Platforma Fade In od 15. listopada do 16. prosinca u KIC-u predstavlja radove i projekte filmskih autora_ica i suradnika_ca povodom 25. obljetnice od osnutka ove produkcijske kuće. Riječ je o studiju u sklopu kojeg su radili_e i afirmirali_e se brojni hrvatski dokumentaristi_ce srednje generacije.

Fade In započeo je kao platforma za mlade filmske i video autore koji su iskazivali posebnu pažnju prema društveno angažiranim temama. Kroz tu je platformu prošlo na stotine autora_ica raznih profila. Razvojem umjetničke prakse i produkcije, udruga je povezana s autorima svih generacija kroz produkciju filmova i serijala svih rodova.

Osim uvida u autorski pristup izabranih redatelja_ica i suradnika_ca, ovaj obljetnički filmski program prilika je za kontekstualizaciju društveno relevantnih tema uz razgovor nakon projekcija. Program u listopadu uključuje projekciju serije Direkt uz gostovanje redatelja i producenta Hrvoja Mabića i Nebojše Slijepčevića, a zatim 28. listopada film Gabriel, uz popratni razgovor s redateljicom Vlatkom Vorkapić.

U studenom će se prikazati dokumentarni film Tvornice radnicima koji je na rasporedu 19. studenog u 20 sati, uz popratnu diskusiju s redateljem Srđanom Kovačevićem. U srijedu, 26. studenog održat će se projekcija filma Četvrti majmun uz gostovanje redatelja Hrvoja Mabića.

Početak prosinca obilježit će projekcija filma Bosanoga u režiji Morane Komljenović koja će sudjelovati u diskusiji na isti dan, 9. prosinca. Program završava predstavljanjem projekta Muzej osobnih priča o kojem će govoriti Miroslav Sikavica, Morana Komljenović, Željka Kovačević i Jasenko Rasol, a pridružit će im se i koautorica postava, Martina Globočnik.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Piše: Maja Flajsig

“Odrastao sam s idejom da sam Cigan. Htio sam se riješiti tog identiteta i naučen sam kako biti Rumunj (…). Ponovno sam otkrio svoj identitet (…). Želim umrijeti kao Čovjek.” – Nicolae Gheorghe, rumunjski sociolog i aktivist za ljudska prava (1946. – 2013.) 

Dok je u Čakovcu 1. lipnja organiziran prosvjed protiv romske manjine na području Međimurja pod parolom Želim normalan život, kojim njegovi organizatori društvene i institucionalne probleme tog podneblja svode na pitanje etniciteta, svega dan kasnije vrh Katoličke crkve ispričao se za “mnogobrojna iskustva diskriminacije, segregacije i zlostavljanja” romske zajednice. Dočim isprika ne čini puno, ona je naznaka aktualnih zbivanja na globalnoj razini koji se tiču jačanja nacionalizama, a sveprisutna su i u našoj neposrednoj blizini. Ono što je ovime postalo vidljivo jest odnos prema rješavanju problema i nesuglasica koje se odvijaju u susretu manjinske i većinske zajednice. Problemi su to koji se ne adresiraju sustavno, već ad hoc, a ponekad i nasilno. Međutim, u sektoru vizualne kulture ta se pitanja neprestano preispituju (prisjetimo se izložaba Točke komunikacije i Moja umjetnost je moja stvarnost), a nova promišljanja potaknuta su i izložbom Priče Roma i projektom Muzej osobne povijesti Roma.

Sredinom ožujka ove godine u baranjskoj Dardi je predstavljen projekt Muzej osobne povijesti Roma nastao u suradnji produkcijske kuće Fade In i Romskog resursnog centra Darda te sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda. Uočivši nedostatak muzejske, arhivske i etnološke građe koja se bavi poviješću Roma na području Hrvatske, dvije su udruge pokrenule projekt prikupljanja podataka i artefakata slavonskih Roma s krajnjim ciljem njihovog smještanja u muzejski postav. Doista, ispisivanje romske povijesti sustavno je zanemarivano čak i u disciplini koja se bavi manjinskim identitetima, pa tako antropolog Michael Stewart navodi kako su se antropološka istraživanja romske zajednice počela provoditi tek prije četrdesetak godina, što zbog teorijskih paradigmi koje su uvjetovale shvaćanje Drugog (poput evolucionističkih teorija koje su romsku populaciju shvaćale kao zajednicu u evolucijskom stadiju sakupljača i lovaca) što zbog nemogućnosti adaptacije tradicionalne etnografske metodologije (budući da su se ti “sakupljači” i “lovci” nalazili u urbanim prostorima, motorizirani, “domesticirani” i disperzirani unutar većinske zajednice).

