O etapama razvoja udruge, aktivističkom potencijalu vokalne izvedbe, uvezivanju lokalne zajednice s aktualnim društvenim temama kroz umjetničke programe, mogućnostima rada u nepredvidljivim uvjetima, te radostima interdisciplinarnih i međugradskih suradnji, razgovaramo sa Zrinkom Džoić.

Za početak možeš li nam ukratko predstaviti udrugu Kamene babe, kad je pokrenuta, čime se bavi i kako se razvijala do sada?

Udruga Kamene babe osnovana je 2015. godine u Zagrebu i od početka prolazi kroz nekoliko razvojnih faza, ali uvijek s istom osnovnom osi: tradicijska glazbena i vokalna baština. Druga faza započinje preseljenjem sjedišta udruge u Kali, gdje vodstvo preuzima Marta Kolega. Ona nastavlja rad na tradicijskim vokalnim praksama i pokreće projekte koji su kasnije postali temelj i za moj rad u udruzi – ono što se danas prepoznaje u programima Nematerijalna vokalna baština u suvremenom kontekstu i Arheologija bića. Moje uključivanje dogodilo se vrlo prirodno. S Martom sam od ranije bila povezana kroz pjevanje u zboru Fige, ali ključna osoba koja je u tom razdoblju povezala drugu i treću generaciju udruge bila je Jagoda Cupać. Upravo kroz zajedničke projekte, razgovore i njezinu podršku, tranzicija vodstva odvijala se organski i bez prekida u kontinuitetu rada. 

Ono što je možda novitet u odnosu na prvu i drugu generaciju je otvaranje polja za organizaciju događaja u području kulture izvan okvira tradicijske baštine. S trenutnim sjedištem u Benkovcu počinjemo izlaziti iz okvira stvaranja produkcije izvedbenih umjetnosti u području glazbe i lutkarstva i širimo se na druge djelatnosti: organizaciju kazališnih predstava, kinoprikazivačku djelatnost, diskurzivne programe, istraživačke i somatske pristupe odnosima tijela, glasa i identiteta – ukratko sve što prepoznajemo da zajednici nedostaje. Zato volim reći da Kamene babe danas imaju svoje tri generacije – Zagreb, Kali i sada Benkovac – ali da je nit koja ih povezuje ista: istraživanje, njegovanje i reinterpretacija tradicijske glazbene i vokalne baštine, koja je već deset godina u središtu djelovanja udruge. 

Udruga trenutno broji devet članova i članica, a različite profesionalne i životne pozadine koje donose u rad – od radničkih, zadrugarskih, umjetničkih, akademskih, tehnoloških do produkcijskih – stvaraju širok raspon perspektiva koje utječu na naše odluke i programe. Upravo zbog te raznolikosti, udruga se razvija kroz principe zajedničkog odlučivanja i otvorene raspodjele odgovornosti. Takav način rada omogućuje da se programski pravci oblikuju kolektivno te da svaki član i članica aktivno sudjeluju u usmjeravanju aktivnosti udruge, bez obzira iz kojeg područja dolaze.

Kako je došlo do naziva udruge Kamene babe? 

Osnivači udruge značenje imena “kamene babe” pronašli su u amorfnim kamenim gromadama koje je moguće pronaći na primorsko-mediteranskom području Hrvatske. Prema mitološkoj i legendarnoj predaji, te stijene prenose trag arhaične kulture i ženskog kulta; donose sreću, blagostanje i plodnost ljudima, poljima i mjestima, a zauzvrat ih stoga treba darovati i pri susretu poljubiti. Ono što je naša priča danas, a koja se nadograđuje na prethodno poimanje, jest reinterpretacija tog arhetipa kroz feminističke principe solidarnosti, međusobne podrške i zajedničkog stvaranja.

