Načini koncipiranja stalnog postava mogu nam puno reći o tome kako muzej vidi svoju ulogu u društvu, ostvaruje li se kao mjesto kontemplacije i reagira li na potrebe sadašnjeg trenutka. Ovaj tekst će se baviti tim pitanjima uspoređujući novi i prošli stalni postav MSU-a u Zagrebu, počevši od kratkog pregleda razvoja postava od Zbirki u pokretu koji je zatvoren za publiku prije četiri godine do nedavno predstavljenog novog ciklusa, posebno se zadržavajući na prvoj izložbi serije Okidači.

Mijena kao konstanta

Već je stariji postav Zbirke u pokretu odustao od kronološkog povezivanja radova ili grupiranja prema stilskim karakteristikama i predstavio ih tematski oslanjajući se na ideje koje ih povezuju. Prihvaćen od strane Hrvatskog muzejskog vijeća još 2007. godine, rađen je prema konceptu Nade Beroš i Tihomira Milovca i 2009. implementiran u novoj zgradi Muzeja. Na temelju poopćenih principa nastalo je pet cjelina u kojima su se miješala različita umjetnička djela i pokreti. Cjelina Umjetnost o umjetnosti bila je orijentirana na formalizam u umjetnosti i radove u kojima je umjetnost usmjerena sama na sebe, Umjetnost kao život uključivala je umjetnost koja izlazi na ulice i prelazi u širu društvenu sferu, Projekt i sudbina je obuhvaćala programske smjernice umjetničkih pokreta, Riječi i slike zahvaćale su prikaze različitih razvoja konceptualne umjetnosti, dok je Velika enigma svijeta predstavljala individualne umjetničke izričaje i sisteme.

Unutar tih cjelina pojavljivale su se i manje grupacije nazivane prema imenima radova koje su kustosi smatrali ključnim za objašnjenje određenih umjetničkih pojava i namjera umjetnika. Na takav se način nastojala umanjiti povijesno-umjetnička interpretacija uz zadržavanje doze kritičnosti samim izborom djela. Rezultat je bila ublažena kustoska perspektiva uslojena gledištima predstavljenih umjetnika koja je dopuštala veću raznolikost značenja pojedinih umjetničkih djela. S tim je bio povezan i element konstantnog pokreta jer su zbirke bile zamišljene tako da se unutar određenih cjelina neprekidno događaju izmjene, za razliku od tradicionalnijeg nepomičnog i fiksiranog stalnog postava.

Reinterpretacije zbirki 

Nakon višegodišnje praznine, nova se alternativa stalnom postavu pojavila izložbom Tužne pjesme rata u travnju 2022. godine, koja je označila početak ciklusa Zbirka kao glagol. Muzej je novom koncepcijom nastavio naglašavati ideju promjene kao temelja izgradnje muzejskog postava. To je u slučaju prošle koncepcije značilo kontinuiranu izmjenu radova u pojedinim cjelinama, a u novoj izlaganje postava u konstelacijama (pojam preuzet od Waltera Benjamina i Theodora W. Adorna) u kojima naglasak nije na predstavljenim objektima nego na vezama između njih ili idejama koje drugačija organizacija radova može proizvesti.

Prva izložba nastala je prilično naglo, kao odgovor na trenutnu krizu: rusku invaziju na Ukrajinu u veljači 2022. Takva je reakcija muzeja i nošenje s krizom putem istraživanja muzejskog fundusa nešto što nije bilo prisutno u ranijem konceptu. Trenutačna situacija stavljena je u kontekst povijesnih iskustava rata i društvenih konflikata, umjetničkih prikaza ratnih užasa, kao i prošlih kulturnih dodira s Ukrajinom. Ovakva aktivna uloga muzeja i njegovih zbirki omogućuje gledatelju bolje razumijevanje onoga što se događa postavljanjem trenutnih događanja u povijesni kontekst. Prema Claire Bishop jedini način na koji se može izbjeći prezentizam koji ne uzima u obzir ništa osim sadašnjeg trenutka je to da ne gubimo iz vida prošlost. Reinterpretacije radova ne samo da omogućuju otvaranje zbirke prema osobama kojima inače nije dostupna, nego takva nova čitanja daju svježi pogled na prošlost koji pak povratno daje širinu i kontekst potreban za promišljanje suvremenih kriza.

