U znaku Bika Uran nije u najboljoj poziciji jer se oprezna i spora priroda ovog znaka teško nosi s neočekivanim i šokantnim promjenama koje ovaj planet donosi. No kako god bilo, teško da će područja života kojima vlada znak Bika moći ostati nepromijenjena.¹

Reklama za Neko Health² pojavila se na mom Tik-Tok FYP-ju prije pola godine kao rezultat algoritma koji je usisao sve minute moje pažnje zbog zavodljivog sadržaja certificiranih doktora_ica, zdravstvenih savjetnika_ica i samoosviještenih bivših pacijenata_ica. Namirnice koje treba izbjegavati, loše navike koje nas svakodnevno truju, pet znakova da je naše tijelo zdravo, korejska kozmetika koja se zaista koristi u Koreji, rani znakovi raka koje sam ignorirala… Iako sam obećala psihoterapeutkinji da neću guglati ništa o svojoj dijagnozi, algoritam društvenih mreža misli i traži za mene. Vraća me nekoliko koraka unazad, osvještavajući gdje je započeo moj problem. Svi oni sistematski pregledi koje si kao freelancerica nisam odlučila priuštiti i mnogobrojne propuštene prilike za preventivnu dijagnostiku na Ponudi dana.

U vrtlogu hipohondrijske opsesije Black Mirror klinika Neko Health u Londonu nudi osjećaj kontrole jer poziva na prevenciju kao glavnu strategiju održavanja našeg zdravlja. Potpuni sken tijela neinvazivna je procedura kojom se prikuplja preko 2000 slika cijelog tijela, skenira se površina kože, pregledavaju se madeži, analizira se krvna slika i zdravlje srca. 

Preventivni zdravstveni pregled za naše buduće zdravo ja.

Neko Health osigurava AI-pratitelja koji je uz pacijenta_ica dok traje proces skeniranja i pedantno objašnjava sve procedure. Rezultat je personalizirani avatar tijela koji možemo pratiti u dugoročnoj izgradnji i održavanju zdravog tijela. Možemo mu se vraćati iznova i uspoređivati kako se tijelo mijenja, tražiti vrijednosti koje su eventualno izvan norme, madeže koje treba odstraniti, tlak i šećer koji treba sniziti. To je budućnost sistematskog pregleda koji ulijeva osjećaj sigurnosti i potpune kontrole nad tijelom. Kao hipohondru, upravo mi vizualizacija zdravog tijela čini opipljivim inače apstraktan osjećaj da je unutra i izvana sve okej. Sken koji klizi po svakom komadiću kože i dubinski dotiče svaki milimetar tkiva. Totalni pogled, totalni smiraj.

Možda sam trebala više paziti što jedem. Badem majke i kćeri³ upozoravaju nas na svakodnevne navike koje nas potiho truju: sjajilo za usta, Always ulošci, bijeli toaletni papiri, L’Oréal šamponi… Toksični proizvodi s većine polica supermarketa prepuni su sintetičkih sastojaka koje dnevno upijamo. Lista savjeta nudi niz dodataka prehrani za koje čujem prvi put: shilajit dragocjena planinska smola, hladno filtrirana morska voda, gumeni bomboni od morske mahovine, liposomalni NAD+ s trimetilglicinom, prirodni astaksantin i organska lavlja griva. Pritisak s društvenih mreža sugerira nam invazivni rad na pročišćavanju naše prehrane i nadziranju tjelesnih funkcija kako bismo ih efikasno upogonili_e u mumificiranje što svježijeg i zdravijeg tijela koje ne obolijeva, ne stari i ne mijenja se. 

Prestaje li se biti hipohondar kad napokon dobijemo potvrdu da smo bolesni_e? Kad čujemo dijagnozu koja je gora od strahova koje smo do tada imali_e? Hipohondar je sam sebi kriv ako se razboli jer je svojim pesimističnim mislima prizvao_la bolest. Naši fiktivni simptomi više nisu fantazija, a naše tijelo kontaminiraju tkiva koja ne osjećamo. 

