olivera Frljića često funkcioniraju na nekoliko razina, a gledatelji s njegovih predstava nerijetko izlaze s nizom proturječnih dojmova i osjećaja. Od nelagode preko srama do suosjećanja i poistovjećivanja s likovima, pitanja poput koga voliš više? ili je li ti ikad nešto falilo? su univerzalno iskustvo sviju nas koji smo imali roditelje ili roditeljsku figuru tijekom odrastanja. Kompleksnost obiteljskih odnosa koja se u predstavi prikazuje znači da većina gledatelja može pronaći nešto s čime će se poistovjetiti, nešto što je slično nekom našem iskustvu. Frljićevo razgolićivanje odnosa u vlastitoj obitelji zapravo pojačava ili podcrtava pitanja fikcije i istine, autentičnosti sjećanja i njegova izobličenja, umnožavajući perspektive koje isti događaj vide na drugačije načine. Redatelj nas gura u nesigurnost u kojoj propitujemo ono što gledamo na sceni. 

Pitanje je, kakvu to istinu tražimo u predstavi koja se zove Mrzim istinu! i je li pronalazak iste bitan? Tražimo li neku životnu istinu, koja zapravo nema veze s predstavom ili tekstom? Nešto što će nam razjasniti neke naše privatne dileme? Ako se to dogodi, odlično, no možda imamo prevelika očekivanja. Tražimo li istinu vezanu za obitelj Frljić? Zašto nas to uopće zanima? Je li nam itko vezan za ovaj projekt dužan bilo što, a kamoli istinu?

O uspješnosti ove predstave svjedoče brojne nagrade, usmena predaja o komadu koja se pretvorila u legendu, puno gledalište na izvedbama i njena dugotrajnost. Žiri festivala Gavelline večeri joj je dodijelio Nagradu “Dr. Branko Gavella” za najbolju predstavu uz pojašnjenje da “predstava najavljuje jedno novo kazališno doba u kojem radikalne autorske estetike uspijevaju pronaći istinski dijalog sa svim članovima kazališne zajednice.” Lijepe riječi, ali možda su najbitnije ove: istinski dijalog. Možda u njima leži odgovor na to koliko je istina bitna. Bitna je istinska reakcija na ono što gledamo na sceni, a to ova predstava postiže. Postiže to u komičnim trenucima obiteljske svakodnevice, u onim nasilnijim, za koje se možda prenaivno nadam da nisu baš dio svačije svakodnevice i u onim nježnijim, nadam se malo češćim dijelovima naših života.

Obitelj Frljić možda nije obitelj Frljić, već naša. Možda su to naši susjedi u kvartu ili u publici. U nekom trenutku se svi prepoznajemo, bilo to u trenutku nespretnog flerta i prvog upoznavanja Frljićevih roditelja u kafiću, u kompetitivnosti djece za roditeljsku ljubav i pažnju (budući da majka Slađana više voli kćer Marinu nego sina Olivera), u predstavljanju obiteljske idile vanjskom svijetu u trenutku kada ista ta majka koristi sinov školski uspjeh kako bi se pohvalila drugim majkama iz istog razreda čija djeca možda nisu imala tako dobre rezultate. U jednoj sceni gledamo i prisluškujemo dva telefonska razgovora koja majka vodi sa svojim susjedama i po svemu sudeći, prijateljicama. Svrha poziva je pitati prijateljice kako su im djeca prošla u školi, pa kad saznaje da su dobili loše ocjene, pohvaliti se Oliverovim odličnim uspjehom. Ali mali Oliver nikada ne čuje pohvalu iz usta majke upućenu njemu. Zamislite da ste malo dijete i da je jedini put do majčine ljubavi biti najpametniji na svijetu. Koje dijete ne bi postalo najpametnije i najuspješnije samo da može čuti riječi koje mu majka nikada neće izreći, bez obzira na to jesu li iskrene ili ne.

Netko se možda prepoznaje u napetoj atmosferi obiteljskog ručka (ili večere) kada se od svih prisutnih očekuje dobro vladanje i ugodan razgovor. Je li to izvedivo u ovoj obitelji koja nam je predstavljena? Teško. Na sceni je pak nemoguće zbog konstantnih prekida glumaca (Iva Visković, Ivana Roščić i Rakan Rushaidat) koji rade na ovome komadu i koji nerijetko napadaju redatelja Olivera (Filipa Križana), poput izlaženja Ive Visković iz lika sestre uz upozorenje Oliveru da se ipak radi o prikazu njegove obitelji, stvarnih ljudi koji su živi i postoje. U takvim je uvjetima teško večerati, a kamoli izvoditi tekst ovolike emocionalne nabijenosti. 

Gledanje, tj. praćenje radnje moglo bi se usporediti s detektivskim radom (bez obzira na to je li nam istinitost prikazanog bitna ili ne). Pratimo razvoj priče i likova koji tijekom komada mijenjaju uloge. Kako je moguće da je majka na prvu tipična žrtva obiteljskog nasilja, da bi kasnije možda bila i podmukliji zlostavljač od nasilnog oca? Nasilja bome ima i neugodno ga je gledati, ali budući da je istraživanje iz 2022. godine pokazalo da u Hrvatskoj više od trećine roditelja smatra da je tjelesno kažnjavanje djece prihvatljivo, možda i nije loše imati predstavu koja na ovako direktan i neugodan način prikazuje realnost nasilja u domu. Obiteljsko nasilje je protuzakonito, da; prihvatljivo u 21. stoljeću, također, da. 

Koliko god da scenografija (rekviziter Mladen Božović i stolar Dragan Pavlić), kostimi (garderobijerke Đurđa Janeš i Jagoda Kolenko), zvuk (ton majstori Boris Fažo i Vlado Horvatić), svjetlo (Miljenko Bengez, Damir Kruhak, Mario Vnučec i Boris Bogojević), režija i tekst (Oliver Frljić) mogu podići predstavu na višu razinu, toliko mislim da u ovakvim, emocionalno težim komadima, ništa ne može pokriti lošije glumačke izvedbe. U ovom slučaju radi se o izvrsnim izvedbama. Glumačkoj ekipi je siječanj ove godine bio prvi blok izvedbi nakon svibnja 2022. Da nisam znala koliko je prošlo, nikada ne bih pogodila. Ipak, nekim gledateljima je ovo bilo drugo ili treće gledanje i rekli su da su osjetili. Možda ću i ja jednoga dana, ali ako ova izvedba nije bila testament toga da tijelo i mišići pamte (uz mašinu znanu kao mozak), ne znam što je. Zbog male scene na kojoj se komad odvija, bez obzira na to gdje sjedimo, sve nam je vidljivo i dostupno. 

