Četiri organizacije civilnog društva, Lezbijska organizacija Rijeka – LORI, Zagreb Pride, Domino i Centar za mirovne studije podnijele su udružnu tužbu protiv predsjednika GNK-a Dinamo Zdravka Mamića zbog poticanja na diskriminaciju. Tužba podnesena zbog izjave da “u hrvatskoj reprezentaciji gejevi ne bi trebali igrati nogomet, jer gej čovjeka ne može vidjeti kao člana reprezentacije, već samo kao baletana, tekstopisca i novinara”, predana je Županijskom sudu u Zagrebu 10. prosinca 2010. godine. 

Krajem ožujka 2011. godine isti je sud donio presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se radi o “vrijednosnom sudu” Zdravka Mamića. Protiv takve presude podnesena je žalba te slijedi niz požurnica Vrhovnom sudu povodom kojih Sud 18. travnja 2012. odbija žalbu. Revizija presude podnesena je istog dana. Tek jučer, 25. siječnja 2016, organizacije su zaprimile presudu kojom se preinačuju presude Vrhovnog suda i Županijskog suda te se utvrđuje da je Zdravko Mamić u svojoj izjavi diskriminirao LGBT osobe. Sud je Mamiću naložio i javnu ispriku koju mora u roku od tri dana, zajedno s presudom, objaviti u Jutarnjem listu te mu zabranio ponavljanje djela.

Radi se o presedanskoj odluci Vrhovnog suda po kojoj je zabranjena svaka javna izjava koja ima za cilj poticanje na diskriminaciju te predstavlja snažan mehanizam zaštite od diskriminacije svih manjinskih i ugroženih skupna građana u Hrvatskoj. Ovom presudom Vrhovni je sud zacementirao visoki standard zaštite prava LGBT osoba, ali i svih drugih skupina građana, svih manjinskih grupacija u našem društvu, od svakog oblika javnog poticanja na diskriminaciju, smatraju udružene organizacije. 

Također, u svibnju 2015. godine udruge su podnijele zahtjev Vrhovnom sudu radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku koji je pozitivno riješen odlukom predsjednika Suda RH. Po isteku zadanog roka od šest mjeseci koji je Sud imao za donošenje odluke, podnesen je zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. No, taj će zahtjev biti odbijen jer je u međuvremenu odlučeno o reviziji. Udruge upozoravaju da se na ovu presudu čekalo više od pet godina što je izrazito dugotrajan postupak. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, diskriminacijski postupci se vode prema žurnoj proceduri, a pet godina se nikako ne može okvalificirati kao žurna procedura.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Poštovani gospodine M…

Dragi Zdravko!

Pišem Vam iz tisućama kilometara dalekog Daejona u Južnoj Koreji, a opet nekako vjerujem kako smo po statusu nas dvojica bliski unatoč tolikoj geografskoj razmeđi. Pratimo ovdje Vas i Vaš klub kao rijetku vrstu biljke koja se uspjela rascvjetati na kršnoj i suhoj teritoriji Zapadnog Balkana. Ovim putem, kao jedan sportski djelatnik drugom sportskom djelatniku, želim Vam prije svega čestitati na vrhunskom obavljanju posla i to nije tek puka pristojnost. Također, usuđujem se tvrditi da razumijem Vaš položaj, situaciju u kojoj se GNK Dinamo nalazi i ovim putem želim Vam ponuditi svoju pomoć.

Iako dolazim iz nenogometnog svijeta kao što je bejzbol, složit će te se sa mnom kako je sport globalno postao jedan veliki biznis u kojem ništa ne smijemo prepustiti slučaju. Za svaku pobjedu i održavanje u vrhu potrebno je danonoćno raditi na svim aspektima funkcioniranja kluba: od redovitih plaća, kupoprodaje igrača, urednih financija, pronalaska zgodnih zakonskih rupa, održavanja stadiona, discipline u svlačionici, ali i lobbying-u, zadržavanju političkog i ekonomskog zelenog svjetla kod državno-upravnih struktura koje su meritorne za propisno održavanje profesionalnog sportskog natjecanja.

