Zefrey Throwell je provokator koji živi i radi u New Yorku. Njegova misija je istraživanje iskrene komunikacije i pronalaženje poveznica i podloge društvenog diskursa. Njegovo stvaralaštvo uključuje rad u mediju videa, radija i slikarstva te interakciju sa publikom. Član je tri kolektiva: THROWHITE, Red76 i Cameracartell, a paralelno je jedan do direktora Engineer’s Office Gallery smještene u Rockefeller Centru, New York. Throwell surađuje s Klemens Gasser i Tanje Grunert, Inc u New Yorku, te je redoviti i aktivni član Art International Radio. Njegov je rad recentno predstavljen na Venecijanskom bijenalu (2007, 2009, 2011), samostalne nastupe održao je u MoMA (2011), Whitney Museum of American Art (2010), Queens Museum of Art (2010), Guggenheim Museum New York, (2009), Studio Museum New York (2009), te sudjelovao u projektima Werkstatt der Kulturen u Berlinu (2010) i Photo Miami (2009). Throwell projekt “Ocularpation: Wall Street” zbog kritike Wall Streeta doživio je izuzetnu međunarodnu pozornost pa je intenzivno predstavljen u dnevniku New York Times, časopisima Artforum, Art in America, te programima CNN, BBC, NBC i Associated Press. Throwellovi radovi u kolekciji su MoMA i Hall kolekciji.

Genevieve White je kanadska performans i medijalna umjetnica što uključuje rad u mediju videa, fotografije, instalacije, crtanja i slikarstva. Njeni radovi i performansi uključeni su u programe mnogobrojnih respektabilnih institucija, između kojih se ističu: MoMA, Chashama, the Whitney Museum, the Neuberger Museum, the New Museum; galerija: Deitch Projects, The Kitchen, Surreal Estate, 151 Gallery, Artist’s Space, Envoy Enterprises, Cooper Union, NYU Gallery, Engineer’s Office, Sugar Gallery, Rover Space; te festivala: Summer Stage Festival u Central Parku i Performa Festival. Diplomirala je 2009. godine na prestižnoj  Parsons New School for Design u New Yorku, gradu u kojem živi i radi. Tijelo u performansima koristi kako bi istražila vlastita ograničenja, iscrpila samu sebe i razotkrila svoju ranjivost. Mješavinom rituala i simboličkih akcija koju izvodi u javnim prostorima, kroz sublimaciju ideja unutar magičnih koncepcijskih određenja razotkriva društvene nepravde. 

Ivan Mesek (1971.) multidisciplinaran je umjetnik iz Varaždina.Školovao se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te pohađao poslijediplomski studij na Likovnoj akademiji u Munchenu. Za vrijeme studija dva puta je bio i polaznik Međunarodne ljetne likovne akademije u Salzburgu u klasama Antonia Diasa i Dick Higginsa.Živi u Varaždinu gdje je godinama bio predsjednik HDLU-a te pokrenuo nekoliko projekata (festival performansa, Galerija na otvorenom,.). U jednom mandatu bio je i zamjenik gradonačelnika Varaždina zadužen za kulturu. Trenutno je ravnatelj javne ustanove u kulturi Galerijski centar Varaždin. Autor je više desetaka performansa,urbanih intervencija, samostalnih izložbi, grupnih nastupa u zemlji i inozemstvu (Slovenija, Velika Britanija, SAD, Njemačka, …), kao i sudionik nekoliko rezidencijalnih boravaka ( UK-Crossover, 2005, Art in General, New York, 2011,..)

Izložba Kristine Kojan bit će otvorena u petak, 15. lipnja, u 20 sati. Evo što autorica kaže o njoj: “Izložba Što manje pričaš...obuhvaća sjećanja ženske nasljedne linije u mojoj obitelji; narodnih izreka koje su više puta čule od svoje majke, prabake a koje su u određeno vrijeme spoznale. Izreke su izvedene u mediju kukičanog lančića, temelja tradicionalnog veza. Dvojnost je utkana u njihovoj izvedbi; kao snažna tradicija nasljedstva iskustava te fragilnost izvedbe. Izrada lančića omogućuje kontemplativno stanje prilikom ponavljanja istih kretnji odnosno ima određeni terapeutski učinak; ujedno, podsjeća na odgojne mjere i njihovo uzastopno ponavljanje. Jednu od izreka s kojom se mogu poistovjetiti prikazat ću video filmom u kojem crvenim ružem ispisujem leđa kao simboličko mjesto opterećenja.Različite konotacije crvenog ruža upućuju na sredstva za poljepšavanje, mjesto poljupca i organ govora.Uslijed obveze da djelujemo kao funkcija „drugog“, postajem sama svoj objekt umjetničkog rada; na taj način komuniciram s tradicijskim korijenima  bez napuštanja vlastite sadašnjosti.Moja rodna identifikacija na osnovi ženske nasljedne linije iskaz je rodne solidarnosti, isticanje snage i važnosti tog međugeneracijskog odnosa kao bitnog uporišta identifikacije u patrijarhalnom društvu. “Šššššššššš…“