Upravo je takvu reinterpretaciju umjetničkog opusa Ksenije Kantoci napravila Božena Končić Badurina izložbom Mala zbirka glasova. Pristupila je tome kroz antropomorfizaciju pomalo zaboravljenih skulptura, tražeći od posjetitelja da se užive u perspektivu neživih umjetničkih djela. Na temelju istraživanja često oskudnih arhivskih materijala, Končić Badurina kreirala je razgovor između izabranih skulptura. Posjetitelji tako, obilazeći kipove na postamentima, imaju prilike čuti zaposlenike muzeja kako svojim glasom utjelovljuju perspektivu svakog pojedinog izloška. Možemo čuti kako skulpture osjećaju kiparičine prste koje ih oblikuju, život u tavanskom atelijeru, u kakvim uvjetima obitavaju u depoima (na idealnoj temperaturi i optimalnoj vlazi), kako šute i gotovo nikad ne izlaze, kako su fotografirane, kako promišljaju o svojoj prirodi (nisu za trgove, više su za kuću), kako izražavaju namjeru izaći na svježi zrak. Zaposlenici muzeja doslovno im daju glas; odnos muzeja prema kipovima određuje i odnos kipova prema publici. Njihov glas je posredovan kroz institucionalne prakse koje ga omogućuju.

Za razliku od dijela novomaterijalističkih i post-humanističkih pristupa koji postavljaju nežive i ne-ljudske objekte kao aktante koje grade društvenu mrežu i često kao cilj imaju ekološka promišljanja svijeta-koji-nije-samo-ljudski, Končić Badurina svojim radom nastoji transformirati i obogatiti razumijevanje subjektivnosti kroz njezin odnos s pojavama i stvarima koji je okružuju. Izložba tako iz perspektive ne-ljudskih objekata ukazuje na nedokučivost prošlosti u nedostatku dostatnih izvora i poziciju žene u društvu koju se ne pita za mišljenje. 

Postoji začudna paralela između kiparskog izričaja Kantoci i njezinog položaja kao žene u umjetničkom svijetu. Njezina se djela često opisuju kao izdržljive forme “na granici između figuracije i apstrakcije”, same pasivne, ali okružene aktivnim silama koje ih oblikuju (oduzimaju im udove, uši, oči). Mogu se interpretirati kao arhetipska, ali i kao individualno osakaćena. S jedne strane su mala i intimna, s druge stalna i neuništiva. Na tom je tragu i promišljanje Končić Badurine o zatvorenim i nijemim skulpturama koje su “za kuću” i “rijetko izlaze”. Namjera Končić Badurine nije toliko izjednačavanje ljudske i ne-ljudske perspektive koliko osvještavanje pozicije subjekta, u ovom slučaju žene, imaginarnim proširenjem percepcije i stvaranjem kompleksnije vizije o tome kako je to bilo biti umjetnica u 20. stoljeću.

Protiv neutralnog muzeja

U istom je mjesecu otvorena treća izložba ciklusa Zbirka kao glagol pod nazivom Budućnosti, velikim dijelom posvećena pokretu Nove tendencije koji se zalagao za sintezu tehnologije, umjetnosti i znanosti, te demokratizaciju umjetnosti upotrebom industrijske proizvodnje. Ostatak čine suvremeniji radovi od kojih su neki vidljivo ekološke tematike poput Seta za preživljavanje u Antropocenu Maje Smrekar. U tekstu izložbe modernističke vizije rasta i napretka suprotstavljene su suvremenim ekološkim idejama o odrastu. Iako uspoređivanje takvih pogleda na budućnost potencijalno aktivira publiku i potiče je na razmišljanje, spominjanje isključivo ideje odrasta kao “uvjeta da uopće imamo bilo kakvu budućnost” zaobilazi ekonomske i ostale kritike pokreta, kao i širinu mogućih alternativnih rješenja.