Kao sposobni upravljači, magovi kontrole i pravi očevi naše radne zajednice, Vi i ja dobro znamo kako se prave i ključne bitke ipak vode izvan terena: onaj tko tamo osigura početnu prednost i skroji dominantnu poziciju moći, taj će sigurno biti zerce bliži pobjedi za vrijeme sportskog okršaja na terenu. Ali, dragi moj gospodine, tako mi mudrosti Konfucijeve i snage Vašeg presvetog Trojstva, čemu ta čitava kanonada i nadljudsko znojenje ukoliko sportski okršaj nema dušu u vidu onih koji našim predstavama daju život i boju! Čemu sve ako nema emocija, navijačkog huka i nezaustavljive grmljavine s tribina koja igrače čini motiviranijima, energičnijima i svjesnijima značaja posla kojim se bave.

Stoga sam se ponovno sjetio Vas gospodine M., jednog običnog radnog jutra kada su me, nakon odgledane reklame, iz mog marketinškog odjeljenja obavijestili o Dinamovoj akciji Poplavi tribine, upoznali s cijenama pretplata za aktualnu sezonu i podsjetili na tužnu činjenicu kako već godinama ne uživate navijačku podršku. Kada još tome pridodam tugu nastalu saznanjem za poraz koji ste pretrpili od danskog prvaka Aalborga, osjetio sam onu vrstu prijateljske bliskosti o kojoj sam vam ranije pisao. Smatrao sam kako je moja sportska dužnost da nešto poduzmem i krenem u akciju.

Vidite, moj klub i ja smo također zajedno prošli trnovit put. U proteklih pet godina izgubili smo ravno 400 utakmica, zbog čega su nas protivnički navijači pogrdno nazivali kokošarima i kukavicama. Nije bilo lako kroz sve te godine istrpiti salve zvižduka, cereka i podbadanja, što Vam je pretpostavljam jako dobro poznato. Vjerujem da su uvrede kroz koje smo mi ovdje prolazili u Vašoj kulturi ekvivalentne terminima Peder i Cigan. Preživjevši sve bujice kritika i neugodnosti s kojima smo bili na dnevnoj bazi suočeni, ja i moj tim smo iz svega izašli još odlučniji da popravimo stanje i dosjetili se spasonosnog rješenja.

Odlučili smo se pribjeći, nećete mi vjerovati gospodine M., naoko nekonvencionalnom rješenju: na stadionu smo instalirali prave pravcate robote navijače! Tako popunivši sve veće rupe na tribinama koje su došle kao posljedica nezadovoljstva našim rezultatima od strane ljudi navijača, momčad je u veoma kratkom roku reagirala s oduševljenjem na podršku punog gledališta i dobri rezultati konačno nisu izostali. Govorim Vam sve to jer sam vidio da ste se u reklami Poplavi tribine okrenuli navijačima Hajduka i tržištu u Dalmaciji. Zapitao sam se što Vas je natjeralo na takav potez? Znam kako niste svjesno prikazali čovjeka s juga onako stereotipno i podrugljivo, da se radi o slučajnosti, pukoj ljudskoj grešci jednog kotačića u Vašem sistemu.

Teško mi se odvojiti od slike koju imam o Vama, kako kao pravi kolovođa spretno nosite sve suce i političare spakovane u malom džepu i smatram ovaj otvoreni cinizam prema vlastitim i protivničkim navijačima jednom prolaznom slabošću kojoj će te se lako othrvati. U dobroj vjeri i najboljoj namjeri, spreman sam vam jamčiti kako su naši roboti pravi spas za Vas i Vaše igrače.

Vjerujte, uvaženi gospodine, to nije nekakva šala, već ozbiljan projekt koji će uskoro preporoditi prazna sportska borilišta diljem kugle zemaljske. Ovi navijači roboti funkcioniraju kao naprave za navođenje, a njima upravljaju delegirani ljudi iz svojih domova, slično kao što daljinskim upravljačem upravljamo kanalima na kućnom televizoru. Što je najbolje od svega, lice robota poprima ljudski oblik onoga koji na daljinu s njime upravlja, u mom slučaju mene, mojih ljudi i našeg malog kolektiva pa teoretski, gospodine M., možete višestruko aplicirati vlastito lice na vojsku od 30 000 navijača i praktički sami upravljati navijanjem za svoj klub! 