Diljem Hrvatske nailazimo na identičan institucionalni problem – nepostojanje i manjak podataka i građe o zajednicama koje područje Hrvatske nastavaju već sedam stoljeća. Sadržaji koji prezentiraju romsku kulturu u vidu izložaba jesu prisutni, pa pregledne historiografske izložbe o romskoj zajednici nisu nerijetka pojava. Tako je prošle godine povodom Svjetskog dana Roma u Arheološkom muzeju otvorena izložba Rromengo drom – tisuću godina migracija Roma koja je predstavila opće povijesno-geografske podatke o ovoj manjinskoj zajednici. Projekt Muzej osobne povijesti Roma čini sadržajni iskorak, budući da se radi o geografski lokaliziranoj etnografskoj građi koja nam daje uvid u življenu kulturu specifičnu za određeno područje Hrvatske. S obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva Muzeja osobne povijesti Roma ostvarivanje modela održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima te osvještavanja identiteta Roma, iskorak se očituje i u samoj metodologiji istraživanja. Ova participativna metoda uključuje edukaciju i razvijanje kreativnih vještina šesnaest mladih Romkinja i Roma koji aktivno djeluju u provedbi projekta, što je vrlo blisko modelu koji predlaže antropologinja Sarah Pink konceptom primijenjene vizualne antropologije kojim na pitanje “Može li podčinjeni govoriti?” odgovara davanjem oruđa kojima će manjinske zajednice govoriti u svoje ime. 

Prvi rezultat projekta jest izložba Priče Roma, ujedno budući prvi postav Muzeja osobne povijesti Roma koji će jednog dana zaživjeti unutar Društveno-kulturnog centra Stara pekara u Osijeku. Izložba je otvorena 29. travnja u galeriji Kazamat u Osijeku, a svoje je putovanje nastavila u riječkoj galeriji Kortil, gdje je zatvorena 30. svibnja. Dizajnerski vrlo impresivan kustoski postav približava osobne povijesti hrvatskih Roma široj društvenoj zajednici kroz osobne narative simbolički predstavljene u obliku osobnih predmeta, pretvarajući ih u muzejski izložak, odnosno umjetnički artefakt. Kako Kosjenka Laszlo Klemar (koja je uz Barbaru Blasin kustosica izložbe) navodi u publikaciji Priče Roma, radi se o predmetima aure “sekularnih relikvija” (što proizlazi iz koncepta emocionalnog muzeja Felicity Bodenstein i promišljanja devetnaestostoljetne muzealizacije osobnih predmeta javnih ličnosti) koji u posjetiteljima izazivaju emocionalan angažman i povezivanje. Naime, na izložbi je prikazano osamnaest osobnih priča pojedinaca iz romske zajednice, pripadnika i pripadnica podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljenih na području Slavonije i Baranje. Osobe i njihove priče predstavljeni su osobnim predmetima, fotografskim portretima autora Jasenka Rasola, tekstovima intervjua i videointervjuima pod režijom Miroslava Sikavice, koji je uz Martinu Globočnik i Željku Kovačević autor koncepta izložbe. 

Izložba inkluzivnog karaktera koja teži približiti manjinsku populaciju disperziranu unutar društva ipak ne uspijeva preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete. Namjesto toga,  pojedinci su svedeni na etničku pripadnost romskoj zajednici. Čak i sam naziv izložbe Priče Roma implicira identifikaciju koja dokida druge slojeve identiteta. Time je reprezentacija manjinske skupine usredotočena na vrlo osobne, jedinstvene priče čiji su narativi posljedica iznimno loših uvjeta življenja i nametnutih socijalnih uloga. Tako ovaj projekt gubi aspekt prikupljanja etnološke arhivske građe o romskoj zajednici, budući da su u fokusu etnografije pojedinačnog, koje više govore o rasizmu. Ove osobne priče snažno ispunjavaju ulogu medija koji osnažuje empatiju, ali ne pokazuju elemente svakodnevnog iskustva koje većinska zajednica dijeli s romskom, već one koje ih naglašeno odvajaju i čine još daljima. Priče Roma odabrane za ovu izložbu traumatične su i živopisne priče pojedinaca i pojedinki o siromaštvu, rasizmu i šovinizmu (jednako spram žena i muškaraca), ali i priče o iskrenoj ljubavi prema drugima. Međutim, reprezentacija petrificirana inzistiranjem na patnji i filmične priče nalik hispanskom filmskom nadrealizmu perpetuiraju stereotipe i “pregolemu tugu cigansku”, udaljavajući nas od naših prvih Drugih i čineći ih ponovno egzotičnima.