Kroz drugu izložbu ciklusa, Drugarstvo, MSU kao javna institucija ističe vrijednosti kojima teži, te odustaje od postizanja neutralnosti. Sam naslov izložbe Drugarstvo na prvo mjesto stavlja kolektivno djelovanje i brigu za druge, ali u isto vrijeme aludira i na jugoslavensku prošlost, odnosno osvještava gubitak nekadašnjih ideala socijalizma poput drugarstva i solidarnosti. Čitanje zbirki iz ove perspektive pomalo je nostalgično, bez obzira što su uz (uglavnom regionalne i lokalne) umjetničke grupe iz druge polovice 20. stoljeća, predstavljene i nedavne umjetničke kolaboracije. Zdenka Badovinac, ravnateljica muzeja, zagovara situirano kuriranje koje u središte postavlja lokalni kontekst, a bazira se na teoretskim postavkama Donne Haraway o situiranom znanju. Preuzimajući feminističku teoriju stajališta, postav se tako ne libi zauzeti pristranu poziciju koja nastoji emancipirati glasove (marginaliziranih) umjetnica, ali i samog muzeja u globalnom kontekstu. To je u skladu s mišljenima muzejskih stručnjakinja poput Laure Raicovich koja smatra da neutralnost muzeja onemogućuje kritiku trenutnog društvenog stanja. Etiketa ideološkog lijepi se isključivo na društveno marginalizirani stav, bez obzira što se i iza “neutralnog” obično skriva ideologija statusa quo. 

Polemičnost prošlih Zbirki u pokretu sastojala se od pitanja kako danas valorizirati i interpretirati povijesne pokrete i umjetnička djela, izrađujući cjeline na temelju ideja koje uzimaju u obzir povijesne tematike predstavljenih radova. Grupiranjem cjelina nastojalo se izbjeći povijesno-umjetnički žargon i pokušalo osigurati nepristranost gledanja s većim naglaskom na pluralizmu umjesto zauzimanja pozicije. Novi koncept je evoluirao polazeći od tekućih kriza, te je, koristeći se pritom povijesnim znanjem sadržanim u muzejskom fundusu, omogućio potencijalno stvaranje novih informiranih narativa. Kritičnost Zbirke kao glagol tako nastaje identifikacijom trenutnih problema, što samo po sebi čini korak naprijed u promišljanju društvene uloge muzeja.

Kako je u tekstu za Kulturpunkt opisala Andreja Žapčić, konačno preseljenje MSU-a u novu zgradu u Novom Zagrebu ne samo da toj ključnoj instituciji nije donijelo željenu stabilnost i autonomiju, nego joj je priuštilo i niz novih problema. Golema građevinska investicija, novi budžetski gabariti, prestiž de facto nacionalnog muzeja suvremene umjetnosti, sve to je MSU-u donijelo očekivani balast – peripetije oko izgradnje, probleme s financiranjem, istureni značaj u gradskim političkim križaljkama, borbe za pozicioniranjem u i oko Muzeja. Neprekidni problemi i polemike, prisutni još i prije nego što je zgrada dovršena, učinili su svoje već u prvim godinama rada na novoj lokaciji – prema podacima koje je prenio Jutarnji list, u kratkom razdoblju od 2010. do 2012. događa se uistinu nevjerojatan pad s 241 000 na 68 700 godišnjih posjetitelja! Otvorenost za publiku, ispunjavanje njegove javne funkcije ostaje trajnim problemom u prvom desetljeću djelovanja novog MSU-a, a on kao da je produbljen nedavnom odlukom da se odustane od dosadašnjeg autorskog koncepta stalnog postava Zbirke u pokretu te da se pristupi izradi novog, uz nejasne razloge i vremenske okvire takve tranzicije.