Možete li samo zamisliti moje oduševljenje kada smo na punom stadionu klicali “Naprijed Budistički sveci!” umjesto onog navijački uvriježenog “Dole pičkice!”. Potragu za idealnim navijačem, nagađate, nećete pronaći u nekom Zagorju ili Dalmaciji, već u onima koji sačinjavaju Vaš korporativni kolektiv i konačno u sebi samome kroz duboko poniranje u nutrinu vlastite duše. 

Spreman sam Vam prvom prilikom poslati jedan primjerak na testiranje kako bi se uvjerili u moje riječi i razmislili o ovom velikom poslu. Ukoliko i nećete biti zainteresirani, primite moje najdublje poštovanje i svakako se javite za ručak kada Vas poslovne obveze dovedu do Seoula!

Od srca,

Jung Seung-Jin

Predsjednik Uprave Hanwha Eaglesa

Vanjski suradnik Udruge prvoligaša KPB-a (južnokorejske profesionalne bejzbol lige) 

Reakcija, evo, pomalo kasni, ali njen povod – reportaža-razgovor sa Zdravkom Mamićem, objavljena prije skoro dva tjedna u Nedjeljnom Jutarnjem na čak šest stranica, garnirana golemim foto-portretima izvršnog dopredsjednika Dinama iz donjeg rakursa poniznog obožavanja i najavljena preko cijele naslovnice kao “najveći intervju ikad” – dragocjeni je prilog ridikulizaciji medijskih sadržaja, unikatan čak i u kontekstu ovdašnjeg kontinuiranog srozavanja kriterija novinarstva do fine granice hipokrizije i apsurda. A kliznuo je, začudo, javnim prostorom bez ikakvoga odjeka. Možda stoga što je uređivačka politika Jutarnjeg odavno postala sinonim za umatanje neoliberalnih ideologema poduzetničkog i društvenog uspjeha u šljašteći celofan senzacionalizma, s ljupkim mašnicama strogo kontroliranih pluralističkih intelektualnih stavova na vrhu, pa je naprosto nemoguće ispratiti tu zahuktalu hiper(re)produkciju vladajuće ideologije sustavnom javnom refleksijom: kako komentirati sve profesionalne i moralne medijske incidente ako su profesionalna nedoraslost i moralna elastičnost pretvorene u pravila igre? Pa ipak, školska zadaća novinara Vuka Radića, ispripovijedana u prvom licu puzajuće glorifikacije i sukladno tome naslovljena Nikad veći Mamić i moj dan s njim na poslu, donosi puno više: ona je istodobno i točka ulaska u zakulisni splet ekonomskih interesa spram kojih bilo kakav uređivački ili novinarski integritet neizbježno stoji u odnosu obrnute proporcionalnosti.

Da bi se ovo shvatilo, treba poći nekoliko mjeseci unatrag, u bližu povijest odnosa Jutarnjeg i Zdravka Mamića. Tko ga je makar površno pratio, lako će se sjetiti žestoke kolumnističko-komentatorske ofenzive na stranicama “najutjecajnijeg hrvatskog dnevnog lista”. Mamić je tamo neustrašivo napadan zbog svojih skandaloznih, primitivnih javnih ispada, psovačkih eskapada i prijetnji, a vrhunska je invektiva upućena, dakako, iz pozicije neoliberalne pravovjernosti: novinari su se – s višegodišnjim zakašnjenjem, doduše – dosjetili da izvršni dopredsjednik zapravo upravlja klubom koji je registriran kao udruga građana i obilato financiran iz proračuna Grada Zagreba, pa enormno bogatstvo na transferima igrača, čiji je vlasnik uglavnom menadžerska agencija njegova sina, stječe na račun poreznih obveznika, bez ikakva poslovnog rizika. Mamić je zauzvrat konfabulirao o velikoj zavjeri izdavača Jutarnjeg, EPH-a, koji mu navodno želi preoteti klub, ali retorički je klimaks sačuvao za javnu reakciju na tekst Davora Butkovića Mamićev Dinamo doživio potpuni društveni debakl.