Homi K. Bhabha stereotip definira kao socijalni konstrukt kojemu je inherentno ponavljanje – naš  stereotipizirani, ontološki Drugi ostaje u nepromijenjenom poretku i rigidnosti. S obzirom na to da se takav status ne može zaključiti jednom za svagda, on se neprestano mora perpetuirati kako bi se stereotip održao. Iznimku u odnosu na takav prikaz Roma čini publikacija Europske komisije naziva gotovo istovjetnog izložbi: Stories about Roma people – Stopping discrimination against Roma iz 2015. godine. Ona na sličan način sakuplja priče o Romima, no njen cilj nije estetizacija, već sakupljanje inspirativnih priča Roma koji su se izdigli iznad stereotipa u koje ih je društvo postavilo. Priče su to o ljudima koji razbijaju predrasude svojom participacijom u društvu, aktivnim djelovanjem unutar zajednice i radom na vlastitom obrazovanju. Njihove priče o klasnom, rasnom i rodnom nasilju nisu fokalne točke narativa, već kontekst koji su uspjeli nadići, čime su približeni većinskoj yajednici. Na izložbi Priče Roma približavanje promatraču uspostavljeno je pak osobnim predmetima koji, kako Kosjenka Laszlo Klemar u predgovoru navodi, pripadaju “(…) tradicijskoj baštini (poput korita, konjske opreme ili harmonike) te prenosi informacije o tradicionalnim obrtima i zanimanjima (…). Ostali predmeti su ‘obični’ svakodnevni, u pojedinim slučajevima čak i banalni.” Neki od njih su nogometne lopte, keramičke figurice, ali i studentska iskaznica Milana Mitrovića, koji je primjer mladog, educiranog i angažiranog Roma. No ipak je njegova reprezentacija usmjerena na njegov manjinski identitet.

Sam postav predmeta koji su jukstaponirani na način da sugeriraju odnos tradicionalno-suvremeno i točno prikazuju mijene društva ipak suviše podsjeća na staklene kabinete etnografskih muzeja devetnaestog stoljeća u kojima su na isti način postavljani artefakti izvaneuropskih kultura. Time su osjećaj udaljavanja i daljnje egzotizacija naglašeniji naspram inicijalne ideje poticanja inkluzivnosti i empatije materijalizacijom nosećih priča pojedinaca i pojedinki u izloženim predmetima. A te priče, čije su one uistinu? Evidentno uređene i posredno autentične, jesu li to doista priče Roma, priče ljudi? Ili su to priče o tome kako većinska zajednica zamišlja Rome? Ukalupljeni u već nam poznate narative Kusturičinih filmova, ovi pojedinci postaju likovi koji nam pričaju priče o razlikama prema kojima zamišljamo sebe, umjesto o razlozima koje nas čine jednakim bićima, prema kojima bismo ih trebali zamišljati.

Projekti participativnog tipa koji se bave identitetima manjinske zajednice očito su potrebni društvu u kojemu živimo, kao i njihova prezentacija putem medija pristupačnih osobama različitih sociooekonomskih statusa. Izložba Priče Roma je u tom kontekstu veliki napredak za većinsku i za manjinsku etničku zajednicu. Međutim, prezentacija je (iako vrlo kvalitetno izrađena od strane tima stručnih profesionalaca u polju filma, fotografije i dizajna) nespretno fokalizirana u točke koje ne odgovaraju krajnjem cilju projekta koji se ipak tiče dugoročne inkluzije romske manjinske zajednice u društvo, a ne samo u određeni kulturni program koji je naposljetku ipak privremen. Priče Roma nas unatoč tome tjeraju na promišljanje vlastite svakodnevice, i pobuđuju suosjećanje kojim možemo djelovati i pomoći onima u potrebi. No namjesto spasilačkih i naizgled plemenitih tendencija koje ona budi, valja zakucati na vrata vlastite predrasude i osvijestiti to da smo uistinu sličniji negoli smo drugačiji jedni od drugih.

RKUD-Darda jedna je od rijetkih organizacija koja okuplja mlade Rome i Romkinje i aktivno radi na očuvanju i promociji romske kulture i tradicije. Prema riječima njihovog voditelja Jovice Radosavljevića, okupljaju četrdesetak aktivnih članova od kojih su mnogi preko folklornih nastupa prvi put otputovali van sela, vidjeli more, prešli granicu. Mladi Romi rijetko mogu sudjelovati u kulturnim sadržajima, a iako to može biti općenito slučaj s mladima slabijeg materijalnog statusa koji još k tome žive u izoliranim, malim sredinama, startna pozicija većine mladih Romkinja i Roma najčešće nije ista kao kod većinskog stanovništva. S te strane kulturni sadržaji nisu im jednako dostupni jer životno nisu u situaciji koja bi im to omogućila, kaže Željka Kovačević, Fade-Inova voditeljica projekta.