A što nam je to vidljivo? Lacan je jednom usporedio slijepljene stranice knjige prepune skrivenog srama svakog od nas sa širom otvorenim stranicama ispunjenih slavom, a upravo su te slijepljene stranice one koje treba odvojiti kako bismo se mogli dalje razvijati kao pojedinci, kao ljudi. Frljić ovim približavanjem (ubacivanjem u obiteljsku kuću) želi upravo to, odvojiti čvrsto stisnute listove kako bi se otvorila tema obiteljskih trauma koja je i dalje slabo obrađena u javnom prostoru. “Nesvjesno je ono poglavlje moje povijesti koje je obilježeno prazninom ili nastanjeno lažima: to je cenzurirano poglavlje, ali istina je već negdje zapisana, na tijelu u histeričnim simptomima te sjećanjima iz djetinjstva.”¹ Lacanovi zapisi iz 1953. bi se lako mogli pronaći u programskoj knjižici Mrzim istinu!, a čak i ako je sve viđeno praznina koja je ispunjena lažima, nekako moramo početi razdvajati ove čvrsto slijepljene listove. Uvijek se na kraju dana možemo vratiti i reći – nije to bilo tako.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

1. Željka Matijašević, (2006.) Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan; citat iz Lacan (1953), Fonction et champ de la parole et du langage en psychanalyse ↩︎

Drama, drama Željke Matijašević kolekcija je kratkih tekstova pisanih za programske knjižice predstava koje su se prethodnih godina našle na repertoaru zagrebačkog HNK-a. Izmještajući namjenske tekstove iz njihova ambivalentnog prirodnog habitusa, knjiga osvjetljava tekstualni pod-žanr koji inače ostaje u višestrukoj sjeni, balansirajući između tekstualne trajnosti fizičkog otiska uz pojedine izvedbe i efemernosti koju nasljeđuje od umjetnosti koju prati i/ili najavljuje. Tako nas knjiga poziva da sagledamo format kojemu gotovo nikada ne posvećujemo ozbiljniju pozornost, koji uglavnom ostaje suvenir kazališnog iskustva, ponekad služi kao distrakcija u iščekivanju pozivnog zvona ili u savjesnijih gledateljica postaje izvorom mogućih referenci ili pomoći da odgledano djelo pobliže razmotre. No ovako sabrani i ukoričeni, tekstovi proizvode drugačiju vrstu pozornosti istovremeno zadržavajući svoj prvotni oblik, što efektivno podcrtava njihovu žanrovsku neuhvatljivost, kao i uvelike neistražene potencijale te neuhvatljivosti.

Tekstovi koje okuplja Drama, drama već se u kontekstu ishodišnog formata izdvajaju pristupom i stilom u odnosu na uobičajeni diskurs srodnih tekstova iste namjene, a njihove su osobitosti osnažene i podcrtane perceptivnim pomakom uvjetovanim prijenosom iz njihova inicijalnog konteksta u osjetno drugačiji format knjige. Tekstovi su duhoviti, britki i iskričavi, neopterećeni sterilnom informativnošću i posve lišeni patetike koja nerijetko opsjeda ovaj tip diskursa, no iako zadržavaju pristupačnost u tonu, razumijevanje programskih tekstova kako ih piše Željka Matijašević zahtijeva nezanemarivu erudiciju da bi čitateljica pratila autoricu na svim teorijskim i asocijativnim skokovima i račvanjima oko kojih plete tekst.

Matijašević raslojava fragmentirano sebstvo Peer Gynta, piše o refleksijama emotivnih režima u romanu Ponos i predrasude, dekonstruira dvojništvo Rogožina i kneza Miškina u Idiotu, preispituje konstitutivne mehanizme Žižekove Antigone, interpretira Novakova Ciganina kao Schrödingerovu mačku. Postavljaju se pitanja želimo li birati između “ontološke nesigurnosti i realne gladi”, “ima li luk jezgru” te “kome legitimno pripada Dama, odnosno Francuska”. Iako svaki tekst svoju ulaznu misao artikulira već u naslovu da bi onda obilazio oko nje iz barem nekoliko rakursa, nijedan ne slijeće punom težinom u jasnu poantu. Svi tekstovi imaju izvjesnu ludičku kvalitetu te je dojam pri njihovu čitanju pomalo lebdeći onaj meko kontroliranog kaosa, budući da se autorica odlučila za pristup koji izbjegava baciti sidro u samo jednu ideju, misao ili referencu, nego nas ostavlja s otvorenim rukavcima i produktivnim, ponekad začudnim asocijacijama.

Matijašević se hvata ukoštac s likovima koji su u kulturnoj svijesti uvelike značenjski opterećeni, istražujući granice likova, tipova i stereotipa te pronalazeći paralelizme i antipode unutar umjetničkog i teorijskog kanona. Pišući o Wedekindu autorica interpretira Lulu kao arhetip femme fatale, utjelovljenu/rastjelovljenu patrijarhalnu tjeskobu, dijelom kroz Lacanovu teoriju žudnje te negativnu formulu ženskosti proširenu Žižekovom interpretacijom fatalne žene kao čistog tanatosa, a dijelom kroz Mayerovu studiju zapadnjačkih autsajderskih pozicija. Lulu se održava kao objekt žudnje upravo zbog konstitutivnog manjka i narcističke pseudosamodostatnosti zahvaljujući kojoj neprestano privlači unutar, ali i onkraj drama u kojima je prvotno živjela i umrla. Matijašević je pronalazi odraženu u Sybil Vane Doriana Greya, kao naslovnu muzu albuma Loua Reeda i Metallice, kao srodnicu žrtvi Jacka Trbosjeka. “Tko takne Lulu, zaboravio je žene, nakon toga postoji samo Žena – arhetipska, bezvremenska, prva i posljednja.”

Knjiga funkcionira i kao dokument repertoara središnje kazališne institucije, koji očekivano okuplja klasike uz par snažnih imena suvremene domaće dramatike te nekolicinu primjera autorskih redateljskih radova. Iako su tekstovi pisani u povodu kazališnih uprizorenja, autorica polazi isključivo od tekstualnih predložaka, drama i romana te u slučaju predstave Pippa Delbona, redateljevih bilješki i komentara. Jasna odvojenost popratnog teksta od izvedbe kao takve olakšava razvođenje programskih minijatura od njihova inicijalnog konteksta te im omogućava da prežive i nadžive kazališni događaj povodom kojega su nikle, no specifično uspostavljena temporalna dimenzija upisana u tekst, odnosno činjenica da je tekst pisan za određeni trenutak u vremenu i prostoru, poništava iluziju bezvremenosti koja je često manira u akademskom radu. U mnogočemu su tekstovi Željke Matijašević u pristupu i formatu eksperimentalniji i inovativniji od uprizorenja kojima su prethodili, odnosno koja su pratili, te se smješteni između hardcore teorije, esejističkih minijatura i kontemplacija s izraženim autorskim pečatom opiru jasnom žanrovskom određenju.