Kamene babe tako postaju kolektivni subjekt koji promišlja i djeluje iz ženske perspektive – one koja čuva, povezuje, njeguje i istodobno preobražava – između tradicije i suvremenosti, između vidljivog i skrivenog, između sjećanja i otpora. Na taj način, ime udruge utjelovljuje kontinuitet djelovanja u prostoru, kao i borbu za stvaranje mogućnosti zajedničkog, osjetilnog i održivog kulturnog tijela ukorijenjenog u zemlji i zajednici. 

Možeš li nam reći nešto o vašoj selekciji pjesama i kako pozicioniraš interes za njima na sceni tradicijske glazbe?

Kada pričamo o tome, uvijek mi se vraća komentar jednog pjesnika nakon našeg nastupa koji je komentirao “pa što je vama tako mladim curama da pjevate te ojkače?”. Dosta mu je to bilo začudno, jer nismo KUD, ne pjevamo u narodnim nošnjama, nego smo odjevene svakodnevno. 

Mi od tradicijske glazbe preuzimamo njene tehnike i ulogu u društvu, a ne nacionalne vrijednosti. Averzirane smo time da se na vokalnu i tradicijsku glazbu gleda kroz sustav nacionalnih vrijednosti. Pokušavamo ju čitati kroz svakodnevicu života ljudi u tom dobu, a njene kodove, primjerice, način na koji su se određene stvari rješavale u tim društvima, prenijeti u suvremeno doba.

Pjesma je vrlo često bila komunikacijsko sredstvo kojim se govorilo o lijepim i teškim temama u društvu, o svakodnevici, o silnim izgubljenim bliskima u ratovima, sretnoj i zabranjenoj ljubavi, prirodnim mijenama i pažnji na prinose i zahvale i nove cikluse. Uzimajući u obzir da prije sto godina nije bilo uobičajeno da žene javno progovaraju o svojim osjećajima ili koliko im je teško, u repertoar vrlo često uključujemo pjesme koje su ženama tog doba dale kanal da izraze ono što su osjećale. 

Biramo tehnike i tekstove na način da nas privuče određena vokalna tehnika i da nam ih je zanimljivo pjevati i izvoditi, a onda svakoj pjesmi pristupamo tako da ju s razumijevanjem čitamo i da pokušamo shvatiti o čemu ona govori. To je dosta izazovno jer naš repertoar čini možda polovica tekstova koje su na jezicima koje razumijemo dok ostatku moramo pristupiti istraživački. Često znamo potražiti izvorne govornike kako bi nam prenijeli skrivena značenja i metafore pojedinih društava, koje su nama u današnjem kontekstu i drugom kulturnom okruženju nejasni.

Kako ste proširili vaš vokalno glazbeni repertoar i povezali ga s drugim programima? Konkretno, reci nam više o projektu Avlije u Ofsajdu koji je proveden u okviru programa razmjene i suradnje Clubture-HR.

Kada sam se preselila u Benkovac, shvatila sam da mi je u redu i dalje raditi na programima koji se bave vokalnom baštinom, umrežavati se s lokalnim KUD-ovima i na taj način ostvarivati suradnju u zajednici. No isto tako, shvatila sam da Benkovac žudi za bilo kakvim drugim sadržajem. S obzirom na to da sam prije bila aktivna u drugim kolektivima i imam iskustvo u organizaciji kulturnih događaja, Clubture mi se učinio kao sjajna platforma zbog svoje uloge u decentralizaciji kulturnih sadržaja u Hrvatskoj.

Projekt Avlije u Ofsajdu koji je trajao prošlu godinu odvio se kroz tri događaja. Naziv projekta, Avlije u Ofsajdu, proizlazi iz metafore. Smisao je da dvorišta, odnosno Avlije, kako se kaže u benkovačkom kraju, malo izbacimo iz “poznate” kutije i odemo u Ofsajd te probijemo kulturu na koju smo navikli, a koja je u Benkovcu pretežno sajmena.