U filmu Safe Julianne Moore obolijeva od misteriozne bolesti koja se manifestira sve izraženijim simptomima koji ne vode ni jednoj poznatoj dijagnozi. Zdravlje joj narušavaju razne svakodnevne namirnice, kemikalije i zrak koji udiše. Njezina se bolest pripisuje mentalnom krahu zbog kojeg više ni jedno mjesto za nju nije sigurno. Prijeteći okoliš prelijeva se u vlastito prijeteće tijelo. 

S ovim sam filmom neočekivano simbolički započela godinu dana radikalnog redefiniranja sigurnog i zdravog mjesta u tijelu i oko njega. Četiri godišnja doba odmaranja, suočavanja, odgađanja i usporavanja.

ZIMSKI SAN

Potpuno neplanirano završila sam na samoorganiziranom silent retreatu. Moje glasnice bile se pretučene od pretjeranog govora. Doktorica mi je rekla da zamislim svježu krvavu porezotinu na ruci koju iznova udaram i gulim nekim oštrim predmetom. Tako se moje glasnice muče pod udarcima riječi koje ne prestaju nadirati. Nema nikakvog lijeka ni nekog medicinskog zahvata koja će mi pomoći. Govor postaje ultimativna prijetnja ranjenim glasnicama koje teško spontano miruju. Izlječenje je jednostavno; treba zašutjeti na dva tjedna. Šutnju sam morala shvatiti doslovno. Ni jedna riječ, a osobito ne šapat. On je poguban. Mogu tipkati komentare, mogu pisati sva pitanja, mogu telepatski odašiljati misli. Mogu sama ostati doma dva tjedna i stalno razmišljati o glasnicama. Dvije crvene, krvave, vlažne trake tkiva više ne titraju sinkronizirano.

Kupit ću lapis lazuli, objesiti ga na lančić i to će mi izliječiti grlenu čakru.

Vizualiziram svijetloplavu i tirkiznu boju prije spavanja. 

Sjedite i udišite ovu boju. Kako je apsorbirate u svoje biće, doživjet ćete osjećaj hladnoće, osjećaj smirenosti, usporavanje vaših energija. Problemi s vašom grlenom čakrom očituju se kao strah od izražavanja, stidljivost, nemogućnost govorenja istine ili pak pretjerana brbljavost i ogovaranje.

HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM, HAM

Te jadne napaćene glasnice zapravo ništa ne bole. Ne mogu pratiti niti vizualizirati stanje njihova oporavka, pa opsesivno gledam vrat, osvještavam gutanje i nakašljavam se. Čekam opipljiv pomak. Trenutak istine vidi se tek na kameri koja se na metalnom štapiću spušta u grlo. 

Gag refleks, IIIIII, gag refleks, AAAAAA. Dišite. Idemo ponovno.

Najbolji način za opuštanje glasnica jest mumljanje. Vibracije se pokreću u prednjem dijelu usta i zubi te se penju prema nosu. Titranje se prenosi u čelo i putuje dalje, duboko u lubanju.

PROLJETNI REZ

Prstom mi ocrtava polukružnu liniju na vratu. Linija prati tanke i jedva vidljive bore koje će zacrtati put za rez. Udubina će s vremenom srasti s borom. Najprije će biti crveno-ljubičaste boje, pa smeđe, pa bijelo-roze. U sloju ispod kože oštetit će se živci. Zamislimo ih kao elastične trakice koje će se jako rastezati. Neće puknuti, ali će se umrtviti, kao živci na licu nakon anestezije pri vađenju zuba. Prolongirana anestezija. Drveni vrat.

Prstom pratim rez od točke iza uha i osjećam lagano žarenje i trnce na vratu. Koža kratkoročno oživljava, ali podražaj se ubrzo gubi. Oko grkljana vrat više ne postoji. Dotičem strano tijelo s čijim osjetima nisam povezana. Kruto, gumeno i žilavo središte. Unutrašnjost na momente pulsira i žice se zaviju oko mekog mesa.