Najeksponiraniji opinion-maker zagrebačkog dnevnog lista otpisao ga je tamo kao “društveno neprihvatljivog”, a on ga potom na redovnoj press-konferenciji proglasio “moralnom nakazom”, koju bi “zbog njegove nakaznosti i zbog njegovog estetskog izgleda trebalo što više udaljiti od čovječanstva tako da čovječanstvo, i Hrvati nadasve, ne doživljavaju traume kad imaju susret s njegovom riječju ili s njegovim likom i djelom”. U daljnjoj smo elaboraciji mogli doznati i da Butković “truje moju, našu Hrvatsku”, da “ždere, loče po najelitnijim hrvatskim restoranima, hotelima i usput ne plaća svoje račune”, da je on, zapravo, “jedna nabiguzica sa oks-nogama, sa jednim neprirodnim oblikom guzice i tijela” pa će ga Mamić, u skladu sa svim tim, “prvom prilikom opaliti volejem u tu neprirodnu zadnjicu njegovu”. Butković se kasnije nije oglašavao; samo je, pišući o drugoj temi, prije nešto manje od tri tjedna usputno spomenuo kako je “Mamić naprosto Mamić i na to više ne treba trošiti riječi”.

A onda – radikalan obrat: tek koji dan kasnije, Butkovićevi su urednici ipak odlučili na Mamića potrošiti nekoliko stotina riječi, ukrasiti ih ekskluzivnim fotografijama i cijelu stvar promovirati kao najvažniju temu dana. Zanimljivo je da su pritom – u redakciji u kojoj su zaposleni brojni sportski novinari specijalizirani za nogomet i oni upućeni u ekonomiju – za razgovor sa čovjekom koji se predstavlja kao najveći nogometni fanatik i najuspješniji menadžer u Hrvatskoj odabrali baš Vuka Radića. Njegove se kvalifikacije, naime, iscrpljuju u otvorenom uvodnom priznanju kako ni o nogometu ni o gospodarstvu “nema pojma”. Ali baš to su, valjda, specifična znanja i vještine optimalnog kadra za reportažnu konstrukciju kulta ličnosti neopterećenu eventualnim nezgodnim pitanjima: oboružan samo diktafonom, apsolutnom neupućenošću u temu o kojoj piše i zadovoljavajućim zalihama vazelina, Radić je nepogrešivo ocrtao “ljudsku” stranu Zdravka Mamića promatrajući ga infantilno zadivljenim pogledom na granici latentne homoerotske fiksacije. Ono što smo naposljetku dobili, niz je skica za portret velikoga vođe; poneku od njih vrijedi izdvojiti, ako ni zbog čega drugog, onda da bi se pokazalo na koje sve načine eruptivni entuzijazam može zamijeniti minimum profesionalnog dostojanstva:

–    Zdravko Mamić kao Paradigma Poslovne Sposobnosti: “Moglo bi se reći da je to klasična hollywoodska priča o usponu. Od portira do direktora tvornice. Prošao je sva radna mjesta. Bio je na terenu, skupljao je lopte, prodavao karte, prodavao Dinamove novine na tribinama, bio je povjerenik, direktor, menadžer i trener. Prošao je sve pozicije i to iskustvo koristi u poslovanju kluba”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubitelj Cijeloga Čovječanstva: “Zdravko Mamić ima veliki problem, zapravo, ima ih stotine. On želi da su svi sretni, da se smiju i da nemaju problema. Ne može gledati i slušati kako ljudi imaju problema. To u njemu izaziva bol”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubimac Lijepih Žena: “Otvaraju se vrata njegova ureda i ulazi predivna, mlada dama, što nije nimalo čudno. Cijela zgrada uprave Dinama prepuna je zgodnih žena. Sve mi se doimaju fascinirane pojavom bilo kojeg od braće Mamić. Kako Zdravko i Zoran prolaze hodnicima, tako se one okreću za njima i pozdravljaju ih kao zaljubljene šiparice”.