Prvi događaj bio je projekcija triju filmova; dugometražni Snajka: Dnevnik očekivanja Tee Vidović Dalipi i dva kratka nagrađivana filma od kojih jedan lokalni: Knin – Zadar Melite Vrsaljko i netom nagrađeni Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića. Film Snajka: dnevnik očekivanja bavi se temom miješanih brakova, ali iz perspektive romsko-hrvatskih partnera. Na taj način, htjela sam našoj zajednici, koja je prožeta miješanim srpsko-hrvatskim stanovništvom – što je društvena rana o kojoj se ne govori, a može biti uteg ljudima koji su u miješanim brakovima – pružiti razgovor. Iako ne razgovaramo baš o istim miješanim brakovima, svi miješani brakovi za sobom nose spajanje raznih kultura.

Film Melite Vrsaljko iz Nadina osvježio je radosna sjećanja starijih gledatelja na prugu Knin – Zadar u njihovoj svakodnevici, dok je Čovjek koji nije mogao šutjeti otvorio pitanja ratnog sjećanja, svjedočenja i uloge pojedinca u zadanim situacijama. Ovaj se događaj odvio u malom zaseoku Lončari gdje živi par ljudi. Neki od komentara osoba koje su iz raznih okolnih mjesta došle na prikazivanje filma jest da nikad nisu bili u kinu niti gledali film na velikom platnu. Nekima je to bio prvi put u životu, i to ljudima koji imaju 60 godina, a ne mlađoj populaciji.

Drugo događanje bavilo se ženskim perspektivama u trećoj životnoj dobi. Predstava Kronika nestajanja u produkciji Teatra VeRRdi održala se u Šibeniku na Clubture Forumu prošle godine. Treće događanje – tribina Javno je bitno – cenzurirano je jer se bavilo pitanjem javnog interesa, odnosno javnim novcem. Melita Vrsaljko i Andrej Dimitrijević, oboje novinari, razgovarali su o javnom dobru kao i našem pravu da znamo kako se raspolaže javnim novcem. Taj događaj je cenzuriran tako što je nam je uskraćen prethodno dogovoreni prostor Doma kulture u Nadinu i zbog toga smo ga premjestili na javni prostor benkovačkog trga, što je na koncu možda bio i dobar ishod, ako zanemarimo administrativno nasilje i uskraćivanje prava na slobodu govora.

Što vam je trenutačni fokus?

Prošle godine, na 25. krugu Clubture-HR poziva za predlaganje suradničkih projekata i turneja prijavile smo projekt Eho borduna kojim se vraćamo na ono što udruga matično radi. Bavimo se tradicijskom glazbom, no ovaj put smo same provele istraživanje kako bi došle do principa rada, odabira pjesama i estetike koju želimo postići. U tih godinu dana formirao se novi sastav, TRUN koji čine Ines Stefanovska, Vinka Bedeković, Tina Mijolović i ja. Naš četiri smo tijekom godinu dana pokušavale shvatiti čime se želimo baviti, kakve pjesme želimo pjevati i kakvu atmosferu želimo prenijeti.

Novi estetski zaokret u odnosu na ono što smo ranije radile jest da više nemamo samo a cappella pjevanje, već smo uvele i loopere koji grade određenu atmosferu i pozadinu našem pjevanju. Samostalno snimamo zvukove svakodnevice, na primjer, koristimo snimke gdje Tina na bunaru vadi vodu, ja snimam kišu ili zvuk zvona Crkve svetog Ivana u Benkovcu. Na taj način uključujemo našu svakodnevicu i nudimo jedan način čitanja baštine u suvremenom kontekstu.

Bavimo se time što nam baština sada znači, što je nosila od vrijednosti koje su se sada izgubile ili ispale iz fokusa, te što možemo naučiti iz nje. U kontekstu aktivizma, tražimo kako pronaći način na koji možemo nanovo pisati pjesme koristeći tradicionalne vokalne tehnike. U okviru projekta Eho borduna nastupile smo u Blatu na Korčuli, a 28. i 29. studenog gostujemo u Đakovu i Županji.