Grkljan treba opustiti i otkočiti. Ruka grčevito stišće vrat, opipava i pomiče grkljan, podiže ga prema gore. Bez gutanja, molim.

RADIOAKTIVNO LJETO

Zamišljala sam da će me smjestiti negdje duboko u podrum, u malu sobu s metalnim vratima koja me sigurno odvajaju od zdravih. Zatvorska ćelija iz filmova. Sljedeća tri dana nitko mi neće doći u posjet, a hranu će mi davati kroz mali prozor. Pripremila sam trilogiju Twilight kao prikladni program za ovaj underground retreat.

Ispred vrata pojavilo se troje ljudi u skliskim pregačama. Predvodnik grupe nosio je plavu pregaču, a njegove asistentice roze. Pristupio je mom krevetu i pokazao mi drvenu košaricu pravokutnog oblika u kojoj se nalazi metalna kocka. Asistentica mu dodaje dugačku staklenu epruvetu. Koreografija je uvježbana. Najprije prima epruvetu, otvara metalnu kutijicu iz koje izlazi jedna tableta koja potom glatko niz epruvetu klizi direktno u grlo. Čaša slatkog bolničkog čaja za kraj igre.

Dva sata nakon toga stiže ručak. Hladna pečena piletina s bolonjezom i svježi kupus.

Jedina sigurnosna mjera visi šlampavo na rubu mog kreveta. Mala plastična oznaka koja upozorava na radioaktivnu auru mog kreveta. 

Jeste li bili na WC-u? Velika nužda najbolje smanjuje radioaktivnost. Brže ćete ići doma.

Zid iznad kreveta krasi erotski crtež triju golih djevojaka koje se ribaju u močvarnom jezercu. Malim krpicama čiste tijela, cijede vodu i upijaju sunce. Kupačice. 

Uskoro ću i ja na plažu.

WELLNESS NAJESEN

Ožiljak treba omekšati posebnom mikromasažom delikatnog prostora ispod reza i iznad njega. Tehnika je jednostavna. Uključena su dva kažiprsta koja kružnim pokretima počinju aktivirati meku kožu vrata. Pritisak, odvajanje od reza, kruženje koje klizi uz crtu. Pokret obavija skoro cijeli vrat. Jedina netaknuta zona na samom je stražnjem dijelu. Tamo su ostaci starog osjećaja pritiska na živoj koži. Kontakt između zona nepovratno je izgubljen.

Šest jednostavnih pokreta običnim štapom, a može poslužiti i metla, rasteretit će vaša ramena i vrat, ispraviti držanje, aktivirati lopatice i zategnuti ruke. Svaki dan, deset minuta. Vježbanje je dozvoljeno i u ležećem položaju. Ne treba dodatno opterećivati vrat. Leži se na krevetu, bez jastuka. Ruke ispruži bočno i pomiči se kao da radiš anđele u snijegu.

Zvučna kupka za kraj iscjeljenja traje oko sat vremena. Vibracije zvuka masiraju organe, mišiće, tetive i živce. Frekvencija vibriranja zdravog tijela jest 60 – 70 Hz, a ona opada pri bolesti. Gong vibrira tonovima iznad 100 Hz zbog čega tijelo podiže frekvenciju i ozdravljuje. Pri tretmanu mozak prelazi iz radnog beta stanja u alfa stanje opuštenosti i kreativnosti te u theta stanje, u kojem su aktivne naša podsvijest i intuicija, i, konačno, delta stanje u kojem postižemo iscjeljenje.