–    Zdravko Mamić kao Božji Rab (sada u prvom licu): “‘Na ovaj smo put krenuli prije deset godina, kada je Barišić preuzeo klub. U to je vrijeme i sam Bog digao ruke od kluba.’ Na spomen Boga, Mamić blago podigne pogled iznad moje glave i nešto tiše progovori: ‘Uvjetno, naravno, oprosti mi Bože.'”.

I tako dalje: Zdravko Mamić kao Obiteljski Čovjek, Zdravko Mamić kao Vješti Showman, Zdravko Mamić kao Kontroverzni Poduzetnik… Pitanje po pitanje, blic po blic, doznajemo sve o začudnoj kompleksnosti jedne zavidno hipertrofirane osobnosti. Jedino što ostaje nejasno, odgovor je na pitanje: kakav se to preokret zbio u uređivačkoj politici Jutarnjeg lista pa da višestruka ličnost u javnosti poznata kao Zdravko Mamić od nekulturnog besprizornika, otimača novca poreznih obveznika i “društveno neprihvatljive” pojave postane objekt poslovno-obiteljsko-filantropsko-seksualne žudnje?

Prosječno bi cinično objašnjenje, valjda, glasilo: čovjek je upravo na vrhuncu uspjeha, klub mu se konačno plasirao u Ligu prvaka i tamo će zaraditi desetke milijuna eura, ruševni je stadion ovoga ljeta obnovljen, problematični BBB-i protjerani s tribina. I što god novinari i urednici Jutarnjeg zapravo mislili o njemu, novine treba prodati, a jedini je način za to jahanje vala popratne medijske euforije. Samo, takvo je objašnjenje premalo cinično da ne bi ostalo naivno. Ono zaboravlja naizgled sitan, ali za ovu priču presudan element u nizu Mamićevih recentnih uspjeha: potpisivanje raskošnoga sponzorskog ugovora s Todorićevim Konzumom. A Todorićeve su tvrtke, poznato je, najveći oglašivač u izdanjima EPH-a pa, samim time, i najznačajniji pojedinačni izvor njihovih prihoda. Baš zato karikaturalna novinarska litanija Vuka Radića svoj puni smisao ima nekoliko stranica ranije, tamo gdje je preko cijele strane razvučen veliki oglas igre na sreću Konzuma, s nagradnim fondom od 200 ulaznica za “spektakl godine”, utakmicu Dinamo – Real Madrid. Stvar se, dakle, u konačnici, svodi na brutalno jednostavnu logiku ekonomskih interesa, loše prikrivenih simulacijom novinarstva: ako je sponzor moga neprijatelja i moj sponzor, onda je moj neprijatelj ipak moj najbolji prijatelj.

Cijela ta paražurnalistička groteska ima naposljetku i sasvim zgodan postskriptum: samo nekoliko stranica iza “najvećeg intervjua ikad” s “nikad većim Mamićem”, nesretni Davor Butković, “nabiguzica” i “moralna nakaza”, spokojno piše izvještaj sa svoje nove gastro-enološke avanture, obavještavajući nas da je u restoranu Dubravkin put njegov apsolutni favorit “izvrsni zubac poširan u umaku od citrusa i maslinovog ulja”, dok je, s druge strane, Ledeni rizling vinara Borisa Drenškog “prepun osušenog cvijeća, prezrelog i suhog voća, te se, kao prepoznatljivi sortni trademark, na nosu osjećaju tragovi laka i benzina”. Zanesen rafiniranim valerima citrusa, suhoga cvijeća i benzina, ni ovoga puta nije smatrao potrebnim reći nam na čiji je račun požderao i polokao sve te riblje specijalitete i skupocjena vina. Ali nije, konačno, ni važno: znamo sasvim dobro da je to isti onaj račun na koji će, otkad je potpisao ugovor s Todorićem, zajedno s njim žderati i lokati i Zdravko Mamić. 