Autorica, čiji je akademski interes prije svega i već dugo usmjeren na psihoanalitičku teoriju, osobito kao metodološku podlogu za teorijsko promišljanje književnosti i filma, ovdje upogonjuje upravo kritičku shemu na sjecištu psihoanalize i intertekstualnog komparatističkog čitanja kojom posve suvereno i opušteno vlada, što daje tekstovima organsku lakoću usprkos diskurzivnoj zasićenosti. Mnogi se koncepti ponavljaju iz teksta u tekst, nadograđujući značenjske nijanse te je na razini cjeline bio mudar urednički potez uspostaviti slijed koji se oslanja na ove asocijativne prijenose koji onda funkcioniraju kao isprekidane provodne niti u knjizi koja se grana u brojnim smjerovima. Matijašević često zaokreće diskurs prema područjima filma i ne-dramske književnosti, koncizno i naizgled neopterećeno varira misli, stvarajući nerijetko iznenađujuće intertekstualne veze i uvijek ostavljajući otvorene krajeve, što djeluje stimulativno za neortodoksno promišljanje klasičnih tekstova o kojima je teško govoriti na iole inventivan način.

Unatoč tome što su nastajali neovisno jedni o drugima, tekstovi u cjelini uspostavljaju snažnu vezu te se s lakoćom nastavljaju jedan na drugi, proširujući značenja skiciranih teorijskih konstrukata. Tako primjerice u tekstovima posvećenima Shakespeareu Matijašević provlači Kralja Leara kroz njegova edipovska čitanja, razotkrivajući tanatički sukob kojim pozornica nesvjesnog potiskuje san o mirnoj smrti na prosceniju svijesti, spajajući silnice tek u samoj stvarnoj smrti. Nastavljajući zatim šekspirijanski niz tekstom o Zimskoj priči, Matijašević jukstaponira čitanje prvog (ponovno edipovskog) dijela drame kao pada u disocirano stanje urona u nesvjesno “ljubomornika koji ne vjeruje ženi, ali ni Apolonu” i otkupljenje uspostavljeno u drugome dijelu kroz objektivizaciju subjektivnosti, izmještanje agensa u poziciju pomagača koje omogućuje ravnotežu. “Linija između ja kao subjekta i ja kao objekta vrlo je fragilna, a hodanje po njezinu rubu, prelazak granice i povratak duga je priča, malo zimska, a onda proljetno-ljetna.”

Odnos psihoanalize s kazalištem i književnošću slojevit je, intenzivan i nadasve organski; narativne umjetničke prakse na različite su načine ugrađene u razmat(r)anje tenzija ljudske duše, pokušaje skiciranja njezine topologije i produktivnih (re)konstrukcija diskursa unutar i oko nje, te su u samome srcu ideje liječenja (raz)govorom. Teorija, koja je od svojih začetaka pripovijedana kao intertekstualni slijed (auto)biografskih fragmenata još kod Freuda i Breuera, da bi evoluirala kroz poetske jezične igre Lacanova višeslojnog diskursa, nije samo koristila kazališnu metaforiku u shematskim prikazima psihoseksualnih mehanizama, nego je gradila njihovo razumijevanje na dramskim predlošcima i analizama likova koji su i kod Matijašević u prvome planu. Psihoanaliza je gradila i interpretirala kroz dnevničke zapise i umjetničke skice te pronalazila u umjetnosti riječi dimenzije pojedinačne i kolektivne psihičke konstitucije koje izviru u umjetničkoj praksi kao višeznačne mrlje na lakmus papiru. Te potencijale koji su utkani u samo tkivo psihoanalitičke teorije i prakse Matijašević aktivira u svakom pojedinom tekstu, istražujući različite intertekstualne veze, eksplicitne, implicitne i one posve iznenađujuće.

Kako je psihoanaliza crpila iz umjetnosti, ali i inspirirala umjetnost još u svojim razvojnim danima svjedoči autoričin tekst o Schnitzlerovoj Dalekoj zemlji. Tekst počinje Freudovom izjavom da je suvremeni mu pisac njegov Doppelgänger, što podupire dojmom koji s njime dijeli u pismu, da je Schnitzler intuitivno shvatio sve ono što je otac psihoanalize morao naučiti analitičkim radom. Drama po strukturi nalik na komediju zabuna, po zapletajima srodna Laclosovim Opasnim vezama (koje također okupiraju jedan od tekstova u kolekciji), za Matijašević je “dubinski intuitivno frojdovska” upravo zahvaljujući klackanju između istina i laži, obrambenih mehanizama koji čuvaju ego pod svaku, ponekad i apsolutnu cijenu.

Iako su tekstovi posve neovisni o uprizorenjima, pišući u odnosu na predstojeću predstavu čijim će iskustvenim dijelom tekstovi biti u svojoj primarnoj namjeni, autorica ih uvijek veže uz aktualnost, povremeno ispuštajući veo teorijske pseudoobjektivnosti u korist neprikrivene subjektne, koliko god diskurzivno posredovane pozicije. Tako pišući o jednom od najznačajnijih Molièreovih djela, autorica već u naslovu Može li meni Tartuffe 2016. godine biti smiješan? uvodi klizavo prvo lice u tekst, čitajući predložak kao tragikomediju čija je tragika upravo u suvremenosti onkraj svevremenosti književnog djela. Rekonstruirajući povijest predloška koji je dugo čekao kraljevsko dopuštenje za izvedbu i analizirajući odnose moći unutar djela koje je publiku isprovociralo više od drugih Molièreovih komedija upravo zbog narcističke ugroze, Matijašević podsjeća kako duo koji čine naslovni antijunak (varijacija na Borgesovu formulu Boga kao Jude) i vjerni mu Orgon predstavljaju ozbiljnu političku opasnost za demokratsku većinu koju spašava tek Kralj ex machina. Autorica završava tekst: “Odista, pitam se kako bi se godine 2016. mogao uprizoriti Tartuffe? Hoće li na kraju komedije intervenirati Europski sud za ljudska prava? Ili će intervenirati Fukuyamina Europska unija s kojom smo došli do kraja povijesti jer je postignuto univerzalno priznanje, kao što je neutemeljeno tvrdio taj suvremeni hegelijanac? A prije svega se pitam: Hoću li se smijati? Znam da hoću, a znam i kakvim smijehom. Kladim se na Glagenhumor, sigurno ću dobiti.”

Jednostavni ritmični naslov knjige najavljuje rastuće uzbuđenje, užitak bez katarze, provokativnost štiva i njegovo kumulativno svojstvo, kao i dojam klizećeg označitelja koji žudnju održava upravo neprestanim izmicanjem, kroz pomaknute refleksije koje uvijek otkrivaju pukotine, a u pukotinama uvijek nove prostore za nove žudnje.

