Na proslavi 20. godišnjice zbora moguće je nabaviti prigodni merch, a osim glazbenog, predviđen je i izložbeni program, kojim se otvara večer, a započinje u 18 sati. Ususret obljetničkom partyju i druženju, Le Zbor poziva prijateljice i prijatelje te sve zainteresirane na prijavu za volontiranje i pomoć pri organizaciji. Osim poziva za volonterima_kama, Le Zbor je predstavio crowdfunding kampanju. Financijska sredstva prikupljena ovim putem bit će iskorištena za kupnju opreme i osiguravanje drugih logističkih potreba pri aktivističkim podvizima ovog kolektiva. Konkretno, članice_ovi Le Zbora poručuju: “Dajte nam para za mikrofone!”, kako bi nastavile s radom.

Dugovječne napore da opstanu unatoč financijskim i logističkim poteškoćama, članice_ovi Le Zbora stavljaju u prijeko potrebne solidarizacije među pokretima. Njihovim riječima: “Kao prvi lezbijski, feministički, antifašistički zbor u regiji već 20 godina pjevamo na strani marginaliziranih, potlačenih, izrabljenih, ušutkavanih, odbačenih, zaboravljenih i poručujemo im da nisu same_i. Naše su poruke ozbiljne, ali naš je duh radostan, razigran i raspjevan jer želimo upravo takav svijet za sve nas. Stoga dođite 12. lipnja u dvoranu Pogon Jedinstvo i proslavite s nama naš rođendan uz poznate hitove i nove uspješnice.”

Broj ulaznica je ograničen, a karte se mogu nabaviti na ulazu putem preporučene donacije od pet eura, stoga iz organizacije poručuju publici dođe na vrijeme i osigura si mjesto u gledalištu. 

Uz nastupe zborova u sklopu festivala predstavit će se izložba u čast proslave 13. rođendana Le Zbora, projekcija filma o aktivističkim zborovima bivše Jugoslavije, te razni drugi popratni sadržaji poput radionice pisanja subverzivnih tekstova pjesama. Kako bi prikupili sredstva koja im nedostaju i osigurali dolazak i smještaj u Zagrebu svim gostima i gošćama pokrenuta je crowdfunding kampanja Sve u jedan glas / One Voice Festival. Kampanju možete podržati sve do 22. travnja.

Uoči festivala, o aktivističkim zborovima, uvjetima njihovog djelovanja i regionalnoj sceni razgovaramo s članicom Le Zbora Sveom Kučinić.

K.P.: U najavi festivala Sve u jedan glas! naglašava se ravnopravnost unutar zborova, posebno ona rodna. Na koje se još načine Le Zbor, ali i ostali aktivistički zborovi iz regije, odmiču od uobičajenih organizacijskih struktura zborova, bilo po pitanju hijerarhije, načina odlučivanja i sl.?

U zboru radimo po načelima horizontalne hijerarhije. Niti jedna članica nije nadređena ostatku zbora, te sve odluke donosimo glasanjem. Na (uvijek vrlo živim) sastancima, zajedno odlučujemo o svim aspektima funkcioniranja zbora, kao što su pojavljivanje na prosvjedima, prihvaćanje nastupa, nove članice i sl. Odluka se donosi ako je izglasa većina, no svaka članica ima pravo uložiti veto ako smatra da je donesena odluka kompromitira sam duh, ideju i funkcioniranje zbora. Ovakav način donošenja odluka ponekad je spor i kompliciraniji od tipičnog donošenja odluka u tipičnim hijerarhijama, ali nama je iznimno bitan. No, kada je riječ o glazbenom dijelu djelovanja zbora, tu naša dirigentica ipak ima autoritet nad ostatkom zbora i zadnju riječ u vezi strukture proba i načina izvježbavanja pjesama (iako kad god može strpljivo uzima u obzir naše prijedloge).

K.P: Voditi zbor bilo kojeg formata zahtijeva postojanje više prostornih i tehničkih uvjeta. S kakvim se infrastrukturnim i organizacijskim problemima susrećete u radu i iz kojih izvora financirate rad zbora?

Jedan od najvećih organizacijskih izazova je činjenica da uz pjevanje, mi same obavljamo sve organizacijske, logističke i ine poslove u zboru, što znači da angažman u zboru zahtjeva više od dvije probe tjedno. To ponekad dovodi do umora i prevelike opterećenosti, ali nosimo se s time, a suradnje poput ove s Dominom uvijek pomažu. Nadalje, ponekad (upravo radi organizacijskih obaveza) premalo pažnje posvećujemo glazbenom dijelu, u smislu vokalnih vježbi i širenja repertoara, ali se trudimo jednako se posvećivati aktivizmu, glazbi i logistici vođenja zbora. Financiramo se uglavnom iz članarina, donacija i honorara s nastupa.

K.P: Dio festivalskog programa bit će projekcija o aktivističkim zborovima u Jugoslaviji. Koliko vam je važno nadovezivanje na zborsku tradiciju iz socijalizma i na kojim sve razinama ono postoji?

Najbitnija poveznica je da se trudimo opetovano potvrđivati ulogu antifašizma u modernom hrvatskom društvu i društvima regije, naročito s obzirom na zabrinjavajuće trendove refašicizacije, postrojavanja crnokošuljaša na glavnom gradskom trgu i sl. Stoga je dio pjesama u repertoarima zborova koji dolaze, kao i u našem repertoaru, nasljeđe pokreta otpora koji je ustanovio antifašizam na ovim prostorima.