BOLESNJIKAVE VODE

Svi_e smo mi potencijalni_e pacijenti_ce, a zdravlje je sirovi kapital koji je pod ozbiljnom prijetnjom. Zabluda da ćemo uvijek biti zdravi_e i dostupni_e za rad dramatično se rasplinjava. Recentna istraživanja pokazala su da je, primjerice, dijagnoza raka među osobama mlađim od 50 godina porasla za 79 % u cijelom svijetu, a smrtnost za 28 %.⁴ Ove su mi činjenice jasne i bez dodatnih znanstvenih istraživanja. Moja se maligna dijagnoza prošle godine ispreplela s pričama poznanika_ca i pacijenata_ica koje sam upoznala u medicinskom kontekstu. Milenijalci_ke imaju drastično krhkije zdravlje u odnosu na žilave boomere_ice. Labilno zdravlje naslanja se na sve ostale životne nesigurnosti našeg odrastanja i profesionalnog stasanja. 

Zdravlje se, kao oblik vlasništva kojim se održavamo kao radno sposobni, urušava, a stalno stanje bolesti jedan je od simptoma kapitalističke realnosti. Svako podvrgavanje medicinskom pogledu uvlači nas dublje u potrošačke odnose moći. Umjesto da se naše zdravlje kontinuirano poboljšava uz veću dostupnost i izbor zdravstvene brige te niže troškove, usisani smo u neizvjestan sustav skrbi. U vrtlogu traženja ozdravljenja i razumijevanja razloga naših bolesti bauljamo između pregleda u bolnicama, besplatnih konzultacija, dijagnostike ChatGPT-ja i alternativnih metoda iscjeljenja. Usput zakrpavamo rastrojena tijela i raspršene životne obveze i planove. 

Može li naša bolest postati naše oružje? Možemo li kolektivizirati svoje bolesti, emancipirati se i solidarizirati kao pacijenti_ce? Umjesto uspješne rehabilitacije i povratka efikasnom radu, možda trebamo tražiti radikalnije modele otpora neumoljivoj komodifikaciji svojih bolesti u kapitalizmu.

Citiram recentni Facebook status prijateljice Divne Ivić: “… počinjem sporo kapirati koliko je važno izmjenjivati iskustva i osjećaje među nama u tim nekim bolesnjikavim vodama… 🙂 A i ne bi mogla živjeti skrivajući tako nešto važno, nešto zbog čega sam drastično prestala raditi dosta toga. Zašto je u društvu tako stigmatizirano biti bolestan? I zašto hrpa bolesnih ljudi ne želi slušati svoje tijelo i potrebe i živi praveći se da je sve okej? Možda jer je život jedan? A možda je taj jedan jedini život nešto za poštivati jer je ogroman dar? Ma, ljudi, ležim ovdje poluzdrogirana od ove infuzije i super mi je. Držim se, monitoriram se…”

364 lajka.

U Kulturpunktovoj čitanci donosimo izbor iz tiskanih i online publikacija različitih izdavača, a ostali tekstovi čitanke dostupni su ovdje.

1. Baloh Martić, Karin. “Uran u Biku.” https://astrodrom.hr/2018/07/uran-u-biku/. Pristupljeno u travnju 2026. ↩︎
2. Neko – Ahead of Your Health. https://www.nekohealth.com/se/en. Pristupljeno u travnju 2026. ↩︎
3. Almond moms, odnosno “badem mame”, opsjednute su mršavošću i kulturom dijeta. Sam naziv potječe od Yolande Hadid, odnosno njezine interakcije s kćeri manekenkom Gigi u reality seriji The Real Housewives of Beverly Hills. Termin se proširio na opsesiju zdravom i netoksičnom prehranom koju su usvojile i promoviraju je mnoge aktualne generacije tiktokerica. ↩︎
4. Begoña Horndler Gil, Lydia. “Why are so many millennials getting cancer?”  https://theconversation.com/why-are-so-many-millennials-getting-cancer-268256. Pristupljeno u travnju 2026. ↩︎

Brojke govore

Na satovima joge u SAD-u, ali i u Europi, većinu polaznika_ca čine žene. Prema podacima CDC-a iz 2022. godine, 23,3% odraslih žena u SAD-u prakticira jogu, dok je među muškarcima ta brojka 10,3%. Yoga Alliance i Yoga Journal u svojoj studiji “Yoga in America” (2016) navode da 72% svih praktikanata_ica čine žene, a čak 87% učitelja_ica joge su žene.