“(…) Od sada pružam pomoć po načelu trijaže. Dakle, pružat ću je onima koji imaju najveću šansu da se od moje pomoći promijene. One koji su rezistentni na analitičku terapiju pa traže pomoć od mene, koja nisam psihoanalitičarka, ostavit ću. Ja sam humanistička znanstvenica, a ne intelektualka, pa su mi ljudi važni od ideja.” (iz: Psihička trijaža, str. 131)

Tamo negdje u borderlandu, da se poslužim jednom od “leksikonskih natuknica”, “u toj zemlji su granice privremeno nesigurne”, “između načela ugode i načela zbilje, između svjesnog i nesvjesnog, između zbilje i fantazije”, otprilike tamo bi se žanrovski mogao smjestiti ovaj “alternativni leksikon duše” Željke Matijašević. I to prvenstveno kao svojevrsni poetski orijentir u navigaciji suvremenom kulturom i društvom. Ili, bolje reći, kao “obračun” sa zadatostima svijeta kakav sada jest: “Svaki leksikon je obračun”, ističe se u istoimenoj natuknici, “Meni se svijet kako je definiran i usustavljen ne sviđa. Napravit ću novi svijet: leksikonski, enciklopedijski, prosvjetiteljski i bit će dobar”. Mreža je to tekstualnih uputa, skica, crtica, borhesovski rečeno, čitateljice crnje i rjeđe koja svoju povijest čitanja ili, ako hoćete, (psiho)analize, izlaže ludički, zaigrano, ironično, duhovito, ali ne bez ozbiljnog uloga u svijet drugačiji od ovog, pa čak i, usudio bih se reći, preko margine teksta.

“(…) 3. Ljudi koji teže moći po svim su istraživanjima skloni obrazovati se za ona zanimanja koja donose moć: politika i financije. (…)” (iz: Manifest, str. 83)

Ukratko, svijetom kruži sablast. Rekao bih da smo sada već svi toga svjesni mada možda i nemamo za to specifičan naziv, sablast “malignog narcizma”, “karcinoma koji nam uzrokuju drugi”, sablast ne odgođenog već uništenog modernističkog sna o budućnosti, a ove natuknice, ovaj rječnik pojmova – čas posve proizvoljnih, čas itekako aktualnih – pokušava udariti alternativnu putanju, udahnuti smisao brodu (luđaka) koji plovi sablastološkim morima budućnosti koje nema. Autorica tako već u prvoj natuknici jasno otkriva svoje namjere i osniva “alijansu srca”, političku organizaciju čiji se članovi biraju strogom selekcijom, odnosno posjeduju li ili ne osobine empatije, mudrosti, kreativnosti i humora. Ovdje, koliko god da smo duboko zagazili u psihoanalitički teritorij i baratamo njezinim ključnim pojmovima (pr. id—ego—super-ego, narcizam, neuroza, prijelazni objekt, psihoza, itd.), istovremeno smo i u području njezine nadgradnje: tamo gdje pitanja hrabrosti susreću pitanja srca, gdje pitanja mašte susreću pitanja hrane, glazbe i, primjerice, javnog prijevoza.

“(…) Prema tome, vaš je strah od jedanaesterca je opravdan, bio je, jest i bit će. Nekako mi je baš drago što se bojite jedanaesterca, vi pucači i predatori. To vam daje jednu ljudsku crtu.” (iz: Jedanaesterac, str. 63)

“Crna limfa” i “zeleno srce” iz naslova predstavljaju dijalektičku napetost između psihičke bolesti (“crna limfa je gusta poput nafte, crna poput najcrnje noći, masna i ljepljiva jer je opslužujući zaraženo tkivo pokupila sve moguće smeće koje se tamo našlo”) i zdravlja (“zelenost srca je srce kao duša, mali zametak, lukovica koja polako i lijepo može rasti samo u dobrim uvjetima. Ako je zalijevaju, štite od nepogoda i puštaju je da raste neubrzano, bez hormona i steroida”); sa svim ispred, između i iznad, uvjetno rečeno, kao fazama oboljenja ili ozdravljenja. Nema tu gradacije, dakako, nema tu sustava, osim u smislu formalnog parodiranja leksikona kao znanstvenog žanra; pred nama su tek nasumično odabrani fragmenti koji mogu ili ne moraju poslužiti kao koordinate za snalaženje na karti svijeta već dobrano istrošenoj vremenom i, mnogo više, nemarnim ljudskim baratanjem.

“Svaka se ranjena životinja povlači u brlog. Tamo liječi rane, samoiscjeljuje se i samozacjeljuje. Kako otmjeno, kako dostojanstveno i kako neslično ljudskom rodu. (…)” (iz: Brlog, str. 18)

Sve u svemu, imamo posla s kratkim tekstom koji se otkriva najviše u svojoj, recimo to tako, “proizvoljnoj” komponenti; u procjepu hibridne prirode teksta otvaraju se hrabre i duhovite pukotine, detalji koje – kada smo previše okupirani formom ili smo pak premalo zaokupljeni sami sobom – često propuštamo primijetiti i jasno ih istaknuti. Ono što se u povijesti kulture često etiketira kao alternativno, terminološki je tako određeno tek kao diskurzivni i ideološki pokušaj distinkcije i razgraničenja od prevladavajućeg. Takvi pokušaji, koliko god možda iskreni u želji i namjeri, često završe tek kao tragikomično neupotrebljive (per)verzije istih tih iskrenih želja i namjera. Za Crnu limfu/zeleno srce Željke Matijašević nema straha. Ovdje vladaju empatija, mudrost, kreativnost i humor. I srce, dodao bih. Ali to je moguće ionako sve jedno te isto.

“Borges ih je pobrojao kao drugi rog jednoroga, povijest bez večeri Križa i bez večeri kukute, povijest bez Helenina lica i… ‘Ljubav koju ne uzvratismo’. Jorge — najveći ljubavni pjesnik.” (iz: Things that might have been, str. 173)

Crna limfa/Zeleno srce: Alternativni leksikon duše Željke Matijašević je glosar pojmova koje je autorica smatrala značajnima za kolektivno i individualno psihičko ljudsko stanje. Kao i u običnom leksikonu, uz pojam se nalazi njegova definicija, no za razliku od običnih leksikona, u alternativnom je selekcija pojmova i metodologija njihove obrade drukčija.  U njemu  ćete naći naizgled proizvoljno odabrane natuknice s nedosljedno odrađenim defnicijama, bez simulacije objektivnog odmaka. No upravo takvim, subjektivnim i ironičnim pristupom autorica iz pojmova duhovito izvlači ona svojstva koja su važna u nekim ne tako rijetkim životnim situacijama. U onima koje se tiču naše psihičke dobrobiti. Matijašević skoro uvijek ekstrapolira i za opis pojma uzima pojedinačni primjer koji sinegdohalno ili metonimijski funkcionira kao globalna metafora. Uvidi do kojih pritom dolazi često su potpomognuti primjenom psihoanalitičkog instrumentarija na kojem je, između ostalog, ova sveučilišna profesorica doktorirala te o kojem je napisala nekoliko znanstvenih knjiga. U ovoj neznanstvenoj knjizi, koja parodira znanstvenu strukturu leksikona kao takvog, ona se koristi istim instrumentarijem da bi prikazala kako funkcioniraju narcisi, egomanijaci, razni psihopati i sociopati koji su postali društvena norma umjesto iznimke. Želite li znati što je zajedničko melankoliji i fatalnim ženama ili koja je povezanost  patokracije i tramvaja? Alternativni leksikon duše će vam sve objasniti i pritom vas dobro nasmijati.