Ishodišna točka je, kao uvijek, moment stvaranja države. Nakon nacionalističkog big banga uslijedio je prvi val privatizacije. Kapitalistički drang nach osten došao je praćen neoliberalnim evanđeljem koje je od svojih dionika tražilo dogmatsko vjerovanje da su privatni poduzetnici najbolji upravljači društvenim bogatstvom. Zajednički kapital kojim je upravljala država tako je u kratkom roku razdijeljen među malobrojnim dobitnicima pretvorbe i privatizacije. Može se u literaturi pronaći niz drugih naziva za taj proces. Ne biste puno pogriješili kad biste ga sveli pod rubriku onog što je Marx nazvao prvobitnom akumulacijom kapitala kroz pljačku i eksproprijaciju. Praksa naših predatora do danas je postala opće mjesto naše stvarnosti – nezaobilazna tema razgovora podjednako u štekatima i ambicioznijoj pop lirici – koju apsolutno nitko ne niječe. Nakon očitih meta – tvrtki, banaka, itd. – kreće komercijalizacija onih aspekata društva koji su dotad bili gotovo izuzeti s tržišta. Čeka nas, kako je vehementno prije nekoliko mjeseci najavio Škegro u Globusu, privatizacija javnih dobara. Taj široki okvir obuhvaća vodu, zemlju, zrak, sustave upravljanja životom i, što je u kontekstu definiranom temom ovog članka najvažnije – javne usluge. One nisu ograničene na javni prijevoz ili javno financirano obrazovanje. Pod njima se podrazumijevaju i razne distribucijske mreže u sektorima poput telekomunikacija, energetike ili medija. Pravni okvir koji dopušta podvrgavanje javnih dobara tržišnoj logici nosi sa sobom, treba li uopće spominjati, sasvim novi sustav vrijednosti; na mjesto zahtjeva za ispunjavanjem osnovnih društvenih potreba dolazi zahtjev za ostvarivanjem profita. Mnogi će reći da je ta dilema lažna, ali ako malo pogledate oko sebe…

O zbivanjima na terenu nema smisla pisati jer se tamo već odavno ne događa ništa vrijedno spomena. Zanimljive su jedino navijačke skupine koje su emancipirale od sporta u tolikoj mjeri da ih prilikom subotnjeg derbija nije bilo niti na stadionu! Domaćinu za pobjedu nije trebao dvanaesti igrač (dapače, ni jedanaesti!), a crna kronika dan poslije jedva da je zabilježila koji redak o bad blue boys’ night out u ne baš tako pitomoj splitskoj sredini. Ispada da nikome nisu nedostajali. Nameće se onda pitanje zbog koga te navijačke skupine uopće postoje. Dva su moguća pristupa tom problemu. Možemo, recimo, navijačkom fenomenu pristupiti začepljenog nosa i cijeli sjever Poljuda bez trunke oklijevanja proglasiti masom grlatih mamlaza. To je svakako najlakše. A možemo, s druge strane, otići u knjižnicu i pogledati što je sociologija rekla o navijačima. Nekako mi se čini da je, prije izricanja pravorijeka, pošteno bar donekle upoznati mišljenja autoriteta. A nije da ih nemamo! Usred svih sranja vezanih uz stadione tijekom državotvornih devedesetih hrvatski su znanstvenici pisali o navijačima sa žarom kojim danas pišu o turbofolku.

Podloga za uzgoj navijačke kulture je, kažu sociolozi, činjenica da neki dijelovi društva ne mogu sudjelovati u rješavanju problema koji se tiče njih samih. A taj problem je začarani krug u kojem su recesija i nezaposlenost međusobno konstitutivne. Ako je čovjek doista zoon politikon onda je nemogućnost političkog sudjelovanja jednaka nepostojanju. Marginalizirani mladići zato formiraju navijačke skupine. Od osjećaja da su nitko stječu dojam da su ipak netko, čime se bar jedan ili dva dana u tjednu rješavaju osjećaja društvene marginalnosti. Identitet pripadnosti navijačkoj skupini se formira na uspostavljanju odnosa MI i ONI putem – treba li uopće reći – nasilja. Navijači nemaju nikakvu agendu; poruka koju šalju je isključivo fatička što u prijevodu znači da oni zapravo, na izuzetno brutalan način, govore jedno i samo jedno: MI smo TU!