Na konceptu Zbirki u pokretu temeljila se prezentacija stalnog postava od otvaranja nove zgrade Muzeja 2009. godine. Kako u pojašnjenju objavljenom 2006. godine u časopisu Informatica Museologica navode autori Zbirki, nekadašnja muzejska savjetnica i voditeljica Odjela za pedagošku djelatnost Nada Beroš i muzejski savjetnik i voditelj Eksperimentalno-istraživačkog odjela Tihomir Milovac, riječ je o muzeološkoj koncepciji kojom se nastojalo “inicirati i pokazati pomake u pristupu prezentaciji, komunikaciji i interpretaciji građe” te “naglasiti i bitna svojstva suvremene umjetnosti: kretanje, promjenu, nestalnost, neizvjesnost… Zbirke u pokretu karakterizira fleksibilan okvir, neprestana spremnost na promjenu, mogućnost premještanja, uvećavanja ili umanjivanja.” Konstantna promjenjivost prezentacije nastojala je na primjeren način komunicirati živost i otvorenost suvremenih umjetničkih praksi.

U razgovoru s Kulturpunktom Milovac napominje da su Zbirke u pokretu konačno otvorile kolekciju Muzeja, kojoj je kronično nedostajao okvir za adekvatnu prezentaciju, što je znatno doprinijelo i međunarodnoj vidljivosti njome obuhvaćenih autorica i autora. Međutim, ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić je prošle godine najavila da će u suradnji s kustoskim timom Muzeja osmisliti novi koncept stalnog postava, a ta je odluka potvrđena ovih dana – Milovac i Beroš su obaviješteni da se Zbirke u pokretu ukidaju te da se će se novom konceptu pristupiti u skladu s “novim muzeološkim principima”. Zašto se od dosadašnjeg koncepta odustaje i na čemu će se novi konkretnije temeljiti, nažalost, nije objašnjeno – jedina odrednica iz koje je moguće razabrati smjer razmišljanja novog autorskog tima jest ona o nuđenju “kronološkog pregleda” ovdašnje suvremene umjetnosti, što bi se uistinu teško moglo nazvati novim muzeološkim principom.

Milovac nipošto ne smatra spornom namjeru ravnateljice i kustoskog tima da osmisle novu koncepciju stalnog postava, no iz nekoliko razloga mu se problematičnim čini način na koji je vodstvo MSU-a odlučilo provesti takvu odluku. Prije svega, Milovac ukazuje na zatvorenost procesa odlučivanja o stalnom postavu jedne ključne institucije u kulturi, koja bi izvršavanje svoje javne funkcije morala oblikovati u dijalogu i kontaktu s tom javnošću. Napominje da nigdje ne postoji trag odluke o novoj koncepciji stalnog postava, što jednu javno relevantnu temu pretvara u interno pitanje ravnateljice i kustoskog tima. Također, Milovac kao problematično ističe i tempiranje smjene, jer umjesto da se nova koncepcija razrađivala unaprijed kako bi stalni postav mogao nastaviti život odmah nakon Zbirki u pokretu, čitavom se procesu tek pristupa, što znači da postav na duže vrijeme naprosto – neće biti dostupan. Milovac napominje da je već sada objavljen program za sljedeću godinu, što znači da možemo očekivati najmanje godinu dana MSU-a bez stalnog postava, a s obzirom na obim i zahtjevnost posla oko njegovog koncipiranja, ne bi nipošto bilo neobično daj taj period potraje i duže. Privremene izložbe koje će u međuvremenu napuniti program MSU-a Milovac smatra kvalitetnima, ali upozorava da Muzej bez stalnog postava ne može ispunjavati svoju temeljnu funkciju spone između prošlih i aktualnih suvremenoumjetničkih praksi, a time ni ponuditi pogled u njihov budući razvoj.