Željka Matijašević rođena je 1968. u Zagrebu. Završila je XV. gimnaziju, diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) tezom o odnosu lacanovske psihoanalize i filozofije. Zaposlena je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena psihoanaliza. Autorica je četiriju knjiga: Lacan: ustrajnost dijalektike (Zagreb: HFD, 2005), Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan (Zagreb: AGM, 2006), Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde (Zagreb: Leykam, 2011) te Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura (Zagreb: Disput, 2016). Crna limfa/Zeleno srce njezino je prvo neznanstveno djelo.

Knjiga Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura razmatra pojmove narcizma i borderlinea kao ključne izazove razvoja suvremenog sebstva. Stoljeće krhkog sebstva bavi se i primjenom psihoanalitičkih kategorija na društvo i kulturu, političkom psihoanalizom, potom različitim inačicama suvremenog sebstva u filmu i književnosti, kao i pitanjem borderline kulture, usko povezane s kulturom intenziteta, naslijeđene od kontrakulturnog pokreta, ali lišene ikakve političke oštrice.

Uz autoricu, prof. dr. Željku Matijašević, knjigu će predstaviti prof. dr. Dean Duda, dr. Goran Babić, psihijatar-psihoanalitičar i Josip Pandurić, izdavač.

Nakon knjiga Lacan: ustrajnost dijalektike iz 2005. godine, Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan iz 2006. godine te Uvoda u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde, iz tiska izlazi četvrta knjiga teoretičarke književnosti i psihoanalize Željke Matijašević, ujedno i profesorice na Odsjeku za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje uglavnom drži kolegije posvećene psihoanalitičkoj teoriji te njezinim dodirima s književnošću, filmom te kulturalnim i političkim teorijama.

Knjiga Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura razmatra pojmove narcizma i borderlinea kao ključne izazove razvoja suvremenog sebstva. U razgovoru koji je s njom za nas 2013. godine vodio Srđan Sandić, Matijašević je, već tada najavljujući rad na ovoj knjizi, istaknula: “Zdrav osjećaj ugode i uživanja u malim stvarima pretvorio se u mahnitu ekstazu i to se danas naziva srećom. Svi ti pokazatelji dio su onoga što bih nazvala borderline kulturom te upravo radim na knjizi koja će nositi baš takav naslov”. Također, u knjizi se narcizam razlaže u kategorije pozitivnog i negativnog, patološkog i zdravog, debelokožnog i tankoćutnog, bešćutnog i hiperosjetljivog te destruktivnog. 

“Kada je Christopher Lasch 1979. definirao narcističku kulturu kao nužnu posljedicu liberalnog individualizma”, rekla nam je autorica, “nije mogao naslutiti da će početkom 21. stoljeća narcizam postati mjera kolektivizma, a ne individualizma, tako da danas svjedočimo, koliko god to paradoksalno zvučalo, narcističkom konformizmu, odnosno narcističkoj ličnosti kao onoj koja se najbolje uklapa u postojeće društvo i ima najmanje sukoba s vrijednostima tog društva”.

Stoljeće krhkog sebstva bavi se i primjenom psihoanalitičkih kategorija na društvo i kulturu, političkom psihoanalizom, potom različitim inačicama suvremenog sebstva u filmu i književnosti, kao i pitanjem već spomenute borderline kulture, “usko povezane s kulturom intenziteta, naslijeđene od kontrakulturnog pokreta, ali lišene ikakve političke oštrice”.

Govoreći u istom intervjuu o subverzivnoj oštrici psihoanalize danas, Matijašević je istaknula: “Na kolektivnoj razini, promovirajući vrline poput empatije (naglašavam njezin društveni značaj), mudrosti, kreativnosti i humora, koje nisu pretjerano u modi, psihoanaliza se upravo postavlja nasuprot dominantnim društvenim vrijednostima. Da, biti empatično, kreativno, mudro biće koje je humorom sposobno nasmijati se vlastitim nesavršenostima, relativirati sebe – u današnjem  je svijetu istinski subverzivan pothvat”. 

Uz studije o trima filmskim autorima, Nuriju Bilgeu Ceylanu i braći Dardenne, iz pera Mirze Skenderagića i Miroslava Sikavice, dvobroj donosi i studiju Tihonija Brčića o kategorizaciji crnoga kadra te istraživanje Ivana Maloče o hrvatskome igranom filmu iz produkcijske perspektive.

Poseban prilog dvobroja namijenjen je nastavi filma i medijske kulture, s tekstom Josipa Vujčića o razvoju novijeg britanskog sitcoma.

Unutar korica časopisa nalaze se i redovite rubrike osvrta na nedavne festivale i nove knjige, dok se u rubrici o kinorepertoaru mogu pronaći tekstovi o filmovima 12 godina ropstva, Američki varalice, Dodir grijeha, Nebraska, Velika ljepota i Venera u krznu, za koje su zaslužni Mario Slugan, Tomislav Čegir, Dragan Jurak, Aldo Paquola, Feđa Gavrilović i Višnja Vukašinović.

Hrvatski filmski ljetopis možete nabaviti na blagajni kina Tuškanac, u knjižari Vuković & Runjić i Shopu Kina Europa te direktno kod izdavača, Hrvatskog filmskog saveza.

Izvor: HFS

Gosti tribine koja se održava u četvrtak, 27. ožujka s početkom u 19 sati su dr.sc. Željka Matijašević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dr.sc. Dejan Durić s Filozofskog fakulteta u Rijeci, a povod su njihovi, nedavno objavljeni, uvodi u psihoanalizu.

Željka Matijašević izvanredna je profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, gdje je diplomirala na studiju komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti. Od 1995. do 2000. godine pohađala je magistarski i doktorski studij na Sveučilištu Cambridge (Trinity College), Faculty of Modern and Medieval Languages, gdje je stekla naslov magistra znanosti te doktora znanosti. Njezina doktorska disertacija razmatra odnos lakanovske psihoanalize i filozofije. Njezin je temeljni znanstveni interes psihoanalitička teorija te njezini dodiri s književnošću, filmom te kulturalnim i političkim teorijama; odnos psihoanalize i filozofije te psihoanalize i religije. Ostala znanstvena područja uključuju kontrakulturni pokret šezdesetih te new age pokret. Članica je Hrvatskog filozofskog društva. Objavila je knjige Lacan: ustrajnost dijalektike (2005), Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan (2006) i Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde (2011).