Uzimajući u obzir događaje u Benkovcu ovog ljeta, kako vidiš budućnost djelovanja udruge u sredini gdje ste već obilježene nekom vrstom zatiranja vašeg rada?

Moram priznati da do sada nisam primijetila otpor kad radimo projekte koji su usko vezani uz vokalnu baštinu. Do nedavno bila sam uvjerena da se takvi projekti smatraju dovoljno “neopasnima”. Ovoga ljeta postalo je bolno jasno da pokušaj kulture dijaloga nije izuzet od nasilnih napada, dok nam je Split pokazao da se i na tradicijsku kulturu počinje udarati bez zadrške. Nevjerojatno je gledati kako se napada i ono što bi trebalo biti zajedničko kulturno dobro, nešto što povezuje ljude bez obzira na razlike. Ideja da se društvo mora “očistiti” od svega što se ne uklapa u nečiju rigidnu viziju “čistog hrvatskog” ne samo da je povijesno neutemeljena, nego je i duboko opasna.

Upravo je kultura ta koja preuzima socijalnu ulogu i ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se još uvijek može graditi društvo solidarnosti, raznovrsnosti i uključivosti. Zato me užasava homogenost koja se pokušava nametnuti: istost, jednoumlje, odsustvo maštovitosti i hrabrosti da se upozna i prigrli različitost. Sve više je jasno da se u ovakvoj klimi očekuje tišina, autocenzura i povlačenje iz javnog prostora – osobito od kulturnih radnika_ca, umjetnika_ca i publike koja te programe podržava.

Iako aktivizam nije primarni fokus djelovanja Kamenih baba, on se itekako isprepliće u našem radu kroz kritičko promišljanje društva i svega što se oko nas događa. No, iskreno, kad se makar i na trenutak odmaknem od tradicijskog pjevanja i pokušam sagledati što bi sve udruga mogla raditi, trenutno sam pred zidom. Ne mogu procijeniti kakva je klima. Prijavili smo se na natječaj Grada Benkovca i ne znam što mogu očekivati.

Jesmo li obilježene? Jesmo li “na listi za odstrel”? Jesu li nam vrata institucija u kontekstu prostora i održavanja programa zatvorena? Ne znam. Nekako tapkamo u mraku i čekamo na praktični odjek situacije koja se ovog ljeta odvila u Benkovcu. Sama činjenica da to uopće moramo procjenjivati govori dovoljno o stanju u kojem se kultura danas nalazi.

U tom kontekstu, kakvu ulogu imaju programi koji vam financiraju i omogućavaju provedbu programa dalje od Benkovca, poput Klubturinog?

Klubtura je ta koja pruža određenu financijsku podršku formalnim, čak i neformalnim grupacijama, ali motivira i zahtjeva da se umrežavaš s drugim ljudima, što je dodatna vrijednost u kontekstu ostvarivanja kontakata i novih suradnji. Osim umrežavanja i financijske podrške, CT-HR pozivu uvijek su u fokusu vrijednosti koje projekt nosi i u kojoj se mjeri kritički bavi društvom kroz svoje aktivnosti. Doprinosi i stvaranju prilika da ono što si radio tijekom godine, nekakav umjetnički proces, prezentiraš u drugim gradovima, te stvaraš neku vidljivost.

U našem kontekstu, to je dio tradicijske kulture koju dominantno vezujemo uz tradicionalno konzervativno poimanje kulture, a ja sve više primjećujem drugačiji trend. Možda to i nije trend, ali sam ja tek sad počela primjećivati da na raznim prosvjedima ili marševima koji se bore za povijesna, manjinska ili potlačena pitanja – od genocida u Palestini, marša za Dan žena, do Trnjanskih kresova – zborovi zauzimaju poziciju da glazbom odgovaraju na ono što se događa među njima, što je pozitivno.

Za kraj, imate li neke planove za budući rad?