K.P: Broj aktivističkih zborova u regiji i kontinuitet njihovog rada dovoljan je da nakon Beograda i Ljubljane sada imamo njihov treći festival. Možete li nam ukratko ocrtati tu scenu, koga biste izdvojili kao zanimljive primjere i zbog čega? 

Svaki od zborova je specifičan na svoj način. Z’borke, primjerice, smatraju kako zborsko pjevanje nije dovoljno u interakciji sa svojim sadržajem te se pjesmom bore protiv seksizma i pokušavaju osnažiti žene, dok Horkestar vode pitanja: može li zbor biti samoorganiziran izvan konteksta škola, crkvi i kulturološko-umjetničkih organizacija? Može li zbor biti kritički, a ne samo usmjeren na prigodu? Zatim, zbor (odnosno hor) 29. Novembar pjeva antifašistički, radnički i gastarbajterski repertoar na desetak, a Kombinatke pjevaju pjesme otpora iz cijelog svijeta. Zbor Praksa izlazi na ulice s pjesmama koje govore o društvenim razlikama u kojima živimo, klasnoj solidarnosti te nadilaženju nacionalnih barijera, pjesmama koje su stoljećima služile političkom osnaživanju obespravljenih. Domaćigosti okupljaju ljubiteljice i ljubitelje pjevanja koji doprinose glazbenoj raznolikosti hrvatskog društva pjevajući pjesme iz raznih dijelova svijeta, dok ZborXop pjeva srpske tradicijske pjesme u izvornom obliku, jer “žele modernom društvu prenijeti dio povijesti u svoj njenoj ljepoti, ali i surovosti i nekorektnosti, te time osvijestiti promjenu koja se desila i koja se još uvijek dešava”. Stoga, ne bismo nikoga posebno isticale, jer je ideja festivala promicanje solidarnosti i shvaćanja da su problemi s kojima se suočavamo veći od svakog pojedinog kolektiva, pa zato i otpor koji im pružamo mora biti ujedinjen. No, treba naglasiti kako zborovi koji dolaze nisu cijela aktivističko-zborska scena u regiji i da postoji još zborova čije djelovanje zaslužuje pažnju, a koji na žalost nisu mogli prisustvovati festivalu (npr. Raspejani Skopjani, Škart, le wHORe, Svetonazori, Prrrroba i ostali).

K.P.: Opišite nam ukratko pokretanje festivala, njihovu koncepciju i važnost.

Negdje krajem prošle godine smo odlučile organizirati festival, jer smo znale da su prošli postavi zbora sudjelovali na dva prethodna ovakva festivala koji su se održali u Beogradu (Svi u glas) i Ljubljani (Vsi v en glas). Bacile smo se na posao, povezale se s udrugom Domino (našim partnerima u organizaciji koji su nam ogromna podrška), kontaktirale zborove itd. Cilj nam je okupiti aktivističke zborove iz regije, pokazati da se svi susrećemo s istim problemima i da se ne želimo pomiriti s nepravdama kojima svjedočimo. Mislimo da je važno da budemo što glasnije – mi žene, mi LGBTIQ zajednica, mi manjine – baš sada, kada bi dijelu javnosti bilo najradije da nas se ne čuje. Na festivalu će nastupiti navedeni zborovi, a uz to ćemo proslaviti 13. rođendan Le Zbora uz izložbu, projekciju dva dokumentarna filma i druge popratne sadržaje. Mislimo da je bitno da ljudi dođu ne samo kako bi podržali zborove koji su bili i još uvijek su glasni i onda kada nije lako ili zabavno, nego da i sami dožive tu atmosferu i sjete se da nisu sami u svojem nezadovoljstvu, da ima drugih koji su spremni na svoj način doprinijeti stvaranju boljeg društva za sve i da sve dok govorimo, pjevamo i pojavljujemo se postoji prostor za napredak.

K.P.: Na koji način funkcionira autorska komponenta vašeg rada i što čini subverzivan zborski tekst?

Za sada nemamo originalnih autorskih pjesama koje bi potpisivao baš Le Zbor, ali su glazbeni aranžmani naši, a kroz razne postave napisale smo i nekoliko subverzivnih verzija postojećih pjesama (Banana – subverzivna verzija Thompsonove Lijepa li si, Marija i Magdalena – subverzivna verzija pjesme Marija Magdalena Doris Dragović, naša verzija Još Hrvatska ni propala…). Teško je točno odrediti što čini subverzivan zborski tekst – ponekad je to sama činjenica da smo mi te koje ga pjevamo, kao što je slučaj s pjesmom Jovano, Jovanke, čiji tekst nismo mijenjale, ali je to ljubavna pjesma o ženi koju u našem slučaju pjevaju žene. Ponekad pak, subverzija je očitija, onda kada uzmemo tekst koji je u svojoj prirodi problematičan i namjerno ga prepravimo da odražava neki ili više aspekata našeg djelovanja, kao što je slučaj s gore navedenim pjesmama.

Postoji naravno i onda treća skupina, a to su pjesme koje su već same po sebi aktivističke ili nose aktivističku poruku, koje pjevamo neizmijenjene jer se slažemo s porukom koju šalju. To su npr. Ay Carmela, They don’t care about us, Bread and Roses…