Dejan Durić, docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci na predmetima iz svjetske književnosti. Područja interesa su mu komparativna književnost, psihoanalitička kritika i njezini dodiri s književnošću i filmom, te suvremeni film. Nedavno je objavio knjigu Uvod u psihoanalizu: Od edipske do narcističke kulture, kao i knjigu filmskih kritika Kratki rezovi.

Članci i intervjui iz područja kulture ipak su najčitaniji sadržaj portala pa je tako rubrika Kulturoskop zauzela prvo i treće mjesto najčitanijih članaka u 2013. godini. Najviše ste čitali intervju Srđana Sandića sa Željkom Matijašević, izvanrednom profesoricom na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, autoricom knjiga Lacan: ustrajnost dijalektike (2005), Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan (2006) i Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde (2011).

Velike su se neprozirnosti nadvile nad strateškim kulturnim projektom Grada Rijeke, festivalom Republika, održanom u srpnju 2013. te smo o tome pisali u tekstu Festival novog poretka koji je zbog aktualnosti teme i interesa koje je pobudilo netransparentno financiranje kulturnih manifestacija u Rijeci bio treći najčitaniji tekst na portalu u 2013. godini. Među deset najčitanijih tekstova nalazi se intervju Ive Marčetić s Gordanom Stojaković koja je objasnila kako su se žene izborile za za svoja prava u Narodno oslobodilačkoj borbi, koju ulogu u uspostavljanju novih društvenih odnosa igra autentična ženska organizacija Antifašistički front žena (AFŽ) te što smo na planu ravnopravnosti izgubili kako gašenjem fronte, tako i restitucijom kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije.

Abeceda nezavisne kulture nastavak je projekta koji je udruga Kurziv, nakladnik portala, započela 2009. kao višegodišnji projekt istraživanja i historiziranja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj od 1990. do danas i to kroz formu tekstova i intervjua s protagonistima scene koji se objavljuju na portalu u rubrici U fokusu. Na posljednja dva mjesta najčitanijih tekstova u 2013. godini nalaze se intervjui s Nikolinom Majdak te Danijelom Sikorom Sixom. Slijedi popis, a vama, dragi čitatelji, želimo još mnogo dobrih tekstova na Kulturpunktu i u 2014. godini:

Željka Matijašević izvanredna je profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, gdje je diplomirala na studiju komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti. Od 1995. do 2000. godine pohađala je magistarski i doktorski studij na Sveučilištu Cambridge (Trinity College), Faculty of Modern and Medieval Languages, gdje je stekla naslov magistra znanosti te doktora znanosti. Njezina doktorska disertacija razmatra odnos lakanovske psihoanalize i filozofije.

Njezin je temeljni znanstveni interes psihoanalitička teorija te njezini dodiri s književnošću, filmom te kulturalnim i političkim teorijama; odnos psihoanalize i filozofije te psihoanalize i religije. Ostala znanstvena područja uključuju kontrakulturni pokret šezdesetih te new age pokret. Članica je Hrvatskog filozofskog društva. Objavila je knjige Lacan: ustrajnost dijalektike (2005), Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan (2006) i Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde (2011).

KP: Vaša knjiga Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll /Hyde je knjiga uvoda u psihoanalizu arhetipova svjetske književnosti, psihoanalizu dramskog teksta / lika. Pretpostavljam da je najveći teret bio stavljen na riječ “uvod” ili?

Ž.M.: Tako je, knjiga je zamišljena kao uvod u psihoanalizu od njenih početaka do danas, a Edip, Hamlet i Jekyll/Hyde funkcioniraju kao tri temeljna načina “strukturiranja” nesvjesnog. Preko tih arhetipova pokušala sam iscrtati temeljna pitanja psihoanalize od Freuda do danas, Edip predstavlja dobro strukturiran, “starinski” ego, Hamlet emocionalnu ambivalenciju, krhkiji, porozniji ego, a Jekyll/Hyde potpuni rasap ega, odnosno rascjep ličnosti. Uvod je bio primaran motiv, ali uvod u frojdovsku i postfrojdovsku, suvremenu psihoanalizu budući da temeljnim problemom smatram to što se psihoanalizu doživljava kao znanost koja se doslovce okamenila u času Freudove smrti 1939., te nažalost, referencije na psihoanalizu često ne kreću dalje od Freuda, a kritičari psihoanalize neumorno “pile” po Freudu što im je osnova za kritiku psihoanalize kao znanosti koja je passé. To je prilično komično, kritizirate psihoanalizu kao znanost pozivajući se na Freudovu paradigmu i ustvrđujete kako je Freud zastario. Pa naravno da je zastario, koncepti koje je formulirao potječu s početka 20. stoljeća i danas Freuda treba tretirati kao oca, začetnika psihoanalize, znanosti koja se zapanjujuće razvijala/razvija nakon njegove smrti. Stalno primjećujem istu tendenciju u kritičara psihoanalize, da razvojnost koju odobravaju drugim humanističkim znanostima uskraćuju psihoanalizi, ona je transhistorijska i nema društveno-povijesnu dimenziju, jer njezina znanstvena-univerzalizirajuća logika nije podložna izmjenama, što je posve krivo.

KP: Kakav je cilj psihoanalize danas u odnosu na njezine početke?

Ž.M.: To je upravo ključno pitanje. Krenimo od ciljeva Freudove psihoanalize, s jedne strane, cilj je bio oslobođenje pacijenta od simptoma-boli, a drugi cilj je bio unutarnja promjena psihoanaliziranog. Freud je nepogrešivo shvatio teškoću ove druge misije te je taj zadatak usporedio s isušivanjem jezera, suvremeni psihoanalitičari više vole metaforu preusmjeravanja rijeke u novo korito. Rana psihoanaliza nije definirala ciljeve te unutarnje promjene, odnosno što bi ona trebala proizvesti, kakvog čovjeka, molim da se ovo ne shvati eugenički (smijeh). Danas najutjecajnija grana psihoanalize, psihologija sebstva Heinza Kohuta, ovako definira ciljeve psihoanalitičke terapije, što su ujedno i osobine zrelog, ostvarenog sebstva, a to su: empatija, kreativnost, mudrost i humor. 

Najveća pogreška je kada ljudi misle da je analitička terapija čista racionalizacija i ništa više od toga, što je posve pogrešno. Analitička terapija radi s emocijama, a analitičar strpljivo čeka i sluša pacijentove sesije racionaliziranja, čeka što? Emociju – u obliku boli, plača, tuge, jada, očaja i tek tu terapijski posao počinje. Analitička terapija podrazumijeva izmjenu strukture ne našeg mišljenja već naših emocija i doživljaja sebe. Uzmimo primjer mazohističke ličnosti. Tu je cilj u dugom procesu terapije preoblikovati emocije kako bi analizirani izašao iz zatvorenog kruga mazohističkih obrazaca i odnosa. Cilj terapije je ostvaren u trenutku kada ta osoba istinski zavoli sebe.