Također, u Europi postoje jasni brojčani primjeri koji potvrđuju da su žene dominantne u jogi. Prema izvještaju o stilu života iz 2017. godine, 11 % žena u Italiji prakticira jogu ili pilates, dok je taj udio kod muškaraca svega 3 %. Sličan obrazac vidljiv je i u Švedskoj: prema istraživanju Švedske sportske federacije iz 2008. godine, joga je bila osma najpopularnija fitnes aktivnost, pri čemu je 12 % žena redovito prakticiralo jogu, u usporedbi s tek 2 % muškaraca.

Ovi podaci jasno pokazuju da, barem u europskim zemljama za koje su podaci dostupni, žene značajno češće pohađaju jogu od muškaraca, što dodatno podržava tvrdnju da je joga brojčano “ženska” praksa i izvan SAD-a. No, to ne znači da je sama praksa po sebi rodno određena. Riječ je o kulturnom obrascu sudjelovanja, a ne o nekoj unutarnjoj karakteristici joge.

Kako se perpetuira mit?

Analiza najpopularnijih joga profila na Instagramu pokazuje da su među najpraćenijim instruktorima_cama žene, odnosno u 10 od 11 slučajeva radi se o ženama. Istraživanje Hinz i sur. iz 2021. koje je analiziralo 400 žena u yoga videima na Instagramu pokazuje da je najčešće riječ o bijelim, mladim i mršavim ženama, prikazanima u vizualno atraktivnim i normativno ženstvenim pozama. Time društvene mreže dodatno učvršćuju percepciju joge kao ženske prakse. Istraživanje naglašava da je joga zajednica svjesna problema reprezentacije, no dominacija ženskih likova na platformama poput Instagrama samo raste s povećanjem korištenja društvenih mreža. Pojava hashtagova poput #realmendoyoga ili #blackpeopledoyoga potvrđuje da se u digitalnoj kulturi ulaže trud da se mit o jogi kao isključivo ženskoj i bijeloj aktivnosti dovede u pitanje.

Analize naslovnica specijaliziranih časopisa pokazuju da su na njima najčešće prikazane mlade, vitke žene, čime se učvršćuje idealizirani yoga body standard. Analiza hashtagova na društvenim mrežama poput #yogagirl ili #womenwhoyoga, s milijunima objava, pokazuje da oni dodatno reproduciraju sliku joge kao aktivnosti namijenjene ženama. Muški joga hashtagovi (#realmendoyoga) imaju daleko manji doseg, što potvrđuje rodnu neravnotežu u digitalnoj reprezentaciji. Time se stvara vizualni okvir u kojem su žene norma, a muškarci često percipirani kao iznimka ili “uljezi”.

Studija “Men Need Role Models”: Exploring the Facilitators and Barriers for Yoga Participation Among Men (Cagas, 2024.) pokazuje da muškarci jogu često izbjegavaju zbog uvjerenja da je to “ženska vježba” ili zbog straha da nisu dovoljno fleksibilni. Istraživanje također naglašava da se muškarci lakše odlučuju uključiti u jogu tek kada vide vjerodostojne muške uzore ili prijatelje koji je prakticiraju, što ukazuje da je prepreka prvenstveno društveni stereotip, a ne sama praksa joge.

Sociološka objašnjenja

Sociološka istraživanja pružaju čvrst dokaz rodne neravnoteže u spiritualnim praksama u Velikoj Britaniji. Studija Spirituality, Gender, and Expressive Selfhood (Sointu & Woodhead, 2008) zaključuje da su žene bile zastupljene u omjeru oko četiri naprema jedan na svim razinama – kao sudionice, voditeljice i organizatorice holističko‑spiritualnih aktivnosti. Razloge ove asimetrije autori_ce istraživanja pripisuju tradicionalnim društvenim ulogama: žene češće preuzimaju brigu za zdravlje i otvorenije su prema introspektivnim i grupnim praksama, dok su neke od tih praksi kod muškaraca percipirane kao konfliktnost s dominantnim obrascima maskuliniteta.