Slično viđenje ovog procesa ponudila je i Nada Beroš: “Pristaša sam promjena, pa tako nemam problem s time da se radi nova koncepcija ‘stalnog postava’ i da je rade novi stručnjaci, drugi kolege i kolegice. No, bojim se promjene samo radi promjene, koje neće bitno pridonijeti poboljšanju postava. Ovoga časa, nikome nije poznato u kom smjeru će ići te promjene, a trebale bi se dogoditi do početka prosinca ove godine, kada se obilježava 10. godišnjica MSU-a. Osim što smo saznali da će biti ‘kronološki pristup’, ni stručnoj javnosti ni publici nije poznato o čemu će se zapravo raditi – a znamo da je muzej javna ustanova financirana javnim novcem i zaslužuje da bude uključena u tu važnu raspravu.” Beroš podsjeća na rečenice o poslanstvu MSU-a, dostupne na njegovoj internetskoj stranici, koje je napisala kao voditeljica Pedagoškog odjela: “MSU ponajprije nastoji biti javni i autonomni prostor u kojem se svakodnevno testiraju i propituju kategorije društvene angažiranosti, odgovornosti i jednakih mogućnosti za sve. Neposrednom komunikacijom s umjetnicima i publikom, uvažavanjem njihova iskustva dovodimo u pitanje dostignuto da bismo se mogli mijenjati i osnaživati.”

Beroš ističe kako bi voljela da se očuva ovako definirana misija MSU-a, “da se i kroz stalni postav ostvari autonomija Muzeja, a ne ispunjavaju želje političara i ministara te da se zaista uvažavaju glasovi umjetnika i kritičke javnosti.” Međutim, upozorava: “Po dosadašnjim netransparentnim koracima, bojim se da su ove želje nerealne, pa pomalo i naivne.”

Na naš upit o razlozima ukidanja Zbirki u pokretu i eventualnim informacijama o budućoj koncepciji stalnog postava MSU-a dobili smo sljedeći odgovor ravnateljice Snježane Pintarić: “Stalni postav u ovoj autorskoj koncepciji otvoren je pred punih deset godina i stručno vijeće Muzeja pod mojim vodstvom smatra da je, u skladu sa suvremenim muzeološkim principima i muzejskom praksom, došlo vrijeme za novu interpretaciju muzejskih zbirki, u novom prostornom rasporedu i s novim stalnim postavom. Novi stalni postav planiramo otvoriti u drugoj polovici 2020. godine. Autorice tog stalnog postava biti će kustosice MSU, voditeljice zbirki: Marina Benažić, Danijela Bilopavlović Bedenik, Kristina Bonjeković Stojković, Nataša Ivančević, Iva Rada Janković, Ivana Kancir, Martina Munivrana, Ana Škegro, Leila Topić i ja. Suradnice su i kolegice iz Pedagoškog odjela Dunja Martić Štefan i Ivana Gorički. Koncepcija novog stalnog postava biti će predstavljena u prvoj polovici 2020. godine.”

Još uvijek smo, dakle, ostavljeni bez jasnih informacija, u skladu sa zabrinutošću koju su iskazati Milovac i Beroš. Nezahvalno je stoga pretpostavljati išta o budućoj koncepciji stalnog postava, no o njezinoj kvaliteti i opravdanosti ovdje ionako nije riječ. Radi se prije svega o tome kako jedna velika institucija u kulturi zamišlja svoj odnos s budućom publikom. Ako ju želi očuvati i proširiti, sasvim je sigurno da pravi put mora biti otvaranje dijaloga o stalnom postavu za javnost.

Lela B. Njatin u doba socijalizma dekonstruira društveni i politički pojam tijela koristeći se strategijama konceptualne subverzije, ironiziranjem i namjernim pretjerivanjem. Kao vrlo mlada odredila se prema ženskom, feminističkm umjetničkom aktivizmu koji su u to vrijeme na jugoslavenskoj sceni inaugurirale Marina Abramović, Sanja Iveković ili Katalin Ladik. U novije vrijeme njena se aktivnost ponovno vratila mladenačkim iskustvima subverzije. I ovoga puta, potaknuta duhom vremana u novo nastalim društvenim odnosima umjetnica vlastitim tijelom, performansim i akcijama dekanonizira stereotipno razumijevanje pojmova ženskog tijela, slobode kao i novih definicija zajedništva.

Otvorenje izložbe Lele B. Njatin pod nazivom Subverzivno tijelo – konceptualna djela 1977-2015. zakazano je za subotu, 22. listopada, u 19 sati, u Zbirkama u pokretu, stalnom postavu MSU-a i još je jedna potvrda snažne neoavangardne umjetničke scene iz vremena Jugoslavije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Kustosi su izložbe, otvorene do 31. prosinca, Liliana Stepančič i Tihomir Milovac.