O pitanju dostupnosti obrazovanja romskoj zajednici pisali smo ranije u sklopu rasprave o reformi obrazovanja u Hrvatskoj gdje je usuglašeno kako su interkulturalni sadržaji premalo zastupljeni u obrazovnom sustavu i to isključivo u vidu predstavljanja “drugih” i “drugačijih”. Ljatif Demir, profesor Romskog jezika i kulture i jedan od osnivača diplomskog studija Romistike pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tada je istaknuo neke od uzroka zbog kojih mladi iz romske zajednice u prosjeku napuštaju obrazovanje oko dvanaeste godine života. Tu spadaju nastava na jeziku koji ne razumiju, teški životni uvjeti, dvostruka diskriminacija, ali i kurikulum koji ignorira njihovo postojanje. Nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi njihovim povijesnim i kulturnim karakteristikama, nisu mladim Romima poticajno okruženje za nastavak obrazovanja. Diplomski studij Romskog jezika, koji se izvodi u sklopu Odsjeka za indologiju od 2016. godine, prvi je korak k obrazovanju potrebnog kadra, ali i institucionalizacije romske kulture.

“Nažalost u školama se uopće ne govori o povijesti Roma jer i nema pisanih dokumenata. Romskoj zajednici poznata je priča o stradanju Roma, ali nije široj javnosti. U javnosti također postoji umanjivanje zločina i genocida nad romskom zajednicom u Hrvatskoj i jako malo se govori o romskim žrtvama jer se o tome i nije smjelo govoriti do recimo 2002. godine kada smo osnivali RKUD-Darda. Tako je pjesma Ciganska je tuga pregolema koja je nastala u logorima, bila zabranjena. Stari nisu dozvolili da je se pjeva niti javno izvodi iz straha od posljedica koje bi se “navodno” desile. U to ime obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu “Samudaripena”, sjećanje na 2. kolovoz 1944. godine kada je 2897 Roma ubijeno u koncentracijskom logoru”, ističe Radosavljević.

Kovačević smatra kako je nepreuzimanje odgovornosti, na individualnoj i na kolektivnoj razini, najveće prokletstvo našeg društva. “To nije priča samo Roma. Problemi i počinju zbog onog neizrečenog i zatomljenog u nama. Naprimjer, dokle god se djeca sa školskih izleta na kojima posjećuju mjesta recimo stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, vraćaju s porukom da su “oni drugi loši”, a ne s porukom “ne ponovilo se”, mislim da neće biti ni adekvatnog mjesta za Rome u školskim udžbenicima. Sve je to jako povezano, a čini se da ide u krivom smjeru. Ovaj projekt to ne može promijeniti, naravno, ali nas može potaknuti da o tome javno govorimo. Istovremeno može nevidljive ljude učini vidljivima”, dodaje Kovačević.

U sklopu projekta mladi Romi će imati priliku naučiti osnove fotografiranja, snimanja, vođenja intervjua i montaže, čime se razvijaju njihove kreativne vještine i potencijali i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u kreiranju i konzumiranju kulturno-umjetničkih sadržaja što dugoročno doprinosi njihovoj integraciji u širu zajednicu. Nepostojanje pisane povijesti Roma jedna je od motivacija za pokretanjem ovog projekta. Njime se romska povijest počinje bilježiti suvremenim medijima te se istražuju načini koji će osigurati da se takva praksa počne sustavno provoditi. “Društvene mreže u posljednjih nekoliko godina potpuno su promijenile način života i u romskoj zajednici. Mlade ljude iz našeg sela uopće ne zanima što je nekada bilo”, kaže Radosavljević, dok Kovačević dodaje kako upravo učenje o suvremenim tehnologijama, fotografiji, montaži, snimanju mladi prepoznaju kao nešto njima generacijsko blisko pa je to dobar alat kojim ih se može zainteresirati da se ujedno pozabave i prošlošću svojih sumještana i svog naroda.