U ovoj godini smo vježbali praktičnu primjenu misije udruge oko revitalizacije sporog načina života, pri čemu mislimo i na otpor tržišnim i kapitalističkim uvjetima rada u području kulture. Imamo svojevrsnu privilegiju da nikome od članova_ica udruga nije kruh pa smo si mogli priuštiti godinu pauze od puno projekata, fokusirati se na ono gdje ima strasti i promišljati koji su to programi koje želimo raditi u budućnosti, a koji bi osigurali pojedincu priliku da osjeti umjetnost oko sebe i unutar sebe.

U kontekstu pjevanja i izvođenja u budućnosti se više želimo baviti autorskim “stvarima” i razvijati načine pjevanja koji polaze, po mom čitanju, od ljudi koji nemaju slobodu i prosto govoriti o svojim problemima otvoreno. Čini mi se da će nam učenje vokalnih tehnika koje su za cilj imale prenijeti probleme cjelokupnoj zajednici, otvoriti put da autorskim tekstovima više izražavamo svoju aktivističku stranu.

Kako Hofman kaže, “članovi zbora svojim angažmanom u organizacijskim strukturama i izborom repertoara obnavljaju socijalistički, antifašistički i ljevičarski etos. Kroz taj angažman zalažu se za radnička i socijalna prava, protive se klasnoj stratifikaciji, gentrifikaciji, privatizaciji i prisilnim migracijama te aktivno sudjeluju u LGBTQIA+, feminističkom i ekološkom aktivizmu”. Upoznaje nas s radom mnogih zborova formiranih od početka dvijetisućitih – od beogradskog Horkeškarta (2000, kasnije Horkestar), zagrebačkog Le Zbora (2005), ljubljanskog Kombinata (2008), do pulske Prakse (2014).

Svi ti zborovi inspiraciju za svoj repertoar nalaze koliko u povijesnim revolucionarnim, radničkim i partizanskim pjesmama koje često i modificiraju, toliko i u suvremenoj glazbi. Poigravaju se tradicionalnim konceptom zbora prihvaćajući amaterizam i zajedničko donošenje odluka, i pokušavaju pronaći nove načine za politički angažman u vremenima sve veće apatije. Neoliberalni kapitalizam koji eksploatira, iscrpljuje i ne ostavlja prostora za slobodno vrijeme i odmor zajednički je neprijatelj. To malo slobodnoga vremena biraju provesti u zajednici i solidatnosti, umjesto kroz konzumerizam i self-care industriju.

U taj se fenomen prirodno uklapa VINS (Vokalno-instrumentalna neformalna skupina) osnovana u Rijeci 2015. godine, a koja od lani djeluje pod imenom VINS Vladarice, kao jedini glazbeno-vokalni sastav u Rijeci koji izvodi specifičan repertoar: prepjevavaju pjesme koje promiču rodnu ravnopravnost, solidarnost, radnička prava, antifašističko i drugo tradicijsko nasljeđe. Tijekom desetljeća djelovanja surađivale su s lokalnim i regionalnim glazbenicama i glazbenicima, umjetnicama i umjetnicima te s brojnim udrugama i organizacijama u sklopu različitih projekata. Zbor je održao 40-ak nastupa, ponajprije u Rijeci i okolici, te u Zagrebu.

Dosad ste ih mogli sresti samo uživo ili pročitati izvještaj s nekog od njihovih nastupa, no za proslavu desetljeća postojanja odlučile su dokumentirati barem dio svoga rada. Osim obljetničkog koncerta održanog 7. lipnja u Rijeci, objavile su i svoju Aktivističku pjesmaricu koju prate snimke pjesama na Bandcampu i YouTube kanalu.