Rezidnecijalni boravak Karola Radizsewskog dio je programa “Performing the Museum”. Gostovanje Queer Archives Instituta organizira se u suradnji s Queer Zagreb sezonom.

Karol Radziszewski (1980) diplomirao je 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi. Stvara interdisciplinarne projekte, pa tako spaja istraživanje, film, fotografiju i instalacije. Metodologija njegova rada utemeljena je na istraživanjima arhiva, a uključuje kulturalne, povijesne, društvene i rodne elemente.

Izdavač je i glavni urednik DIK Fagazinea od 2005. te osnivač instituta Queer Archives. Njegovi su radovi dosad bili predstavljeni u institucijama kao što su Nacionalni muzej u Varšavi, Muzej moderne umjetnosti u Varšavi, Nacionalna umjetnička galerija Zacheta u Varšavi, Kunsthalle u Beču, New Museum u New Yorku, VideoBrasil u Sao Paulu, Muzej Cobra u Amsterdamu, Muzej suvremene umjetnosti u Wroclawu, Muzej suvremene umjetnosti u Krakowu te Muzej Sztuki u Lodzu. Sudjelovao je na nekoliko međunarodnih izložbi među kojima izdvajamo PERFORMA 13 u New Yorku, 7. bijenale u Göteborgu, 4. praški bijenale i 15. WRO Media Art bijenale. Živi i radi u Varšavi.

Nika Autor je vizualna umjetnica iz Slovenije. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani i trenutno je pri završetku doktorskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Njezin je rad usmjeren na istraživanje nevidljivog i nečujnog, te na ispitivanje proizvodnje dominantnih reprezentacija i njihovih značenja u okviru današnjih društvenih, političkih i ekonomskih okolnosti. Članica je kolektiva Obzoriška fronta. 

Doplgenger čine Isidora Ilić i Boško Prostran, filmski i video umjetnici koji žive i rade u Beogradu. Njihovi radovi bave se odnosom između umjetnosti i politike kroz preispitivanje režima pokretnih slika i modalitete njihove recepcije. Doplgenger dekonstruira filmski medij, jezik, strukturu i tekst kako bi otkrili načine na koje umjetnost i pokretne slike sudjeluju u stvaranju političke stvarnosti. Oslanjajući se na tradicije eksperimentalnog filma i videa, Ilić i Prostran interveniraju u već postojeće medijske proizvode ili stvaraju nove u formi filmskih eseja. Premda su njihov glavni medij pokretne slike, svoje radove realiziraju i u mediju teksta, instalacije, performansa, predavanja i diskusija.

Priče o okvirima Fokus grupe imaju oblik muzejskih legendi, ali te legende u prostor izložbe donose podatke o drugim institucijama moderne i suvremene umjetnosti, koje su do sada našle mjesto u našoj bazi podataka. Svaka legenda se nadovezuje na jedan ili više radova tako što iznosi podatak iz baze koji se odigrao u vremenskom periodu kada je nastao izloženi umjetnički rad. Standardizirane rečenice konstruirane su prema sljedećoj formuli: godine N, kada X radi Y, dogodilo se Z. Reakcije nekih posjetiteljica/oca koji su nam prišli misleći da smo zaposlenice/i muzeja, pokazale su da se Priče o okvirima često ne čitaju kao umjetnička intervencija, nego kao devijacija u ponašanju. Jedan posjetitelj muzeja opisao je svoju frustraciju legendama na sljedeći način: “Kada dođem u muzej u Zagrebu, zanima me da saznam nešto o ovom kontekstu. Kada čitam legendu o nekom radu želim se približiti tom radu. Ove legende me konstantno izbacuju iz te priče i govore mi o Istambulu, Bruxellesu, Budimpešti… Legende kao da su tu da bi eksplodirale umjetnički rad”.

Izložba je otvorena od 16. kolovoza do 31. listopada.