Mentorica na projektu Martina Globočnik iz Fade Ina objašnjava kako im se prikupljanje osobnih priča činilo kao kvalitetan način integracije Roma u širu društvenu zajednicu.”Kroz svoj rad često smo se susretali s teškim životnim pričama pripadnika romske zajednice i shvatili smo da nemaju dovoljno artikuliran svoj glas u javnosti. Govoriti i svjedočiti sebe je najteže i najhrabrije. Zato smo  odlučili poduprijeti ljude jedne marginalizirane grupe da istupe i govore o značajnim trenucima u svojim životima bilo to rođenje djeteta, prva ljubav, vjenčanje ili što drugo. Ovaj umjetnički projekt naš je napor fokusiran na publiku. Do sada je uglavnom većina govorila o manjini. Držimo da je vrijeme da se manjina obrati većini” naglašava Globočnik.

“Važno nam je da to čine mladi pripadnici romske zajednice i da ova potreba dolazi upravo od njih, iznutra. Naravno, mi smo istovremeno potpuno svjesni kako nismo ni povjesničari, ni etnolozi ni antropolozi, no jesmo redatelji, scenaristi, producenti – osobe s dugogodišnjim iskustvom rada na dokumentarnom filmu, edukativnim i različitim programima za mlade. Vjerujemo kako će nam sva ta iskustva i  znanja omogućiti, ne samo da uspješno provedemo projekt, već da s njime nastavimo i dalje i da jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, Muzej osobne povijesti Roma ne bude samo virtualni muzej i dvije izložbe već i fizički prostor u Osijeku koji bi bio “domaćin” osobnih povijesti brojnih drugih manjina koje žive na području Osječko-baranjske županije i organizator različitih kulturno-umjetničkih sadržaja” zaključuje Kovačević.

Povodom Međunarodnog dana volontera koji se obilježava 5. prosinca 2011. godine u prostorijama Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti održana je dodjela Državne nagrade za volontiranje i Novinarske nagrade Europske godine volontiranja. Cilj potonje jest odati priznanje novinarima koji pridonose podizanju svijesti o volontiranju. Novinarska nagrada Europske godine volontiranja dodijeljena je novinarkama Marini Damjani, Ivana Sučić i Željki Kovačević iz udruge Fade In.  

Marina Damjan proglašena je pobjednicom za najbolje pisano izvještavanje. Njeni članci o volontiranju objavljeni u Glasu Istre i na portalu Educentra ocijenjeni su najboljima jer su u najvećoj mjeri prenijeli duh i problematiku volontiranja. U svom autorskom dijelu emisija emitiranih na Hrvatskom radiju, Ivana Sučić je njih pet posvetila temi volontiranja u kojima je prezentirala rad i aktivnosti hrvatskih volontera u Republici Hrvatskoj, Volonterskog centra Zagreb te akciji Hrvatska volontira.

U kategoriji najboljeg audio-vizualnog izvještavanja, Željka Kovačević iz udruge Fade In posvećene aktivističkom videu i filmu, proglašena je pobjednicom za najbolje televizijsko izvještavanje. Djelujući zajedno s ostalim članovima Fade in-a, Željka Kovačević je obradila više priloga o volontiranju koji su objavljeni u emisijama Dobro jutro, Hrvatska na Hrvatskoj televiziji te javnosti prezentirala rad volontera i volonterskih udruga diljem Hrvatske, naglašavajući važnost njihovog djelovanja, kako za pojedince tako i za samu zajednicu.

“Smatram da onog trenutka kada se čin pomaganja drugom preimenuje u volontiranje te se na neki način institucionalizira, zapravo postiže obrnuti efekt od onog čemu teži. Pomaganje bi trebao biti nagon svakoga od nas i sastavni dio svakodnevnog života u zajednici. Činjenica da smo organizirali ponašanje koji bi trebao biti potpuno prirodno, navodi me na zaključak da s našim društvom nešto nije u redu i da bi takvo stanje trebali propitati. Ovim, naravno, ne želim umanjiti rad volontera. Volontiranje i dalje smatram vrijednim i plemenitim te podupirem svaku otvorenost prema problemima i potrebama drugih”, kazala je Kovačević povodom primanja nagrade.

Izvor: Fade In / Iz priloga posvećenima volonterima autorice Željke Kovačević

Kamp Slobodna zona Junior namijenjen je srednjoškolkama i srednjoškolcima iz regije – Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore, Kosova i Srbije. Kroz interkulturnu kreativnu razmjenu s profesionalcima iz svijeta filma iz cijele regije, polaznici će dobiti priliku razviti scenarije za dokumentarni film, a najbolji od njih će dobiti šansu da snime svoje prvo filmsko ostvarenje. Smještaj, prijevoz, cijela edukacija, kao i produkcija pobjedničkih filmova su o trošku organizatora i potpuno su besplatni za polaznike.

Izvor: Fade In