Zagrebački salon, izložbena smotra suvremene hrvatske umjetnosti, dizajna i arhitekture, pokrenuta je na inicijativu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske 1965. godine, a od 1971. godine uključivala je sekciju Prijedlog kao sastavni dio svoje koncepcije. Tijekom tri desetljeća kontinuiranog djelovanja, Prijedlog je stremio aktivnije involvirati umjetnike i kulturne radnike svih disciplina u formuliranju najraznovrsnijih ideja za oplemenjivanje i transformaciju urbanih sredina Hrvatske, ponajviše Zagreba.

U nedostatku zakonske regulative o financiranju umjetnosti i dizajna u javnom prostoru, Zagrebački salon je preko sekcije Prijedlog preuzeo ulogu pokrovitelja urbane umjetnosti, podupirao razvoj neformalne umjetničke scene te postao mjestom otvorenih rasprava o stanju javnog prostora Zagreba te mogućnostima njegovog poboljšanja.

O povijesti sekcije Prijedlog, njenoj koncepciji, atmosferi, rezultatima te značaju za povijest hrvatske suvremene umjetnosti, arhitekture i dizajna, iz pozicije organizatora, pratitelja i sudionika razgovaraju Željka Čorak, Branka Hlevnjak, Boris Ljubičić i Snješka Knežević. Razgovor moderira Lidija Butković Mićin.

“Što bi rekao Radovan Ivančević da sada pogleda, recimo zgradu Adris na rubu zaštićene zone zagrebačkoga Donjega grada, što bi rekao na slučaj Hrvatskoga povijesnog muzeja za koji svi znate?”, pitanja su koja je postavila Čorak i ostavila ih bez odgovora.

Nastavila je s pitanjem “što bi Ivančević danas rekao na povijesno ponavljanje činjenice da se na jednome mjestu kao što je Udbina, u isti čas ponizuje kreativnost ovoga naroda apologijom surogata i replike s jedne strane, a s druge strane, fantastikom svemirskih letova koji, zamislite, imaju kretati između tri nacionalna parka, odnosno nacionalni parkovi bili bi podloge za polijetanje raketa u svemir”.

Tako je ono što nam se danas događa, ustvrdila je Čorak, “činjenica da danas više ne izvodimo fikciju iz stvarnosti već stvarnost iz fikcije.

Na pitanje je li struka reagirala dovoljno ozbiljno na navedene primjere devastacije, ali i na brojne nespomenute, Čorak odgovorila kako je struka uvijek reagirala, ali se, ocijenila je, njezin glas ne sluša, prigušuje se i za njega nema puno prostora u medijima. Tako, dodala je, struka danas uglavnom razgovara međusobno, a tamo gdje se njezin glas probije može se dovesti u pitanje i egzistencija toga glasa koji se probio.

Komentirajući današnji način građenja i doživljavanja prostora, Čorak je rekla da ne zna radi li se o “ukusu” vremena, ali je sigurna da je riječ o “profiterskom predatorstvu koje sve određuje, a ukus je, pri tome, vrlo sekundaran i njega se ne nastoji razviti, već suprotno od toga, jer je tako lakše manipulirati ljudima i resursima”.

Na pitanje smatra li da bi bolja i sustavnija edukacija tijekom cijeloga školovanja mogla pridonijeti promjeni stajališta većega dijela javnosti, Čorak se složila da je pitanje edukacije važno i da je ona nedostatna. Ali, smatra da je ključna odluka što društvo “želi ‘proizvoditi’ funkcionalne pijune, a ne intelektualce s kritičkim duhom, pa takvo društvo ne može drukčije ni strukturirati obrazovni sustav”.

“Tako je sve ono što mi radimo zapravo luksuz, iako uopće nije luksuz već prvorazredna ekonomska kategorija”, ocijenila je Čorak i ustvrdila da turističke zemlje giganti, kao Italija i Austrija, ne žive od mora, sunca i snijega , već istaknula je, cijele godine od baštine. Za razliku od njih mislimo kako ćemo, primjerice, platformama za svemirske letove i potpuno pogrešnim brisanjem mjerila svojih kulturnih krajolika, postati globalno atraktivni. To nije istina, zaključila je Čorak, već je istina da, zanemarujući svoje posebnosti, zapravo uništavamo svoje ekonomske potencijale.

Na svečanosti u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) visoka priznanja struke za prošlu godinu – godišnju nagradu “Radovan Ivančević” primili su Damir Tulić i Nina Kudiš, a struka je poveljom nagradila Daniela Zeca, dok su studenti Marija Bunarđija, Matko Matija Marušić i Ana-Maria Milčić primili nagrade za najbolje studentske radove.

Izvor: Hina