Hologramska instalacija koju predstavlja sastoji se od interfejsa, video i hologramske projekcije. Pomoću interfejsa posjetitelji odabiru tekstove iz ponuđenih opcija kao što su Platonova Republika, Debordovo Društvo spektakla, Baudrillardova Simulacija i zbilja, McLuhanov Medij je poruka i Benjaminovo Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije. Softver potom slučajnim odabirom spaja dijelove rečenica iz ovih tekstova u jedinstvenu kombinaciju. Tako u novu cjelinu pomiješani tekstovi projicirani su na jedan od zidova izložbene dvorane, dok druga, hologramska projekcija prikazuje autoricu kako iste izgovara. Odabrane tekstovi poznajemo kao vrhunske primjere analize i prikaze promjene percepcije, bilo da je riječ o prinosu “političkoj teoriji” (Platon) ili o razotkrivanju mehanizama medijske manipulacije (Debord), utjecaja tehnologije na umjetnost (Benjamin) ili pak razlikama i sličnostima zbilje i njezine slike (Baudrillard). Novonastali tekstovi kibernetički su konstrukti čiji je zadatak da potaknu kognitivno-perceptivne potencijale rasuđivanja koje imamo, a koje, izloženi tehnološkim zagušenjem svekolikim informacijama, sve manje koristimo.

Galerijska dvorana, crna kutija u kojoj su mogući perceptivni spektakli te vrste, u mnogome podsjeća na Platonovu alegoriju pećine u kojoj borave ljudi promatrajući svoje sjene ne shvaćajući da se radi o reprezentaciji izvan domašaja njihove percepcije. U Platonovu učenju objekt kao što je stolica tek je sjena ideje stolice. Fizički doživljena stolica na kojoj sjedimo tek je kopija ili simulacija, a ideja stolice je uvijek jedan korak udaljena od realnosti. Danas su zidovi Platonove pećine prepuni projektora, disko kugli, plazma ekrana i halogenih reflektora da više nismo u mogućnosti vidjeti sjene na zidu. Živimo u svijetu u kojem je umjetno postalo autentično i u kojem je simulacija postala stvarnija od stvarnosti same. 

Upravo zbog toga Pederin, oblikujući novi rad, nastoji u vlastiti umjetnički jezik prevesti to kaotično zagađenje tehnološkim pomagalima pa primjenjuje estetski minimalizam te daje prednost pojednostavljenom i elementarnom medijskom jeziku.

U sklopu Zbirki u pokretu, otvorenje instalacije Magdalene Pederin najavljeno je za 31. siječnja u 19 sati.

Filmski sinopsis Glave u vrećama napisao je 1932. godine priznati hrvatski umjetnik, arhitekt i urbanist Josip Seissel pod pseudonimom Jo Klek, povodom desetogodišnjice osnutka avangardne umjetničke grupe Traveleri. Grupa je osnovana u Zagrebu 1922. godine, a njeni su članovi nadahnuti futurizmom, konstruktivizmom, dadaizmom i nadrealizmom, tijekom desetogodišnje aktivnosti ostvarili neka od najzanimljivijih umjetničkih djela regionalne avangarde.

Seissel je 1922. godine izveo Pafamu, prvu apstraktnu kompoziciju u ovom dijelu svijeta, koja se nalazi u postavu Zbirke u pokretu Muzeja suvremene umjetnosti. Njegov likovni rad, publiciran u časopisu Zenit, doprinio je značaju Zenitizma za povijest hrvatske i regionalne avangarde. U praizvedbi Glava u vrećama, koja je snimljena zahvaljujući suradnji s Kolekcijom Marinko Sudac i inicijativi Instituta za istraživanje avangarde, te premijerno emitirana 4. lipnja u sklopu izložbe Područje zastoja na brodu Galeb u Rijeci, obuhvaćena je trećina izvornoga teksta.

 

Premijerno emitiranje na Trećem programu Hrvatskog radija i javno slušanje u Muzeju suvremene umjetnosti u dvorani Gorgona, održat će se u petak 16. rujna u 18 sati.

 

Ulaz je slobodan.

Razgovor s umjetnikom vodit će Nada Beroš, viša kustosica, suautorica stalnog postava.

Prve srijede u mjesecu ulaz je slobodan, a početak je u 17 sati.