Unatoč percepciji, postoje brojni primjeri muškaraca koji prakticiraju i podučavaju jogu. Osim povijesnih gurua, danas i u zapadnim zemljama postoje muški joga kolektivi i inicijative koje žele razbiti mit da joga nije za muškarce. U Velikoj Britaniji djeluju studiji specijalizirani za “yoga for men”, a slični programi postoje u Njemačkoj i SAD-u. Sportske ekipe poput američkih nogometaša sve češće uključuju jogu u svoj trening upravo zbog benefita za snagu, ravnotežu i prevenciju ozljeda.

Zaključak

Mit da je joga “za žene” proizlazi ponajprije iz načina na koji se joga prikazuje u medijima i na društvenim mrežama. Statistike u SAD-u i Europi potvrđuju da žene zaista čine većinu praktikanata i učitelja, a vizualna reprezentacija u časopisima i na društvenim mrežama dodatno učvršćuje sliku joge kao ženske prakse. Međutim, analiza povijesnog razvoja, socioloških istraživanja i suvremenih primjera jasno pokazuje da sama praksa nije rodno određena. Muškarci su oduvijek igrali važnu ulogu u oblikovanju joge, a i danas postoje brojni kolektivi i programi posebno namijenjeni muškarcima, kao i sportske ekipe koje redovito uključuju jogu u svoje treninge.

Dakle, iako je mit djelomično utemeljen u brojkama i reprezentaciji, on ne odražava istinsku narav same prakse. Suvremena joga nije ni muška ni ženska – riječ je o univerzalnoj disciplini čiji je rodni okvir oblikovan kulturološkim normama i marketinškim strategijama, a ne njezinim stvarnim sadržajem.

Literatura:

1. Barcelos, Christie (2011), “Exclusion and American Yoga“, The Society Pages.
2. Greenwell, Danielle Marie (2017), Consuming Yoga: Promotional Culture and the Media Representation of Yoga
3. CDC (2022), Yoga, Meditation, and Chiropractors – United States
4. Yoga Journal & Yoga Alliance (2016), Yoga in America Study
5. Russo, Albino; Mastagni Silvia; Romagnoli Carlo; Fattore, Rosita (2018) Rapporto Coop 2018
6. Stadium (2017), Undersökning om svenskarnas träningsvanor
7. Luna, Juliana; Podkalicka, Aneta (2024), “Yogalebrities: The postfeminist, fashionable construction of ‘psychic life’ on social media” u International Journal of Fashion Studies
8. Hinz, Angela; Mulgrew, Kate E., Regt, Tamara De; Lovell, Geoff (2021), “Practice or performance? A content analysis of yoga-related videos on Instagram” u Body Image
9. Cagas, Jonathan Y.; Biddle, Stuart J.H.; Castro, Oscar; Vergeer, Ineke (2024), “‘Men Need Role Models’: Exploring the Facilitators and Barriers for Yoga Participation Among Men” u American Journal of Men’s Health
10. Sointu, Eeva; Woodhead, Linda Linda (2008), “Spirituality, Gender, and Expressive Selfhood” u Journal for the Scientific Study of Religion 47(2):259–276
11. YogaDad
12. Sporting Bounce (2024), “Do NFL Players Do Yoga? Exploring the Benefits and Trends”

Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxFeminae. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Natječaj je namijenjen fotografima neovisno o prethodnom iskustvu, a otvoren je i biomedicinskim stručnjacima koji se bave slikom. Ovogodišnja tema usmjerena je otporu i mjestima susreta u kontekstu mentalnog zdravlja, bolesti, klime ili istraživačkog rada.

Kandidati_kinje mogu se prijaviti u jednoj od tri kategorije, a to su: jedinstvena fotografija, serija fotografija i čudnovate znanstvene i medicinske slike. Kriteriji vrednovanja su kreativnost i vizualni utjecaj, storytelling i tehnička izvedba.