KP: Slažete li se da je Amerika (za razliku od Europe) prigrlila psihoanalizu u nedostatku “boljeg” lijevog mišljenja? Kao najmanje opasnu po društvo koje nije nužno zainteresirano za opstanak takvog mišljenja ili su to laičke interpretacije?

Ž.M.: Sudbina psihoanalize u Americi ima dvije bitne strane. Naime, osloboditeljski potencijal psihoanalize ondje je pretvoren u otupjelu formu prilagodbe ega postojećim društvenim normama, a razlog tomu je što se psihoanaliza proširila u SAD-u kao ego-psihologija, vrlo konformistička granae psihoanalize, koja je tvrdila da postoji uvijek zdrava jezgra ega i da je ključno pitanje ispitati mehanizme obrane ega i njegove probleme adaptacije. S druge strane, subverzivna oštrica psihoanalize u SAD-u je išla preko utjecaja Wilhelma Reicha, utemeljitelja frojdo-marksizma te je zahtjev za psihološko-društvenim preokretom kulminirao u kontrakulturnim zahtjevima 1960-ih u smislu da nema društvene promjene bez psihološke promjene te je odnos kontrakulture i nove ljevice vrlo zanimljiv i složen.

KP: Kakva je Hrvatska sa spomenutim “prigrljavanjem”?

Ž.M.: Zanimljivo je da je već 30-ih godina ovog stoljeća psihoanaliza bila vrlo popularna, posebice Freudovo kulturalno djelo Nelagoda u kulturi. Među lijevom inteligencijom došlo je do opredjeljivanja za Alfreda Adlera nasuprot Freudu te je August Cesarec već 1932. objavio Psihoanalizu i individualnu psihologiju smatrajući Adlerovu koncepciju psihe puno bližom dijalektičkom materijalizmu, dok je naglašavao i osuđivao Freudov panseksualizam. Naime, Adlerova individualna psihologija od početka je s pravom nazivana i socijalna psihologija te je ljevici bio blizak taj izražen socijalni moment Adlerove psihoanalize, želja da se istovremeno mijenja ličnost i društvo. U užim psihoanalitičkim krugovima Adler nije izvršio velik utjecaj budući da su njegove kliničke sheme vrlo pojednostavljene, koliko god bio i dalje zanimljiv u drugim pogledima. 

KP: Što bi značilo kada bismo društvo u kojemu živimo, danas, optužili za uzdizanje narcističke samodostatnosti? I ima li lijeka ukoliko bi “optužnica” prošla?

Ž.M.: Optužnica stoji, po svim točkama ubojstva iz nehata (nesvjesnog). U temelju razmatranja teoretičara i praktičara psihoanalize jest narcizam i narcistički poremećaji ličnosti. Sebičnost, usmjerenost na sebe, manjak empatije i višak agresije opisuje se kao “debelokožni narcizam” i danas su, nažalost, najsigurniji načini da uspijete u društvu. Kada je Christopher Lasch 1979. definirao narcističku kulturu kao nužnu posljedicu liberalnog individualizma, nije mogao naslutiti da će početkom 21. stoljeća narcizam postati mjera kolektivizma, a ne individualizma, tako da danas svjedočimo, koliko god to paradoksalno zvučalo, narcističkom konformizmu, odnosno narcističkoj ličnosti kao onoj koja se najbolje uklapa u postojeće društvo i ima najmanje sukoba s vrijednostima tog društva. U novom DSM-u izbačen je narcistički poremećaj ličnosti – narcizam nije više devijacija, on je norma. Danas ste devijantni ako niste narcisoidni. No, kako nikada nema napretka bez odstupanja od norme, budućnost psihoanalize vidim u svijetlim bojama. Heinz Kohut je proročanski najavio da će psihoanaliza od znanosti o nesvjesnom postati znanost o empatiji tako da na teorijskoj i praktičnoj (terapijskoj) razini širi ideju empatije kao najljepše ljudske osobine te oprema obrambenim mehanizmima empatične ljude da se bore protiv debelokožnih narcisa. Da, vidim je kao obrambenu psihološku tehniku, pored njezinih ciljeva koje sam prethodno navela – kako psihički osnažiti ljude koji posjeduju sve one osobine koje nas definiraju kao ljudska bića: savjest, poštenje, osjećaj krivnje kada nanosimo štetu i bol drugima, posjedovanje osjećaja za tuđe osjećaje. 

KP: Kako razmišljate o popularnim i  nužno amaterskim konzumacijama vokabulara psihoanalize? Često zlorabljeni termini su npr: depresija, narcisoidnost i ego.

Ž.M.: Zaboravili ste nezaobilazan Edipov kompleks, odnosno, edipovca (muškarca) i histeričnu (ženu). Sudbina psihoanalize je s jedne strane ista kao i sudbina svih znanosti – ništa dobro nije nikada proizašlo iz pretjerane popularizacije. No, s psihonalizom stvar je i složenije naravi. Kada kao potpuni laik baratate psihoanalitičkim vokabularom nužno sudjelujete u igrama psihološke moći tako da olako pripisivanje pop-psihoanalitičkih kategorija puno više govori o onoj osobi koja ih primjenjuje, a time uglavnom pokušava ostvariti psihološku moć nad drugima Zato populariziranje psihoanalize nije nipošto bezazleno. Žena koja svrstava muškarca u edipovca (znači, u simbiozi s majkom) i muškarac koji opisuje ženu kao histeričnu (također, u simbiozi s majkom) iste su priče. Proglašavajući nekoga edipovcem vi ga svrstavate u kategoriju malog djetešca koje vi kontrolirate jer se sam ne može održati, kao što i proglašavajući ženu histeričnom, ukazujete na njezin manjak emotivne kontrole, ona je biće nad kojim opet vi preuzimate kontrolu jer ona to nije u stanju.

Što se tiče depresije, u kolokvijalnom govoru je toliko raširena da smo izgubili tugu, žalost i žalovanje. Više nitko ne misi da ljudi mogu biti tužni, žalosni, ranjeni, već su uvijek depresivni. Žalovanje je jedan prirodan proces koji ima svoje trajanje i svoj kraj, vrlo je bolno, ali nema veze s depresijom. 

KP: Ide li opravdanost takve konzumacije iz toga što je psihoanaliza dugo osporavana i uspoređivana sadržajno s astrologijom, buržujskim iživljavanjima i slično?

Ž.M.: Mislim da je na prvom mjestu seksualnost, a ona se uvijek dobro prodaje pa je kriva percepcija Freuda kao panseksualista uvijek dobrodošla popularnoj kulturi. Pogledajte malo suvremene karikature i reference na Freuda u sitcomovima, po pravilu je to potiskivanje želje sa seksualnim odnosom s majkom. Freud je, kažu, najcitiraniji znanstvenik 20. stoljeća, istovremeno bih se usudila reći da je frojdovska psihoanaliza najnepresušnije vrelo popularne kulture – čista seksploatacija.  A neuroze, uglavnom američke srednje i više srednje klase koje smo preuzeli preko odličnih komedija Woodyja Allena su upravo drugo nepresušno vrelo i vrlo siguran put do komičnog učinka, prava buržujska iživljavanja, ubitačno naporne i zato komične neuroze strukture zatvorenog kruga. Za terapeute su buržujske neuroze ozbiljna stvar, jer su bolne kao i sve neuroze. 