To je, manje-više, slika o navijačima koju sam stekao čitajući Lalića, Perasovića i Vrcana. Čini mi se da to drži vodu. Pretpostavljam da je meni lakše pronaći suosjećanje za tešku sudbinu navijača od momka koji je svojevremeno identificiran kao jedan od NJIH zbog čudnog otezanja u govoru pa mu je, samo zbog toga, promijenjen lični opis od strane par testosteronom nafilanih tifosa. Mislim da su sociolozi utjecali na to da nasilne kretenčiće počnemo promatrati kao supkulturu a ne kao, je li, nasilne kretenčiće. Znanstvenici si u miru svoje sobe mogu dozvoliti da ljude sortiraju prema određenim ponašanjima u skupine pa da onda, u svojim magisterijima i doktoratima na stotine stranica, analitički hladno istražuju razloge nastajanja tih skupina. Često se dogodi da čim nešto postane predmet znanstvenog proučavanja dobiva vrijednost samo po sebi. Onda čak i kritika djeluje kao legitimacija. Društvo, naravno, ne bi smjelo usvojiti niti jedan redak tih znanstvenih publikacija kad se postavlja prema navijačima. Dakle, dragi moji, nema govora o nekakvom posebnom zakonu o navijačima. Zakon je zakon –  apstraktan i univerzalan za sve nas nalazili se mi na stadionu ili van njega. Razbiješ li automobil – pravac ćelija! Razbiješ li izlog – pravac ćelija! Razbiješ li nekome tintaru – shvatili ste.

U idealnom scenariju država bi, dugoročno, trebala naučiti lekciju iz sociologije i gledati  navijače kao simptom, a ne uzrok bolesti pa sukladno tome propisati terapiju. E, tu smo! Terapija, prema dobroj staroj prosvjetiteljskoj tradiciji, počinje u školi. Obrazovanje bi trebalo biti vrsta etičke pedagogije i, gledajući tako, prvi korak u homogeniziranju društva. Sve češći prizor na fasadama naših škola čine amblemi nogometnih klubova uz prigodno polupismeno ispisane priglupe rime tipa “Samo jedno želin moj živote ludi da Hajduk bude prvi da cili Split poludi” ili “Naprid Bili moje srce tuče naprid Bili uz tebe san Hajduče”. Najbolja stvar je što njih nije na svježe okrečeni zid pod okriljem noći naškrabao mangup iz 8.b s tri zaključene jedinice na kraju prvog polugodišta već likovna sekcija usred bijela dana uz pomoć boja, sprejeva i šablona koje im je kupila ravnateljica osobno. Možda vam se čini pinku pretjerano raditi paralele između grafita na pročeljima i određenih supkultura, ali prije nego što mi kažete da sam blesav, prošetajte malo svojim gradom i izbrojite koliko ste navijačkih grafita, amblema ili murala vidjeli. Ne stanu baš na prste jedne ruke. Taj broj nije tek sociološki kuriozitet – on je navještenje.

Teško je sve to vidjeti svojim očima i ne postati prorok sudnjeg dana. Ovo nije ozbiljna sociološka studija u prvom licu množine nego tek plebejska kolumnica u prvom licu jednine pa, u skladu s tim, nemam ni ambicija ni mjesta ponuditi nekakv suvisao odgovor zašto na stadionima nema nikoga, a neka vrsta navijačkog identiteta čini se raširenijom no ikad. Ukoliko i dalje mislite da opet trkeljam, sjetite se da živite u zemlji u kojoj Zdravko Mamić ima sasvim lijepe izglede da postane zagrebački gradonačelnik, a Milan Bandić hrvatski predsjednik. Štrecnulo vas je malo oko srca? Onda pripadate ljudima koji ne bi dali Mamiću da im čuva nacrtanu ovcu a kamoli ključeve grada. Ljudima koji smatraju da navijački grafiti nemaju što raditi na školskim zidovima. Ljudima koji smatraju da je nedavno izrečena kazna Dinamu sasvim primjerena.

Ljudima koji bi uskoro mogli postati supkultura.