Sudjelovanje i prijava na natječaju su besplatni, a potrebno je poštivati pravila veličine slike (najmanje 15MB), zadanu rezoluciju i datum nastanka prije 31. prosinca 2019. godine. Ne prihvaćaju se slike koje je generirala umjetna inteligencija, ilustracije ni pokretne slike.

Pobjednik svake od kategorija osvaja 10 000 funti, a dodatnih 22 selektiranih kandidata_kinja osvojit će nagradu od 1 000 funti. Navedenih 25 autora_ica sudjelovat će u izložbi u Londonu. Detalje prijave možete pročitati na poveznici.

Rok za prijavu je 14. siječnja.

Prostor napuštene ljekarne u staroj jezgri Vodnjana u kojoj se danas nalazi Apoteka služi kao inicijalna točka u umjetničkoj intervenciji Viktora Popovića. Ipak, više od samog prostora, zanima ga konstrukcija vlastitog doživljaja koji nadograđuje komplementarnim istraživanjem iščezlog sadržaja nekadašnje apoteke. U svom radu, Popović metodološki propituje odnos između arhiva i osobnog čitanja njegova sadržaja s intencijom da istraži pojavu i značenje nekog povijesnog mjesta ili dokumenta u zbilji suvremenog trenutka.

U ovoj izložbi, pristupajući arhivu kao aktivnoj materiji, umjetnik problematizira koncept zdravlja i higijene u moderno doba. S obzirom na manjak inventara vodnjanske stare apoteke, Popović je u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u gradu Puli otkrio cjelokupni inventar apoteke Carsko-kraljevske Mornaričke bolnice koji se tamo nalazi od početka 1990-ih godina. Iz tog inventara umjetnik je odabrao dvadeset apotekarskih stojnica, fotografirao ih te tehnikom sitotiska otiskao na crne grafičke listove. Specifičnost Popovićevog grafičkog rada je u tome što kao pigment rabi materijal koji nosi neposrednu referencu na prostor ili motiv koji obrađuje. Dosad je to uglavnom bila prašina prikupljena na mjestima izlaganja iz koje bi, potom, ekstrahirao pigment. Sada je to prah djelatnih tvari koje se koriste u proizvodnji lijekova, a koje čine temeljnu “boju” za prikaz apotekarskih posuda u kojima su nekoć stajale izolirane biljne supstance.

Viktor Popović je umjetnik koji živi i radi u Splitu. U svojim instalacijama i objektima često koristi pronađene predmete, arhivsku građu i sirove industrijske materijale pritom istražujući odnos umjetničkog djela i publike, te povijesnog i fizičkog konteksta izložbenog prostora. U recentnim radovima istražuje modernističko nasljeđe Hrvatske iz socijalističkog razdoblja te se fokusira na rekontekstualizaciju arhitekture iz 1960-ih i 1970-ih godina. Dobitnik je više uglednih stipendija i nagrada, a njegovi radovi nalaze se u kolekcijama značajnijih javnih institucija u Hrvatskoj.

Izložba ostaje otvorena do 30. kolovoza.

Više informacija o izložbi potražite ovdje.

Iako izložbu već možete razgledati, službeno otvorenje u partnerstvu s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu održat će se u srijedu, 6.rujna u 19:00 sati u Galeriji Crta. Studentica Eva Šustar dolazi iz obitelji čije su svakodnevne navike oblikovane uspomenama i sjećanjem na njenog pokojnog pradjeda. U fotografskoj seriji Kako zdravlje? autorica bilježi fragmente te obiteljske mitologije utjelovljene u predmetima, narativima i svakodnevnim navikama njene obitelji.

“Autorica kroz fotografsku seriju poseže za određenim predmetima, artefaktima obiteljske povijesti koji  progovaraju o načinu na koji se ideja higijene i zdravlja provlačila kroz svakodnevicu”, napisala je Maja Flajsig u predgovoru izložbe.

Izložbu možete razgledati do 13. rujna.