Kao što same navode, riječ je o tekstovima aktivističkih pjesama koje su u VINS-u prepjevale “ili na hrvatski jezik ili na jezik oslobođen patrijarhata, jezik koji u ovom času koristimo, koji je dakle živ, i koji svjedoči o životima i kontekstu u koji vjerujemo i u kojem se nalazimo… Pjesme slave feminizam, rodnu ravnopravnost, slobodu seksualne orijentacije, slave antifašizam, igraju se s baštinom, potiču na otpor, ali – kad je to moguće – kao oružje biraju igru i humor”. Uz svaki tekst dolazi i pojašnjenje, kako o izvornoj pjesmi i povijesnim okolnostima u kojima je nastala, tako i o tome zašto su je i kako Vladarice modificirale. U sinergiji sa samim snimkama, pjesmarica daje zaista sjajan uvid u aktivističke i umjetničke procese zbora, naglašavajući i specifičnosti koje proizlaze iz geografskog položaja, povijesnog naslijeđa, interesa i međusobne dinamike članica. 

Ima tu svega, od prepjevane portugalske revolucionarne pjesme, feminističke verzije jedne od partizanskih himni, preko slavonskog bećarca pretvorenog u, kako ga same nazivaju, lezbijski bećarac, do brojnih skladbi koje odražavaju za Rijeku specifično talijansko naslijeđe. Primjerice, La lega iz vremena bujanja talijanskog feminističkog pokreta ‘70-ih, izvodi se u originalu. No, vjerojatno nijedna pjesma nije u toj mjeri specifična za Rijeku kao Slobodna, nastala obradom pjesme Slobodan da kažem da kultnog riječkog punk benda Pasi. Kako same kažu: “Na kraju dugotrajne potrage za tradicijskim riječkim pjesmama koje bismo mogle izvoditi, ispostavilo se da je tradicijski riječki žanr – punk, a originalni tekst pjesme u potpunosti odražava naše svjetonazore. Trebalo ju je samo malo rodno unaprijediti.”

Prisjećajući se samih početaka zbora, jedna od njegovih članica, Tajana Josimović, podijelila je s nama kako je sve krenulo i što ih je potaknulo na okupljanje: “Ideja za našim riječkim zborom rodila se 2014. godine kad se moja prijateljica Tea Juretić vratila, a ja se preselila u Rijeku. Obje smo dotad u Zagrebu pjevale u Le Zboru. Nedostajalo nam je zborsko pjevanje i druženje, kao i tip zbora u kojem zajednički radimo na pjesmama sa svim slobodama na koje smo bile navikle u Le Zboru. Da bi se to ostvarilo, trebala nam je dirigentica; Tea je predložila Maju Bolić koja je na naše veliko veselje pristala. Pronašle smo par zainteresiranih prijateljica i prijatelja, te u sklopu Prostora Plus započeli s probama bez pritiska.”

Na početku su redovito vježbale, učile tradicijske pjesme iz raznih krajeva, i u lipnju 2015. prvi put javno nastupile kao VINS. Već iduće godine održale su prvi samostalan koncert. Prvu priliku za aktivistički angažman “zgrabile su” 2016. kada su pjesmom podržale prosvjed za kurikularnu reformu Hrvatska može bolje u Rijeci. Otada su prosvjedi postali puno češći, pa su 2017. nastupile na festivalu Gledaj (u)druge istoimene inicijative desetak riječkih udruga, čime su dale podršku njihovom vrijednom i važnom radu u vremenu javnog omalovažavanja. Sljedeće godine pridružile su se prvom riječkom Maršu za 8. Mart, kao i Hodu za slobodu – građanskoj reakciji na pokušaj daljnjeg obespravljivanja žena. 

“Tako smo uz njih spontano i postepeno stasale i u lokalni aktivistički zbor. Paralelno smo njegovale početnu ljubav spram tradicijske glazbe i educirale se na mnogim radionicama tradicijskih pjesama, a onda smo intervencijama u tekst ili aranžman počele stvarati vlastitu kombinaciju tradicijskog i aktivističkog repertoara”, objašnjava Josimović. 