KP: Teorija i praksa psihoanalize nailaze na uvijek isti problem s kojim se susreću “teorija i praksa”. Jeste li vi prihvaćeni ili ekskomunicirani od praktičara? I o kojemu se sukobu, zapravo radi?

Ž.M.: Vrlo jednostavno, radi se o potpuno suprotnim poimanjima psihoanalize. Među teoretičarima psihoanalize postoje dva tipa: oni koji vjeruju u učinkovitost psihoanalitičke terapije te oni koji ne samo da ne vjeruju u učinkovitost psihoanalitičke terapije, nego s prezirom odmahuju na bilo kakvo vezivanje psihoanalitičke teorije i prakse. Takvi teoretičari i nisu teoretičari psihoanalize jer je njezino razlikovno obilježje povezanost teorije i prakse. Ako nam je Marx ostavio u naslijeđe nesvjesni nalog koji potmulo djeluje u nama da mijenjamo društvo, Freud nam je svakako ostavio nalog da mijenjamo sebe. Pseudo-teoretičari psihoanalize rabe psihoanalizu kako bi u svom neumoljivom pohodu dijagnosticirali sveprisutnu patologiju. Čemu to? I gdje je tu mjesto za nadu, jer psihoanaliza je diskurs nade – nade da će bol nestati, u toj mračnoj slici patološkog društva koje se ubrzano i dalje patologizira. I gdje je mjesto boli? Psihoanaliza je oduvijek bila govor upućen ranjenima, bolnima i ispaćenima. 

KP: Što mislite o ideologiji zdravlja, ideologiji analnosti i uspjeha? Još jedno stvaranje idealnog potrošača ili se odista radi o novoj razini društvene svijesti?

Ž.M.: Ideologija zdravlja – duševnog i tjelesnog je, rekla bih, sastavnica new age ideologije i u ekstremnom obliku vrlo zabrinjava. To je ustvari fiksacija na zdravlje te se ondje kao cilj života identificira – ostati zdrav – tjelesno i duševno. Mislim da u vlastitim životima svakako imamo i brojne druge želje osim ostati zdravima, a fiksacija na održanje zdravlja stvara “neurozu zdravlja i normalnosti” – rezultat je predvidiv. 

Ideologija analnosti bi označavala naglasak na samokontroli kao najboljem putu prema uspjehu, u obliku dežurnih control freakova. Zanimljivo je da je Golemanov bestseler Emocionalna inteligencija iskorišten u te svrhe u izopačenom obliku – IQ će vam donijeti otkaz, EQ će vam donijeti probitak. Control freak ne bi nikako bio idealan potrošač. Konzumeristička ideologija prebiva u koketiranju s oralnim fiksacijama, s razinom kanibalističkog proždiranja robâ. Inače su oralne fiksacije u vezi s manjkom emotivne kontrole, usisavanjem, proždiranjem tuđih emocija, tuđih sebstava, labilnih granica prema ostalima koji se često u tom ljudožderskom pohodu poništavaju. Oni su idealni potrošači. Ako je Max Weber govorio o protestantskoj etici i duhu kapitalizma što danas možemo protumačiti u smislu analnih fiksacija koje dovode do karakterne krutosti, škrtosti, emotivne i ine, danas svjedočimo regresiji s analnog na oralni stadij. Kako je duhovito primijetio Frederic Jameson, Weberov tip isposničkog kapitalističkog subjekta teško možemo povezati s današnjim šopingoholičarom. Rekla bih da je potonji u položaju ovisnosti i proždiranja ne hrane, već robe, ispunjavanja rupe u vlastitom sebstvu mahnitim konzumerizmom.

KP: Gdje je po vama subverzivna oštrica psihoanalize (i ima li je uopće)? 

Ž.M.: Duboko vjerujem da takva subverzivna oštrica postoji ako pod tim razumijevamo razvijanje naše ličnosti u određenom otporu prema postojećim normama. Upravo nas analitička terapija dovodi u doticaj s našom vlastitom žudnjom, ne onom koju su proizveli mediji, autoriteti (roditelji i drugi), već onom koja će postati naša. Psihoanaliza ničeanski poručuje: postanite ono što jeste. 

Na kolektivnoj razini, promovirajući vrline poput empatije (naglašavam njezin društveni značaj), mudrosti, kreativnosti i humora, koje nisu pretjerano u modi, psihoanaliza se upravo postavlja nasuprot dominantnim društvenim vrijednostima. Da, biti empatično, kreativno, mudro biće koje je humorom sposobno nasmijati se vlastitim nesavršenostima, relativirati sebe – u današnjem  je svijetu istinski subverzivan pothvat. 

KP: Kakva je suvremena (ideološka) retorika sreće / normalnosti / zdravlja? Ta klasična formula i dalje implicira određeni interval između onoga što jesmo i simboličke vrijednosti našeg uspjeha? Rasizam uspješnosti?

Ž.M.: Rasizam uspješnosti je prisutan na svim razinama – ne vrijedite kao čovjek, već se vaša vrijednost odmjerava prema vašoj uspješnosti. To je obrnuti svijet, kada vas netko (nažalost, često i obitelj) ne doživljava preko onoga što jeste, već preko vaše eksternalizirane društvene slike koja se, kao pozitivna ili negativna, umeće u bliske emotivne odnose. Vrhunac cinizma ili kako je rekao Oscar Wilde, “Cinik je onaj koji svemu zna cijenu, ali ničemu vrijednost”. Danas svatko ima svoju cijenu, tržišno određenu, a vrijednost valja tražiti drugdje. Da, psihoanalitički profinjeno bismo to mogli nazvati rasizmom uspješnosti, ali bih to jednostavnije nazvala malograđanštinom, u nešto kompleksnijem psiho-ruhu. Ali znamo, srećom, da se na kraju uvijek ispostavi da je car gol.  

Retorika sreće jest retorika ekstaze, mahnitog ushita, ekstatična, rubna iskustva se potiču preko medija kao trenuci krajnjeg samoispunjenja, od ekstremnih sportova do ekstremnih emotivnih doživljaja. Većina današnjih reklama promovira intenzitet kao jedini oblik sreće. Zdrav osjećaj ugode i uživanja u malim stvarima pretvorio se u mahnitu ekstazu i to se danas naziva srećom. Svi ti pokazatelji dio su onoga što bih nazvala borderline kulturom te upravo radim na knjizi koja će nositi baš takav naslov.