Na pitanje kako se postaje članicom zbora i je li nužno još nešto osim zajedničkih vrijednosti, ljubavi i talenta za pjevanje, Nataša Czerny odgovara prisjećajući se svojeg priključivanja VINS-u 2017. godine: “Vidjela sam ih na nastupu u okviru inicijative Gledaj (u)druge i odmah sam poželjela biti dio njih. Prijateljica koja je pjevala u zboru potaknula me da im se javim i tako sam došla na prvu probu. Prošla sam audiciju i krenula u vokalnu pustolovinu.” Dodaje kako je, prema njezinom iskustvu, za članstvo u zboru najvažnija strast i motivacija, ali i disciplina te osjećaj za ritam i odgovornost. “Važno je naučiti čuti svoj glas, ali i slušati druge”, kaže Nataša, naglašavajući koliko su ti aspekti ključni za zajednički rad i sklad u zboru.

Ističe da joj članstvo u zboru danas donosi veliku radost i ispunjenje, no prisjeća se i početaka, kad je imala velike borbe sa sramom: “Dođeš među nepoznate, svjesna da nisi baš neki vokal i sad moraš pjevati sama svoj glas, jer jedna od nas stotinu falša, ali se ne zna točno koja. Ha, ha, koja sramota!” Ipak, taj je strah uspjela prevladati i drago joj je što je ostala u zboru, a posebno cijeni osjećaj zajedništva i timskog rada u kojem zajedno osmišljavaju aranžmane i tekstove.

S obzirom na to da ovaj način aktivističkog i umjetničkog djelovanja zahtijeva mnogo uloženog vremena i zajedničkih trenutaka, Nataša objašnjava da se s vremenom razvijaju i čvršće veze među članicama: “Nekad nas je bilo puno više, oko 15 do 20, i nije bilo moguće sa svima ostvariti bliskost. Danas nas je osam do devet aktivnih članica i prisnost je puno veća, a osjećaj zajedništva snažniji.” ​​Dodaje da na probe svaka od njih donosi ne samo svoj glas, nego i raspoloženje, brige, radosti i životne situacije, što sve zajedno postaje dio zvuka koji stvaraju. “Kao jedna mala obitelj: dijelimo smijeh, ljutnju, umor, tremu… U tome je ljepota – nismo samo glasovi koji pjevaju zajedno, nego i žene koje stoje jedna uz drugu.”

Na tom tragu, Tajana se prisjeća njihovih neformalnih druženja uz pjesmu, ali i onih trenutaka kada na probe dolaze umorne, iscrpljene i bezvoljne, a odlaze nasmijane, vedre i ispunjene. Posebnu čar donose nastupi na Noćnom maršu za 8. mart i, kako sama kaže, “oduševljenje kad promijenimo tekstove pjesama tako da budu točno onakve kakve bi ih mi htjele pjevati – feminističke i slobodarske po našoj mjeri.”

Na pitanje što bi poručila onima koji osjećaju da u društvu postoji mnogo gorućih problema, ali se osjećaju kao pasivni promatrači, Tajana odgovara da je svjesna koliko je teško pronaći smislen način borbe protiv duboko ukorijenjenih nepravdi u ekonomskim, političkim i društvenim strukturama koje nas okružuju. Za nju je zborsko pjevanje jedan od najljepših načina borbe koje je pronašla u životu:

“Zbor je prije svega zajednica – u njemu nisam sama, ta borba nije samo moja, kao što ni poruka koju pjevamo nije glas jednog pojedinca koji želi biti glasniji od samoga sebe. Zbor je i drugarstvo, a pjevanje način povezivanja, upoznavanja i zajedničke ljubavi. U takvom zajedništvu možemo se međusobno podržavati, a onda biti dio šire zajednice i podržavati važne inicijative.”

Ističe da je za nju velika motivacija bila spoznaja kako ljubav prema pjevanju može postati i oblik društvenog aktivizma. “Ljubav i zajedništvo i smislenost – nađeš nešto što voliš i želiš raditi u životu, nađeš ljude koji u tome uživaju, i kad se ukaže prilika da kroz to izrazite ono što vam je važno – to i napravite.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.